Ha, lude li ideje! Možda bi bilo zgodno da živim u ogradici… onoj dječjoj, samo puuuunooooo većoj.
Nije da bih baš htio, ali bilo bi zgodno…
Tu je bezbrižno i razigrano. Sve je moje i za mene. I svi koraci vode prema rubu koji me prihvaća kad zateturam, na koji se naslanjam i skupljam snagu za nove korake.
Ma, znam ja granice, upisane su one u mene nepogrešivim jezikom. Opet, nekako mi se ludo hoće baš preko. I volim rub, on mi daje osjećaj da ga mogu čak i pomaknuti. Lažan osjećaj, ali privlačan.
Kao, bilo bi zgodno prijeći granicu. Jer, kao, tamo je najluđe i najzanimljivije.
Pa se vratim sredini svog malogvelikog šarenog svijeta. I posvetim se svojim igračkama. Zvončići zvone bezbrižnost…
A opet, nemirno srce mi iznova pogled nekako svrne prema rubu… kao da me neki nevidljivi glas nepoznatog i izazovnog upravo tamo doziva. Kao da mi se moj svijet čini premalenim za misli i ideje koje se u meni roje. Mogu ga proširiti, naravno. Ta, već sam ga bezbroj puta i u naslućenim pravcima i proširio. Ali mu opet na granice trebam postaviti ogradu. Onako mekanu, šarenu, sigurnu… i čvrstu.
Koliko je ona mojih udaraca podnijela… i dala mi znak dokle se može.