Postoje kapi koje preliju čašu, pahuljice koje pokrenu lavinu, sitnice koje pamtimo kao najljepše darove, obične spontane riječi kojima dodjeljujemo najčasnije mjesto u zbirci uspomena.
Koliko važnosti pridajemo sitnicama? Onom malom i teško primjetljivom teško je darovati značaj. Tek kad se čaša prelije, kristalna posuda razbije, lavina dugo pokapanoga oslobodi i nezaustavljivo krene - čudimo se kako nismo vidjeli, kako smo bili slijepi i koliko smo toga u beznačajnostima bogatoga propustili.
U igri odnosa rado se igramo skrivača i koji put smo lovci, a drugi put uživamo u ulozi lovine. U suptilnom mozaiku simbola, skrivenih poruka i zagonetki kojima želimo probuditi nečiju pažnju događa se život. I riječi koje izgovaramo nerijetko su zagonetka, makar se krile iza očite jasnoće i nerijetko su tihi govor o nečem neizgovorenome.
Želimo kod drugih probuditi maštu, poruke zapakirati u slutnju. Ako toga nema, prestaje zanimljivost odnosa i banalnost se uvlači kao otrov u krvotok druženja, prijateljstva, pa i braka.
Čak i svojim molbama i grčevitoj želji da nam netko pomogne dajemo ležerni ton enigme koju drugi treba pogoditi. Pomoć tada postaje spontana i mi je lakše, bez poniženja ili srama prihvaćamo. Sugovornik bi trebao imati isti kodni jezik za enkripciju zagonetki i simbola kojima ga pikamo, ako nije tako život se pretvara u razgovor gluhih, babilonsku kulu pobrkanih jezika i svakodnevne nesporazume.
Sivo svakodnevlje nas koji put zaslijepi svojom jednoličnošću pa druge ne primjećujemo kao interesantne igrače u čarobnosti gesta, znakova i poruka.
Kad ne uspijemo u toj igri skrivača, kad ne naslutimo čarobni jezik simbola, skrivenoga ili tek nagoviještenoga bijesno se branimo: "Ako mu što treba neka rekne!" "Pa nije mutav!?" "Ne mogu ja stalno pogađati što hoće ili što mu treba!" "Ne znam što mu je i nemam snage pogađati!" "Tu sam i mogu čuti. Pomoći ću ako treba i ako mogu, ta nije beba, neka samo kaže…"
Upravo tako zvuči svakodnevni tresak vrata koja lupimo baš pred nosom osoba za koje ćemo kazati da su nam važne i da ih volimo.
Kad se danas prevrne u sutra žalimo za propuštenim i čudimo se svojoj sljepoći. A bilo je tako očito! Osoba nijemih riječi nam je cijelim bogatstvom simbola i znakovitih poruka panično govorila da nas voli, a mi smo mislili da se svađa. Govorila nam je da nas treba, a mi smo mislili da joj je samo malo dosadno.
Nismo vidjeli prve znakove umora, nevjere, razočaranja, a bili su tako očiti. Dragi su nam postali toliko svakodnevni da ne primjećujemo darove i znakove.
Što su rečenice jasnije i očitije, to je ponekad razumljivost teža. Nedorečenost je uvijek i izazov da mi sami neke misli domislimo i neke rečenice do kraja izrečemo. Prave riječi i poruke se obično ne izgovaraju nego otkrivaju.