Na mome licu i na licu moje duše život piše svoje tragove i ostavlja svoje potpise. Kao na stablu godove.
To je pismo vidljivo i jasno. Na njemu iščitavamo nježne i grube dane našeg življenja. Svaki promašaj i kompromis, svaki uspjeh i sretni trenutak imaju svoj trag na prozoru moga bića. Kakvu priču priča moje lice?
Kao trag biča ostaje potpis svake nevolje. Također i ljepota našeg postojanja na licu ostavlja i svoje vedre, ali vrlo upečatljive staze. Tragovi suza i znakovi smijeha samo su neiskusnima slični.
Lice je pismo, živa i otvorena knjiga. Ono je moj opis, ali i potpis. Lice je otvorena vrata prema drugima, srdačna dobrodošlica u svijet prijatelja onima koje susretnemo, ali ponekad i teški oklop odbojnosti i daljine.
Postoje i mladenačka lica sa staračkim obličjem, prerano ostarjela lica koja i bez bora glasno pričaju o vrletima i hridima koje su nam, daleko od sigurnih luka, darovale utočište. Lica mladih staraca koja imaju umor bez godina i bore bez iskustva.
Ali i staračke bore znaju biti privlačne, lijepe i pitome. U njima možemo pročitati iskustvo i dobrohotnost, mudru strpljivost i poziv na bliskost. Takva umorna i vedra lica prepoznajemo kao putokaze i poticaje. Ljubimo ih! Ona su nam darovala život i naučila nas radosti.