Dijete i starac hodaju zajedno.
Teško je odrediti je li tek jutro ili je dan već ozbiljno razgrnuo svoja jedra. Vrijeme je prestalo.
Drže se za ruke. Zapravo, starac se drži za dijete tako što prihvaća njegov maleni prst.
Jedno su drugome oslonac.
Dijete razigrano sitnim i nestašnim koračićima veze radosnu nit puta. Živahna pogleda, poput veselih žeravica očima neprestano užiže nove svijeće. Okice duboke kao beskraj stalno traže nove radosti.
Starac smireno i tiho ispituje stazu. Pogled mu je oprezno prikovan uz put kojim stupa.
Pogledavaju se često, bogati različtim smijehom.
Jedno su drugome radost.
Tako različiti i gotovo suprotni – jedna su osoba u kojoj zajednički krov nalaze razigranost i smiraj.
Žive u jednom biću poput snenog jutra koje sluti sunce i dana koji se u prekrasno purpurnom crvenilu pomalo gasi.
Kako ih pomiriti? I učiniti da istim dahom dišu i dijete i starac u meni?
Kako znati kad je važno iskustvo i oprez, a kada dati prednost srcu? Dijete i starac u meni razgovaraju, koji put se i prepiru, onda opet mire. Dva svijeta, dva jezika.
O, koje su to rasprave!
Zadivljeno i zbunjeno se okrećem prema jednoj pa prema drugoj strani. Obadvojicu ih jednako razumijem i volim. Dio su mene.
I kad se udruže život mi postaje prava bajka. Tada znam koja je prava mjera i osjetim da ponekad treba izgubiti mjeru.
O, dijete u meni – pomladi starca! Tvoja je rukica jača od njegova umora. Znaš ti dobro da je tako. Ali nikada nemoj pobjeći od brižnosti njegova budnog pogleda. To su granice tvojeg igrališta. Poštuj ih.
Nemoj da dječje postane djetinjasto!