Bezbrižnije je voljeti daleke i slučajne, usputne i nevažne nego bliske, zaslužne i drage, one s kojima dijelimo dah života.
Svakako je puno teže voljeti žive nego mrtve. Možda i zato što živi traže puno više ljubavi i ne trpe kompromise, oni žele cijelo naše vrijeme i potpunost odnosa.
Na grobu uglavnom šutimo ili plačemo. Živi od nas očekuju razgovor i smijeh. A očito je da je lakše šutjeti ili plakati nego razgovarati i u blisku dušu nadolijevati vedrinu.
Ljude treba voljeti dok su s nama. Poslije mogu ostati samo uspomene, suze ili molitva.
Dok s nekim živimo trebalo bi u album zajedničkih životnih uspomena staviti što više lijepih fotografija. Upravo te uspomene su produžetak nečijeg života u nama.
I kad dođe trenutak ispraćaja sve lijepe riječi postaju besmislene. Treba ih darivati prije, dok ih onaj za koga ih čuvate može čuti. Poslije ih uglavnom izgovaramo samo da prevarimo svoje srce, one se nemaju gdje nastaniti i zato su beživotne i prazne.
I svaki put kad to zaboravimo hladnoća odnosa postaje mrzlija od groba i mrtvilo blizine teže od bilo kakve tjelesne smrti.
Najgora smrt nije ona na grobu, jer tu ljubav ostaje i dalje živi, puno gora smrt jest trenutak kada živu osobu otpišemo i proglasimo mrtvom te zanavijek izbrišemo njeno ime iz svojeg srca.
Naše sitne pažljivosti i lijepe riječi - hrana su koja venama svakodnevlja krijepi život onih koje trebamo voljeti. Neka budu iskren dar i nama potvrda da i sami živimo.