Prava ljubav brani čovjeku da dira tuđih rana, osim ako ih misli izliječiti.
Strossmayer
Svoju bol jako dobro poznajemo. S njom živimo i ona živi u nama. Kroz prizmu svojega križa gledamo svijet i ljude. Naš životni križ dio je nas. Srasli smo skupa.
I često se priupitamo: da li je drugim ljudima laganija staza uspinjanja "od gnijezda do zvijezda"? I nije nam uvijek baš jasna logika i smisao naše patnje?
Promatramo druge ljude – vedre, opuštene i nasmijane. Pa gorčina pušta korijen u našoj duši. Čini nam se da smo baš mi stalno u sjeni križa i da su dani drugih ljudi znatno sunčaniji od naših. Lako ćemo zaključiti da su drugi ljudi iz naše blizine imali više sreće u tom izboru dobrih i gubitnih brojeva životne lutrije. Takve nas misli obično obuzimaju u trenucima kad se nađemo pred zidom nerješivih životnih enigmi, kad dođe teška bolest ili gubitak drage osobe. Tada se događaju potresi cijelog našeg bića.
Svoju bol dobro vidimo. I od nje često puta druge ljude dobro ne vidimo. Ne znamo što se krije iza maske tuđeg osmjeha i kakav je zapravo život naših vedrih prijatelja. Uostalom, i mi ćemo rado svoj križ skriti ispod vidljivog oklopa, vanjskom bezbrižnošću ćemo zakriliti svoje probleme i nećemo lako dopustiti nekom anonimcu ili prolazniku da dira naše rane iz čiste znatiželje i bez mogućnosti da nam pomogne. Velike boli su nijeme.
Tek vjernim prijateljima ćemo škrto pokazati svoju bol i to obično u onoj mjeri u kojoj nam se u iskrenom prijateljstvu (makar i virtualnom) ukaže križ tih istih prijatelja.
Pa ćemo vrlo lako naučiti da svaki čovjek ima svoju Golgotu kao vječitu pratilju i sudbinu. I da svaki križ nosi bol poteškoća ali i sjeme uspjeha i nevjerojatne unutarnje snage. Upravo u sjenama križeva događaju se najveće ljubavi i pobjede. Čudne su staze kojima u naš život i naše obitelji dotječe radost i sklad. Počnemo li istraživati njihova izvorišta nerijetko ćemo doći baš do svoje životne boli i tu u podnožju svoga križa pronaći ćemo nepresušni izvor svega dobroga što nam je život uljepšalo i u neverama spasilo.
PLAVA ŠPILJA
Bio jednom neki jednostavan i siromašan čovjek. Uvečer bi se nakon naporna radnog dana vraćao kući umoran i zlovoljan.
Zavidno bi promatrao ljude koji su se vozili automobilima ili sjedili za punim stolovima u gostionici.
"Ovima mora da je jako dobro", mrmljao je čovjek, skupljen u tramvaju kao grozd u tijesku.
"Oni ne znaju što znači mučiti se… Njima cvjetaju ruže. Kad bi oni morali nositi križ koji ja nosim!"
Bog je vrlo strpljivo slušao čovjekove jadikovke, a jedne ga večeri pričeka na vratima njegove kuće.
"Ah jesi li to ti Gospodine, Bože?" upita čovjek kad ga vidje. "Ne pokušavaj me uopće udobrovoljiti, dobro znaš kako je težak križ koji si mi stavio na leđa" - dometne čovjek ljutit kao nikad prije.
Bog mu se prijazno nasmiješi. "Dođi sa mnom, dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ", reče.
Čovjek se odjednom nađe u velikoj plavoj špilji, božanski lijepo uređenoj. Bila je puna križeva: malih, laganih, velikih, teških, mekih… dragih kamenjem optočenim, grubih, glatkih.
"To su križevi koje ljudi nose", reče mu Bog.
"Izaberi jedan." Čovjek mrzovoljno odbaci svoj križ u kut, protrlja ruke i počne birati.
Isproba jedan lagani… no bio je dugačak i nespretan za nošenje. Izabrao je jedan uglačani, ali taj je žuljao rame kao da je bio pun čavala. Dohvatio je sjajan srebrn križ, no preplavio ga osjećaj strašne osamljenosti i zaborava, pa ga brzo vrati natrag. Isprobao je mnoge druge križeve, ali svaki je imao neku manu. Konačno u polutami u kutu pronađe križić izlizan od nošenja, ni pretežak ni nespretan, kao da je upravo za nj načinjen. Stavi ga na leđa i pobjedonosno poviče: "Ovaj ću uzeti", te izađe iz špilje. Bog ga blago pogleda i u taj čas čovjek primijeti da je uzeo svoj stari križ, onaj koji bijaše bacio u kut kad je ušao u špilju, križ koji je nosio cijeloga života.