O ljubavi uvijek najljepše priče i hvalospjeve ispriča život. Kad su jednog mudrog čovjeka upitali: Što je ljubav? odgovorio je: "Ako me ne ne pitaš, znam. Ako ti trebam reći, ne znam kako bih izrekao". To je ono unutarnje bogatstvo duše koje poništava logiku ljudskog razmišljanja, bogatstvo koje radije živi za drugoga nego za sebe. To je nebeski dodir vlastitog života koji nam omogućava da stvorimo kutak neba već ovdje.
Srećom, ljubav je uvijek dar, veličanstven i nezaslužen. Mi smo samo sretni primatelji. Zato se ona ne može kupiti, na silu imati, niti naučiti iz ljudskih knjiga. Može nas dotaknuti ili ne. Uvijek je milost koja je stavljena u naše slabe ruke da je čuvamo i dajemo koliko možemo.
Ona kopni u oholosti, bježi u sebičnosti, dom silnika nije njena kuća. Nestaje ako je nismo svom dušom prigrlili, ako ne uživamo u bogatstvu njezinih darova. Odlazi tiho i nježno kao što je i došla. Želi nas obuzeti za stalno i potpuno, inače napušta naša vrata i traži drugog dostojnijeg sretnika.
Čim se udomila u našem životu srećom sunča naše dane. Svemu što jesmo i imamo daje posebnu radost. U teškim danima njena rijeka je bujnija i njena nas snaga jače nosi. Postaje blagoslov našeg življenja.
Siromaštvo riječi o ljubavi danas nadoknađujem jednim od najljepših tekstova koji su o ljubavi ikada napisani. Nedjelja je!