Nema problema koji je tako velik, da ja od njega ne bih mogao pobjeći!
C. Brown
Boriti se ili odustati...
Neki je čovjek došao psihijatru i rekao da mu je prošle noći došao u posjet zmaj sa dvanaest nogu i tri glave. Bilo je živa razvalina, nije mogao spavati, bio je na rubu potpunog sloma. Pomišljao je čak i na samoubojstvo.
„Mislim da vam mogu pomoći - moći ćete se boriti s zmajem“ reče psihijatar, „ali vas moram upozoriti da će to trajati godinu ili dvije i da će vas koštati tri tisuće dolara.“
„Tri tisuće dolara!?“ uskliknuo je čovjek. „Ni govora. Ići ću kući i sprijateljiti se sa zmajem.“
Na dobro se lako naviknemo. Dobar život, pitomost odnosa, radosni razgovori i blistavi dani ugnijezde se u našem srcu za tren. I čini nam se da su oduvijek tu, da smo s njima rođeni. Budimo se s osmjehom i dan nam bude samo produžetak sna. Sve nam je pri ruci i život sliči mirnoj rijeci. Dobro je postalo dio nas, pa nas možda potrese samo pokoja nevolja bliskih ljudi i opet se žurno ušuškamo u svoj pamučni život. Navikli smo se na njega - kao da je po sebi razumljiv i logičan. Dobrota pretječe dobrotu, pažnja se pretapa s osmjehom. Ništa ne doživljavamo kao dar, nego kao pravo i u tom uživamo.
I na zlo se čovjek navikne. Pa mu zli dani postanu kruh svagdanji. Ulijenimo se u svojoj nevolji i srce nam se nekako s njom sprijatelji. Ne da nam se ništa mijenjati. Možda bude gore. Neka ide ovako. Ne daj Bože većeg zla! Hladnoća bračnih odnosa postaje stalni predznak naših dana. Riječi postaju mrzle i bezosjećajne do te mjere da nas više niti ne bole. Sve je nekako priviknuto i obično do sivila. Uspjeli smo zaboraviti sve svoje snove o sretnoj obitelji i potrpati ih u kutiju mladenačkog idealizma i nedorasle pjesničke zatrovanosti. Tu kutiju više ne otvaramo da iz nje ne izlete duhovi promjene koji bi nas potresli i protresli.
Sve podnosimo u nekoj anemičnoj bezvoljnosti uvjereni da je zla sudbina bacila svoju fatalnu kocku baš na nas i da ne može biti niti bolje, niti drugačije. Pokušavamo sagraditi neki mali svoj zakutak radosti i liječenja svojih rana. Pomogne nam vlastito dijete, dobar prijatelj, knjige ili tajno sklonište u koje se, kao u zavjetrinu, ponekad skrijemo.
Različiti su razlozi zbog kojih ta neuspjela građevina još uvijek ima svoju ulicu i kućni broj, prezime i vrata, ali su nedovoljni da u njoj budemo sretni. Svejedno - ne diraj! - možeš samo pokvariti.
Zmaj iz moje priče zove se hladnoća, nedostatak ljubavi, nevjera, svađa česta kao disanje. Isplati li se truditi, mijenjati, popravljati, jednostrano i nezahvalno... ili se lakše pomiriti sa zmajem. Je li doista preskupa investicija opet pokušati obnoviti staro zdanje ili nam je duša preumorna za bilo kakve promjene? Ako neumorno od početka guramo probleme pod tapete svakodnevlja, ako nemamo hrabrosti pokušati probuditi zaspalo ili čak oživiti mrtvo, ako smo preponosni da priznamo dio i naše krivice - onda se pomalo mirimo sa zmajem. Ako ne vjerujemo u ponovljivost "neponovljivoga" - onda dopuštamo "zmaju" da hara našim domom i životom.
Ne prestajem vjerovati u čuda. Možda je doista samo malo, malo potrebno da se pokrene nepokretno i nasmiješi smrznuto. Mladost i dva ogromna srca u trenutku oduševljene radosti i nevjerojatne ljubavi pokrenula su obiteljski vrtuljak ljubavi koji je trebao biti znak života. Možda su zaboravili da ga treba i dalje okretati, da se neće vrtjeti sam od sebe i da mu je draže stajati nego se gibati. Zaborave ljudi da ljubav raste od svakodnevnih pažnji i da je treba zalijevati strpljivošću. Možda je doista malo, sasvim malo potrebno da život opet krene. Ljubav i u jeseni može donijeti svoje proljetne plodove. Možda... ne znamo dok ne probamo.
Ne dopustimo zmaju da zauzme zakutke našeg doma. Borimo se s njim. A on, stoput provjereno, bježi od smijeha, zagrljaja, razgovora, dobre volje i nježnosti svih koji su u njegovoj blizini. Neka bježi. Neka nestane. Zauvijek!