Lipi moji. Ajme skužajte!
Tija san da mi blog uvik bude nekako nasmijan i vedar, opituran u lipe i vesele boje. I odjednom kad pogledam ozbiljne teme o kojima pišem učini mi se kao da se pitura negdi uz put izgubila i da mi tekstovi ostavljaju malo umoran i depresivan utisak. Ma, virujte mi imam u srcu jako puno vedrih riči i piture za opiturat pola grada. I doći će red i na to! Neka ipak još malo ovih tema koje san načeja. Čini mi se ipak da je koji put potribno i ovin tonom govoriti da bismo mogli malo život razvedrit.
Priča o tuđoj nevolji može ljude malo rastužiti (to mi nije prvotna namjera), ali može ih i potaknuti da pomognu, ili da bar razumiju. Ovih nekoliko tužnih, doista tužnih izmišljenih pričica napisao je život koji sam negdje uz put zamijetio. Mnogi ljudi trebaju našu podršku. Vjerojatno im nećemo puno pomoći. Ali ove pričice mogu nas potaknuti na prijateljstvo prema akterima ovakvih sudbina. To je možda malo ili ništa u moru boli u kojem takve osobe grcaju. Ali, njima je i takva bespomoćna blizina važna. Vjerujte mi!
Priča druga
Sinoć ju je ponovno udario. Onako naglo i usput, skoro neočekivano. Pala je na pod i nije joj se dalo ustajati. Htjela bar malo nepomično ostati na podu u svojoj boli. Kao da joj je tu i u tom položaju pravo mjesto njenog postojanja. To joj se učinilo nekako najprikladnijim odgovorom nemoćne i ponižene žene.
Otišao je u drugu sobu i mirno, kao da se ništa nije dogodilo sjeo za računalo. Dok su njene suze pravile svoj zanavijek neizbrisivi trag na njenom licu, čulo se njegovo tipkanje na računalu... ujednačeno, gotovo smireno i stvaralačko, slično obilnoj i upornoj jesenjoj kiši. Kao da se ništa, baš ništa nije dogodilo.
Nakon desetak minuta okrenuo se i preko ramena primijetio kroz otvorena vrata da i dalje leži. "Ivona, reci materi da se diže", prosiktao je suzdržanim bijesom pobjednika. Malena je došla i gotovo pokajnički, tužno i bespomoćno, kao pred lijesom drage osobe stajala je pored nje nekoliko minuta. A onda ju je dotakla ručicom plašljivo i tiho kao da dodiruje plahovitu pticu koja bi mogla poletjeti negdje u snježnu mećavu, gdje života nema... i nakon nekoliko trenutaka je gotovo prošaputala: "Hajde mama..."