Srce i razum dva su svijeta - bitno različita. A žive u istoj osobi, gotovo suprostavljena, koji put pomirena, ponekad samo primirena. Srce uživa u ljepoti, a razum u matematici, srce se divi a razum računa, srce se smije i plače a razum pokušava prigušiti tu ljepotu simfonija koje istom snagom opjevaju dubinu dobroga i jaz lošega. I zato život koji put izgleda kao hod po žici - balansiramo između dvije suprostavljene strane i poput vještih akrobata idemo u strahu i smijehu prema drugoj obali. Živimo u neprestanom balansiranju između srca i matematike, ljubavi i logike
U tom koktelu življenja ipak pomalo (ili sasvim) dajemo prednost jednoj strani. To je očito zakon životne ravnoteže. I ako smo pretjerali sa srcem panično bježimo u zakutke razuma, a također i nevolje koje su nam pruzročile razumske kalkulacije najradije liječimo srcem. I u pogledu unatrag, na godine koje su iza nas, vidjet ćemo da je ta prednost bila u nekim danima više na jednoj, a u drugim na drugoj strani štapa kojim držimo životnu ravnotežu. To volimo nazvati odrastanjem, ozbiljnošću i odgovornošću prema životu.
Kao djeca bili smo srce, čisto srce, bez dodataka odraslih primisli. A život koji je "čisto srce" donosi beskrajnu radost svima koji takav život primjete. Drugi su preuzeli ulogu matematičara i razumnih planera.Određivali su u svojim mislima našu budućnost i crtali trasu naše buduće sreće. Priželjkivali su da nećemo ponoviti njihove pogreške i tako su liječili svoje rane. Roditelji su pomalo u naše ruke i dušu stavljali i prve količine razumnoga. Učili su nas da je srce lijepo i važno, ali da je za životnu ravnotežu potrebno nešto drugačije i više - zrnce soli i malo matematike. S vremenom je roditeljska ruka, ruka razuma, koja je čvrsto držala našu dječju rukicu pomalo popuštala i mi smo morali sami hodati. Nesigurno posrćući i nerado oduzimajući primat srcu odrastali smo. Gotovo svi. Ipak, neki cijeli život ostadoše djeca nedorasla za grubosti življenja, a ipak uvijek sanjivo sretna.
Kako se ljudske godine zbrajaju tako i odnos srca i uma postaje sve ravnopravniji. Ali prije te "zlatne ravnopravnosti" mnogo toga se dogodi - važnoga i beskrajno životnoga. Sreća da je tako! U tim najljepšim godinama obično se dogodi ono najvažnije: biramo zvanje, podižemo svoj životni šator na mjestu gdje smo pronašli najviše sunca i cvijeća, izabiremo drugi dio sebe u osobi koju volimo iznad svega, ostvarujemo prijateljstva za zauvijek, život nam se produžava i raduje postojanju u našoj djeci - događa se zapravo sve najvažnije. Sve ono kasnije u nekoj "zreloj ravnoteži logike i srca" odraslih godina jest nadogradnja na ovim gore spomenutim temeljima koje smo gradili gotovo uvijek s beskrajnim srcem posrćući preko prepreka razuma koje su nam drugi brižno postavljali na našu stazu. Jer stara je mudrost: "kad je u srcu vatra u glavi je dim" pa se nerijetki potrudiše mudrošću odraslih, taj dim rastjerati i razbistriti naše zaljubljene i zamućene poglede.
Naravno nije uvijek tako. I nismo uvijek sami kovači svoje sreće. Ako čovjek dopusti da neki zbrajač brojeva, pa makar bio najrođeniji roditelj, odlučuje o onome što srce treba odrediti, događa se tjeskoban i pomalo zagušen život. Ili ako čovjek sam zatomi svoje srce u danima mladenaštva kad ono najjače kuca i usmjerava naše korake, u nekim opreznim godinama obično više nemamo volje ni hrabrosti upustiti se u "avanturu" koju zovemo brak. Jer takvi su toliko toga vidjeli, doživjeli, toliko razočaranja podnijeli, mnoge gorke suze svojih vršnjaka i sami brisali, potrošeni su i ogorčeni i vlastitim avanturama, pa sve to rađa oprezom i strahom. Razmišljaju kao starci, zaboravljau da ne može sve u životu biti jasno, izračunato i predviđeno. Oni prerano izgubiše dječje srce ili im ga je netko ukrao. Izgledaju vrlo uspješno i do u tančine su razvili samoobrambenu logiku, ali meni ih je žao. Njihovo srce jedva da može nostiti težinu vlastitog života i radije žele život živjeti kao samci, jer im "nitko ne može dati onoliko ljubavi koliko oni trebaju" i jer je "prerizično nekome se sasvim prepustiti". Zapravo su zaboravili logiku ljubavi - ona se ne mjeri količinom nego postojanjem. Ili jest ili nije!
Posebna priča su oni koji u zrelim, da ne kažem poznim godinama, svoje davno pogaženo srce i propale godine nadoknađuju kradući život nekoj mladoj naivnoj osobi (tema za post koja načima mnoga aktualna pitanja).
Odluka o ljubavi zauvijek uvijek je zapravo pitanje srca i gotovo samo srca. Sa srcem se oduševljano ide u nejasno i osluškuje se zov avanture za koju smo spremni sve staviti na kocku. Srce previđa samo najbolje dane. Tako je određeno i ljepota takvih odluka jest upravo u tome. Kasnije te odluke obučemo u haljinu zbrajanja, straha i brige za budućnost. Ali onaj prvi potez konačan i važan, koji odlučuje sve - taj korak se uglavnom čini srcem. Ako nije tako, ako se o tome odlučuje u nekim godinama trijeznosti i mudrih premišljanja, onda to više sliči poslovnom potezu i kalkulaciji dobivenoga i izgubljenoga nego potpunom daru. Jer pamet zrelih godina rado računa s najgorim i ne želi jednadžbe s jednom ili više nepoznanica. Pamet je obučena u uzmak, oprez i tisuće pitanja na koja se mora imati odgovor. Zrele godine donose iskustvo, trijeznost i matematiku. Srce postaje neprijatelj, pa se nerijetko i razboli...
A kormilo plovidbe bračnim vodama uvijek je u rukama srca. Tu je ključ dobrog braka. Ako taj ključ izgubimo rado ćemo govoriti o toleranciji i poštivanju, o skladu i prihvaćanju, uvažavanju i popuštanju - možda manje o ljubavi. Razum nam svojom matematikom omogućuje da poboljšamo vanjske uvjete življenja, ali srce nam daruje da u svemu postignutom i uživamo.
Neke svoje životne probleme možemo uspješno riješti samo razumom. Zaključamo srce, ohladimo glavu, smirimo misli, zatomimo suze i bol i - odlučimo!
Većinu ih, ipak moramo riješti srcem, isključivo srcem. Ako je naše preslabo pouzdajmo se u srce drage osobe, pogledajmo srce vlastitog djeteta i u njemu pronađimo ono što smo uz put izgubili i čudesnost novoga pomalo će početi živjeti.
I za kraj pitanje: Kako ti srce?
Predugo smo živjeli jedni pokraj drugih.
Danas znamo da moramo živjeti jedni s drugima.
Budućnost možemo imati samo ako živimo jedni za druge.