< rujan, 2004 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
...ponekad dobiješ što želiš,
ponekad dobiješ što trebaš,
ponekad dobiješ što dobiješ...

Mike Gayle

Misli za svaki dan...
Prorok
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći ili frula da dah Njegov može proći kroza me?

Razgovarate kad više niste mu miru sa svojim mislima;
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sâm izgovara na vaša usta.

Kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava..
Ali ako svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
u svijet godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav nema ništa niti ona može imati:
Jer ljubav je dovoljna ljubavi.

Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i sam.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Ima ih koji imaju malo i sve daju.
Ima ih koji daju s radošću i ta radost je njima nagrada.
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

Svaki rad je prazan ako nema ljubavi.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

I ne trpite da praznňrukî sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.

Uživate u postavljanju zakonâ,
a još više uživate kršeći ih. Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih uz smijeh razaraju.
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena.

I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.


Halil Džubran

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Moja preporuka!!!
_____________________
Hal
Kross
Maritin kutak
*Piskarije*
Reginaelena
Poliglotna
uspjeh
tritockice
Carrie
Mr.Piton
lil fish
Djevojka sa otoka
maja
Lagana
lonely girl
Ja u ljubav vjerujem
um
ja i ti

Moj mail:
ditemora@net.hr
ICQ: 41976683

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i vrijeme kada možete
odabrati da li cete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli
vaših dragocijenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Losa raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. " Besposlen um je
radionica lošega ." A ime losega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo šta. Nasi domovi su nase skloniste.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoc.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetalista, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.

06.09.2004., ponedjeljak

O braku (5) (Srce ili razum ?)

Ništa nije praznije od pretpane duše


Srce i razum dva su svijeta - bitno različita. A žive u istoj osobi, gotovo suprostavljena, koji put pomirena, ponekad samo primirena. Srce uživa u ljepoti, a razum u matematici, srce se divi a razum računa, srce se smije i plače a razum pokušava prigušiti tu ljepotu simfonija koje istom snagom opjevaju dubinu dobroga i jaz lošega. I zato život koji put izgleda kao hod po žici - balansiramo između dvije suprostavljene strane i poput vještih akrobata idemo u strahu i smijehu prema drugoj obali. Živimo u neprestanom balansiranju između srca i matematike, ljubavi i logike

U tom koktelu življenja ipak pomalo (ili sasvim) dajemo prednost jednoj strani. To je očito zakon životne ravnoteže. I ako smo pretjerali sa srcem panično bježimo u zakutke razuma, a također i nevolje koje su nam pruzročile razumske kalkulacije najradije liječimo srcem. I u pogledu unatrag, na godine koje su iza nas, vidjet ćemo da je ta prednost bila u nekim danima više na jednoj, a u drugim na drugoj strani štapa kojim držimo životnu ravnotežu. To volimo nazvati odrastanjem, ozbiljnošću i odgovornošću prema životu.

Kao djeca bili smo srce, čisto srce, bez dodataka odraslih primisli. A život koji je "čisto srce" donosi beskrajnu radost svima koji takav život primjete. Drugi su preuzeli ulogu matematičara i razumnih planera.Određivali su u svojim mislima našu budućnost i crtali trasu naše buduće sreće. Priželjkivali su da nećemo ponoviti njihove pogreške i tako su liječili svoje rane. Roditelji su pomalo u naše ruke i dušu stavljali i prve količine razumnoga. Učili su nas da je srce lijepo i važno, ali da je za životnu ravnotežu potrebno nešto drugačije i više - zrnce soli i malo matematike. S vremenom je roditeljska ruka, ruka razuma, koja je čvrsto držala našu dječju rukicu pomalo popuštala i mi smo morali sami hodati. Nesigurno posrćući i nerado oduzimajući primat srcu odrastali smo. Gotovo svi. Ipak, neki cijeli život ostadoše djeca nedorasla za grubosti življenja, a ipak uvijek sanjivo sretna.

Kako se ljudske godine zbrajaju tako i odnos srca i uma postaje sve ravnopravniji. Ali prije te "zlatne ravnopravnosti" mnogo toga se dogodi - važnoga i beskrajno životnoga. Sreća da je tako! U tim najljepšim godinama obično se dogodi ono najvažnije: biramo zvanje, podižemo svoj životni šator na mjestu gdje smo pronašli najviše sunca i cvijeća, izabiremo drugi dio sebe u osobi koju volimo iznad svega, ostvarujemo prijateljstva za zauvijek, život nam se produžava i raduje postojanju u našoj djeci - događa se zapravo sve najvažnije. Sve ono kasnije u nekoj "zreloj ravnoteži logike i srca" odraslih godina jest nadogradnja na ovim gore spomenutim temeljima koje smo gradili gotovo uvijek s beskrajnim srcem posrćući preko prepreka razuma koje su nam drugi brižno postavljali na našu stazu. Jer stara je mudrost: "kad je u srcu vatra u glavi je dim" pa se nerijetki potrudiše mudrošću odraslih, taj dim rastjerati i razbistriti naše zaljubljene i zamućene poglede.

Naravno nije uvijek tako. I nismo uvijek sami kovači svoje sreće. Ako čovjek dopusti da neki zbrajač brojeva, pa makar bio najrođeniji roditelj, odlučuje o onome što srce treba odrediti, događa se tjeskoban i pomalo zagušen život. Ili ako čovjek sam zatomi svoje srce u danima mladenaštva kad ono najjače kuca i usmjerava naše korake, u nekim opreznim godinama obično više nemamo volje ni hrabrosti upustiti se u "avanturu" koju zovemo brak. Jer takvi su toliko toga vidjeli, doživjeli, toliko razočaranja podnijeli, mnoge gorke suze svojih vršnjaka i sami brisali, potrošeni su i ogorčeni i vlastitim avanturama, pa sve to rađa oprezom i strahom. Razmišljaju kao starci, zaboravljau da ne može sve u životu biti jasno, izračunato i predviđeno. Oni prerano izgubiše dječje srce ili im ga je netko ukrao. Izgledaju vrlo uspješno i do u tančine su razvili samoobrambenu logiku, ali meni ih je žao. Njihovo srce jedva da može nostiti težinu vlastitog života i radije žele život živjeti kao samci, jer im "nitko ne može dati onoliko ljubavi koliko oni trebaju" i jer je "prerizično nekome se sasvim prepustiti". Zapravo su zaboravili logiku ljubavi - ona se ne mjeri količinom nego postojanjem. Ili jest ili nije!
Posebna priča su oni koji u zrelim, da ne kažem poznim godinama, svoje davno pogaženo srce i propale godine nadoknađuju kradući život nekoj mladoj naivnoj osobi (tema za post koja načima mnoga aktualna pitanja).

Odluka o ljubavi zauvijek uvijek je zapravo pitanje srca i gotovo samo srca. Sa srcem se oduševljano ide u nejasno i osluškuje se zov avanture za koju smo spremni sve staviti na kocku. Srce previđa samo najbolje dane. Tako je određeno i ljepota takvih odluka jest upravo u tome. Kasnije te odluke obučemo u haljinu zbrajanja, straha i brige za budućnost. Ali onaj prvi potez konačan i važan, koji odlučuje sve - taj korak se uglavnom čini srcem. Ako nije tako, ako se o tome odlučuje u nekim godinama trijeznosti i mudrih premišljanja, onda to više sliči poslovnom potezu i kalkulaciji dobivenoga i izgubljenoga nego potpunom daru. Jer pamet zrelih godina rado računa s najgorim i ne želi jednadžbe s jednom ili više nepoznanica. Pamet je obučena u uzmak, oprez i tisuće pitanja na koja se mora imati odgovor. Zrele godine donose iskustvo, trijeznost i matematiku. Srce postaje neprijatelj, pa se nerijetko i razboli...

A kormilo plovidbe bračnim vodama uvijek je u rukama srca. Tu je ključ dobrog braka. Ako taj ključ izgubimo rado ćemo govoriti o toleranciji i poštivanju, o skladu i prihvaćanju, uvažavanju i popuštanju - možda manje o ljubavi. Razum nam svojom matematikom omogućuje da poboljšamo vanjske uvjete življenja, ali srce nam daruje da u svemu postignutom i uživamo.
Neke svoje životne probleme možemo uspješno riješti samo razumom. Zaključamo srce, ohladimo glavu, smirimo misli, zatomimo suze i bol i - odlučimo!
Većinu ih, ipak moramo riješti srcem, isključivo srcem. Ako je naše preslabo pouzdajmo se u srce drage osobe, pogledajmo srce vlastitog djeteta i u njemu pronađimo ono što smo uz put izgubili i čudesnost novoga pomalo će početi živjeti.

I za kraj pitanje: Kako ti srce?
Predugo smo živjeli jedni pokraj drugih.
Danas znamo da moramo živjeti jedni s drugima.
Budućnost možemo imati samo ako živimo jedni za druge.
- 04:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #