Govoriti o braku i obitelji uvijek je teško. Lako se izgubi suptilnost i zaluta se i nehotice u vode crno-bijeloga, nepotpunoga i daleka vedrini i optimizmu. S druge strane veličina jednog blog posta može samo dataknuti mali kamenčić u silnom bogatstvu sadržaja i mogućnosti govora. S tim računam, kao uostalom i svi ostali koji iskreno, iz srca i hrabro dodiruju riječima poneku strunu na harfi koju nazivamo brakom i obitelji.
Mnogo hladnoće ima među ljudima,
jer se ne usuđujemo očitovati onako srdačnim
kakvi zapravo jesmo.
A. Schweitzer
Što je to što nam priječi da teška, olovna vrata svojih emocija širom otvorimo nekome kome s kime stvaramo život i kome smo se potpuno predali. Zašto sve dobre riječi ljubavi i pažljivosti tako teško pronalaze svoj put do naših usana i do tuđeg života? Da li je to naš unutarnji strah da će naša iskrenost postati verige kojima ćemo u "u trenutku slabosti" sebe zauvijek okovati. Ili je to bojazan od nas samih - da se suočimo s nečim što spava duboko u nama. Možda je hrapava škrtost emocijama neka zla jeka prošlosti koja je u gene muškarca upisala krivi kôd da treba biti neotesani grubijan i da je upravo u tome sva njegova privlačnost i moć. Zaboravlja se da najveća snaga leži upravo u nježnosti i da životne nevere uvijek teže podnesu oni koji poput hrasta u svoje krošnje hvataju olujne vjetrove i s njima se bjesomučno poput kakvih Don Kihota besmisleno, kao s vjetrenjačama, bore. Bogatstvo duše koje, zasigurno, svaka osoba ima zakopano u dubinama bića, ako se ne iznese na sunce, trune i pomalo kopni, rađa bezćutnoću te donosi pakao i onima koji u blizini takvog živog groba žive.
Često se, nažalost, dogodi da najmanje one lijepe svakodnevne pažnje pokazujemo prema osobama koje ju najviše zaslužuju. Slučajni susretnici naše svakodnevice prepoznaju u nama ljude pune duha, strpljive i radosne, dosjetljive u malim darovima i bogate toplim riječima. Tim se ponekad razbacujemo prema osobama koje nam malo ili nimalo ne znače. A sve to lijepo i nježno u nama opet zaključavamo u duboki podrum neotesane sirovosti čim se približimo svome domu. I imamo li pravo dopustiti da netko naš, tko treba i zaslužuje našu toplinu ( i na kraju krajeva ima pravo na nju) mora neprestano prebirati po pepelu domaćeg ognjišta nebi li pronašao nešto, bar nešto žara i vatre za sebe i potomke?
Jedan veliki bravo za sve mnogobrojne muškarce i žene koji ponosno u svoju ljubav svaki dan ugrađuju poneki kristalić nježnosti i radosno osluškuju titraje bliskoga srca. Ljubav im je najveća nagrada.
Donosim ispovijed prije nekoliko godina hrabro objavljenu u Slobodnoj Dalmaciji o blagdanu sv. Josipa.
SVETI JOSIP BIO JE – PRAVI FRAJER
Pišem o blagdanu sv. Josipa. Zašto slavim ovaj blagdan. Do danas to nisam shvaćao, ali jedan događaj me potresao. Želim ga ispričati, možda još nekima pomogne ovo iskustvo, bez obzira da li je netko katolik ili ne, da li štuje sv. Josipa ili nije nikad čuo za njega.
Ja sam kao i većina mojih sugrađana odgajan u uvjerenju da muškarci moraju biti frajeri i to pokazati svojom sirovošću, grubim vicevima, ismijavanju slabih, osornošću prema roditeljima i nikako pokazivati svoje osjećaje. Oni su bili kao mana – nježnost, poljupci, uglađenost, a vrhunac sramote bio bi nositi buket cvijeća po gradu ili nazvati majku da joj čestitam rođendan.
To frajeri ne čine. I tako sam živio, a onda je Bog uzeo ženu koju volim. Nisam ni bio svjestan koliko je volim i što mi je značila dok nije počela umirati. Uz bolesničku postelju dani su prolazili kao minute, dok se njezin život gasio, ja sam sve više shvaćao svoju glupost i kukavičluk. Htio sam nadoknaditi sve propuštene prilike kada sam trebao pružiti utjehu, uho za razgovor, strpljenje i nježnost. Danas plačem zbog toga izgubljenog vremena ispunjenog „frajerskim“ ludovanjima po kafićima, stadionima, poslovima, marendama itd. Danas vidim da je pravi frajer bio sv. Josip, jer je imao hrabrosti, jer je uistinu volio svoju ženu Mariju, da je uzme, živi i radi s njom, iako nije bila trudna s njim. I danas bi isti slučaj bio teško prihvaćen i muškarca bi ismijavali.
Nisam kompetentan puno govoriti o onome što piše u Sv. Pismu – to će učiniti naši svećenici. Ali čini mi se da je taj lik i danas moderan.
Dragi sugrađani, napose imenjaci sv. Josipa, imajte istu hrabrost, ne bojte se voliti svoje žene, majke, sestre. Ne bojte se pokazati osjećaje, ni nositi cvijeće, ni poljubiti majku nasred ulice.
Ne budite lažni frajeri. Hrabrost je i znak ljubavi pokazati osjećaje, pa čak ako će vas zbog toga ogovarati. Pa što! Volite dok imete vremena, jer doći će svakome dan kada to više neće moći. A tada je gotovo za sve – uspomene, sjećanja, savjest – bit će loš prijatelj i boljet će vas duša što ste rasipali ono najvrjednije – a to je vrijeme, vrijeme koje imamo da volimo drugoga. Ne recite: „NAMAM VREMENA“!
Samo je jedan život i jedna šansa. Iskoristite to vrijeme da volite one koji su oko vas. I imat ćete sretan život, unatoč protivštinama, i na koncu mir u srcu i na duši. Tako se ujedno gradi ono što svi želimo – bolji svijet.