< rujan, 2004 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
...ponekad dobiješ što želiš,
ponekad dobiješ što trebaš,
ponekad dobiješ što dobiješ...

Mike Gayle

Misli za svaki dan...
Prorok
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći ili frula da dah Njegov može proći kroza me?

Razgovarate kad više niste mu miru sa svojim mislima;
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sâm izgovara na vaša usta.

Kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava..
Ali ako svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
u svijet godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav nema ništa niti ona može imati:
Jer ljubav je dovoljna ljubavi.

Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i sam.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Ima ih koji imaju malo i sve daju.
Ima ih koji daju s radošću i ta radost je njima nagrada.
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

Svaki rad je prazan ako nema ljubavi.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

I ne trpite da praznňrukî sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.

Uživate u postavljanju zakonâ,
a još više uživate kršeći ih. Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih uz smijeh razaraju.
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena.

I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.


Halil Džubran

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Moja preporuka!!!
_____________________
Hal
Kross
Maritin kutak
*Piskarije*
Reginaelena
Poliglotna
uspjeh
tritockice
Carrie
Mr.Piton
lil fish
Djevojka sa otoka
maja
Lagana
lonely girl
Ja u ljubav vjerujem
um
ja i ti

Moj mail:
ditemora@net.hr
ICQ: 41976683

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i vrijeme kada možete
odabrati da li cete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli
vaših dragocijenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Losa raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. " Besposlen um je
radionica lošega ." A ime losega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo šta. Nasi domovi su nase skloniste.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoc.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetalista, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.

02.09.2004., četvrtak

O braku (3) (Sveti Josip bio je pravi frajer...)

Govoriti o braku i obitelji uvijek je teško. Lako se izgubi suptilnost i zaluta se i nehotice u vode crno-bijeloga, nepotpunoga i daleka vedrini i optimizmu. S druge strane veličina jednog blog posta može samo dataknuti mali kamenčić u silnom bogatstvu sadržaja i mogućnosti govora. S tim računam, kao uostalom i svi ostali koji iskreno, iz srca i hrabro dodiruju riječima poneku strunu na harfi koju nazivamo brakom i obitelji.
Mnogo hladnoće ima među ljudima,
jer se ne usuđujemo očitovati onako srdačnim
kakvi zapravo jesmo.
A. Schweitzer

Što je to što nam priječi da teška, olovna vrata svojih emocija širom otvorimo nekome kome s kime stvaramo život i kome smo se potpuno predali. Zašto sve dobre riječi ljubavi i pažljivosti tako teško pronalaze svoj put do naših usana i do tuđeg života? Da li je to naš unutarnji strah da će naša iskrenost postati verige kojima ćemo u "u trenutku slabosti" sebe zauvijek okovati. Ili je to bojazan od nas samih - da se suočimo s nečim što spava duboko u nama. Možda je hrapava škrtost emocijama neka zla jeka prošlosti koja je u gene muškarca upisala krivi kôd da treba biti neotesani grubijan i da je upravo u tome sva njegova privlačnost i moć. Zaboravlja se da najveća snaga leži upravo u nježnosti i da životne nevere uvijek teže podnesu oni koji poput hrasta u svoje krošnje hvataju olujne vjetrove i s njima se bjesomučno poput kakvih Don Kihota besmisleno, kao s vjetrenjačama, bore. Bogatstvo duše koje, zasigurno, svaka osoba ima zakopano u dubinama bića, ako se ne iznese na sunce, trune i pomalo kopni, rađa bezćutnoću te donosi pakao i onima koji u blizini takvog živog groba žive.

Često se, nažalost, dogodi da najmanje one lijepe svakodnevne pažnje pokazujemo prema osobama koje ju najviše zaslužuju. Slučajni susretnici naše svakodnevice prepoznaju u nama ljude pune duha, strpljive i radosne, dosjetljive u malim darovima i bogate toplim riječima. Tim se ponekad razbacujemo prema osobama koje nam malo ili nimalo ne znače. A sve to lijepo i nježno u nama opet zaključavamo u duboki podrum neotesane sirovosti čim se približimo svome domu. I imamo li pravo dopustiti da netko naš, tko treba i zaslužuje našu toplinu ( i na kraju krajeva ima pravo na nju) mora neprestano prebirati po pepelu domaćeg ognjišta nebi li pronašao nešto, bar nešto žara i vatre za sebe i potomke?

Jedan veliki bravo za sve mnogobrojne muškarce i žene koji ponosno u svoju ljubav svaki dan ugrađuju poneki kristalić nježnosti i radosno osluškuju titraje bliskoga srca. Ljubav im je najveća nagrada.

Donosim ispovijed prije nekoliko godina hrabro objavljenu u Slobodnoj Dalmaciji o blagdanu sv. Josipa.

SVETI JOSIP BIO JE – PRAVI FRAJER

Pišem o blagdanu sv. Josipa. Zašto slavim ovaj blagdan. Do danas to nisam shvaćao, ali jedan događaj me potresao. Želim ga ispričati, možda još nekima pomogne ovo iskustvo, bez obzira da li je netko katolik ili ne, da li štuje sv. Josipa ili nije nikad čuo za njega.

Ja sam kao i većina mojih sugrađana odgajan u uvjerenju da muškarci moraju biti frajeri i to pokazati svojom sirovošću, grubim vicevima, ismijavanju slabih, osornošću prema roditeljima i nikako pokazivati svoje osjećaje. Oni su bili kao mana – nježnost, poljupci, uglađenost, a vrhunac sramote bio bi nositi buket cvijeća po gradu ili nazvati majku da joj čestitam rođendan.

To frajeri ne čine. I tako sam živio, a onda je Bog uzeo ženu koju volim. Nisam ni bio svjestan koliko je volim i što mi je značila dok nije počela umirati. Uz bolesničku postelju dani su prolazili kao minute, dok se njezin život gasio, ja sam sve više shvaćao svoju glupost i kukavičluk. Htio sam nadoknaditi sve propuštene prilike kada sam trebao pružiti utjehu, uho za razgovor, strpljenje i nježnost. Danas plačem zbog toga izgubljenog vremena ispunjenog „frajerskim“ ludovanjima po kafićima, stadionima, poslovima, marendama itd. Danas vidim da je pravi frajer bio sv. Josip, jer je imao hrabrosti, jer je uistinu volio svoju ženu Mariju, da je uzme, živi i radi s njom, iako nije bila trudna s njim. I danas bi isti slučaj bio teško prihvaćen i muškarca bi ismijavali.

Nisam kompetentan puno govoriti o onome što piše u Sv. Pismu – to će učiniti naši svećenici. Ali čini mi se da je taj lik i danas moderan.

Dragi sugrađani, napose imenjaci sv. Josipa, imajte istu hrabrost, ne bojte se voliti svoje žene, majke, sestre. Ne bojte se pokazati osjećaje, ni nositi cvijeće, ni poljubiti majku nasred ulice.
Ne budite lažni frajeri. Hrabrost je i znak ljubavi pokazati osjećaje, pa čak ako će vas zbog toga ogovarati. Pa što! Volite dok imete vremena, jer doći će svakome dan kada to više neće moći. A tada je gotovo za sve – uspomene, sjećanja, savjest – bit će loš prijatelj i boljet će vas duša što ste rasipali ono najvrjednije – a to je vrijeme, vrijeme koje imamo da volimo drugoga. Ne recite: „NAMAM VREMENA“!

Samo je jedan život i jedna šansa. Iskoristite to vrijeme da volite one koji su oko vas. I imat ćete sretan život, unatoč protivštinama, i na koncu mir u srcu i na duši. Tako se ujedno gradi ono što svi želimo – bolji svijet.

J.V.
Slobodna Dalmacija, 19. ožujka 1999. god.
- 09:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #