Bolje je imati srce bez riječi,
nego riječi bez srca.
Trenutke koji su po nečemu prvi srce rado pamti. Sjećate li se svog prvog susreta očima, kad ste se prepoznali s dragom osobom koja se nakon toga ugnijezdila u vaše srce i život zauvijek. Niste zaboravili prvu nespretnu ljubavnu rečenicu koja vas je u hipu pretvorila u dijete, prvi poljubac, prvi dodir, prvi osmjeh, prvo jutro, prvu suzu... sve ste to urezali u album života. Čvrsto i neponovljivo te uspomene stoje tu kao najbolji ljekoviti balzam naših rana, kao najljepši uvijek svjež dar, kao povratak u budućnost. U sumornim i hladnim danima, kad ponestane one drage kristalne jasnoće i sve boje postanu sive otvaramo taj album i iz njega izlazi sunce. Iz tog sve debljeg albuma prve stranice imaju zlatno, počasno mjesto.
A sjećate li se prve svađe. One prave, tmaste, teške i zlokobne koja se odjednom pojavila niotkuda i bacila sjenu na čaroliju. I te se sjene više nikada ne možete riješiti. Morate stalno svijetliti da je manja i bezbolnija, ali ona je tu. Gdje je sunce mora biti i sjene.
Najvjerojatnije se nećemo sjetiti detalja, razloga i sitnica koje su pokrenuli lavinu. Ali nikad nećemo zaboraviti bol koja se tada usidrila u nama. Odjednom smo onome koga smo nazivali anđelom skršili krila i na pozornici braka otvorio se zastor nekih novih događanja. Tada je neka virtualna linija preskočena i možda je ta svađa, posebno ako joj je epilog bilo guranje problema pod tapet, bila ulaznica u predvorje bezličnog, lošeg braka. Naravno prva svađa nerijetko je samo uvod u kasnije nesporazume koje poput bršljana guše brak ne dopuštajući mu da diše i zapravo danas više govorim o njima - svađama koje postadoše kronična bolest ponekih brakova.
U svađi se događa prava mala strategija ratovanja. Počima se sa malim poluotrovnim strelicama, uzmiče se pred pravi napad, taktizira se i u važnom trenutku izvlači tajno oružje...Od srca, onako sočno i s punim plućima možemo se posvađati samo s nekim bliskim, dragim, nekim koga dobro poznajemo.
U svađi, onoj pravoj, a ne u svakodnevnoj simpatičnoj čarki koja je začin braka, dakle u pravoj svađi upotrebljavamo svoje najotrovnije oružje i iz najtamnijih dubina sebe dugo pohranjivane podatke brižno čuvane za posebnu prigodu odjednom prostiremo na svjetlo dana i cinično ih zamotavamo u celofan pakosti i pobjedonosnog juriša. U hipu se preobražavamo se u ratoborne Ksene ili destruktivne Rambo junake i uživamo u boli protivnika. Tuđe suze su nam očiti znak dobijene bitke, možda ne rata, ali iste suze znademo upotrijebiti i kao moćno protuoružje. Zvuči poznato, zar ne?
Kad se svađa kao hrđa uvuče u pore braka i razara ga volimo glumiti da je sve bajka... blistamo, izgledamo sretni... jurnjavom i skupim odmorima nadoknađujemo mir i nježnost, drugima bezobrazno očito (do nevjerojatnosti očito) pokazujemo privid sretnog braka a hrđa začeta svađama buja u nama. Osjećamo je kako vreba i nagriza, krade nam riječi, opuštenost i maštovitost. Ugnijezdila se u najljepše zakutke našeg bića i života, kad pripremimo nježan trenutak ili kad želimo mrvicu više od uobičajenog - odjednom nepozvana sjeda za naš stol ili se uvlači u našu postelju.
Svađa je uvijek potres olujni pomak, nešto u čemu sva trulež otpadne i rađaju se šanse novoga. Ona je stoga potrebna kao revizija stanja i uznemirenje učmalosti, potrebna je i stoga jer je njen konačni slijed mirenje. "Anđeo s greškom - bez krila" postaje čovjek-osoba koju volimo i ljubavlju želimo zadržati. Tako se rađa nova kvaliteta braka, osiromašena od nebeskih iluzija, a obogaćena potpunošću upoznavanja i prihvaćanja u ljubavi druge osobe.
Svaka svađa kao svoj poseban dar nosi mogućnost mirenja. Tu šansu svakako ne smijemo propustiti. Jer kao što zauvijek pamtimo prvu svađu, mnogi vjerujem u srcu kao posebnu nose i uspomenu prvog mirenja. Brana koja je nenadno popustila u prvom naletu sručila je na nas hrpu lošega i bolnoga. Ali ta vrata su ostala otvorena i kroz njih će ista rijeka koja je donijela svađu i teške riječi naplaviti i obilje iskrenosti koja upotpunjuje kvalitetu odnosa. Bitno je samo "preživjeti" pod hrpom prvih ruševina te imati strpljivosti čekati i dobre darove koje donosi ona ista bujica koja nam je donijela i svađu.
U svađi također gađajući otrovnim strelicama "protivnika" u njegova najbolnije rane sebi, zapravo, sebi jasno pokazujemo mjesta gdje treba staviti najviše melema i lijeka ljubavi. Samo svojoj energiji okrenimo polaritet! Rezultat će biti začuđujući. To nam želim!
KAKO NASTAJU RATOVI
- Tata - pita sin oca - kako nastaju ratovi?
- Dijete moje, to ti je negdje ovako: Uzmimo primjerice da se Amerika i Engleska posvađaju oko nečega...
- Ne govori gluposti!- uplete se majka. Amerika i Engleska neće se nikad zavaditi.
- Pa ja to uopće ne tvrdim; samo spominjem primjer.
- I takvim glupostima puniš djetetu glavu!
- Ja punim djetetu glavu? Da je po tvome, dijete ne bi nikad ništa doznalo!
- Što si to rekao? Da to više nikad nisi...
- Hvala tata - javi se dječak. - Sada znam kako nastaju ratovi!