U Kini je, kažu, običaj da svadbu siromašnih ljudi pomognu svi seljani, i da u njoj sudjeluju. Tada je cijelo mjesto pozvano na svadbu. Svi zajedno dijele radost sa siromašnim mladencima i svi zapravo tu svadbu pripremaju.
Na trgu, u mjestu postavi se velika bačva za vino u koju mještani donose vino iz svojih podruma i liju u bačvu.
Vino je simbol radosti i svadbe bez vina nema. Svi će ga u slavlju i piti.
Pa se dogodilo na jednoj takvoj svadbi da su seljani donosili vino u sudovima za vino i ulijevali u bačvu koja je za to na središnjem trgu bila pripremljena.
I došao je svečani početak slavlja. I kad su u radosnom raspoloženju uz pjesmu i čestitanja otvorili bačvu u njoj je bila samo - čista voda.
Svatko je od seljana računao da se u silnom vinu njihovih desetak litara vode neće niti primijetiti.
Pjesma je zamukla i sramotna tišina se nastanila u mjestu kao glavni svadbeni gost.
Pamtimo jutra vedra i sjetna. Ona nam određuju dan. Ponekad se tek svitajućem danu nasmiješimo neotvorenih očiju i cijeli dan nam bude nekako nasmijan. Drugi put je dovoljan zvuk budilice, nespretna jutarnja riječ ili krivi predmet na krivom mjestu da cijeli dan krene naopako.
Koliko puta smo doživjeli ( pa i ovdje stranicama virtualnog blogerskog svijeta) da nam netko kaže: danas si mi uljepšao dan!
Doista je malo potrebno da staza našeg dana skrene na potpuno drugi kolosijek vedrine ili tmurnog neraspoloženja samo zbog malog, sitnog, gotovo beznačajnog detalja koji je u pravom trenutku dotakao našu dušu.
I uljepšati nekome dan (ili život) znači samo nadoliti malo ulja u svjetiljku tuđeg života ili prosuti mrvice vedrine na stazu kojom će netko naići. Zvuči jednostavno i istovremeno teško. U sumornim jutrima brinuti tuđu brigu ili vlastito neraspoloženje skriti duboko u sebi i sam pokušati pronaći dobar razlog za optimizam - ljepota je življenja koju rado nazivamo imenom ljubavi, jer ona to uistinu i jest.
Posebno je to važno u braku. Ponekad će dijete rastjerati oblake našeg neba i njegova jutarnja dobrodošlica danu i nama zateći će nas i posramiti u našoj mrgodnosti. Omiljena pjesma na radiju, miris jutarnje kave ili malo sunca koje su uporno probija kroz zatvorene prozore naše sobe već su dovoljni razlozi za dobar početak. Drugi put ćemo u jutarnjem izabiranju i premišljanju oko toga što prihvatiti kao prvo i najpotrebnije za početak dana zgrabiti osmjeh (vlastiti) i s njime posveti jutro i dan. I svoj i tuđi. Malo treba!
Prečesto očekujemo da to "malo" odradi netko drugi. Da netko drugi pokuca - a mi ćemo rado otvoriti, da se netko drugi ispriča - a mi ćemo rado oprostiti. Očekujemo da se netko drugi nasmiješi, da netko drugi pomiluje, da netko drugi očisti, pomakne, utješi, zagrli... uvijek netko drugi.
A početak boljeg dana (a život je sastavljen od dana) krije se u meni. I onaj divni dan, kad sam u svadbenoj radosti slavio rođenje svoje obitelji, samo je početak ljepote koja treba trajati. Skloniji sam želji da svadba traje cijeli život. I da zapravo običnosti koja nam dan čini sivim preslikom onog jučer ne dopustimo ulazak u svadbenu dvoranu života. Lijepo bi i potrebno bilo da svaki dan u sebi kao ukras ima nešto svečano, nešto raspjevano, nešto za čestitati, onako svečarsko. Mislim da je to moguće i u krutosti življenja, i u računima, pelenama, prehladama, spletkama ili inatnim prkosima. Kao što je dovoljna ruža na stolu da ručak bude svečaniji ili sitno iznenađenje da duša bude vedrija.
Ako očekujem da uvijek netko drugi u bačvu moje svadbe nadolijeva vino, i ako još k tome očekujem da se moja voda nevjere, nestrpljivosti ili nepažljivosti ... neće ni primijetiti u silnom vinu koje je netko drugi ulio - opako se varam. Bolji svijet, bolji dan, ljepši san i sretan brak započinje od mene. Od moga srca. Tu se gnijezde svi dobri počeci koji će svoj rod svakodnevno pružati, a mi ćemo ga ubirati s ljubljenom osobom.
Vino je simbol zajedništva, radosti i slavlja. Zato - "Ako piješ - ne vodni!"