"Nije dobro da čovjek bude sam..." drevna je Biblijska rečenica koja će nam pokušati dočarati fatalnu potrebu za drugim tko će biti potpuno, sasvim i zauvijek uz nas kao dio našega života. Biblija će u simboličnom izričaju govoriti o ženi koja je zapravo nastala u Adamovu snu, kada Bog od njegova rebra stvara novo biće. Tu pomalo prepoznajemo onu jedinstvenost dvaju bića koja se upotpunjuju u ljubavi.
Stari Grci će reći da su zaljubljenost i ljubav zapravo božansko prokletstvo koje se događa kada slijepi bog ljubavi Amor svojom strelicom pogodi zaljubljenika. U pogođenom se tada stvara novo ludilo i osoba nema mira dok ne ostvari san kojim je zatrovana. Pa to događanje kroz grčku mitologiju nosi ne samo čar lijepoga, nego iznad svega i začaranost koja ima predznak fatalnog usuda nužnosti.
Među mnogim plemenima i danas je rašireno vjerovanje da je zaljubljenost kao predvorje ljubavi uvijek posljedica "nabačenih čina" i da su takve osobe magijski ureknute. I naši će stariji, koji put, promatrajući ljubav bliske osobe, koja se događa mimo njihove logike, odluke i računice poluozbiljno kazati da je tu netko "bacio čari".
Astrolozi će rado kazati da je i zaljubljenost posljedica određenih susreta nebeskih tijela (konstelacija) i da je ljubavni usud zapravo "zapisan u zvijezdama".
Neobično je tumačenje koje kao podlogu ima i mit o Narcisu. Čovjek zapravo u drugome vidi sebe, projekciju svega što u životu nije uspio, što mu nedostaje ili što mu se nije dogodilo. Gledajući drugoga zaljubljenik kao u ogledalu vidi svoju dušu i rado poput Narcisa iz grčke mitologije beskrajno vrijeme provodi nadvijen nad tuđim srcem kao nad bunarom i ne znajući da je to zapravo projekcija njegova lica. I ako se voda tog bunara u oluji života uznemiri pa se vlastita slika više ne može prepoznati zaljubljena osoba spremna je koraknuti i do smrti samo da bi bila bliža izmišljenom liku.
Meni je ipak najdraže tumačenje (zapravo najbliže mom unutarnjem osjećaju) koje Platon iznosi u svojoj Gozbi. Aristofan, dakle, u Platonovim spisima govori o tome kako su ljudi bili neposlušni bogovima pa ih je Zeus rasjekao na polovice i otada svaka polovica razbacana po svijetu traži svoju drugu polovicu i to nevjerojatnom žudnjom kakvom se i traži izgubljeni dio bića. Te želja ih sastavlja u prvobitnu prirodu i od dvije osobe želi stvoriti jedno novo (ponovno pronađeno) biće.
Simpatično zar ne?
Ja ću najradije u nevještom pokušaju tumačenja ljubavi kazati: Istina je da nam se u ljubavi poklope zvijezde i da nas uzdignu do svojih vrhunaca. Istina je da se tada u nama događa blještavilo i neizmjernost svemirskih prostranstava. Istina je da je dobro da čovjek nije sam i da je drugo biće postalo dio našeg sna, nama beskrajno važno, kao dio nas. Istina je da smo u ljubavi začarani divnom čarolijom i da nas nije puno briga za trijezne mudrace koji ne mogu podignuti pogleda niti do ljudskih očiju, a pogotovo ne do zvijezda. Također je istina da u ljubavi promatramo drugu osobu kao u ogledalu, jer ona doista i jest ogled našeg bića. I istina je da ta druga draga polovica pronađena usudom, sudbinom, zvijezdama, srcem ili očima (slučaja ovdje nema) jest biće koje će nam ponovno darovati izgubljenu potpunost.
Ali iznad svega: istina je da nas ljubav čini sretnima i to zato što je netko pored nas sretan. I u vlastitoj školi života naučimo pravila ljubavi. Ona su toliko jednostavna da ih najbolje razumijemo srcem i prelijepa da bismo ih smjeli zaobići.