Susretnem prijatelja, u prolazu, gotovo smo se samo dataknuli pogledima.
Upitam: - „Čuj, žuriš li?“
Okrene se onako u polukoraku. Dio njegovog bića je već naprijed, a samo dio sam zaustavio nenadnim pitanjem. Žurstro odgovori: - „Ma ne, uopće ne - reci!“
- „Imaš li malo vremena za mene?“
- „Kaži! Što ti treba?“
- „Ma, ne treba mi zapravo ništa. Samo...ako imaš malo vremena, kužiš...“
- „Aha – mislio si da popijemo piće. Ma, zapravo jesam malo u strci, ali bit će prigoda. Neki drugi put... „
Pogledao me gotovo sažalno.
Vrijeme je postalo izrazito deficitaran artikl. Koji put poželimo da dan traje 30 sati, jer nam upravo tih nekoliko sati nedostaje da sve stavimo na svoje mjesto. Prvi gutači našeg vremena su naravno novovijeki robovlasnici. Kad oni poharaju naše životne minute malo toga ostane. Nametnuti ritam, prečesto, doista nije ljudski. Nakon posla dio tereta nosimo i svome domu. Nezavršeni izvještaji, nepopunjene tablice, „last minute poslovi“, cijela binarna šuma Striborova koju moramo i nakon redovitog posla barem malo prokrčiti u svom laptopu koji nam je postao kao uteg oko vrata... sve nas to pomalo guta. Cijenu plaćamo ne samo osobnim stresom i unutranjim neskladom, nego pati i naša obitelj s kojom se viđamo ponekad skoro samo u prolazu. Razgovori se, unatoč dobroj volji, više svode za tehničke napomene i kompromise kako opstati u žrvnju života, nego na lijep i nježan razgovor bliskih duša. Mobitel koji je sve do prije nekoliko godina slovio kao znak nekakvog napretka postao je okov koji uvijek sebi može uzeti za pravo da nam otme najljepše trenutke. Upada nam u riječ bez najave i pitanja i beskrajno posesivno guta naše vrijeme. Kao da je navijen da zvoni baš onda kad ne treba i da nam ukrade spokoj baš onda kad ga najviše trebamo. Znak unutarnjeg i životnog napretka danas je, očito rijetka mogućnost – nemati handy i znati ga cijeli vikend ili bar jedno poslijepodne sasvim isključiti. Pageri, faksovi, moblini uredi, elektronski podsjetnici, razni zvukovi podsjećanja i upozoravanja gutaju nas i obavijaju poput neke ogromne hobotične nemani.
I kad modernim lopovima našeg vremena uspijemo ukrasti malo svojih sati, onoga vremena koje nam po prirodi postojanja pripada – što činimo s njim?
Volimo kazati „vrijeme je novac“. Jest, ako u tom potrošenom vremenu steknemo neki novac. Ali zašto ne bismo kazali: vrijeme je ljubav – jer smo kroz vrijeme uspjeli da nam se događa ljubav, ili vrijeme je dobrota - jer smo svom vremenu provedenom sa supružnikom darovali ime dobrote. Dajmo svom vremenu neke poželjnije sadržaje. Neka to bude vrijeme ljubavi, vrijeme nježnosti, vrijeme igre... one prave igre i s djecom i s bračnim partnerom, igre koja na neobičan način zbližava duše, igre koja je nerijetko lijek braka i koja briše nesporazume, budi u nama zaspalo djetinstvo i potiče mnoga dobra događanja.
Ili zašto ne bismo mogli kazati: vrijeme je dar! Jer poklonjeno vrijeme dosta dobiva ljepotu i sadržaj najljepšeg dara.
Kad govorimo o vremenu koje provodimo u obitelji, o onom vremenu koje sam nisu uspjeli ugrabiti pijavice koje svakodnevno iz našeg života sišu vrijeme, uvijek je osnovno pitanje: kako ga upotrijebiti najbolje (za obitelj). Trčim odmah svojima i poklanjam im preostale mrvice vremena. Tako im poklanjam život i uljepšavam ostatke i svog vremena.
Doista treba odrediti pravo vrijeme za prave stvari. To je mudrost i umjetnost življenja. Jer, ako se u obitelj uvukla svadljiva tišina, onda je puno prikladnije sjesti i razgovarati, ili čak dokono šetati ili razbibrižno „potratiti“ vrijeme koje će nevidljivim sponama zaliječiti ranjeno - nego glačati rublje. I bolje je sate provesti držeći suprugu za ruku nego u muškoj zauzetosti uređivati okućnicu ili popravljati prozore. I kad jaz između dviju osoba postane nepremostivo velik i vrtoglavo dubok tada kao najljepši lijek i terapiju uzmimo vrijeme: vrijme smijeha, igre koja je sama sebi svrhom ili zajedničkog izleta na mjesta stoput viđena - to je pravi lijek za sve ono što nespretnim riječima i inatnim svađama porušismo.
Imati vremena – doista pokloniti vrijeme, ključ je rješenja mnogih bračnih nesuglasica i staza na kojoj rastu plodovi sretnog obiteljskog postojanja. Vrijeme će, ako ga doista želim pružiti voljenoj osobi, samo pronaći svoj sadržaj - smislen, dobar i ljekovit. U niski godina, kada bračni staž dublje urezuje svoje godove u naše biće, trebamo imati sve više i više vremena jedni za druge.
Postoje trenuci koji poludjeli vrtuljak života naglo uspore ili ga naprasito zaustave. To su trenuci gubitka drage osobe, nenadnih osobnih tragedija, vlastite nemoći. Tada smo zaustavljeni i bolno zadržani unatoč ili čak za inat užurbanosti koja nas je obuzela. Nevolja nas ostavlja paraliziranima, smrznutih pokreta, a u naše se srce uvlače ozbiljne i smirene misli. Odjednom imamo vremena i nigdje nam se ne žuri, a život promatramo iz sasvim drugog kuta, sve postaje drugačije. To su potresi životnih temelja, kada ne znamo kako i kamo naprijed. U takvim trenucima naš pogled na vrijeme koje je prošlo i na ono koje će doći postaje bistriji i mudriji, možda i zato što ga promatramo kroz vlastitu suzu. Tada postajemo svjesni da je jedino pravo vrijeme ono što smo ga uložili u ljubav i dobrotu i da takvo vrijeme nije nestalo, nego živi zanavijek. I tu se stvaraju odluke. Tijek prošloga se ne može vratiti, ali ono što je ispred nas može biti sretnije i ljepše.
Neka naše vrijeme bude sretni dah vječnosti.
RODITELJI NEZAMJENJIVI
Mladi muž i žena žele u trgovini igračkama kupiti rođendanski dar za svoju kćerkicu. „Mi smo, znate, cijeli dan zaposleni“, objašnjavaju zabrinuti roditelji prodavačici, „pa nismo kod kuće... Trebamo nešto što bi malu razveselilo, dugo je zabavljalo i oslobodilo osjećaja osamljenosti...“
„Žao mi je“, odgovori prodavačica, “ali nemamo roditelje na prodaju.“