< rujan, 2004 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
...ponekad dobiješ što želiš,
ponekad dobiješ što trebaš,
ponekad dobiješ što dobiješ...

Mike Gayle

Misli za svaki dan...
Prorok
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći ili frula da dah Njegov može proći kroza me?

Razgovarate kad više niste mu miru sa svojim mislima;
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sâm izgovara na vaša usta.

Kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava..
Ali ako svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
u svijet godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav nema ništa niti ona može imati:
Jer ljubav je dovoljna ljubavi.

Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i sam.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Ima ih koji imaju malo i sve daju.
Ima ih koji daju s radošću i ta radost je njima nagrada.
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

Svaki rad je prazan ako nema ljubavi.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

I ne trpite da praznňrukî sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.

Uživate u postavljanju zakonâ,
a još više uživate kršeći ih. Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih uz smijeh razaraju.
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena.

I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.


Halil Džubran

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Moja preporuka!!!
_____________________
Hal
Kross
Maritin kutak
*Piskarije*
Reginaelena
Poliglotna
uspjeh
tritockice
Carrie
Mr.Piton
lil fish
Djevojka sa otoka
maja
Lagana
lonely girl
Ja u ljubav vjerujem
um
ja i ti

Moj mail:
ditemora@net.hr
ICQ: 41976683

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i vrijeme kada možete
odabrati da li cete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli
vaših dragocijenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Losa raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. " Besposlen um je
radionica lošega ." A ime losega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo šta. Nasi domovi su nase skloniste.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoc.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetalista, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.

08.09.2004., srijeda

O braku (6) (Imaš li vremena?)

VRIJEME

Susretnem prijatelja, u prolazu, gotovo smo se samo dataknuli pogledima.
Upitam: - „Čuj, žuriš li?“
Okrene se onako u polukoraku. Dio njegovog bića je već naprijed, a samo dio sam zaustavio nenadnim pitanjem. Žurstro odgovori: - „Ma ne, uopće ne - reci!“
- „Imaš li malo vremena za mene?“
- „Kaži! Što ti treba?“
- „Ma, ne treba mi zapravo ništa. Samo...ako imaš malo vremena, kužiš...“
- „Aha – mislio si da popijemo piće. Ma, zapravo jesam malo u strci, ali bit će prigoda. Neki drugi put... „

Pogledao me gotovo sažalno.

Vrijeme je postalo izrazito deficitaran artikl. Koji put poželimo da dan traje 30 sati, jer nam upravo tih nekoliko sati nedostaje da sve stavimo na svoje mjesto. Prvi gutači našeg vremena su naravno novovijeki robovlasnici. Kad oni poharaju naše životne minute malo toga ostane. Nametnuti ritam, prečesto, doista nije ljudski. Nakon posla dio tereta nosimo i svome domu. Nezavršeni izvještaji, nepopunjene tablice, „last minute poslovi“, cijela binarna šuma Striborova koju moramo i nakon redovitog posla barem malo prokrčiti u svom laptopu koji nam je postao kao uteg oko vrata... sve nas to pomalo guta. Cijenu plaćamo ne samo osobnim stresom i unutranjim neskladom, nego pati i naša obitelj s kojom se viđamo ponekad skoro samo u prolazu. Razgovori se, unatoč dobroj volji, više svode za tehničke napomene i kompromise kako opstati u žrvnju života, nego na lijep i nježan razgovor bliskih duša. Mobitel koji je sve do prije nekoliko godina slovio kao znak nekakvog napretka postao je okov koji uvijek sebi može uzeti za pravo da nam otme najljepše trenutke. Upada nam u riječ bez najave i pitanja i beskrajno posesivno guta naše vrijeme. Kao da je navijen da zvoni baš onda kad ne treba i da nam ukrade spokoj baš onda kad ga najviše trebamo. Znak unutarnjeg i životnog napretka danas je, očito rijetka mogućnost – nemati handy i znati ga cijeli vikend ili bar jedno poslijepodne sasvim isključiti. Pageri, faksovi, moblini uredi, elektronski podsjetnici, razni zvukovi podsjećanja i upozoravanja gutaju nas i obavijaju poput neke ogromne hobotične nemani.

I kad modernim lopovima našeg vremena uspijemo ukrasti malo svojih sati, onoga vremena koje nam po prirodi postojanja pripada – što činimo s njim?

Volimo kazati „vrijeme je novac“. Jest, ako u tom potrošenom vremenu steknemo neki novac. Ali zašto ne bismo kazali: vrijeme je ljubav – jer smo kroz vrijeme uspjeli da nam se događa ljubav, ili vrijeme je dobrota - jer smo svom vremenu provedenom sa supružnikom darovali ime dobrote. Dajmo svom vremenu neke poželjnije sadržaje. Neka to bude vrijeme ljubavi, vrijeme nježnosti, vrijeme igre... one prave igre i s djecom i s bračnim partnerom, igre koja na neobičan način zbližava duše, igre koja je nerijetko lijek braka i koja briše nesporazume, budi u nama zaspalo djetinstvo i potiče mnoga dobra događanja.
Ili zašto ne bismo mogli kazati: vrijeme je dar! Jer poklonjeno vrijeme dosta dobiva ljepotu i sadržaj najljepšeg dara.

Kad govorimo o vremenu koje provodimo u obitelji, o onom vremenu koje sam nisu uspjeli ugrabiti pijavice koje svakodnevno iz našeg života sišu vrijeme, uvijek je osnovno pitanje: kako ga upotrijebiti najbolje (za obitelj). Trčim odmah svojima i poklanjam im preostale mrvice vremena. Tako im poklanjam život i uljepšavam ostatke i svog vremena.

Doista treba odrediti pravo vrijeme za prave stvari. To je mudrost i umjetnost življenja. Jer, ako se u obitelj uvukla svadljiva tišina, onda je puno prikladnije sjesti i razgovarati, ili čak dokono šetati ili razbibrižno „potratiti“ vrijeme koje će nevidljivim sponama zaliječiti ranjeno - nego glačati rublje. I bolje je sate provesti držeći suprugu za ruku nego u muškoj zauzetosti uređivati okućnicu ili popravljati prozore. I kad jaz između dviju osoba postane nepremostivo velik i vrtoglavo dubok tada kao najljepši lijek i terapiju uzmimo vrijeme: vrijme smijeha, igre koja je sama sebi svrhom ili zajedničkog izleta na mjesta stoput viđena - to je pravi lijek za sve ono što nespretnim riječima i inatnim svađama porušismo.

Imati vremena – doista pokloniti vrijeme, ključ je rješenja mnogih bračnih nesuglasica i staza na kojoj rastu plodovi sretnog obiteljskog postojanja. Vrijeme će, ako ga doista želim pružiti voljenoj osobi, samo pronaći svoj sadržaj - smislen, dobar i ljekovit. U niski godina, kada bračni staž dublje urezuje svoje godove u naše biće, trebamo imati sve više i više vremena jedni za druge.

Postoje trenuci koji poludjeli vrtuljak života naglo uspore ili ga naprasito zaustave. To su trenuci gubitka drage osobe, nenadnih osobnih tragedija, vlastite nemoći. Tada smo zaustavljeni i bolno zadržani unatoč ili čak za inat užurbanosti koja nas je obuzela. Nevolja nas ostavlja paraliziranima, smrznutih pokreta, a u naše se srce uvlače ozbiljne i smirene misli. Odjednom imamo vremena i nigdje nam se ne žuri, a život promatramo iz sasvim drugog kuta, sve postaje drugačije. To su potresi životnih temelja, kada ne znamo kako i kamo naprijed. U takvim trenucima naš pogled na vrijeme koje je prošlo i na ono koje će doći postaje bistriji i mudriji, možda i zato što ga promatramo kroz vlastitu suzu. Tada postajemo svjesni da je jedino pravo vrijeme ono što smo ga uložili u ljubav i dobrotu i da takvo vrijeme nije nestalo, nego živi zanavijek. I tu se stvaraju odluke. Tijek prošloga se ne može vratiti, ali ono što je ispred nas može biti sretnije i ljepše.

Neka naše vrijeme bude sretni dah vječnosti.

RODITELJI NEZAMJENJIVI

Mladi muž i žena žele u trgovini igračkama kupiti rođendanski dar za svoju kćerkicu. „Mi smo, znate, cijeli dan zaposleni“, objašnjavaju zabrinuti roditelji prodavačici, „pa nismo kod kuće... Trebamo nešto što bi malu razveselilo, dugo je zabavljalo i oslobodilo osjećaja osamljenosti...“
„Žao mi je“, odgovori prodavačica, “ali nemamo roditelje na prodaju.“
- 12:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #