Kroz nekoliko slijedećih postova donijet ću poneku tužnu priču o braku. Dnevno po jednu. I jedna je previše, a neki ih žive cijeli svoj život. Možda nas ove male crtice potaknu da unesemo barem malo vedrine u živote ovakvih ljudi. "Ljubav je dosjetljiva!" U to vjerujem i to sam više puta provjerio.
Priča prva
Ona trenutno vozi Audi 4, cabrio. Crni. Dobila ga je prije nekoliko dana. To je, kao, trebalo biti iznenađenje. Već tjednima ne razgovaraju. Sve što bi mu mogla kazati već je čuo tisućama puta. Ona svaku ponavljanu riječ doživljava kao skidanje prvih zaraslina sa starih rana. Bio joj je rođendan. Ušao je u stan, suhim glasom koji je trebao imati prizvuk onog njoj poznatog dječačkog tona (još od vremena hodanja i prvih zajedničkih snova taj glas nije čula) rekao je: "Dolje, u garaži pripremio sam ti iznenađenje. Više ljudi iz kuće dolje čeka. Bilo bi lijepo da dođeš!" Nije joj čak niti čestitao, samo se okrenuo i pošao niz stepenice. Pogledala je s balkona. Ispred garaže vidjela je i svoju prijateljicu preko koje se više puta pokušao miriti s njom i nagovoriti je da privikne na život kakav su imali.
Ispred garaže bacio je pobjedonosno ključeve automobila prema njoj, rekao: "Eto!". I zapljeskao! Sebi ili njoj ili okupljenoj publici? Najvjerojatnije sebi!
Nikad ništa nije promijenio. On je, kaže, takav i ne može se promijeniti. I ne želi. Može mu biti. Ako ode - uništit će joj život. Zauvijek. Može on to, i ona zna da može. Koji put sebe doživljava kao jeftinu escort pratnju. U njegove životne i poslovne uspjehe i osvojene trofeje spada i ona.
Pristala je na svoju zlatnu krletku. Pokušava bar izgledati sretno. Može potrošiti poprilično novca i mnoge joj prijateljice zavide. U noćima bez sna, kad ga nema, dok čeka jutarnje sate koji će naplaviti i njega, tisuće puta je razmišljala o tome da rastrga ovu lošu, monstruoznu sliku svog života. Ne može. Ne zna kud bi i kako dalje. Kaže sebi da se navikla. Ali nije i neće! Nikada!