Lipi i dragi moji!
Nagovorili ste me i odustajem. Dvije priče koje je napisao život, a ja ih samo pretvorio u čitljive riječi očito su prejake, precrne i pretužne za pročitati. Vjerujte mi bile su teške i za napisati.
Kao da čujem riječi mnogih blogera: "Imamo toga svakodnevno u gotovo nepodnošljivim količinama!" "Hoćemo vedar blog, malo sunca!" "Daj Georg, nasmiješi se!" "Ne stoji ti baš ta ozbiljnost!" "Nacrtali smo te drugačijim!"
Je, je - imate pravo. Drugačiji sam. Bitno! Imam sretan život i u njemu sretno plivam. Ali imam i otvorene oči. Za sve što se oko mene događa. I upravo preko tih mojih očiju u mene ulazi radost ali i ozbiljnost. Hajde, recimo: "ozbiljna radost"!
Još tri pričice koje sam napisao i s kojima sam vas htio malo "protresti" izostavljam (za sada). Teško odustajem. Nekad poslije, možda...
Ali zašto sam uopće započeo takve crtice sa nemogućim završecima? Pokušao sam to u oba zadnja bloga i objasniti.
Ne možemo uvijek problem riješiti. Postoje životne situacije kad se nalazimo pred zidom. I to treba prihvatiti. Tim bolje po nas (i po zid). Nije uvijek sve rješivo i ne postoje u životu samo dvije boje: crna i bijela. Rado bismo u dobroti pomaganja nešto mijenjali, borili se, rušili, vraćali istom mjerom, osvećivali se ili stvarali neki novi život. Koji put to naprosto nije moguće zbog bezbroj okolnosti, poteškoća međunijansi i sivih tonova. Tada nam u "dosjetljivoj ljubavi" (namjerno ponavljam taj pojam) preostaje samo BITI UZ takvu osobu. Pružiti nekome ruku, dati mu sigurnost da smo prijatelj s kojim može računati, razumjeti ga i pomoći mu tako da stojimo u blizini velika je pomoć i utjeha. I nesvakidašnja!