utorak, 05.06.2007.

Podžanrovi Horora: "GIALLO"

Ovo je vrlo specifična grana horor žanra, a svoj početak vuče iz nama susjedne Italije. Pa, da najprije u kratkim crtama obasnimo što znači ta riječ - giallo.

Korijeni:
"- Oni koji uče talijanski jezik znaju da ta riječ znači žuto, no iako se tako čini sama riječ je prvenstveno označavala petparačke kriminalističke šund romane koji su se počeli štampali krajem 20-tih godina prošlog stoljeća (točnije u Italiji je sa štampom započela velika Milanska izdavačka kuća Mondadori i to 1929 godine), a koji su imali prepoznatljive žute korice.
Do tog vremena Talijani su bili slabo upućeni u detektivske romane, no kad je započelo zanimanje tako su se pojavili i vrlo plodni talijanski pisci koji su modernizirali takve romane dodajući im onu mračniju stranu (vrlo približnu onoj tate detektivskog romana - Edgara Allana Poa, čiji će romani kasnije biti uzor filmašima koji su proslavili giallo žanr), nego da su išli po onom prokušanom receptu - sir Arthura Conana Doyla, Agathe Christie, Edgara Wallacea, Cornella Woolricha i Georgesa Simenona (sami Talijani su ih svrstavali u taj žanr gialla što je grdna greška jer nisu pripadali u tu skupinu).

korice giallo šund romana (na kojima su u početku talijanski pisci bili potpisani američkim pseudonimima)

Tek poslije rata 50-tih godina se žanr sasvim razvio i dobio svoju dušu i tako raskrstio sa Angloameričkim detektivskim romanima. Pionir svega toga je bio Sicilijanac po imenu Leonardo Sciascia (1921 - 1989, član Eurpskog Prlamenta) koji je napisao dva vrlo važna djela za giallo žanr - "Dan Sove" (tal. "Il giorno della civetta", 1961) i "Svakome njegovo" (tal. "A ciascuno il suo", 1966), nego je u to doba napisao i dva vrlo važna članka koja su se ticala talijanskog gialla kao vrlo specifičnog žanra talijanske književnosti sa kojima je privukao vrlo pozitivne simpatije svojih sunarodnjaka intektualaca.
Jedan od najboljih primjeraka talijanskog gialla jeste vrlo cijenjena knjiga u cijelome svijetu - "Ime Ruže" (tal. "Il nome della rosa") Umberta Eca, po kojoj je snimljen i odličan film (red. Jean-Jacques Annaud; gl. (nikad bollji) Sean Connery, (fenomenalni i neprepoznatljivi) Ron Perlman) iz 1986 godine - za kojeg vjerujem da ste svi gledali, ali bogme malo je od vas čitalo knjigu (koja je odlična)."

Giallo filmovi i kako je to sve započelo:
"- Ono što je specifično i vrlo zanimljivo kod giallo filmova jeste što oni nisu kao drugi podžanrovi ili žanrovu uopće koji nam govore o vrsti osjećaja koje možemo očekivati kod određenog filma. Dapače giallo filmovi su vrlo fleksibilni u svojoj prezentaciji i sadržajnosti, jer ujedinjuju više grana i kategorija filmskog izričaja na tekućoj vrpci i to na sljedeći način....

Glavne odlike giallo podžanra
- ostaje onaj glavni dio radnje filma - 'whodunit'
- Grand Guignol* (vidi dolje) dramski aspekti
- slasher elementi (liberalni prikazi golotinje i seksa, te intezivno dugi prikazi grafičkog nasilja)
- prikazi ljudske svijsti i ponašanja (ludilo, paranoja, fobije)
- atmosferična muzika

te primjese koje se jako često javljaju:

- gotički horor (primjer. "La lama nel corpo" - The Murder Clinic, Emilio Scardimaglia, 1966)
- policijske procedure (primjer. "Morte sospetta di una minorenne" - Suspected Death of a Minor Sergio Martino, 1975)
- kriminalistička melodrama (primjer. "Cosě dolce, cosě perversa" - So Sweet So Perverse, Umberto Lenzi, 1969)
- konspiracija (primjer. "Terza ipotesi su un casa di perfetta strategia criminale" - Who Killed the Prosecutor and Why?, Giuseppe Vari, 1972)

prvi giallo film

Ovo gore navedeno (mislim na primjese) su samo djelovi koji se ponekad mješaju u giallo žanr (ponekad više njih ponekad samo jedan ili dva), ali bazična činjenica je tu tj. one tri glavne odlike (Whodunit, Guignol i Slasher elementi). Često se giallo filmovi mogu zamjeniti za Talijanski horor ili policijski (poliziotto) žanr sa kojima imaju mnogo dodirnih točaka."

Zlatno doba Talijanskog filma:
"- Baš u vrijeme kad su Fellinija počeli u Americi shvaćati zaozbiljno (nakon odlične "La Strade", došla je i "Dolcevita") i kad su svoju ekspaniziju započeli Spaghetti vesterni (još jedan predivni Talijanski proizvod i brand takoreći), pa da ne zaboravimo spomenuti i filmovi mača i sandale (u Italiji zvani - peplum) pojavili su se prvi giallo filmovi.

1963 godina - Mario Bava snima prvi pravi giallo film - "La ragazza che sapeva troppo" (The Girl Who Knew Too Much aka The Evil Eye) sa Leticiom Roman i Johnom Saxonom.
Film je prepun giallo posveta (pogledajte samo početnu scenu gdje Nora Davis (Romanova) čita giallo roman)

1964 godina - Bava opet na djelu snima i najbolje djelo giallo filmova - "Sei donne per l'assassino" (Blood and Black Lace), gdje se već vide značajke koje su se kasnije upotrebljavalo kao pravilo (maskirani ubojica nosi crni kišni ogrtač, POV je sa njegove strane, a sječivo (nož) uvijek blješti u njegovim crnim kožnim rukavicama kad ga prati kamera)

1970 godina - dolazi novi uradak mladog redatelja Daria Argenta "L'Uccello dalle piume di cristallo", (The Bird with the Crystal Plumage), koji postaje zaštitno ime giallo žanra. On je do kraja oslobodio giallo podžanr i većinom njegove filmografije sačinjava baš takva vrsta filma (njegov najbolji giallo uradak - "Profondo rosso" (Deep Red) iz '75. u kojem je glavnu ulogu igrao David Hemmings). Uz to nemojmo zaboraviti da je Argento kasnije surađivao i sa Enniom Morriconeom i njegovim muzičkim direktorom Brunom Nicolaiom koji su također bili zaduženi za specifičnu glazbu u nekim giallo filmovima...

glupa američka reklama, odličan poster odličnog filma

1971 godina - Lucio Fulci snima "Una Lucertola con la pelle di donna", (Lizard in a Woman's Skin) i uz Argenta čini najplodnijeg autora giallo žanra (iako mnogo slabijeg od Daria), čije će najbolje djelo gialla biti "The New York Ripper" iz 82'.

još jedan plakat Argentovog filma

Što je najvažnije napomenute 70-te su i bile najplodnije razdoblje giallo filmova u kojem su svoje redateljsko umijeće prikazali redom:
Michele Soavi, Umberto Lenzi, Aldo Lado, Sergio Martino, Giuliano Carnimeo, Massimo Dallamano, León Klimovsky, Andrea Bianchi i Pupi Avati.
Uz nekoliko stranih redatelja koji su se ugledali na giallo filmove poput Guya Lee Thysa iz Belgije ili argentinskog španjolca Leóna Klimovskya moram posbno spomenuti i redatelja koje mnogo cijenim i za koje mislim da filmska umjetnost nikako nije mogla:

Brian De Palma - i to za "Dressed to Kill" (1980) i "Blow Out" (1981), za koji je prvi bio pravi prikaz gialla, iako će on sam tvrditi da mu je A. Hitchcock bio najveći uzor (ponekad sam De Palmu znam zvati 'mali Hitchcock') vidi se da mu slavni Britanac nije bio i jedini.
Što se tiče drugih utjecaja na horor žanr uopće, ali i na druge redatelje mogu reći da je giallo podžanr mnogo utjecao na svog krvnog brata 'slasher' film.
Recimo samo da je negdje da su počeci gialla u 60-tima (tu mislim prvenstveno na Bavin "Reazione a catena" (Bay of Blood) iz 71', koji se smatra prvim slasherom) utjecali na 'slasher' filmove krajem 70-tih (Halloween enybody!!) i ponajviše dali ideju Bobu Clarku da snimi svoj "Black Christmas" 74'. No, ono najvažnije jeste da je taj dio Talijanske kinematografije i žanra (a horor podžanra) još živ i dobro se drži (za razliku od Spagetti vesterna ili pepluma koji su zamrli već ima 20 godina), a samo treba baciti oko na današnju kinematografiju, a kao najveći primjer spomenuo bih animirani manga film "Perfect Blue" (1998) redatelja Satoshija Kona.

poster prvog s l a s h e r a

Zato nemojte molim vas mješati thrillere sa giallom i ako vam se giallo sviđa (tj. ako volite gledati kako maskirani manijak proganja žrtvu/heroinu koja je uz to neurotična i u nekoj bolesnoj psihičkoj vezei sa svojim progoniteljem) možete uzeti:
"The Giallo Collection" DVD box set ($59.99) izdan sa strane Anchor Bay Entertainmenta, a sadrži:
- "Short Night of Glass Dolls, Who Saw her Die?" i "The Bloodstained Shadow" plus eksluzivni bonus disk "The Case of the Bloody Iris" (dostupan u ovome setu); podržava i TV format 16x9; takđer ima foršpane filmova i nove intrvjue sa Aldom Ladom i Antoniom Bidom.


*Le Théâtre du Grand-Guignol je teatar u Pigalleu, dio Pariza (točnije. 20 bis, rue Chaptal) koji se specijalizirao u naturalističkim horor predstavama (točnije. od otvaranja 1897 do svog zatvaranja 1962 godine). Ime je često uzimano kao generalna riječ za grafičku, amoralnu horor zabavu (vidi "Interview with the Vampire: The Vampire Chronicles" iz 94')