Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 31.01.2016.
'Zvijezdana vrata' ili 'Kotači Znanja' 6
Athumanunhova 'Zvjezdana (Civilizacijska) vrata' i 'Civilizacijski krugovi'
Prije nego Athumanunh sa svojim hidalgo konkuerosima stigne u misterioznu dolinu Nazca i malo se, 'na samo sebi svojstven način', 'pozabavi' misterioznim crtama Nazce (ali i Palpe jer to je za Athumanunha neodvojivo i neraskidivo), mogao bi malo razjasniti 'kako i zašto skače' u svojim koračanjima kroz zagonetke i tajne drevnih mitologija, prošlosti ...
Athumanunh je za svoje potrebe, kako bi mogao 'skakati i koračati' kroz mitologiju i ljudsku prošlost, sebi načinio (konstruirao) 'svoja Stargate' (Zvjezdana ili civilizacijska vrata). 'Skokovi' se temelje kroz Athumanunhove izračune pri čemu Athumanunh za 'nultu točku' ili ishodište uzima točku 'polarnog azimuta' (Sjeverni magnetni pol), iz praktičnog razloga što on utječe na sve kompase kojima je Athumanunh vičan i sklon.
Dobro, kako to izgleda Athumanunh Vam je nacrtao na svojoj sličici koju će sada kroz priču objasniti:
Dakle, Athumanunh je negdje blizu Nazce, (bio je u Machupicchu, Ollaytatambu, Cuscu, Tiahuanacu ... (sve su to mjesta ATHU Civilizacijskog kruga) ... može još u tom krugu 'skočiti' do: Uskrsnih otoka, platoa Gizeha, Siwe, Petre, Persopolisa, ali isto tako može 'lutati' po 'mjesečevom krajobrazu' u Sahari, točnije u Tassil N'Ajjer, pa po Paratoari, Preah Viheara, Pyaya, Khajuraho, Mohenjodaro, Ur, otočju Aneityum (Novi Hibridi) ...
Sve je to po Athumanunhovim proračunima 'približno jednako' udaljeno od Sjevernog pola i 'dodiruje' (uz Athumanunhove popravke) zamišljenu crtu Athumanunhovog civilizacijskog kruga (neke vrijednosti Vam je Athumanunh izračunao u tablici na sličici). Na svim ovim mjestima 'rasla je i cvala je ljudska civilizacija', zagonetno je nestala ili se samo sakrila na 'kotačima ljudskog neznanja', a tajne i zagonetke što dobro su skrivene, ali i zorno vidljive privlače upravo tog nepopravljivog 'lutalicu' kojeg ja nazivam Athumanunh ...
Ako pak Athumanunh izabere novu udaljenost od Sjevernog pola, postavi 'nultu točku' na novoj udaljenosti (sada je ta udaljenost, u ovom 'Civilizacijskom krugu' na NT 6 220 milja, a sve što Athumanunh 'pronađe' u tom dijelu 'kruga' domet su njegovih ATHU vrata ...) vrijednosti, udaljenosti i izračuni se mijenjaju, a Athumanunh postavlja svoj 'Azikut' na novu poziciju, zatvara krug od 360 stupnjeva, ili 64-00 tisućita i njegovo novo 'koračanje i lutanje' može početi ...
Naravno, Athumanunh se zabavlja jer radi 'ono što voli' i pri tomu primjenjuje 'ono što zna', no to ponekad može biti 'zakomplicirano' po Athumanunhovom poučku – 'govori malo i priča nerazumljivo' ...
subota, 30.01.2016.
'Zvijezdana vrata' ili 'Kotači Znanja' 5
Marcahuasi – 'kamene šume' koje su 'pobjegle vremenu'
Plato Marcahuasi na kojem 'rastu i cvatu' misteriozne 'kamene šume' tog su trenutka doista Athumanunhu morale, zapravo doista su i izgledale kao da su 'pobjegle vremenu'...
Dakle, Athumanunh je svoje vjerne pratitelje, hidalgo konkuerose, na svom putu prema Nasca doline, doveo na visoravan koja se nalazila na oko 4000 metara nadmorske visine. Mistični krajobraz čine stijene nastale pod vulkanskim djelovanjem, a erozija je te stijene oblikovala u doista misteriozne figure.
Athumanunh posvuda oko sebe uočava i raspoznaje ljudska lica, životinje (čak i one koje nisu tipične za ovaj dio svijeta), razne mitološke (vjerske ) simbole ... Athumanunh primjećuje i da ovdje rastu ljekovite biljke za koje zna da iscjeljuju, ali vidi i nepoznate biljke za koje je opet uvjeren da se sigurno mogu iskoristiti.
Isto tako primjećuje Athumanunh da su i ovdje nekoć prije živjeli ljudi, jer svuda uokolo vidljivi su ljudski ostaci gradnje, grobnica, staza ... no, da li su ove skulpture prirodnog (erozija), ljudskog ili božanskog podrijetla Athumanunh ne može utvrditi, no ovaj puta to neće biti ni potrebno ...
... Athumanunh će se jednostavno prepustiti mašti (koja kod Athumanunha nije za podcjenjivanje) te će pokušati uočiti što više tih obličja i zabilježiti (nacrtati ih u svoju bilježnicu). Neke od tih oblika poput kornjače, tuljana, kondora, pume, zmije ... ljudskih lica, glava, pa sve do ljubavnih zagrljaja ljubavnika Athumanunh će na slikama podijeliti i s Vama, ali dakako, nisu to sve sličice i nisu to sva misteriozna obličja koja je uočio i prepoznao Athumanunh.
Raspoznaje Athumanunh lica svih rasa ljudi, vidi čak i 'Afričku princezu Reinu ...', krilate sfinge, dinosaure, deve, krokodile, miševe ... raspoznaje Athumanunh križeve raznih veličina, pa čak i neka kineska slova urezana u kamene gromade! ...
Athumanunhovi hidalgo konkuerosi zapale vatre i posjedaju oko njih, ogrnu se svojim ogrtačima i šutke, ali s velikim nestrpljenjem stanu čekati trenutak u kojem će im Athumanunh ispričati nekakvu priču koja je samo njemu znana i razumljiva, ali njima svakako zanimljiva ...
Priča koju Athumanunh priča hidalgo konkuerosima počinje nekako ovako: ...' Bilo je to i počelo je to u ono 'Doba kada su Bogovi postali Ljudi' i obitavali su među Njima. Na onoj strani najudaljenijih uporišta Vremena i Prostora, Oni (Vitezovi vjetra) Divlju rijeku pregaziše i utemelje Svoj Grad (Asgrad) koji imenom Svojim nazvaše ...
četvrtak, 28.01.2016.
'Zvijezdana vrata' ili 'Kotači Znanja' 4
Labirint crta na vjerskom putu Inka
Athumanunhu je sada razumljivo da na vješto i precizno izrađenom putu (vjerskom, religijskom, mitološkom ...), ali stvarnom koji započinje, ili je započinjao u Kusku i poput zraka Sunca širio se na sve četiri strane svijeta, odnosno na sve četiri Inka oblasti.
Mara Poque objasnio je Athumanunhu da postoji čak 328 manjih svetišta koja se nalaze na tom 'chequa' vjerskom putu Inka hodočašća, ali i izričito pripomenuo Athumanunhu o tim svetištima. Naime, Mara Poque upozorio je Athumanunha da svetište može biti različite stvari prirodne (poput kamena, stijene, uzvisine, potoka, špilje ...) ili napravljene ljudskom rukom (poput kuća, raskršća putova, zida, stupa ...).
U svetišta 'chequa' putova, a koja se nazivaju 'huaca', uključeno je i pet 'božanskih' dana koji nedostaju u kalendaru. Nadopunio ga je drugi svećenik Canto Sanco. Athumanunh je polako počeo razumjeti da bi to sve trebalo nalikovati nekakvom divovskom 'khipuu', jer zašto bi svećenici sa sobom poveli 'quipucamayoc' imena Incaica.
No nešto je opet na trenutak skrenulo pozornost Athumanunhu ... Athumanunhu se u njegovim promišljanjima na trenutak pojavi slika misterioznih crta iz doline Nasca. Možda, ako otkrije tajnu Inka 'chequa' putova to otkriće pokuša primijeniti i u Nasca dolini ... dobro ostavimo za sada Nascu po strani i izvan ove priče.
Dobro, čim je Athumanunh precizno 'skinuo' azimut hrama Qorichanche (24-00 tisućita po Athumanunhu) više nije bilo nikakvih problema. Hidalgo laki konjanici, vjerni pratitelji Athumanunha, lako su po Athumanunhovom naputku pronalazili redom 'huaca' svetišta na putu 'chequa'.
Athumanunh je pronašao svih 328 'huacosa', a onda mu je opet nešto zagolicalo maštu. Naime, posljednji Athumanunhov laki hidalgo jahač imena Afonso, vrativši se iz kvadranta I. smjera Chinchaysuyu objekt 1b azimut 51-00 tisućiti, ispričao je Athumanunhu o neobičnim planinama koje lokalne Inke nazivaju 'kamene šume', točnije 'Marcahuasi', a kako se to skoro poklapa sa smjerom Nasca doline, Athumanunh odluči povesti svoje hidalgo pratitelje upravo na taj smjer.
Kakve će tu Athumanunh pronaći tajne i zagonetke ... ni sam nije očekivao, ali o tom njegovom koračanju kroz Inka tajne i misterije, drugi put u istoj priči ... Kako pak je to smjer 'kvadranta lipanjskih zalazaka Sunca' po Athumanunhovom 'azikutu', ta nevjerojatna igra sjena i svijetla Sunca na zalasku još će više pogodovati mističnom krajobrazu u koji ubrzo stiže Athumanunh.
srijeda, 27.01.2016.
'Zvijezdana vrata' ili 'Kotači Znanja' 3
Inka 'chequa' ritualni sustav
Athumanunh sa svojim hidalgo konkuerosima stiže u glavni grad Inka Kusko. Samo je nekoliko dana do svetkovine koju Inke nazivaju 'Inti raymi' (Athumanunh bi to u prijevodu napisao 'Inka Nova Godina'). U gradu vlada potpuni metež, Athumanunhu se više taj metež čini kao kaos, ali smiruje ga mirnoća Inka koje nešto užurbano pripremaju.
Athumanunha su ovdje dočekali veliki Inka svećenici Canto Sanco i Mara Poque 'quipucamayoc' imena Incaica (Inka koji razumije i 'čita, tumači' khipu – konope sa čvorovima koji služe Inkama za sporazumijevanje, ali i slanje poruka po Athumanunhu). Oba velika svećenika pripadaju Inka kultu koji se naziva 'Bratstvo sedmorice' (točnije po Athumanunhu - Tarpuntaes – bratstvo sedam zraka), a sjedište im je u velebnom hramu Sunca nazvanom 'Qorikancha' usred grada Kuska.
Ovaj velebni hram Inkama je služio za ceremonije njihovih vladara poput vjenčanja ili sahrana, ali i za održavanje mnogih drugih svetkovina i ceremonija (jedna od takvih je i predstojeća 'Inti raymi'. (Danas je na mjestu tog nekad velebnog i nikad do kraja razjašnjenog misterioznog Inka hrama muzej i samostan Santa Domingo.)
O kultu 'sedmorice' Athumanunh će pisati u nekoj drugoj priči, jer to bi Athumanunha odvuklo još dublje u koračanje kroz nepoznate tajne drevnih civilizacija i dodatno zakompliciralo ovu već ionako po Athumanunhu kompliciranu priču. No, dobro, Athumanunh može barem napomenuti da je taj kult povezan možda s drevnim astronomskim znanjima (Taypikhala – Zvjezdana vrata Inka, čiji temelji sežu još malo dalje od Inka ...)
Još malo može Athumanunh 'skrenuti' sa svojeg koračanja na trenutak (ali samo na trenutak) i još dopisati: Inke imaju 'sedam' hramova posvećenih Suncu, Mjesecu, Veneri, Munji, Gromu, Dugi i Zvijezdama Plejada – kojih je opet 'sedam' ...)
Dobro, Athumanunh počinje s pričom: Dakle, Athumanunh vidi velebnu 'Qorikanchu' upravo onakvu kakva je i bila originalnu i netaknutu. Athumanunh iz svoje naprtnjače vadi svoj drugi mjerni instrument koji naziva 'azikut', a čim su vidjeli Athumanunhovo pomagalo oba svećenika stanu klimanjem glava odobravati. Canto Sanco pokaže rukom Incaici uz objašnjenje Taypikhala Virakocha.
Po drugi put Athumanunh uz početno iznenađenje primijeti da Inke poznaju Athumanunhove mjerne naprave, ili su ih već vidjeli prije, ili su zapamtili nešto slično ... naime Athumanunhov 'azikut' veliki je kompas koji u svojim mjernim podjelama ima usporedno stupnjeve kruga i tisućite azimuta. Kako je Athumanunh vičan vojnoj preciznosti i nisu mu strana i nepoznata vojna znanja, on je odlučio nešto mjeriti, ali ovaj puta uz pomoć azimuta.
Prije nego Athumanunh počne s izmjerama, mora vas malo 'orijentirati' ili možda 'uvesti u situaciju' kako to ponekad voli zapisati Athumanunh.
Kusko je glavni Inka grad, ali njegova temeljna namjena nije bila prijestolnica. Kusko je bio administrativno, političko, religijsko(kulturno) i vojno središte velikog Inka carstva. Kusko (u doba Inka) nije bio grad u kojima bi postojali dijelovi koje ima svaki grad njegove veličine (poput tržnica, radionica, četvrti za život žitelja grada ...).
Mistika Kuska počela je njegovim nazivom ('pupak', 'središte nečega' ... po Athumanunhu), njegova misterioznost nastavljala se njegovim prvotnim izgledom gdje je grad bio izgrađen u obličju pume. Sjetite se, puma je sveta životinja Inka koja predstavlja 'ovozemaljski, ljudski, svjetovni svijet' ... (razlika od Machu Pichua koji ima obličje kondora – svete ptice koja simbolizira 'božanski svijet').
Glava pume predstavljena je snažnom vojnom utvrdom nazvanom 'Sacsayhuaman', a Athumanunh sada u svoj snazi vidi i 'glavne otporne točke' te utvrde poput 'Rumipunco', 'Tiupuncu', 'Achuanpuncu', 'Virakochapuncu' ... no Athumanunhov naum nije provjeriti snagu utvrde, on je ovdje poradi Inka 'chequa' ritualnog sustava (nešto poput 'Inka putova hodočašća' po Athumanunhu).
Upravo 'chequa' 'zagolicala' je Athumanunhovu maštu i to on sada mora izmjeriti i otkriti tajnu dobro skrivenu, ali zorno vidljivu ...
ponedjeljak, 25.01.2016.
'Zvijezdana vrata' ili 'Kotači Znanja' 2
Athumanunhova razdvojba (evolucija) protiv sklonidbe (deklinacija)
U smiraj dana, kada nebom prelete posljednja jata 'enhu' ptica, kada se posljednji njihovi prodorni lovački krikovi smire iznad 'brda na kojem plaču ptice', Athumanunh opetovano promišlja: zar je moguće da evolucija ljudskog znanja sve više potiče deklinaciju ljudskog spiritualizma?
Athumanunh napokon mora napisati izvješće i odgovoriti na pitanje: 'Kako je samo 150 konkvistadora uspjelo pobijediti 200 000 Inka ratnika?' Athumanunh se ne može pomiriti s tumačenjem poput 'krvoločnosti konkvistadora', jer njemu je poznata 'krvoločnost Inka ratnika'. Gdje je onda problem i zašto je za samo 100-tinjak godina 9 milijunski narod sveden na svega 600 000 ljudi ...
Dakle, po Athumanunhu za sve je kriva 'dekadencija' posljednjeg istinskog Inka cara imena Huayna Capac koja je započela davno prije dolaska konkvistadora, a kulminirala je krvavim građanskim ratom između njegovih sinova Huascara i Atahualpa koji se poklopio s dolaskom konkvistadora.
Nadalje, 'militaristički' nastrojene Inke tisućama godina prije osvajali su i porobljivali blistave civilizacije (kulture)Chavi, Moche, Wari i Chimu, asimilirali njihova znanja, vještine i spiritualizam, ali vjerojatno s negativnim učinkom po njih, po Athumanunhovom poučku 'razdvojbe protiv sklonidbe' ...
Athumanunh svoj poučak temelji na temeljima da su samo prije nekih 500-tinjak godina Inke u mnogočemu nadmašivale Španjolce, ali sigurno nisu bili vrhunac civilizacije koja je cvala tisućama godina prije njihovog dolaska na padine Anda.
Mentalni sklop tijekom bitke kod Inka ratnika radi na tom da zarobi što više protivničkih ratnika, kod konkvistadora to je potpuno drugačije postavljeno, pa tako konkvistadori tijekom bitke žele ubiti što više protivničkih ratnika.
Međutim kad se taj 'mentalni sklop' počeo mijenjati (dakako prvo kod protivničkih plemena koja su se željela osvetiti Inkama za osvajanje) događa se to da čak i 'strašni i krvoločni' konkvistadori moraju teškom mukom obuzdavati svoje saveznike koji su tada još krvoločniji od njih.
Slijedeće je oružje i oklopi. Naime, Inke raspolažu 'primitivnim' oružjima i oklopima od drveta, vune, opsidijana (vulkansko staklo po Athumanunhu), ili čak običnog kamena, a temeljna mu je namjena onesposobiti protivnika. Na drugoj strani konkvistadori su naoružani i opremljeni željeznim i vatrenim oružjem, isto tako oklopi su im željezni i štite im gotovo 70 posto tijela.
Oklopom su opremljeni časnici zapovjednici konkvistadora, ali i vojnici najnižeg ranga, pri čemu se u metežu bitke teško razlikuju časnici od vojnika. Kod Inka pak je to sasvim naopako okrenuto u odnosu na konkvistadore. Tako su kod Inka oklopima opremljeni jedino zapovjednici, a oni su im bogato urešeni i ukrašeni, pa ih nije teško uočiti i skoncentrirati paljbu po njima.
Dok konkvistadori vješto kombiniranjem taktike i tehnika nadoknađuju svoju brojčanu inferiornost, Inke nemaju ama baš nikakvu taktiku, pa unatoč svojoj brojčanoj nadmoćnosti navaljuju u neorganiziranim skupinama i redovima gdje postaju lake mete. Naime, samo jedan pogodak iz arkebuze ponekad obara i po nekoliko Inka, a da pri tomu ne želim ni pomisliti što može jedan top manjeg kalibra načiniti skupini koja se kreće bez bojnog reda.
Na strani konkvistadora bile su i dvije životinje koje su sudjelovale u bitkama. To su konji i psi pasmine mastif koji su bili istrenirani u ubijanju protivnika ugrizima za vrat. Pojava tih Inkama nepoznatih životinja u početku je davalo prednost konkvistadorima, no, Inke su ubrzo našle način da se ta prednost smanji.
Nadalje, još jedan neorganiziran oblik djelovanja tijekom bitke koštao je Inka ratnike poraza. Radi se o izvlačenju ranjenih i mrtvih tijekom same bitke van područja bitke. Inke nemaju za to određenih pomoćnih ratnika već to rade svi, pa se tako ubrzo početna brojčana nadmoćnost tijekom bitke znala i prepoloviti (sjetite se da je Athumanunh tijekom bitke za Ollantaytambo od svojih hidalgo arkebuzira i planinskih samostrijeličara tražio da koncentriraju paljbu i strijele po zapovjednicima i nogama divljih Chanko ratnika).
Na kraju, ne manje porazno, za Inke bio je njihov imunitet na bolesti koje su sa sobom donijeli konkvistadori (boginje, gripa, kapavac ...) Te bolesti pokosile su 9 milijunski narod i svele ga na svega 600 000 ljudi u samo stotinjak godina ...
Dakle, 'Crna legenda' koja proganja konkvistadore uopće nije bila presudna u uništenju posljednje civilizacije koja je možda po Athumanunhu 'vukla', a da pri tomu nije ni sama bila svjesna, tanku nit poveznicu sa tada već odavno izmirenom djecom Murora (Lemurije), a možda i Atlantide ...
... Sanja li to opet Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo …
Bolje da se Athumanunh vrati u priču o 'Crnoj legendi i prokletstvu šume Hrastibor? ...
nedjelja, 24.01.2016.
'Zvijezdana vrata' ili 'Kotači Znanja'
'Kotači' na kojima 'Znanje' putuje kroz 'Vrijeme'
'Prokletstvo neznanja' čovjeka je pogodilo u trenutku kada je on zakoračio iz 'divljaštva' u 'civilizaciju' zapisat će Athumanunh u svoju staru knjigu. Kakve li su samo civilizacije cvale kroz našu prošlost, a danas mi o njima tek otkrivamo 'površinske slojeve', grebemo po pijesku i tek nagađamo što li se to dogodilo. Athumanunh luta u svojim koračanjima, a prate ga pitanja poput:
Tko je pisao zagonetne predivne tekstove po drevnim egipatskim piramidama, Zašto je napisan Stari, a kasnije i Novi zavjet, Imaju li Vede dodirnih točaka sa Starim zavjetom? ... mogao bi tako Athumanunh slagati niz na desetke ispisanih stranica i raspisati se o tim predivnim tajnama i zagonetkama ljudskog stvaralaštva, ali to bi bio uzaludan trud, jer odgovor je vrlo jednostavan:
Sva ta ljudska postignuća i stvaralaštva jednostavno su bila 'Kotači' na kojima 'Znanje' putuje kroz 'Vrijeme'. Putovanje 'Znanja' kroz 'Vrijeme' pokušava slijediti Athumanunh kroz svoja koračanja, ali kao što je 'Vrijeme' najmudrije (jer zna sve odgovore po Athumanunhu), tako je i 'Znanje' najbrže (jer nitko ga ne može prestići, odnosno nitko ne zna baš sve i uvijek je postojao i postojat će netko tko će znati nešto više od onoga tko je uvjeren da zna baš sve po Athumanunhu).
No dobro, 'prokletstvo neznanja' prati i pratit će čovjeka jer nikada nismo uspjeli sačuvati barem u prepoznatljivom obličju niti jedan spomenik, niti jednu jedinu građevinu iz prošlosti ... ratovi, pljačke, devastacije i tko li zna što sve čovjek nije izmislio i time na sebe 'navukao' 'prokletstvo neznanja' te su tako oni u 'Prošlosti', za nas u 'Sadašnjosti', jednostavno mrtvi. Oni pak u 'Budućnosti' za nas u 'Sadašnjosti', jednostavno nisu ni rođeni.
Tako se taj začarani 'trokut' jednostavno pretvara u začarani 'krug' i ljudsko neznanje (Athumanunh ponekad zapiše i ljudska glupost) stalno se opetuje. Već je pola stranice ispisao Athumanunh, a o priči još nije ni počeo, zato vratimo se priči koju priča Athumanunh lutajući Andama i otkrivajući tajne i zagonetke drevnih Inka.
Posljednji istinski 'čuvari' drevnog mitološkog (religijskog) znanja visokih Anda bili su upravo Inke, ali da li zbog 'prokletstva neznanja' ili jednostavno poradi čiste 'ljudske gluposti' za samo trideset godina drevna znanja tih 'čuvara' opljačkana su, devastirana do teške neprepoznatljivosti, jednostavno uništena su zauvijek.
Na sreću, uvijek je bilo i uvijek će biti ljudi koji se trude znanja 'Prošlosti' sačuvati za one u 'Budućnosti' (makar je takvih vrlo malo, a mi današnji 'homotehnicusi' još ih i nazivamo pogrdno (smušenjaci, čudaci, sanjari ...). Tako su neki od tih 'osvajača', Athumanunh će ih ipak 'izvući' iz kategorije 'osvajača' i smjestiti ih u kategoriju 'putnika' (možda putnika kroz Vrijeme po Athumanunhu), pokušali zapisati i time sačuvati znanja o civilizaciji koja je cvjetala tisućama godina prije dolaska 'civiliziranih osvajača'...
(Athumanunh ne napušta priču o 'Crnoj legendi šume Hrastibor' samo je pokušava dopuniti pričom o 'Kotačima' na kojima 'Znanje' putuje kroz 'Vrijeme', u namjeri zaključivanja njegovog 'koračanja' po Andama ...)
Athumanunhova Topla mora Južna domovina su Palminih leptirica
subota, 23.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor 12
Taypikhala – Zvjezdana vrata Inka
Athumanunh sada ima jedinstvenu priliku vidjeti Kalasasaya hram, 'potonulo dvorište', 'vrata Sunca', 'vrata Mjeseca', ali ... zapravo, Athumanunh vidi cijeli Tiahuanaco 'onakvog kakav je zapravo bio' prije nego su ga otkrili strašni konkvistadori, načele pljačke i devastacije, da bi ga napokon surov i negostoljubiv okoliš potpuno devastirali.
Dobro, 'što je, tu je', ali sada je red na Athumanunha koji bi trebao ovaj puta zadiviti, ili barem zadiviti simpatičnog Cava Tupaca ... No, Athumanunh će uskoro zaključiti da je to gotovo nemoguće. Naime, Athumanunh vadi iz svoje naprtnjače svoje 'moćno oružje' Athumanunhov Kutoravnal (zapravo to je Athumanunhov 'metar' koji počiva na iskonskom 'faraonovom laktu' i služi Athumanunhu za njegovo traženje 'božanskog broja' koji je vješto prikriven u svim misterioznim građevinama)
Čim je ugledao Athumanunhov Kutoravnal, Cava Tupac klimanjem glave primijeti: 'Taypikhala Virakoche.' Athumanunh ostane skamenjen, a misli mu na trenutak odlutaju prema Zvijezdama. Zar je moguće da je Cava Tupac doista vidio Zvjezdana vrata Inka? Ipak, Athumanunh ostane miran i ničim ne pokaže Cava Tupacu da ga je opet zbunio, no, blagi smiješak u kutu usana ovog simpatičnog starčića Athumanunh je dobro razumio, ili možda ipak nije ...
Athumanunh pozove dvojicu svojih vjernih hidalgo konkuerosa kako bi mu pomogli kod izmjere. Ovdje sada može početi Athumanunhova priča o Taypikhala ('kamen u središtu' napisale bi Inke, 'Zvjezdana vrata' napisat će Athumanunh).
Ako Athumanunh postavi red od jedanaest 'megalita' (kamenih stupova Kalasasaya hrama) te ih uredno (onako po vojnički) usmjeri i orijentira, oni bi mu trebali biti na zapadu, a 'vrata Sunca' trebala bi biti također na zapadu, ali ona su sada točno na crti ekvinocija (izlaska i zalaska Sunca po Athumanunhu).
Isto tako, Athumanunh vidi da su svi kameni megaliti na svom mjestu, točno tamo gdje su i danas, ali nisu obzidani zidom (kao danas). Pokušaj Athumanunha u namjeri smještaja orijentiranoga zida (smjer jug-sjever gdje prvi kamen počinje na jugu) opet se poklapa sa zimskim i ljetnim solsticijem) uspijeva od prvog.
Krug Athumanunhovog Kutoravnala podijeljen u 360 stupnjeva odmah se poklopio sa kalendarom od 360 dana (ako ima godina 20 mjeseci po 18 dana), ali Athumanunhu stalno nedostaje 'pet božanskih dana'! Zabrinutost Athumanunha nije promaknula Cava Tupacu, pa se on još jednom ponudi za pomoć. Čim mu je Athumanunh objasnio problem Cava Tupac ga je riješio.
'Pet božanskih dana' skriva se vješto na krajevima prvog i jedanaestog stupa, a po Athumanunhovim izračunima ta 'mjerena vrijednost' sa gotovo pa zanemarenim odstupanjima odgovara vrijednosti 'faraonovog (kraljevskog) lakta'. Vodi li ovo novo otkriće Athumanunha u novu avanturu gdje bi Athumanunh mogao pronaći da su vrijednosti svih građevina (omjeri i izmjere) počivali na nekom univerzalnom znanju ... vidjet ćemo.
Ako postoje 'vrata Sunca', 'vrata Mjeseca', zašto onda ne bi negdje bila skrivena, ali i zorno uočljiva 'vrata Zvijezda' ...? No, da ne bi baš Athumanunh sve zakomplicirao do kraja, a netko pomiješao 'Athumanunhova Zvijezdana vrata' sa 'Stargate', ili još gore zalutao u misterijima, tajnama i zagonetkama prošlosti Athumanunh se mora vratiti u priču i napokon je polako privoditi kraju ...
Zvukovi tišine Inka misterije ...
srijeda, 20.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor 11
Božanski ljubavni zagrljaj boga Inti i božice Quilla
'Pokušaj, slobodno pokušaj s 365 dana koliko je tebi poznato iz tvog kalendara. Moraš doći na isto, jer Inti voli Quillu' Opetovano se umiješao simpatični Cava Tupac, a Athumanunh posramljen poput dječaka u školi krene računati (365 : 12 = 30,42; 365 : 20 = 18,25; 365 : ... (Cava Tupac podigne obrve, Athumanunh primijeti i nesigurno izusti) ... : 13 = 28,10).
Simpatični Cava Tupac zaplješče. Athumanunh je otkrio dane 'Inka kalendara' i sve se matematički slaže. No, zašto je tih trideset 'trkača' u kodu Kalasasaya vrata i zašto su oni godine, a ne dani?! Jednostavno, Athumanunh opet zapinje, a Cava Tupac pokazuje kondore, Athumanunh ne razumije, pa kondore je već iskoristio ...
Sada Cava Tupac uzima Athumanunha pod ruku i vodi ga do stupova, pa mu mirno objasni: 'Vidiš, Sunce mora 'optrčati' cijelu tu, kako je nazivaš, 'ekliptiku'. Za to vrijeme Mjesec graciozno korača. Dok moćni Inti stane na 20-tom stupu, a to je sada 'veliki Virakocha' počinje proljetni ekvinocij. Sve se budi, a Inti žudi za zagrljajem Ouille, pa je jednostavo pričeka u onom tvom 13-tom 'posuđenom mjesecu'.
Athumanunh opet razumije i računa (Godina je 20 sunčana podijeli se s 13 mjesečevih mjeseci i to je 1,5. Ako sada Athumanunh pomnoži 1,5 puta 20 dobit će tih 30 'inka trkača' ili 'božanskih glasnika' ...)
Ako Athumanunh pogleda opet na kondore razumije 20 parova po dvije glave (možda Sunce i Mjesec, a možda Inti i Quilla ...) ima 40 glava koje može dijeliti s 13 mjeseci Mjeseca iz 'ekliptike' i dobit će broj 3, a upravo su u tri reda po pet 'trkača' 'flankirala Virakochu' i tako traje i traje 'Inka kalendar' ... sve dok Inti ljubi Quillu ..., a Athumanunh ide dalje još malo lutati po ovoj priči da bi napokon odgovorio i objasnio što se to Inkama dogodilo, zašto ih je pogodila 'Crna legenda' koja prati strašne konkvistadore ...
Inka Chasquis - 'glasnici trkači', Athumanunh 'poštari'
ponedjeljak, 18.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor 10
Vrijeme kada je Toth kockao sa Khonsuom za pet dana ...
Budite oprezni Vi koji ovo čitate, jer Athumanunh će ovdje vješto ispreplitati dvije mitologije, a to je samo njemu svojstveno i samo njemu razumljivo, naravno i samo njemu dozvoljeno ...
Dakle, Athumanunh vidi iznad Kalasasaye (Vrata Sunca po Athumanunhu) božanskog Virakochu, no, sada napokon vidi i u cijelosti 'božanske glasnike' nazvane Chasquis, a zapravo vidi 'Inka glasnike trkače' (današnje poštare napisat će Athumanunh) i slika mu postaje sve zornija i razumljivija ...
Kalasasaya je zapravo 'Inka kod' (ključ po Athumanunhu) za 'Inka kalendar'! Kalendar je zapravo nekih stotinjak metara dalje u samom hramu Sunca gdje je postavljeno jedanaest stupova i Athumanunh vidi da ih nije deset i nije ih trinaest već ih je jednostavno jedanaest, a upravo toliko je i malih Virakocha na Kalasasaya vratima.
Time je prvi kod ključa riješen. Sunce (Virakocha) će biti u točno određenom trenutku iznad jednog od tih stupova, a to će pozorni i marljivi 'Inka astronomi i matematičari' (svećenici i amauti po Athumanunhu) dakako zabilježiti u kalendar. Drugi kod ključa također je riješen jer Athumanunh sada vidi da 'inka trkači' kojih ima trideset zapravo ne predstavljaju dane nego godine!
Tu sada treba početi Athumanunhova priča i počet će. Dakle, Athumanunh je oduvijek znao da su 'Inke sinovi Sunca', a Aymari pak su 'kćeri Mjeseca', pa kad je to tako onda sigurno moraju postojati i dva kalendara i postoje. Dok tako Sunce 'trči preko stupova', Mjesec se 'odmara između njih'.
Sada Athumanunh mora u pomoć pozvati matematiku i početi računati jer mitološka priča i Athumanunhovo lutanje postaje sve teže za praćenje. Tako, Athumanunhu sada trebaju dani, odnosno koliko dana ima mjesec Inka kalendara? Athumanunh ide od poznatog prema nepoznatom. Neka bude onda 30 dana i 12 mjeseci (30 x 12 = 360), ali tu je Mjesec, pa će Athumanunh pokušati sa 28 dana koliko traje 'mjesečeva preobrazba' (28 x 12 = 336). Athumanunh je u problemima, jer to neće dobro dati rezultat, pa pokušava s jednim malim trikom.
Ako kod Asteka i Maya mjesec može trajati 18 dana zašto ne bi i kod Inka! (18 x 12 = 216). Zašto bi moralo biti baš dvanaest mjeseci u godini kad Maye znaju i za 20, pokušat će tako opetovati Athumanunh (18 x 20 = 360). Sada je Athumanunh izjednačio 30 dana i 18 dana, ali tu se nikako ne uklapa 28 dana Mjeseca. No, još nešto se ne slaže Athumanunhu. Stupovi! Zašto ih je samo jedanaest, zašto ih nije dvanaest i sve bi bilo lakše.
Athumanunh broji i eto rješenja! Ako Sunce dvadeset puta stoji iznad jedanaest stupova onda se nešto negdje opetuje i stvarno ... solsticij zimski i ljetni zauzet će po jedan stup 'ekliptike', a na ostalih devet sunce će se pojaviti po dva puta i to je broj 20. Athumanunh se pomučio, a sve mu je bilo nacrtano na Kalasasaya vratima. 'Zašto ne gledaš i jednostavno brojiš' upita veliki svećenik hrama Sunca Tiahuanaca koji se predstavi Athumanunhu uz smiješak kao Cava Tupac i pokaže mu na dvadeset parova kondora pokraj 'malih Virakocha' koji su zapravo stupovi Sunca.
Simpatični Cava Tupac sjedne i pokaže Athumanunhu neka nastavi, a on će mu pomoći kad zapne. No, Athumanunh je već zapeo i posramljen promrmlja: Nedostaje mi jedan cijeli mjesec u 'ekliptici' (28 x 12 = 336). Cava Tupac mirno odgovori: 'Onda ga jednostavno dodaj u 'ekliptiku', pa pokušaj opet.'
Athumanunh brzo dodaje (336 + 28 = 364), ali sada mu ovdje nedostaje jedan dan, a kod 20 i 30 dana čak pet dana ...
Hoće li Athumanunh pozvati boga Totha i Khonsua iz egipatske mitologije, kako bi kockali za tih pet 'božanskih dana', ili će se opet jednostavno umiješati simpatični Cava Tupac i pomoći Athumanunhu ... drugi put, u nastavku priče ...
nedjelja, 17.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor 9
Tiwanaku Kalasasaya – vrata Sunca
Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim ruševinama. Hoda on tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu uzdižu magle ljudske prošlosti, neznanja i zagonetki ...
No, ovaj puta Athumanunh je zalutao (vratio) se 600 godina unatrag, a njegovi vjerni konkuerosi pratili bi ga i na sam kraj Svijeta, pa zašto onda ne bi samo nekoliko stotina kilometara skrenuli i s njim se pojavili ispred samoga tajnovitoga grada Tiwanaku (Tiahuanaco po Athumanunhu).
Da, sada Athumanunh vidi veličanstvena 'vrata Sunca' i dok njegovim konkuerosima ona izgledaju poput mnogobrojnih ulaza u hramove koji zrače nekom tajnovitošću i misterioznošću, Athumanunhu slika njegovog neznanja postaje potpuno razumljiva!
Grohotan smijeh Athumanunhov po tko zna koji put uplašio je i zbunio strašne konkuerose jer ako Athumanunh ne pronađe tajnu što tako dobro je skrivena, a istodobno jednostavna i zorno vidljiva, sve će biti uzalud i oni će zauvijek ostati izgubljeni u ovom nevjerojatnom svijetu tajni i zagonetki.
'Kako sam samo mogao tako naivno pogriješiti?!' Kao da se sam sebi ruga Athumanunh, a 'hidalgo konkuerosima' pada kamen sa srca jer uvjereni su da je Athumanunh otkrio Tajnu. Doista, Athumanunh je napokon shvatio kalendar starih Inka čiji je ključ ležao, ne u Kusku, ne u trinaest tornjeva drevne utvrde Chankillo, već ovdje u tajnovitom drevnom gradu Tiahuanaco...
Dobro, što je to Athumanunh vidio i što je to toliko zbunilo njegove 'hidalgo konkuerose', a njega tako razveselilo, pa se sam sebi narugao? Idemo nekim redom:
Tajna je zapravo bila skrivena samo stotinjak metara od onoga za što su svi mislili da je ključ Tajne i drevnog Inka kalendara, pa i sam Athumanunh, a to se dogodilo zato što mi današnji ljudi sve podvlačimo pod 'zajednički nazivnik današnjice'. Tako je i Athumanunh u prvom trenutku pomislio da figura Virakoche mora biti ključna. Malo su ga zbunjivale figurice Chasquis (kojih kao za inat ima 30 po Athumanunhu).
Athumanunh je vidio glave kondora i doista ih je dobro pobrojao 40 po 'ciklusu', ali ih je na sasvim krivo mjesto pribrojio. Ono što zapravo Athumanunh nije vidio (sve do trenutka kada se i sam nije našao sa svojim konkuerosima pred vratima hrama Sunca u Tiahuanacou) jedanaest je malih figurica 'velikog virakoche' ... jedanaest je i velikih stupova vidljivih iz hrama Sunca (danas su oni pogrješno uzidani u zid u dobroj namjeri očuvanja ruševina Tiahuanaco, a to je i Athumanunha dovelo u zabludu ...)
Kako je zapravo Athumanunh griješio kada je za Chasquis (glasnici bogova što je Athumanunh preveo kao stvarne glasnike bogova 'nekakve Inka anđele' i opet pogriješio jer je zaboravio da su Inke imale 'trkače' Athumanunh bi sada napisao 'poštare' koji su raznosili 'khipu čvornate poruke' ...) pomislio da su dani (ima ih kao za inat 30), a ne godine!
Baš kao što su se drevni Egipćani ponekad znali nasmijati Athumanunhovoj lucidnosti, ovaj put to su zasigurno morali napraviti i drevni Inke! Smijeh, s početka ove priče, Athumanunha doista je bilo 'samoruganje' i još jedan dokaz kako su tajne za koje svi misle da su dobro skrivene, zapravo jednostavne i vidljive ...
četvrtak, 14.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor 8
Onda kada Selena ljubi Endimiona
Da, Athumanunh i njegova pratnja stižu pred grad Ollantaytambo nakon što su izvojevali pobjedu nad divljim Chanko ratnicima. Dakako, to je misteriozno vrijeme za Athumanunha jer odgovara trenutku kada 'Selena ljubi Endimiona'.
(Selena je božica Mjeseca iz jedne druge mitologije, a Endimion je mladi pastir kojeg potajno voli ova srebrena Božica. No, ljubav Božice i smrtnika uvijek može napraviti pomutnju, pa se onda glavni Bog umiješao i odredio da u trenutku kada 'Selena ljubi Endimiona', koji je u tom romantičnom trenutku još uvijek u dubokom snu, 'pukne Zora'. Iz te začarane ljubavi rodi se 'ružićastoprsta' Zora. Endimion se budi, ali Selena se mora povući u svoje odaje, jer dolazi moćan bog Helije (Sunce).
U to spokojno jutro, nakon veličanstvene divote bitke, Athumanunh kroz kapljice rose sada već potpuno razumije boje 'Inka jutra' i opet vidi 'kreaciju' tih nevjerojatnih i nepopravljivih ljubitelja prirode koji grade svoje poljodjelske trase opetovano u potpunom skladu s prirodom i krajobrazom koji ih okružuje.
Na samom ulazu u 'svetu Inka dolinu' Athumanunh opet vidi jednu životinju koja živi po Inka mitologiji na Mliječnom putu čija je i ova predivna dolina čista zrcalna kopija. Dakle, Athumanunh primjećuje alpaku (ne ljamu, ona je nešto veća od alpake po Athumanunhu).
Na obroncima planine Tamboqhasa, među trasama Athumanunh vidi alpaku, a na drugoj planini Pinkuylluna vidi Virakochu. Sada je Athumanunh siguran da je na pravom mjestu, u gradu Ollantaytambo kojeg nije teško prepoznati jer izgleda baš kao da je u njemu Vrijeme zarobljeno.
Grad kao da se uopće nije mijenjao 600 godina, pa da je probuditi u našem vremenu nekog stanovnika tog grada iz 15. stoljeća on bi ga bez problema prepoznao, a tako ga sada prepoznaje i Athumanunh koji korača koracima od šest stotina godina unatrag.
Još samo preostaje Athumanunhu da svoju pratnju povede prema utvrdi grada Ollantaytambo i potom krene napokon prema Kusku gdje će (barem je tako uvjeren Athumanunh) moći vidjeti tajnu Inka kalendara za kojeg je uvjeren da mora biti povezan s 'Een tee wah TAH nah' (Intiwatana), a to mu je i natuknuo sam Tupac Capac u 'Veel cah BAHM bah' (Vilcabambi – Machu Picchu)...
srijeda, 13.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor 7
Grimizna Kćer Oluje
Bitka je sve više poprimala žestoki karijer, sve se pomiješalo, raznobojne Inca tunike, ogrtači, perja, mutni sjaj oklopa i štitova i blještavi sjaj kaciga i oružja ... Athumanunh je morao nešto učiniti ... 'Grimizna Kćer Oluje!' prošapuće Athumanunh, ali dovoljno glasno da ga je čuo Alcalar koji je bio najbliži Athumanunhu kao njegov osobni escudeiro (pobočnik, štitonoša).
'Senhor, nemojte sada izgubiti razum, ako brzo nešto ne učinimo progutat će nas ovaj metež! Zabrinuto je povikao Alcalar Athumanunhu, no, on nije mogao znati i razumjeti zašto je i koga Athumanunh nazvao 'Grimizna Kćer Oluje'.
Athumanunh zapovijedi hidalgo arkebuzirima neka svoju paljbu skoncentriraju na Chanko zapovjednike: 'Gađajte one koji nose crno bijele tunike i imaju pera na kacigama! Nakon toga objasni hidalgo planinskim samostrijelcima da svoje strijele skoncentriraju na noge Chanko ratnika, a Alcalaru i ostalim konjanicima zapovjedio je da ga tijesno prate u bitki ...
Na kakvu je to ideju došao Athumanunh i koju je to taktiku zamislio ... sada počinje priča o Wiphali. Dakle, Inke su svoje carstvo dijelile na četiri regije koje su odgovarale njihovom poimanju strana svijeta. Tako zapravo Inke svoje carstvo nazivaju Tawantinsuyu. (Ako sada Athumanunh prevede s quechua dijalekta to bi trebalo izgledati ovako: tawa – četiri, ntin – skupina nečega, suyu – regija)
Dakle, Tawantinsuyu – četiri regije, a to su redom Qullasuyu, Chinchaysuyu, Cuntisuyu i Antisuyu. Zapravo to je sedam puta sedam kvadrat podijeljen na manje obojane kvadrate poredanih točno određenim slijedom. Svaka od sedam boja ima svoje točno značenje i predstavlja određeni događaj i ceremoniju (festival), a redoslijed istih opet govori kojoj regiji Inca Tawantinsuyu pripada.
Odjeća, ali i sve što se može obojiti boji se na način misteriozne Wiphale (kvadrat sedam boja točno određenog redoslijeda po Athumanunhu). Athumanunhu je trebalo dosta vremena da napokon shvati taj redoslijed boja, a sve kao i uvijek zakompliciraju ljudi (mi, današnji ljudi, homotehnicusi kako nas sve zajedno ponekad Athumanunh naziva).
Danas Inka Wiphala predstavlja simbol otpora raznih gerilskih skupina koje se ne slažu sa izabranim vladama. Zastava današnjeg grada Kuska (Cusco), nekadašnje prijestolnice Inka Tawantinsuyu pokušava slijediti staru Inka Wiphalu, ali nije isti raspored boja. Današnje aktivističke skupine također imaju zastavu 'duginih boja' koja podsjeća na Wiphalu Inka, ali to nije to!
Niti su Inke imale zastave, niti njihova Wiphala predstavlja spektar duginih boja niti nešto slično ... Wiphala pripada Inkama, a redosljed boja pomagao im je u njihovom međusobnom dokazivanju identiteta i pripadnosti 'carstvu četiri regije'.
Čak je i Athumanunh u metežu bitke spomenuo riječ duga ('Grimizna Kćer Oluje' po Athumanunhu) No, Athumanunh je Athumanunh i samo je njemu razumljivo i samo je njemu svojstveno i dozvoljeno lutati tajnama što tako dobro su skrivene, a zapravo su vidljive i pripadaju ljudima i njihovim snovima, jer po Athumanunhu mitologija drevnih i starih naroda i nije ništa drugo do 'Snova Čovječanstva' ... ili 'čudnovato sjeme' iz kojeg će se znatno kasnije razviti ljudska religija i filozofija ...
utorak, 12.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor 6
Dolina obojanih oblaka
Uljuljan u predivni krajobraz Vilcabambe Athumanunh je izgubio pojam Vremena i previše se opustio te pri tomu zamalo zaboravio i svoju zadaću poradi koje je poslan na ovo koračanje kroz mitologiju starih Inka.
U Svetoj dolini Inka, dolini koju su Inke nazivale Yucay, dolinu rijeke Wilcamayu (Urubamba), ili kako je Athumanunh voli nazvati – Dolina obojanih oblaka, umro je car Inka Huayna Capac. Po Athumanunhu on je i glavni krivac s kojim je započela dekadencija Inka koja će se pretvoriti u potpunu katastrofu.
Naime, Huayna Capac prepustio je previše svojih ovlasti lokalnim plemićima koji su to iskoristili za svoje raznorazne nepravde prema podanicima, ali i plemenima koja su Inke priključili svojem carstvu. Najgore pak je bilo to što je car Huayna Capac zemlju (carstvo) podijeli na dva dijela. Tako je sjeverni dio pripao njegovom mlađem sinu Atahualpi, a južni dio starijem sinu Huascaru.
U najgorem trenutku po Inke dva brata, zbog svojih ambicija i polaganja prava na 'carsku krunu', zarate i time uvuku carstvo Inka u građanski rat. Istodobno na sjevernim granicama pojavile su se i prve ekspedicije konkvistadora.
Da bi stvar bila još gora pobunilo se i pleme Chanca, okorjeli neprijatelji Inka koji u ovom građanskom ratu vide svoju priliku. Upravo ta pobunjena plemena postat će krvoločnija od samih konkvistadora.
Dobro, tu sada počinje Athumanunhova priča. Princ Huascar upao je u zasjedu ratnika Chanca koje vodi Anccu Uscovilca, ali se uspio skloniti u utvrdu grada Ollantaytambo (Gospodarevo sklonište prevedeno s quechua dijalekta po Athumanunhu).
Athumanunhu i njegovim konkuerosima pridružit će se stotinjak Inka elitnih ratnika Huarachicu (Athumanunh će ovdje povući nekakvu usporedbu tih elitnih ratnika Inka sa Spartancima, no, ne bi ih trebalo miješati) kojima zapovijeda Pururauca. Athumanunhov naum bio je osloboditi Huascara, ali Athumanunh i njegova pratnja uletjet će u metež bitke (gdje će njegovu zbunjenost tko je saveznik, a tko protivnik riješiti Wiphala) ...
nedjelja, 10.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor 5
Vrijeme kada je kamenje govoriti znalo ...
Kada je Acahuana Athumanunha doveo do mjesta s kojeg se predivno vidio grad, on stane polako Athumanunha 'orijentirati' pokazivati mu ključne točke i lokacije s kojih su on i ostali mudri amauti napravili prve planove za 'sveti grad'.
Zamisao 'inka amauta' (inženjera graditelja po Athumanunhu) bil je vrlo jednostavna – graditi što više u skladu s prirodnim okolišem, a vizije kozmogeneze tražiti u prirodnim obličjima. No, tek kad su počeli s izgradnjom mogli su shvatiti kakav su si 'kiklopski' ili možda 'titanski' posao nametnuli.
Nakon što je raskrčeno prašumsko raslinje trebalo je izgraditi trase na strmim padinama i još to sve pod budnim okom svećenika, astronoma i amauta pretvoriti u obličje kondora, svete ptice koja može letjeti sve do 'mliječnog puta'.
Athumanunh je nakon orijentira koje mu je pokazao Acahuana napokon shvatio da je cijelo vrijeme on zapravo kondora gledao naopako, a sve poradi jednog malenog gotovo zanemarivog detalja.
Athumanunhova priča naišla je na odobravanje Acahuana, ali ... Dakle, Athumanunh je bio uvjeren da kondor na svojim leđima (između krila nosi upravni dio 'svetoga grada') Athumanunh je potpuno zaboravio da kondor mora letjeti prema zapadu mjestu gdje sunce ide spavati ili prema Hanan Pacha (gornji svijet).
(Malo je Athumanunh pobrkao mitologiju starih Inka s egipatskom!)
Athumanunh je Hram Sunca, Carsku grobnicu, palaču Velikog svećenika i kuće acllas djevojaka (svećenica Sunca) smjestio na leđa, a po tumačenju Acahuana njihovo je mjesto u srcu 'svete ptice' (kodnora). K tomu Athumanunh uopće nije uzimao stražarsko motrilište na poljodjelskim trasama za važno, a zapravo ono je tu kao oko 'svete ptice', odatle se prekrasno vide oba ulaza u grad, a i veliki dio trasa.
Athumanunh je smetnu s uma i položaj druge svete životinje – pume. Preciznim navođenjem Acahualpa pokazao je Athumanunhu svetu pumu koja čuva još jednu svetu životinju koja po vjerovanju Inca živi na mliječnom putu – kajman.
Kajman zauzima vrlo važno mjestu u vjerovanju Inka, ali i drugih naroda američkih kontinenata. On je u Vilcabambi postavljen spletom građevina i doima se kao da je upravo izašao iz rijeke Urubambe i popeo se uz strme litice. Glava kajmana (slovo A) nalazi se u dijelu naselja koje pripada ratnicima stražarima (vojarna po Athumanunhu).
Kompleks grada gdje se izrađuju tkanine, priprema ' chicha-pivo' (od fermentiranog kukuruza) i nalaze skladišta hrane označen je na kajmanu slovom B. (Inke su vjerovale da je želudac kajmana uvijek pun – po Athumanunhu, pa je dio grada koji je predstavljen kao kajmanov želudac za to i najprikladniji)
Još je jedna Athumanunhova pogrješna slika 'svetog grada' Inka ispravljena, a radi se o Upravnom kompleksu 'svetog grada' Inka. Tu je Athumanunh uočio sliku kolibrića (također svete ptice Inka), ali i tu je Athumanunh okrenuo kljun ptičice, što zapravo je rep pume, naopako prema zapadu, a treba prema istoku ...
Dakle, puma mirno leži nad ponorom, a glava joj gleda prema zapadu. Glavu zapravo tvore poljodjelske trase oko Intihuatana kamena koji i čini krunu na glavi pume. Mjesto je to gdje su Inke motrili kretanje nebeskih tijela i divili se zvijezdama u Mliječnom putu, a za vrijeme ljetnog solsticija čekali da se moćno Sunce veže za njihov sveti Intihuatana kamen ...
kondorov let na inka (quechua) dijalektu
subota, 09.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor 4
Mjesto na kojem Znanje putuje kroz Vrijeme
Dok su se hidalgo konkuerosi opuštali uz jela i pila koja su im posluživale svećenice Hrama Sunca (acllas), Athumanunh i Tupac Capac nastavili su razgovor u kojem je Tupac Capac objasnio Athumanunhu da Inke štuju svete životinje koje zapravo predstavljaju tri stupnja (tri razine duhovnog svijeta Inka po Athumanunhu). Te svete životinje su kondor, puma i zmija.
Puma je iz druge razine i predstavlja sadašnjost, odnosno ljudski život. (Athumanunh ponekad susreće kod drevnih zapisa i jaguara kao tu svetu životinju, no, puma (planinski lav) je jaguar kod Inka). Prošlost je prva razina i predstavlja podzemlje i smrt, a simbolizira je zmija.
Treća razina je božanska, odnosno duhovna razina naroda Inka i tu najvišu razinu simbolizira Kondor. Sada se razgovoru Athumanunha i Tupac Capaca priključuje simpatični starčić imena Acahuana, a on je iz kaste Amauta. (Amauta znači da je mudar učitelj koji zastupa 'kuću znanja' koja usmenim predajama čuva i prenosi drevna Inka znanja iz područja matematike, znanosti, Quechua jezika, povijesti, medicine, religijske filozofije i kozmološke ideje Zemlje i svemira ...
Acahuana je Athumanunhu objasnio i njegovu zbunjenost oko imena ovoga grada. Naime, Machu Picchu u prijevodu znači 'stari vrh', na kojem je i izgrađen ovaj 'sveti grad kondora' a pravo ime grada je Vilcabamba. Grad se gradi već desetak godina na nadmorskoj visini od 2350 metara i kad bude završen neće se više dograđivati, jer to je grad 'kondora', a ne grad 'jaguara' (puma).
Kada je Acahuana doveo Athumanunha do Hrama Kondora, koji je još uvijek bio u izgradnji, Athumanunh je primijetio da je tijelo (vrat) s glavom kondora zapravo prirodna stijena koju su majstori kamenoklesari precizno uglačali i pretvorili u tijelo kondora.
Dakle, Athumanunh je sada vidio sve ključne točke 'svetog grada', Hram Sunca, Hram Kondora, Intihuatanu, buduću Carsku grobnicu, naselje graditelja, poljodjelaca, vidio je palaču visokog svećenika i carske kuće, kuće svećenica Sunca (acllas djevojke), pa mu je preostalo da zamoli Acahuana da ga odvede i do nešto udaljenijeg Hrama Mjeseca što je ovaj rado prihvatio.
Usput, Athumanunh zapita Acahuana: 'Tko je podigao ove temelje i visoke zidove oko grada kojeg sada gradite?' Athumanunhovo pitanje bilo je malo provokativno jer ni danas se još ne raspolaže s točnim podacima kako su te kamene blokove težine i po 50 tona Inke uspjele poslagati na samom hrptu brda. No, stari Acahuana samo na trenutak pogleda Athumanunha i mirno odgovori:'Zar si zaboravio? Virakocha i njegova pratnja, tvoji preci Huaminca, a mi smo se samo kasnije ovamo doselili kako bi završili gradnju.'
Athumanunh u tom trenutku ni slutio nije što ga očekuju na vrhu Huayna Picchu (mladi vrh) sa kojeg će mu Acahuana pokazati grad Vilcabambu za koji je Athumanunh znao da ima obličje kondora, ali ... Athumanunh je kondora do tada gledao naopako, a tu njegovu pogrješnu viziju tek će Acahuana ispraviti točnim i preciznim navođenjem na ključne točke 'izgubljenog grada' ...
petak, 08.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor 3
Rat za kraj Svijeta
Dok su drevni Maye sanjarili, a strašni Asteci štovali svoja još strašnije božanstva, Athumanunhu se čini da su drevni Inke jednostavno gradili. Iako je mitologija bila dio svakodnevnog života drevnih Inka, ipak nije nadzirala taj život poput mitologija drugih drevnih naroda.
Inke su razvile posebnu vrstu arhitekture svojih građevina čiji su zidovi bili blago nagnuti koso prema unutra građevine. Svi otvori i niše (vrata, proziri, udubljenja u zidovima ...) bili su obličju trapeza (trapezoida) i to uvijek suženjem prema vrhu. Postojeće stijene na kojima su podizali građevine nisu rušili ili prilagođavali građevinama, već su građevine prilagođavali tim temeljima.
Veliki megaliti i manje kamenje nevjerojatnom preciznošću nalijegali su i spajani su jedni s drugima bez ikakve žbuke ili vezivnog materijala, a konstrukcije su mogle izdržati velike tlačne sile, a isto i sile naprezanja. Takve konstrukcije Inka odoljele su čak i najrazornijim zemljotresima u kojima su stradale i modernije konstrukcije i građevine.
Nakon prvih sporadičnih okršaja, s odmetnutim konvistadorima, ali i neprijateljski raspoloženim plemenima Ayamarca, Athumanunh sa svojom skupinom kojoj su se priključili i neki od ratnika Inka (koje su iz zarobljeništva Ayamarca oslobodili Athumanunh i njegovi hidalgo konkuerosi) stiže u dolinu rijeke Urubamba.
Inke su Athumanunha doveli pred grad za koji su mu govorili da je to 'sveti grad' i da mu je naziv Vilcabamba. No Athumanunh taj stari heroj bez imena i poznavatelj tajni što tako dobro su skrivene, u nevjerici prepozna taj sveti Inka grad pod nazivom Machu Picchu.
Athumanunh i njegovi konkuerosi primljeni su s velikom radošću i veselje stanovnika grada, a potom je Athumanunh odveden pred velikog svećenika grada imena Tupac Capac koji je Athumanunhu objasnio da je grad zapravo carski posjed (ljetnjikovac) njihovog cara, a njegovog rođaka vladara Pachacuti Roca koji stoluje u Cuscu (pupku svijeta) na obalama jezera Titicaca.
No, namjena grada je i religijskog značaja za Inke jer je u gradu njihov sveti Intihuatana kamen koji 'veže Sunce za sebe' (Svake godine 21. ožujka i 21. rujna, točno u podne, Sunce bi se našlo iznad kamenog stupa Intihuatana i ne prikazuje nikakvu sjenu, pa su Inke mislile da spomenik ‘veže’ Sunce za sebe.)
Athumanunh je primijetio da je u gradu pored seljaka poljodjelaca i veći broj mladih Inka djevojaka, a Tupac Capac objasnio mu je da se u gradu gradi grobnica za cara i da su te djevojke zapravo svećenice.
Veliki svećenik Tupac Capac u svojoj priči o gradu, (koji je još uvijek bio u izgradnji jer Athumanunh je zamijetio da još ima radnika koji rade u unutrašnjosti budućeg hrama Sunca, a da Kondorov hram još uvijek nije do kraja završen ni izvana), odjednom zbuni Athumanunha pitanjem: 'Da li je rat za kraj Svijeta počeo?' ...
srijeda, 06.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor 2
Greška u mitološkim proročanstvima
Nesvjestica hvata Athumanunha kada mu pogled zaluta u davne dane na sve te strašne, misteriozne i tajnovite kamene građevine, kamene likove i figure ledenih lica, grozne životinjske glave, sablasne likove što poput čovjeka kroz njegovu povijest koračaju, koračaju … a onda misteriozno i tajnovito u tišini nestaju, nestaju i u legendu se pretvaraju …
Zamislite samo, recimo, da je uspio spoj znanja europskog (bijelog) čovjeka i spiritualnih dostignuća američkog (olive) čovjeka drevnih kultura Središnje, Sjeverne i Južne Amerike. Da je kojim slučajem, a nije, došlo do tog spoja prije tisuću, ili barem samo prije petsto godina, ne bi li danas historija svijeta izgledala sasvim drugačije. Umjesto toga, nažalost, očekivanu komunikaciju je zamijenio mač, a suradnja je ustupila mjesto dominaciji.
(Athumanunh ne voli starosjedioce američkih kontinenata zvati 'crvenim' ljudima, jer 'boja' njihove kože Athumanunha nikada nije podsjetila na crvenu boju. Zato Athumanunh radije rabi pojam 'olive' (maslinasta boja) koju on lakše poistovjećuje sa tenom starosjedioca američkih kontinenata.)
Kao da je um 'bijelog' čovjeka bio zatrovan samo sirovom željom za vlašću i dekadentnim stvaranjem ogromne količine negativne energije. Na drugoj pak strani, čiste misli i drevna proročanstva američkih naroda nisu te spiritualne (olive) ljude pripremili za sukob, već za suradnju koju su najavljivala mitološka proročanstva.
Dakle, Athumanunh će Vam pisati o tomu: da li je postojala neka greška u tim starim mitološkim proročanstvima? ... ili se nešto desilo u međuvremenu, što je potpuno poremetilo slijed događaja ... Da bi priča bila razumljivija Athumanunh će malo pojasniti i napisati nešto o 'crnoj legendi' koja je pogodila konkvistadore, ali i hramovnike (templare).
Athumanunha, tog nepopravljivog mitskog pravednika, hramovnika u ovoj priči prate portugalski 'hidalgo konkuerosi' (pet hidalgo arkebuzira, šest hidalgo planinskih samostrijelaca i šest hidalgo lakih konjanika), a zašto ih ima baš 17 sigurno pogađate da se Athumanunh opet igra s čarobnom brojkom devet (jedan (Athumanunh Bartolomeo, Bartol, kako ga u ovoj priči zovu njegovi vjerni konkuerosi) plus sedamnaest konkuerosa je osamnaest, a to pak je 1 + 8 = 9).
Danas je uvriježeno mišljenje (crna legenda po Athumanunhu) da su konkvistadori, kao poslanici Crkve i pape, uništili i osvojili Novi Svijet čineći pri tomu strašne zločine u ime Boga. To prokletstvo 'crne legenda' zadesilo je i križare vitezove hramovnike (templare). Upravo tu Athumanunh vidi pogrešku u proročanstvima i opetuje da se ljudska glupost ne može izmjeriti, jer još nije izmišljena ni jedinica ni naprava koja bi to mogla pouzdano napraviti.
Misija križara (hramovnika, templara) prvotno nije zamišljena niti planirana kao misija osvajanja, silovanja i ubijanja ... tako je zapravo poslanstvo križara bilo pozitivno, ali se ono izobličilo i pretvorilo u negativno upravo zbog ljudske zločestoće samih križara, ali ne smiju se zaboraviti i iznimno pozitivni primjeri hramovnika.
Isto tako, ili slično dogodilo se i kod konkvistadora, pa će Athumanunh jednostavno zapisati da su zapravo pod utjecajem, a u interesima nacionalnih kraljeva, a ne toliko pod utjecajem Vatikana počinjena zlodjela i nepravde prema ljudima američkih kontinenata.
Fanatizam svakog osvajača nikada nije mogao niti će ikada moći razumjeti čovjeka koji ima neosporivo pravo na vlastitu sliku svijeta i na svoje vlastite bogove, vjerovanja, snove, strahove ...
Konkvistadori koji su došli u Novi Svijet spremno su riskirali svoj život za ostvarivanje vlastitih osobnih ciljeva – stjecanje bogatstva silom i pljačkom i sve to biti spreman prokockati i izgubiti u samo jednoj noći pijanstva. Ti po Athumanunhu jadni ljudi nisu znali, a zapravo nisu ni željeli živjeti drugačije.
Na drugoj pak su strani bili drevni Amerikanci, starosjedioci američkih kontinenata, koji su u potpunosti razumjeli ono što su im svećenici osvajača propovijedali. Potpuno su razumjeli svetinju vjere konkvistadora, razumjeli su u potpunosti i misne obrede, u bogu kojeg su doveli osvajači oni su doista vidjeli dobroga boga, ali nikako nisu mogli razumjeti zbog čega bi se morali odreći svojih bogova koji su im isto tako bili dobri bogovi.
Od konkvistadora osvajača možda su se i mogli obraniti, ali od izdaje u vlastitim redovima jednostavno se nisu bili kadri boriti i suprotstaviti. Dakle, lako su razumjeli vjerski fanatizam, neutaživu želju za zlatom, okrutnost prema njima, čeličnu stegu konkvistadora koji nisu uopće marili za povrede, neispavanost i neprekidnu opasnost jer to su bili ljudi koji su neprekidno gledali i rugali se smrti, a kad se smrt neprekidno gleda onda ona i postaje manje strašna.
Ratnici američkih kontinenata nimalo nisu bili drugačiji, okrutnost, suluda hrabrost i ignoriranje povreda i smrti nisu im bili nimalo strani i drugačiji, ali izdaja u vlastitim redovima i pogrješno protumačena proročanstva njihovih svećenika na kraju su im ipak morala doći glave ...
utorak, 05.01.2016.
Crna legenda šume Hrastibor
Athumanunhova šuma Hrastibor
Danas će Athumanunh ispričati jednu priču koja će mu kasnije poslužiti za koračanje kroz mitologije naroda Američkih kontinenata. Priča započinje jednog jutra na mjestu gdje se svijetlost duginih boja trgala poput svile. Athumanunh je odjeven u odoru viteza templara, a prati ga 17 portugalskih vitezova 'konkuerosa'. Konkuerosi su vični ratovanju i dolaze i redova siromašnih portugalskih plemića nazvanih – hidalgo, što znači da ratuju za plaču.
Na Athumanunhovoj bijeloj odori viteza templara, točnije na njegovim grudima veliki je crveni križ, ali je isti obrubljen crnom bojom. Upravo taj crni obrub oko crvenog templarskog križa govori o tomu da je Athumanunh jako opasan protivnik i nije iz reda 'crkvenih vitezova', već onih opasnijih, okrutnijih i borbi vičnijih 'svjetovnih vitezova' koji su svoje oružje bili prisiljeni staviti u službu za novac – plaču.
No, ako je Athumanunh ovdje poslan u pratnji portugalskih vitezova koji primaju plaču i ako je i on sam ovaj puta ovdje radi plače postavlja se pitanje tko ga je poslao, tko je to platio i zašto? No dobro, prvo priča i gdje je to zapravo ovaj put 'zapeo' Athumanunh.
Dakle Athumanunh je u začaranoj šumi koja se naziva Hrastibor. To je mlada šuma u kojoj ponosno jedna uz druge stoje i rastu stabla jasena, javora, bora i hrasta. Malo čudan 'miks' šumskog raslinja, ali to je Athumanunh i to je njegova začarana šuma. Na šumskom proplanku Athumanunh i njegovi konkuerosi zaustavili su se i podigli svoj privremeni bivak.
Athumanunh je na trenutak savladan umorom zaspao i usnuo san, nevjerojatan san, san u kojem se mlada stabla ove začarane šume svađaju, prepiru i razbacuju o svojim krošnjama, visinama i debljinama debla. Athumanunh ne razumije o čemu se prepire ovo drveće, a onda se sva stabla obrate starome hrastu pokušavajući ga izabrati za nekakvog suca arbitra.
Prepirući se tako međusobno, na šumskim putu odjednom se pojave zaprežna kola koja su lijeno i nevoljko vukli snažni volovi. Kola su bila puna sjekira, pila i željeznih klinova svih veličina. Mladi borovi, javori i jaseni silno se uplaše i prestrašeno zatreperi njihovo lišće i iglice ...
Sada pak se stari hrast grohotno nasmije, a šum njegovog lišća pretvori se u ruganje mladim stablima, odnosno njihovim prepirkama o snazi i hrabrosti. Napokon stari hrast stiša smijeh lišća svojih krošnji i jednostavno progovori:
'Ne bojte se djeco moja, na tim strašnim sjekirama i pilama nema roda vašega, pa su one za vas bezopasne. Kad jednog dana na tim sjekirama i pilama ugledate nekoga od roda svojega, tada će vaš strah biti opravdan.'
Stari je hrast upozorio na držala i drške opasnog šumarskog alata koji postaje tek u spoju s drvetom opasan, a Athumanunhova priča zapravo je priča o izdaji i savezu s neprijateljima vlastitoga roda ...
ponedjeljak, 04.01.2016.
Tajna Teutoburške šume 6
Čarobna devetka – Athumanunhova igra s brojkom 'devet'
Dobro, vrijeme je da Athumanunh zakorači u neku drugu mitologiju, ali prije nego napusti Teutoniku i Teutoburšku šumu sa svojim hrabrim legionarima LEG XIII IMD koji su izvršili svoju zadaću i Germanima preoteli 'aquila' LEG XIX AUG koja je doživjela katastrofu i strašan poraz u mračnim šumama Teutonike, Athumanunh će se još malo poigrati.
Devet je Athumanunhovih Alruna (one koje poznaju rune i šapuću) redom: Ada (smirena), Adela (plemenita), Adolfa (plemenita vučica), Agatha (dobra), Angelika (vjesnica), Anamaria (gorka milost), Armina (ratnica djevojka), Astrid (božanska snaga i Reyamanunha (Athumanunhu najdraža) ...
Devet je planeta u Sunčevom sustavu (Athumanunh još uvijek smatra Plutona za planetu), devet je kontinenata po Athumanunhu (Afrika, Antarktika, Atlantida, Australija, Azija, A(E)uropa, Južna Amerika i Sjeverna Amerika), devet je misterioznih svjetova Teutonike, devet je gospodara Noći po Athumanunhu, devet je egipatskih božanstava u Velikom pautu, opasan broj Zvijeri 666 Athumanunh uvijek sanja kao obrnuti čarobni broj 999.
Devet osjetila raspoznaje Athumanunh (vid, sluh, okus, dodir, njuh, hladnoća, toplina, bol i ljubav), Devet je prstena moći poklonjeno ljudima ... mogao bi Athumanunh još nabrajati, možda malo zbrajati, oduzimati: Sedam je prstena kod Patuljaka plus tri prstena kod vilenjaka minus jedan prsten Gospodar opet je devet, tri su norne, plus tri matrone koje nadziru tri životna doba (rođenje, život i smrt) opet je devet.
Ako Athumanunh zbroji znamenke 'opasnog broja' 6 plus 6 plus 6 jednako je 18, a znamenka zbroja 'opasnog broja' ako se opet zbroji, 1 plus 8, dobije se opet 9, isto se dogodi i ako se pomnoži 3 puta po 6. Ako pak Athumanunh zbroji znamenke 'čarobnog broja' 9 plus 9 plus 9 jednako je 27, a znamenka zbroja 'čarobnog broja' ako se opet zbroji, 2 plus sedam, dobije se opet devet, isto se dogodi i ako se pomnoži 3 puta po 9.
Igrao se tako Athumanunh s brojem devet i kod piramida drevnih Maya i Egipćana i opet pronašao čaroliju 'Devet Gospodara Noći' ...
nedjelja, 03.01.2016.
Tajna Teutoburške šume 5
Germanske proročice, čarobnice, vještice, ratnice i božice – samo su djevojke
Kada su Athumanunh Hastatus i njegovi legionari stigli u sigurnost svog castruma (tabor, vojničko naselje pravokutnog oblika snažno utvrđeno i uređeno za kružnu obranu – po Athumanunhu) i nakon što su ranarnici melemima ublažili bolove modrica, namjestili iščašene udove i previli otvorene rane, Athumanunh Hastatus zapovijedi okupljanje svih legionara.
Dok su se okupljali legionari su pokušali odgonetnuti koja će biti slijedeća zapovijed njihovog legatusa legionisa. No, zapovijedi nije bilo, uslijedilo je Hastatusovo pitanje: 'Dobro, tko od vas zna tko su bile Germanke što su nemilosrdno sasjekle barbare i bijesno navalile na nas?'
Castrumom zavlada muk, a potom netko od legionara poluglasno izjavi: 'Vještice, bile su to vještice ovih mračnih šuma.'
Germanska mitologija naprosto 'vrvi' heroinama, žestokim ženama, ratnicama, proročicama, čarobnicama, vješticama, vidovnjakinjama, božicama, valkirama, volvama, vilenjakinjama, sibilama, veledama, gambarama, matronama, nornama ...
Još bi tu Athumanunh mogao nastaviti cijeli niz ovih mitoloških heroina, ali će stati s nabrajanjem i pokušati odgovoriti na pitanje s početka ovog koračanja kroz staru germansku mitologiju i pri tomu objasniti tko su te mitološke heroine što spasile su čast svojih muževa.
Dakle, za Athumanunha, tog starog heroja bez imena što davno prije vidio je zastrašujuću divotu bitke veličanstvene, tog mitskog pravednika koji razumije tajne što tako su dobro skrivene ... nema nikakve sumnje! To su djevojke, žene, možda i jesu vještice kako su ih legionari zapamtili (poradi njihovih obnaženih tijela koja su išarana simbolima, ali istovremeno božanski lijepa u prvi mah zbunila i samoga Athumanunha, ali ga nisu prevarila ...), ali opet su samo djevojke, žene ...
Mnoge je već zbunila, mnoge zbunjuje i mnoge će još zbunjivati Athumanunhova definicija vještice. Za Athumanunha je vještica predivna mlada djevojka heroina mitologije. (Dakako i Athumanunhu su braća Grim pričala u svojim pričama o vješticama kao zločestim staricama, ali Athumanunh koji je vidio već puno proljeća i upoznao mnogo starijih žena još nije sreo ni jednu zločestu staricu, a kamoli onda zločestu djevojku ... zločeste vještice ipak dolaze iz nekih drugih priča)
Dobro, vratimo se mi onda na germanske mitološke heroine. Tko bi samo mogao svoju božicu ljubavi, ljepote i šarma postaviti za 'šeficu' strašnih valkira što u žestokim karijerima jašu bojnim poljima i nasumice biraju ratnike koji će sudjelovati u posljednjoj odlučujućoj bitki Dobra i Zla, tko bi je mogao postaviti u kočije koje vuku mitske mačke oštrih kandži ... Stari Germani u svojoj nevjerojatnoj mitologiji suprotnosti naravno napisat će Athumanunh.
Prve dvije skupine mitskih heroina iz Germanske mitologije, matrone i norne Athumanunh će sada malo opisati i povući jasnu crtu razlike između njih.
Matrone u Germansku mitologiju dolaze iz nešto starije Keltske mitologije i povezane su s kultom majke (žene, matrijarhata – ginekokracija napisat će Athumanunh) koji stari Germani još uvijek štuju, a Rimljani su ga već zaboravili.
Matrone dolaze uvijek u skupini od tri s klasičnim mitološkom načelom 'djevojka – žena – starica', 'kćer – majka – baka' ... a potreba za ovim načelom je vrlo jednostavna – to su ženski čuvari duhovi, a potreba za njihovom zaštitom jednostavno je individualna, pa svaka životna dob žene određuje i duhove zaštitnike. Athumanunh bi želio naglasiti i skrenuti pozornost da matrone nikad nisu norne i ne bi ih se trebalo miješati.
Iako norne također dolaze u mitološkom načelu broja tri njihova je uloga u mitologiji sasvim drugačija. Norne su suđenice koje određuju sudbinu svima, ljudima (bili oni muškarci ili žene, bogovima, divovima, vilenjacima, patuljcima i svim ostalim mitološkim bićima i kreaturama.
Norne su tri sestre mitološkog načela 'jučer – danas – sutra', odnosno one određuju život – rođenje – smrt kreirajući svakome njegovu sudbinu i životnu karijeru koja se kod starih Germana ogleda u mitološkom načelu 'wurd (bilo) – verdandi (sada) – skuld (uskoro) ...
subota, 02.01.2016.
Tajna Teutoburške šume 4
Sumrak bogova Ragnarok
Athumanunh će još dvije svetkovine starih Germana ovdje zapisati. To su 'Disablot' misteriozna svetkovina koja povezuje žive s mrtvima (možda i ovu svetkovinu pamtimo još i danas) i svetkovina 'Alvablot' koja je povezana s vilenjacima. Ove dvije svetkovine provodile su se u velikoj tajnosti svake kuće (ognjišta) starih Germana isključivo u krugovima obitelji bez nazočnosti rođaka, a organizator i provoditelj je gospodarica (gazdarica) kuće. Dakle, žena je kod starih Germana ta koja nastoji očuvati vezu između živih i mrtvih članova obitelji.
Unutarnji pokretač Germanske, ali i ostalih Skandinavskih i Normanskih mitologija, je mitsko drvo (stablo) svijeta nazvano Yggdrasil (Treverden po Athumanunhu). To mitsko drvo na sebi nosi devet svjetova (Niverden po Athumanunhu), a to su svijet bogova (Gudheim po Athumanunhu) u kojem zapravo egzistiraju dva svijeta proizašlih iz dva klana nordijskih bogova.
Svijet ratničkih bogova naziva se Asgard (Asyheim po Athumanunhu) i on pripada bogovima iz klana AS (ASY po Athumanunhu), a drugi svijet pripada klanu VAN (VANY po Athumanunhu) i naziva se Vanenheim (Vnyheim po Athumanunhu). Treći svijet pripada vilenjacima i naziva se Elfheim (Elvyheim po Athumanunhu).
Četvrti svijet je svijet divova (zakletih protivnika bogova po Athumanunhu) i naziva se Yotunheim (Gyaheim po Athumanunhu) dok peti svijet pripada patuljcima (oni su iskovali sve vrijednosti bogovima Asgarda po Athumanunhu) i naziva se Svartalfheim (Dvergyheim po Athumanunhu).
Šesti mitološki svijet, svijet je vječite vatre i naziva se Muspelheim (Branyheim po Athumanuhu. Direktni oponent ovom vatrenom svijetu je sedmi svijet vječitog leda i naziva se Niflheim (Isyheim po Athumanunhu).
Osmo mjesto rezervirano je za strašni podzemni svijet mrtvih nazvan Hel (Helheim po Athumanunhu). Kod ovog svijeta Athumanunh želi skrenuti pozornost da ga ne treba uspoređivati ili poistovjećivati s paklom, jer njegova svrha i cilj su sasvim drugačiji.
Deveti svijet dakako pripada ljudima i naziva se Midgard (Folkyheim po Athumanunhu). Svih ovih devet svijetova međusobno su povezani i postoje mjesta na kojima se lako prelazi iz jednog u drugi.
No, kako je svijet starih Germana (ali i ostalih naroda ledenog Sjevera) zapravo svijet u kojem su hrabrost, moralnost i prezir smrti temeljne vrijednosti društva ovaj svijet zapravo egzistira (balansira) u vrlo osjetljivoj ravnoteži između bogova, ljudi i drugih svijetlih mitoloških bića sa mračnom stranom tamnih mitoloških bića kao što su divovi, orci i druga razna čudovišta i kreature mitologije.
U prvom trenutku Athumanuh Hastatus, tijekom sraza u mračnoj šumi Teutoburga (Teutonike), pomislio je da se zapravo sudario s tamnom stranom mitskih kreatura, jer nije razumio tko je napao njegovu legiju nakon što su Germani doživjeli poraz. Taj trenutak Athumanunhovog kolebanja zapravo je i spasio Germanke od katastrofe.
Naime, da je Athumanunh u tom trenutku poprimio osobine mitskog pravednika i njegovi legionari borili bi se drugačije. No, Athumanunh je ubrzo raspoznao Valkire, i kćeri Lilithine (sucube i vampirele po Athumanunhu) i shvatio da se protiv njega tuku samo germanske volve, što je on sa smiješkom na usnama popratio mrmljanjem: 'Bellum est bellum belis bellare puellis' (Lijep je rat u kojem ratuješ s lijepim djevojkama – po Athumanunhu).
Iako njegovi tribuni, centurioni, signifieri i dekurioni, ali i legionari nisu shvatili što je spopalo njihovog legatusa koji je zapovjedio uzmak baš u trenutku kada su oni osjetili slast pobjede i pijanstvo osvete, te kada imaju u svojim rukama 'aquila' XIX. legije koji su napokon pronašli i preoteli barbarima, ipak su se disciplinirano stali preslagati i štiteći se uzmicati ...
petak, 01.01.2016.
Tajna Teutoburške šume 3
Devet mističnih svjetova starih Germana
Baš kao i Kelti, tako su i stari Germani svoju godinu dijelili temeljem svojih proslava i slavlja koja su se temeljila i bila povezana s godišnjim dobima. Ta germanska slavlja kroz godinu započinjala su proljetnom svetkovinom nazvanom 'žrtva pobjede' odnosno Sigrblot što je označavalo pobjedu proljeća nad zimom. Svetkovina Sigrblot prevedena na naš kalendar počela bi negdje sredinom mjeseca travnja.
Nakon Sigrblota slijedila bi ljetna svetkovina nazvana Midsumar koja je slavila najduži dan, odnosno ljetni solsticij. Nakon te ljetne svetkovine, negdje sredinom mjeseca listopada počela bi jesenska svetkovina nazvana Haustrblot 'jesenja žrtva (možda žetva), a ona se ogledala u kolinama (svinja i drugih životinja čije se meso spremalo za zimu).
Ta jesenska svetkovina bila je povezana i posvećena bogu Freyu (njegova sveta životinja je divlja svinja) od kojeg se molila zdrava i umjerena zima. Isto tako poznato je da su Germani vjerovali da je upravo bog Frey bog obilja i kao takav on je garancija ljudskog blagostanja.
Zimska svetkovina nazivala se Jul, a slavila je zimski solsticij u čije vrijeme se cijela obitelj i rodbina okuplja na slavlju za mir i ugodnost (blagost, naklonost) zimskog godišnjeg doba. Na ovoj zimskoj svečanosti stari Germani pretjeruju u piću, no, oni vjeruju da piju u čast bogova, odnosno u čast boga Jolnira (onaj koji je povezan s Julom), a Athumanunh je pronašao Jolnirove značajke i osobine koje vrijede i za Odina.
U ovom slavlju i svetkovini Athumanunh pronalazi još nešto što se tada pojavilo, a mi smo ga prihvatili i održavamo taj običaj još i danas. Naime, tijekom 'Joltidra', (period svetkovine Jul), stari Germani slave i časte i ostala svoja mitološka bića (duhove prirode). Tada stari Germani ukrašavaju i kite sveta stabla jabukama i ostalim voćem, ali i svijećama. Pale velike vatre uvjereni da time pomažu Suncu koje treba pobijediti zimsku tamu.
ne bi bilo dobro ovu Athumanunhovu sličicu krivo protumačiti, bolje je pitati Athumanunha i on će objasniti
Još i danas skandinavski narodi zadržali su tradiciju i njeguju običaje slavlja svete Lucije, a što pada u periodu Jula, pri čemu se slavi paljenjem ogromnih količina svijeća, raznim obojanim svijetlima i s obiljem kuhanog vina (stari Germani to su radili s primitivnim pivom), a sve je to popraćeno obilnim objedima i večerama.
Mnogi ti nekadašnji poganski (mitološki) običaji ostali su do danas netaknuti uz zanemarive promjene. Još i danas skandinavski narodi po kućama postavljaju kipiće malenih 'tomtara' (duhovi čuvari kuća i šuma) i slamnatih jaraca koje nazivaju 'Julov jarac', odnosno 'Julbock' ili 'Julebukk'. Athumanunh će Vas podsjetiti da je jarac sveta životinja boga Thora.
Naime, Athumanunh je i ovu priču kroz koju korača napisao baš temeljem nekih starih bizantskih kronika u kojima su 'Nordijci' garda (tjelesni čuvari) u službi bizantskih vladara u vrijeme Božića na lica stavljali maske u obličju jarca, a potom pili, jeli i plesali i sve to nazivali Jul.
Evo, polako Vas Athumanunh kroz ovo koračanje Germanskom mitologijom, uz stalne usporedbe sa Skandinavskom i Nordijskom, vodi prema odgovoru: što je to zapravo vidio Athumanunh Hastatus, taj stari heroj bez imena što davno prije vidio je zastrašujuću divotu bitke, te odgovoru zašto je okrenuo svoje hrabre legionare iz legije Insula Muro Dravana i tom prilikom propustio uništiti već poražene Germane. No, još nam do tog odgovora ostaju manja koračanja kroz mračne šume Teutoburške ...
| < | siječanj, 2016 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...