Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
utorak, 12.04.2016.
Hrvatsko bajoslovlje (Tamna strana) 6
Vile Tamne strane
Kod vila Hrvatskog bajoslovlja Athumanunh najteže raspoznaje svijetlu i tamnu stranu, a vile koje su nekako najbliže Tamnoj strani su: Rusalke (vodene deklice po Athumanunhu) i Planinkinje (planinske puce po Athumanunhu).
Vodene vile (Rusalke) ili 'vodene deklice' se u Hrvatskom bajoslavlju dijele na one koje su pola ribe, pola djevojke i uvijek se nalaze u vodi, osobito moru i prelijepe djevojke koje stanuju u rijekama, jezerima i bunarima, ali rado iz njih izlaze.
Vodene vile su velike i lijepe, a lica su im strašno (mrtvački) blijeda. Ovim vilama najčešće se u Hrvatskom bajoslovlju pripisuju zle osobine. One mame lijepe mladiće u vodu i tada ih povuku u ponor, odakle se više nitko od njih ne vraća. Osobita opasnost prijeti onima koji zamute vodu jezera u kojem ove vile spavaju ili se u tišini kupaju.
Te neoprezne nesretnike vile mogu smrtno raniti, otrovati, vezati, zasjeniti im oči ili ih čak i oslijepiti. One, te vodene deklice, po jasnoj mjesečini izlaze iz vode koja se tada sva uzburka i zapjeni te onda vodene vile skaču, igraju se i plešu po okolnim obalama i brežuljcima. Vodene vile naročito su opasne kad se navečer kupaju u vodi ili kraj nje pjevaju.
Približi li im se tada netko čamcem ili brodom, netragom će potonuti. Izvore koje nastane vodene deklice, u večernje doba nije preporučljivo posjećivati, pa čak ni po vodu na njih ići, jer su na tim izvorima pri prvom mraku izlazile vile na kupanje.
Na moru Vodene vile čak mogu podići buru, vihor, donijeti tuču (grád) ili kišu. Kad bura uskomeša more, u morskoj pjeni pojavljuju se vile koje hitrom nogom stružu morskom površinom, a na obali izvode divlje plesove i izriču strašne kletve. Ako im se, kad tijekom bure pjevaju, primakne tko brodom, one će mu brod izvrnuti i potopiti.
Kad bi se na morskoj pučini razbila neka lađa, često su se mogle vidjeti kako skaču od jednog do drugog vala i na morskoj površini nogama gaze zapjenjenu vodu.
U Hrvatskom bajoslovlju zapravo je bilo jako malo zlih vila, ali ih je ipak bilo zapisat će Athumanunh u svoj Sveznadar i slovored. Tako pored Vodenih Rusalki zločeste mogu biti i Planinke Utvice. Ljudi nisu smjeli ići brati ljekovito bilje, jer bi ih vile Utvice kaznile. Ubile bi njih i njihovu obitelj, jer nisu željele davati ljudima svoje ljekovite trave i otkrivati im tajne liječenja.
ponedjeljak, 11.04.2016.
Hrvatsko bajoslovlje (Tamna strana) 5
Vodanoj – zeleni vodeni zmaj (pozoj)
Athumanunh mora skrenuti pozornost svima koji ovo čitaju – Athumanunh piše o Hrvatskom bajoslovlju na samo sebi svojstven način, a to 'Athumanunhovo Hrvatsko bajoslovlje' ima samo neke dodirne točke sa Slavenskom mitologijom koja naprosto 'vrvi i vrije' božanskim bićima, polu-božanskim (posredujućim) bićima i demonskim bićima.
Cijeloj toj doista šarenoj plejadi u Slavenskoj mitologiji ponekad se priključuje i mnoštvo demonskih bića susjednih naroda (Mađara, Rumunja ...), kao što su vampiri i vukodlaci, ali Athumanunh se opredijelio za nedostatno istraženo Hrvatsko bajoslovlje, pa je tako danas na redu Vodanoj - zeleni vodeni zmaj (pozoj).
Odnosno, u Athumanunhovom Sveznadaru i slovoredu zapisan kao Pesjanek (Dravska neman, čudovište). Dakle, Vodanoj se opisuje kao biće demonske nakazne glave, užarenih očiju, šape umjesto ruku, divovskog rasta tijela (slično ribljem tijelu) obraslog mahovinom ...
No, Athumanunhovo današnje demonsko biće 'Tamne strane' izgleda ovako: Kao prvo to je pozoj (vodeni zeleni zmaj po Athumanunhu) žute glave sa samo jednim okom i njuškom kao u psa, kosa (griva) mu je zelena vodena trava, ruke (šape) su mu poput vrbovih grana, stopala nogu poput žabljih, a uzduž kralježnice raste riblja peraja koja završava s repom punoglavca (guštera), prsa su mu pokrivena mahovinom ...
Kad izađe iz vode riče strašnom rikom (tako da crjepovi s kuća znaju padati – po Athumanunhu). Iz vode izlazi u naumu krađe neoprezne djece koja se igraju pokraj njegovog vodenog staništa, ili se sama (bez pratnje roditelja) kupaju u potoku, rijeci , jezeru ... Međutim, ne prežu ni zaći u ljudsko naselje, a poradi otmice mladih djevojaka, ili tek udanih žena koje se noću same kreću naseljem.
Zašto se Pesjanek 'okomio' na mlade djevojke i tek udane žene, Athumanunh nije pronašao nikakav zapis, a isto tako nije mogao ni pronaći zapis što je to vodeno čudovište činilo tim otetim nesretnicama, ali pronašao je slijedeće: Ako bi se otete nesretnice vratile bile bi nijeme i nikada se ne bi saznala Pesjanekova tajna.
Slijedeći na koje se Pesjanek okomio su nesretni mlinari kojima razbija brane i mlinska kola i to opet bez nekog određenog i poznatog razloga. Ova neman, demon ili pozoj spava zimski san ispod leda, a u proljeće izaziva poplave, jer je gladan i bijesan.
Njegov ženski pandan su vile rusalke (vodene deklice kako ih voli nazvati Athumanunh u svom Sveznadaru i slovoredu), ali o njima će biti riječ drugi put.
nedjelja, 10.04.2016.
Hrvatsko bajoslovlje (Tamna strana) 4
Babaroga – 'divlji' aspekt žene
Eh, da! Evo ga opet se Athumanunh našao u svojoj poznatoj 'trilemi', a pored njega nema Reyamanunhe i to je vrlo opasno po Athumanunha. Dakle, na red je došla i Babaroga, ženski demon Hrvatskog bajoslovlja, ali i cjelokupne Slavenske mitologije. Naravno, Athumanunh raspoznaje više imena za 'njegovu' Babarogu.
Ta imena su redom: Baba Jaga, Jezibaba, Jezdibaba, Gvozdenbaba ... niz se po Athumanunh sigurno može nastaviti, ali sva imena te Athumanunhu vrlo nerazumljive mitološke kreature svode se na jedno – to je odvratni ženski demon!
Međutim, Athumanunh ne bi bio Athumanunh da se nije, praćen svojim vjernim i odanim Vitezovima vjetra, upustio u potragu za neobičnom kućom Babaroge koja na svakom kutu ima po jednu kokošju nogu, uvijek je okrenuta suprotno od nailaska tražitelja (namjernika), a ograđena je ogradom od ljudskih kostiju na čijim stupovima su ljudske lubanje ...
Dakle, ako 'Athumanunhov Sveznadar i slovored' kazuje o tom da je Babaroga odvratni ženski demon koji može rastegnuti usta od Prave sve do Jave, odnosno sve do Bezdana gdje su vrata Paklene – mračnoga Svijeta Tmuše Hrvatskog bajoslovlja, a pri tomu jede ljude, onda Athumanunh mora Babarogu tražiti na mjestu gdje se u mitologiji (bajoslovlju) susreću Mudrost i Strah, na mjestu gdje se premošćuje jarak između Života i Smrti ...
Ako je tomu tako, onda Babaroga sigurno zna tajnu Smrti, ali i Života. Nadalje, ako Babaroga zrakom putuje (jezdi – Jezdibaba) u željeznom kotlu (možda mužaru s tučkom po Athumanunhu u kojem melje ljudske kosti), a metlom briše svoje tragove i kormilari željeznim kotlom, onda pak Athumanunh tu lako prepozna Baba Jagu vješticu staricu (jaga – vještica, baba – starica) ... ako je imalo strašna, kako je u bajoslovlju opisana, onda je razumljiv naziv Jezi (jeziva) baba (starica) ...
Neki pak zapisi kazuju i opisuju Babarogu (ako je starica rogata onda izgleda još strašnije ...) kao koščatu staricu čiji zubi, nos i grudi su od željeza (Gvozdenbaba), a kosa joj je isprepleteno klupko gmižućih zmija (Meduza iz Grčke mitologije po Athumanunhu).
Na temelju svega toga, zapisa u 'Athumanunhovom Sveznadaru i slovoredu' i kazivanjima legendi starih Hrvata, Athumanunh lako zaključuje da Babaroga nije samo obično strašilo za djecu, ona mora nekako biti povezana s ciklusom smrti i novog početka i taj demon mora posjedovati izuzetno veliku mudrost te ima moć proricanja ... jer zašto bi je, ako nije tako, mnogi velemože i heroji tražili ako nisu željeli iskoristiti njezinu mudrost i znanje.
Ta mučna putovanja za neke su završavala na 'ogradi Babaroge' ako ne bi izvršili i zadovoljili zadaće i ispite postavljene im od Babaroge. Dvije tajnovite sestre, (najvjerojatnije su i one morale biti nekakve starice-babe, ali su baš kao i sama Babaroga mogle mijenjati životnu dob po Athumanunhu), Sunčana i Zvjezdana Athumanunha opet navode na nekakvo trostruko biće bajoslovlja.
Ako pak Athumanunh pokuša povući neku paralelu u drugim mitologijama, Babarogi je najbliža hinduistička božica Kali, ali njezina (Babarogina) uloga u Hrvatskom bajoslovlju (ali i u cjelokupnoj Slavenskoj mitologiji) kao da je provlači kroz životni ciklus žene (djevica – majka – starica).
Na kraju, zašto je Athumanunh kod Babaroge u 'trilemi'? Jednostavno, Athumanunh bez pomoći Reyamanunhe, nikada ne bi razumio trostruku simboliku Babaroge, odnosno, nikada ne bi (a ne razumije ni sada nakon polovice Vremena) do kraja žensku psihu i primordijalne principe i aspekte ... (nije li zapravo pećnica u strašnoj kući Babaroge nekako povezana sa ženskom maternicom – pita se Athumanunh, ali bolje da se odmah vrati natrag u priču).
Ne priprema li to Babaroga, naše stare pretke u njihovom bajoslovlju, zapravo na upoznavanje 'vlastitog sebe', odnosno najtamniji 'dio sebe', putem duboke mudrosti ako se prihvati 'tamna sjena' unutar njih samih ...!?
Bilo kako da bilo, Athumanunh će bez obzira što Babaroga u nekim trenucima zapravo postaje blaga, ljubazna i velikodušna, Babarogu i dalje 'držati' na 'Tamnoj strani' Hrvatskog bajoslovlja, jer za Athumanunha ona je ipak divlja i neukrotiva, zloduh Noći koji je povezan sa Smrti, a i mjesto (najtamniji dio mračne šume) i kuća u kojoj živi (koja ima kokošje noge, može se kretati, vrata su joj usta, a prozori oči), a naposljetku željezni zubi, grudi ... kosa puna zmija ... brrr, ali Athumanunh takav opis ne može prihvatiti za božicu 'Svijetle strane' ...
Za kraj, Athumanunh, svima Vama koji ovo čitate, ipak ostavlja izbor da sami odaberete stranu za Babarogu, a ako želite i skupite hrabrost i upoznate Babarogu osobno ...
subota, 09.04.2016.
Hrvatsko bajoslovlje (Tamna strana) 3
Zvjezdana (Polnoćnica) – zloduh noći
Zvjezdana je po Athumanunhu drugi zloduh (prvi/a je Sunčana – po Athumanunhu) povezan sa surovom Babarogom (Baba Jaga). Zapravo, Athumanunh će jednostavnije to zapisati: Babaroga ima dvije sestre, a njihova su imena Sunčana i Zvjezdana.
Zvjezdana je zloduh noći koji je zapravo 'štriga' (vještica vampirica – po Athumanunhu) i temeljna joj je zadaća plašiti malu djecu tijekom noći, ali i odrasle, a posebice oženjene muškarce.
Živi skrivena, tijekom dana, u kući Babaroge, kući koja ima četiri kokošje noge i može se kretati, a izlazi van oko ponoći nakon što sova stane hukati. Dakle, baš kao i sestra joj Sunčana, u Athumanunhovom svijetu Hrvatskog bajoslovlja, Zvjezdana 'luta' Pravom i noću napada (plaši) ljude, pa time i živi na granici Jave i Prave i naginje prema 'Tamnoj strani' bajoslovlja starih Hrvata.
petak, 08.04.2016.
Hrvatsko bajoslovlje (Tamna strana) 2
Sunčana (Poludnica) – zloduh smrti
Sunčana je po Athumanunhu zloduh (demonica, demonka) smrti koji se pojavljuje uvijek točno u podne i napada neoprezne ljude koji rade na polju udarcem u vrat od kojeg ljudi dožive toplotni udar, a ako prežive to onda polude.
Sunčana je prikazivana kao mlada djevojka, ali može biti i starica, ili pak mala djevojčica, odjevena u bijelo ruho koja sa kosom ili srpom u rukama obilazi polja.
Pojavljuje se u obličju vrtloga prašine koji nosi ljetni topao vjetar, a kad poprimi obličje mlade djevojke nesretnike zaustavlja svojim pitanjima na koje je nemoguće odgovoriti, pa im zamahom (udarcem) srpa ili kose odrubljuje glavu.
Neoprezne roditelje koji ostavljaju samu djecu u igri pored žitnog polja kažnjava otmicom djece koja se jednostavno izgube u polju pšenice, raži, kukuruza ... a po vjerovanju starih Hrvata, kod otmice (nestanka) djece, pojavljuje se u obličju male djevojčice koja započinje igru u kojoj djeca zalutaju u nepreglednom polju žita.
Dakle, u Athumanunhovom svijetu Hrvatskog bajoslovlja, Sunčana 'luta' Pravom i napada (plaši) ljude, pa time i živi na granici Jave i Prave i naginje prema 'Tamnoj strani' bajoslovlja starih Hrvata.
četvrtak, 07.04.2016.
Hrvatsko bajoslovlje (Tamna strana) 1
Morena – božica smrti i straha
Morena (Mora – po Athumanunhu) jedna je od četiri božanske dive rođene u mitskom Navu, (krošnja 'Drva Svijeta' stanište bogova Hrvatskog bajoslovlja – po Athumanunhu), a božica je smrti, straha i zime. Naime, ona je rođena kao 'svijetla' božica, ali ju je ugrabio Zlomir i zatočio je na Jecajgori gdje uvijek vlada mrak i tama. Hranio ju je čudotvornim plodovima morganja, pa se Morena preobličila i sasvim prešla na 'tamnu stranu'.
Morena razara sve pred sobom, zatire, mori, proždire, davi i odnosi uz paklensku buku i štropot. Ona podjednakom žestinom vreba i napada ljude, životinje i biljke, a najomiljeniji dragulj joj je 'Biser Smrti' koji u svojoj unutrašnjosti pohranjuje sve sudbine svih srca umrlih. (Taj strašni dragulj ukrao je kao maleni Tatomir i poradi toga bio rastrgan od strašnog psa Zlomirovog koji se u Hrvatskom bajoslovlju naziva Nero.)
U gluho doba Noći, Morena se pretvara u prekrasnu i fatalnu ljepoticu i ljudima dijeli 'poljupce Smrti', ponekad im donosi nemirne snove (noćne more – po Athumanunhu), sjeda im na prsa i davi ih. Ponekad se preobličuje u staricu koju ste svi upoznali iz dječjih priča poznatiju kao 'baba Roga', ili 'Ježibaba', ili pak možda 'baba Jaga' …
U braku sa Zlomirom ima dva strašna sina kneza Smrti imena Bjesomor i kneza Tame imena Jadomor, te dvije kćeri Tame imena Hudoba i Nepogoda. Iz bračne nevjere, ali i nekakve osvete Zlomiru za 'ljubakanje' s 'ljubavnicama Paklene', Morena ima sina s divom Ledanom (Mrazimir – po Athumanunhu) i još jednu vanbračnu kćer imena Tmica.
Zapravo, ovdje je opet Athumanunh u njegovoj poznatoj 'trilemi', pa sam sumnja u nekakvu ljubavnu nevjeru i prijevaru, već je to po Athumanunhu bliže nekakvoj zavjeri protiv bogova 'Svijetle strane'. Naime, Mrazomir je bacio oko na divicu Janju, kćerku diva Gorana (Svitogora), koja pak se već tada 'milo' gledala s Branimirom, sinom prvorođenim Sveboga. Tu svoju 'mitološku sumnju' Athumanunh će Vam opisati u kasnijim pričama, odnosno u 'Ratu bogova 'svijetle strane' i divova'.
Zapravo, o Moreni kao 'gospodarici Tamne strane' Hrvatskog bajoslovlja Athumanunh će opetovati i opetovati sve više kako bude 'ulazio' u 'zapetljane' mračne božanske odnose ... sve se opet već opetuje: Morena – Morgana – Lilith ... bolje da Athumanunh ima svoje 'božansko oružje' (koplje 'ražina bodlja', mač 'žalac stršljena' i štit 'kornjačin karapaks') u pripravnosti jer bitka Tame i Svijetla uskoro će početi ...
srijeda, 06.04.2016.
Hrvatsko bajoslovlje (Tamna strana)
Crnobog – vladar ‘Tamne strane’
Crnobog je vladar podzemlja u Hrvatskom bajoslovlju nazvanom Paklina u kojem se nalazi otok smrti Temnava. Crnobog ja zapravo božanski brat dvojnik Sveboga, a nastao je od sjene Sveboga. Dok Svebog stvara Svijetlo i Dobro, Crnobog Svijet obavija Tamom i Zlom. Svebog stvara svoje 'svijetlo' potomstvo koje je zapravo Njegov materijalizirajući oblik, ali i Crnobog stvara svoj 'tamni nakot' koji pak je Njegov materijalizirajući oblik.
Tamni i materijalizirani oblik Crnoboga, u Hrvatskom bajoslovlju, je njegov sin Zlomir (Bijes – po Athumanunhu) koji zapravo nosi sve osobine svojega Stvoritelja (oca). Dakle, Athumanunh opisivanjem Zlomira u Hrvatskom bajoslovlju zapravo usporedno i opisuje samog Crnoboga.
Zlomir – kralj tmuše i podzemlja
Zlomir (Bijes) bog je Tame (tmuše – po Athumanunhu), materijalizirani oblik (sin) Crnoboga koji može mijenjati svoje obličje, pa se u Hrvatskom bajoslovlju mogu sresti dva temeljna obličja Zlomirova: 'Demonski jahač' je tako obličje Zlomira kada on odlazi u lov na duše mrtvih koje lutaju Svijetom. Drugo obličje Zlomira je 'Ognjeni zmaj' kada on ruši, razara, obara i uništava.
Zlomir je mrk, prijek, bezdušan, ispunjen bijesom i gnjevom, strašan je rušitelj i neumoljiv sudac. Uvijek je natmuren i himben, podmukao je i svadljiv, gramzive je i nesnošljive ćudi, prevrtljivi je prekršitelj zadane riječi i vjere. Oko Zlomira šire se i bujaju podvale, laži, svađe, krivde, zavisti, čemeri, nepravde, krađe … On jednostavno sve 'Bijelo' pretvara u 'Crno'.
Svijetom, ali i Nebom sije zločine, mržnju, neslogu, a neizrecivo mrzi ljude, ali i bogove, a posebice je kivan na svog božanskog bratića Zvonimira. No, dok iz 'petnih žila', (jer duše nema – po Athumanunhu) mrzi Zvonimira istodobno žudi i izgara za njegovom supružnicom Zoranom. Tako će i 'prvi otvoreni sukob' 'Svijetla' i 'Tame' izbiti upravo nakon Zlomirove otmice Zorane.
Zlomir je oženjen 'crnom divom' ('tamnom kraljicom' – po Athumanunhu) Morenom (Mora – po Athumanunhu) jednom od četiri božanske dive koje su rođene od skoka mrazovčeva cvijeta (Bojana, D(I)vana, Zorana i Morena – po Athumanunhu). Kako je Morena prešla na 'Tamnu stranu' Crnoboga i postala božica Smrti, Zime i ljubavnog preljuba/nesreće Athumanunh će više napisati drugi put.
U ruci nosi 'trobodno' žezlo na kojem su tri glave (ljudska, konjska i goveđa – po Athumanunhu), a prati ga vojska demona: Hudelja, Zmijana, Markoča, Tojana, Vihora, Sitivrata i Virtra.
Zlomir stoluje nasred Paklenika, na otoku Temnavi, u gradu Tamnogradu, a njegovo carstvo je carstvo Sjena, mjesto je to Jeza i Strahova, Tuge što zrači Tjeskobom, Jadom i Čemerom, mjesto puno Mržnje, Uvreda i Zavisti. Zlomir ima i četiri 'tamne ljubavnice' strašne demonke imena: Mržnja, Svađa, Zločin i Nesloga.
utorak, 05.04.2016.
Hrvatsko bajoslovlje 16
Janja – ognjena kraljica
Božica Janja (Branimira), ili Svitogorka po svom divovskom podrijetlu, družica je boga Branimira (Porin) kojemu je izrodila sedam sinova kasnijih hrvatskih banova. Drevni Hrvati u svom bajoslovlju ponekad je nazivaju i 'Nebeska nevjestica', jer ona je bila miljenica Sveboga koji ju je i okitio duginim bojama.
Janja je božica svjetlosnih nebeskih visina, zaštitnica neugasle mladosti i vjenčanja, ali i ljekarništva. Štiti i upravlja krepkim i čednim životom djevojčica od njihovog rođenja sve do stupanja u brak. Znak je žrtve koju žena podnosi stupanjem u brak s muškarcem.
Gorljiva je protivnica bračne nevjere i bilo kakvih preljuba, ali i poroka koje teško kažnjava uskraćivanjem majčinstva i slanjem neplodnosti kod muškaraca. Drevni Hrvati tu kaznu ove božice nazivali su 'bijela kuga', a taj se izraz danas uvriježio kada se želi dočarati opasnost većeg broja umrlih od rođenih u jednom vremenskom periodu na nekom geografskom prostoru – po Athumanunhu.
Janja je božica koju krase i rese mnoge životne krijeposti, ljepota, ali i ponos, a ponekad u hrvatskom bajoslovlju nosi naziv 'ognjena kraljica'. U krupnim plavim očima ove božice zrcale se vrline poput ženskog dostojanstva i uzoritosti. Janja ima božanski ženstveni struk i stas, puna je jedrine, a obrazi su joj bijeli i rumeni istodobno.
Pred pragom Neba, na mjestu gdje se udala za Branimira, izrasla je zlatna jabuka. Njezina udaja svetkuje se kod drevnih Hrvata u proljeće i opet se nekako poklapa s Cvjetnicom (Blagovijest – po Athumanunhu). Toga dana mlade hrvatske djevojke umivale bi se u vodi u kojoj bi plivale latice raznog cvijeća.
Na Athumanunhovoj slici gore vidite Janju Svitogorku u obličju stijene na osami.
U doba neposredne opasnosti po nebeski red i mir hrabro staje uz bok supružnika Branimira naoružana 'nebeskim strijelama' koje ne promašuju, ali u rukama joj ponekad spavaju gromovi i pritajene su oluje. Ponekad se u svojoj božanskoj ljepoti pojavljuje na osamljenim vrletima i liticama koje zakrivaju olujni oblaci puni munja i gromova.
Zapravo, Athumanunh ovdje može najaviti i neke priče iz bajoslovlja kao 'Rat bogova i divova' koji je izbio upravo poradi Janje koja je izabrala boga Branimira umjesto diva Mrazimira (sin diva Ledana i divkinje Jage, 'baba Jaga' – po Athumanunhu), divovi su saveznici tamnih i mračnih bogova (Paklenik, ili kako ga Athumanunh naziva Zlomir) hrvatskog bajoslovlja – po Athumanunhu), ali o tim pričama jednom drugi put.
ponedjeljak, 04.04.2016.
Hrvatsko bajoslovlje 15
Branimir (Porin) – nebeski knez
Branimir je u hrvatskom bajoslovlju najstariji sin Sveboga i Božene, brat Zvonimira, Tatomira i Stribora (Borna). On je nebeski knez, gospodar Neba, oluje, munje, kiše, duge, zraka i oblaka. Bog je groma, trijesa, kraha, mira, slobode, pravde i pobjede. Veliki i moćan božanski sudac svim dušama i čuvar, ali i izvršitelj Sudbine.
Drevni Hrvati u bajoslovlju pripisuju mu pridjeve poput: sveznajući, svevladajući, prejasni, neumitni osvetnik, veličajni gromovnik, hrvatski 'satarnik' ... Zaštitnik je duševnosti i poštenja, prijateljstva i mira, časti i istine, ali i poljodjelaca, brodova, putnika i međaša.
Najviše voli 'jurcati' nebom i 'praskati' munjama i gromovima, otvarati, ali i zatvarati kišonosne oblake. Hrvatski poljodjelci zazivali su ga u vrijeme suše, jer on natapa zemlju 'kišnom suzom koja ljudima daruje kruha bijeloga i sveg obilja ...' Kada bi ga raslinje 'ugledalo' radosno bi zaplesalo, zaljuljalo i zašuštalo ... Odijeva bijelo ruho, ali kada udara gromom ono je ljubičasto, a kada je doista ljut odijeva i crno ruho.
Štiti ga pancirna žičana košulja i ljuskasti (pločice) oklop, a u rukama mu je starohrvatski 'umir' (mlat, čekić – po Athumanunhu). 'Umirom' On miri ljude, ponekad i bogove, tako da snažno njime lupi o stol i grmi glasno tražeći red, poslušnost, prijateljstvo i slogu.
Hrvatsko bajoslovlje opisuje Ga kao stasita i naočita mladića, bijele puti, crne kose i pogleda iz kojeg sijeva dostojanstvo nebesko. Preko čela nosi crveni starohrvatski povez koji mu daje značenje velikog kneza, ali mu je brada kovrčava i riđa, a kada je ljut iz očiju mu sipaju ubojite strijele.
U velikim opasnostima, poput onih ratnih, kada je nebeski mir ugrožen, Branimir (samo ime složenica od 'brani' i 'mir' dokazuje da je opasan i poguban za svakoga tko bi ugrozio mir nebeski – po Athumanunhu) se oboružava munjevitim kopljem, gromom, štitom neprobojnim i buzdovanom s tisuću klinaca (špici).
Jaše snažnog ždrijepca iz čijih kopita vatra sijeva, a voli uživati u medovini. Oženjen je divicom (divkom, gigantkinjom – po Athumanunhu) imena Janja, kćerka diva Svitogora koja mu je rodila sedam sinova (sedam je plemena jednoga naroda Hrvatskoga – po Athumanunhu), a kasnije oni postaju hrvatski banovi redom: Radoslav, Vladislav, Višeslav, Zdeslav, Tomislav, Držislav i Miroslav.
Branimir je spasio ljudski rod od vepra divljeg i opakog, ali i od zmije 'zlomislilice', a bogove je zadužio time što je porazio divove, najljuće protivnike božanske. Kasnije Branimir postaje zakleti protivnik i uništavatelj svih zloćudnih stvorova koje staro hrvatsko bajoslovlje raspoznaje.
nedjelja, 03.04.2016.
Hrvatsko bajoslovlje 14
Tatomir – nebeski zagonetnik
Treći sin Sveboga Jakše i Božene u hrvatskom bajoslovlju nazivan je Tatomir i on je bog Mjeseca, tjelesne i duševne okretnosti, te glasnik bogova. Tatomir je vrlo inteligentan, izuzetno lukav i prepreden (prefrigan – riječ je koju za njega rabi Athumanunh). Iako je vrlo oštrouman, spreman na sve izazove odlikuje ga i velika brbljavost.
Tatomir je Athumanunhu vrlo zanimljiv, a posebice jer ga resi lukavstvo i pustolovna ćud. On je istodobno djetinjast, priprost, ali i vrlo ozbiljan i zrele dobi, pa mu stoga Athumanunh i dodjeljuje titulu 'Nebeskog zagonetnika'. On je vječiti putnik, skitnica nebeska, a pazite samo – On je oploditelj cvijeća, ali i žena ... Bije ga glas i velikog ljubavnika koji se noćima prikrada dvorima, odnosno ženskim dvornicama, te se kroz prozor poput srebrenih zraka uvlači u postelje zaspalih djevojaka, ali i žena i pri tomu ih kradom obljubi.
Upravo zahvaljujući Tatomiru, najveće romance događale su se i događat će se Noću, jer upravo tada Tatomir (padom sumraka – po Athumanunhu) ulazi u misli djevojaka, ljubi ih srebrenim zracima i igra se toplinom njihovog srca (vrlo opasna i rizična igra – po Athumanunhu, Athumanunh bi ipak radije odigrao 'ruski rulet' nego igru s djevojačkim srcem i nemojte pomisliti da je Athumanunh ostario, Athumanunh je samo postao iskusniji i možda malo lukaviji)
Već kao malen dječačić (božić) Tatomir je počeo sa svojim nepodopštinama i izuzetno opasnim avanturama. Tako se jednom iskrao iz kolijevke (zipke – po Athumanunhu) i otuđio (ukrao – po Athumanunhu) božici Morani (božica smrti u hrvatskom bajoslovlju – po Athumanunhu) biser Smrti. Poradi toga rastrgao ga je strašni čuvar Paklene pas Nero.
Kad su ga Svebog i Božena pronašli rastrganog oni stanu liti svoje suze božanske nad sudbinom njegovom, pa su te suze doprinijele da se dijelovi tijela opet spoje, ali se Tatomir, poradi toga, cijeli svoj vijek pojavljivao na Nebu u četiri obličja ('mlađak', 'prvi frtalj', 'zadnji frtalj', 'uštap' – po Athumanunhu). Stari Hrvati boga Tatomira prozivaju i kao 'Mjeritelja Vremena', odnosno 'Vremenoravnatelja'.
Tatomir je zaštitnik putnika, pastira glasnika, teklića, trgovaca, pronalazača, sitnih prevaranata i kradljivaca. Prikazivan je u obličju neizrecivo lijepog 'golobradog' mladića okruženog blijedim Zvijezdama, ali i kao snažnog starinu s pastirskim štapom u ruci. Naoružan je srebrenom sabljom (mač je ravan, a sablja je malo zakrivljena – po Athumanunhu) kojom siječe 'Sinove tame', ili pak zlatnim srpom kojim žanje 'nebeske zore'.
Kako se Tatomiru pripisuje u starom hrvatskom bajoslovlju pronalazak brojki, onda Athumanunh sve više može uspoređivati hrvatskog Tatomira s drevnim egipatskim Tothom, jer očito je da su oba 'gospodara mudrosti' i 'čuvari tajni'. Kako pak su zaduženi za mudrost, lako ih obojicu Athumanunh poveže i s nebeskim drevnim astrolozima.
petak, 01.04.2016.
Hrvatsko bajoslovlje 13
Priča o Velebitu, Buri i Jadranskom moru (drugi dio)
Svebog Jakša tada nastavi: 'Nakon dugog i napornog puta i svakojakih događaja punih misterija i herojskih dijela, naići ćete na zemlju neviđene ljepote. Ona leži iza sedam gora i sedam ravnica, a osma je ravnica, sočna i plodna, ispresijecana širokim i dubokim rijekama bogatim ribom. Tu vi podignite svoja naselja, zaorite brazde svojih njiva, othranite stoku i posijte usjeve. Oni koji od vas žele, neka tamo i ostanu. (Ovo bi po Athumanunhu mogao biti kontinentalni dio Lijepe naše Hrvatske)
Iza ravnice nalazi se visoko gorje, prekriveno sjenovitim gustim šumama, ponegdje pravim prašumama, podno čijih gordih i ponositih stabala vrvi život prepun divljači i ljekovitog bilja, te bistrim potocima punim ukusne ribe i rakova. Oni koji od vas žele, neka ostanu i nastane taj gorski kraj ugodan oku i duši. (Ovo bi po Athumanunhu mogao biti Gorski kotar i Lika Lijepe naše Hrvatske)
Ako pak neki od vas krenu još dalje i siđu s vilovitih gora, naići će na obalu mora kakve nema pod krošnjom 'Drveta svijeta'. More je modro i bistro, bogato ribom a obala je prepuna prelijepih otoka i uvala ugodnih za stanovanje i pogodnih za uzgoj mirisnih i plemenitih vina. Tako, oni koji od vas dođu do mora, neka se tamo nastane i postanu ribari i moreplovci.' (Ovo bi po Athumanunhu mogao biti obalni primorski dio Lijepe naše Hrvatske)
Tada Svebog Jakša mahne rukom i u iskričavom sjaju pred ratnicima Hrvatima ukažu se slike opisanih krajeva. Svebog Jakša potom nastavi: 'Na tom vašem dugom putu dočekat će vas svakojake nedaće, ali borba s njima jest posao vas ratnika. Djeco moja, slijedite sjajnu zvijezdu i krenite!'
To rekavši Svebog postavi na nebeski noćni plašt malu vilu koja je blistala poput zvijezde. Potom uz grmljavinu s nebesa ode natrag na Navu i Svitogoru. Tako su stari Hrvati, narod dičnih muževa i prelijepih im družica, krenuli slijedeći svoju zvijezdu, uz budnu pozornost hrvatskih bajoslovnih nebeskih bića i vila bojovnica (Bojanke po Athumanunhu), predivnih Rusalki i Utvica kako su ih nazivali naši stari Hrvati, a one su doista bile prijateljice tih nevjerojatnih ratnika Hrvata i družica im bajnih i prekrasnih.
Stari Hrvati, herojski preci naši, Liburanu, kćer Jugomira (bog oštrog vjetra Juga po Athumanunhu sina Borninog boga oštrog vjetra Sjevera, sina Sveboga Jakše što od njegovog božanskog daha posta), nazivali su još i Bura (Burica od milja bi je nazvao Athumanunh). Bura je pak starim Hrvatima bila božica (diva po Athumanunhu, ne pomiješati divke, divice s divama) suhog, nesnosnog primorskog vjetra, koji burka valove, razgoni oblake i utire put mrzle studeni.
Naši stari Hrvati opisivali su je kao ljepoticu o čijoj se krasoti nadaleko i naširoko pričalo, no ona je zbog nasilne bratove (Velebitove) smrti postala ohola, rogoborna i drska. Bura je više puta za bratov pad okrivila Boženu, supružnicu Jakšinu, svoju prabaku, a to pak se nije dopadalo njezinom božanskom stricu Branimiru (Porin).
Baš kao i brat joj Velebit, ni Bura se nije osvrtala na upozorbe sa 'sedmog neba', nego je nastavljala sa svojom drskošću sve dok je nebeski knez Branimir (bog groma i oluje starih Hrvata po Athumanunhu) nije pogodio posred grudi 'strijelom krilaticom’. No, kako je Bura kao božanska diva bila besmrtna, od rane stane venuti, starjeti, ružnjeti i pretvarati se u 'bijesnu ženetinu’.
Kada pak se takva u bistrom vrelu ogledala, počela je Bura, za svojom nekadašnjom ljepotom silno jecati, uzdisati, suze liti i zubima škrgutati. Tako je vremenom postala modro-crveni vjetar koji još uvijek bjesni cijelim primorskim i morskim krajobrazom Lijepe naše Hrvatske, gnijezdeći strah u svakom srcu, osim u srcu ratnika Hrvata.
Da, tako po Athumanunhu još i dan danas nesretna Bura stanuje i samuje u tmuši vlažne spilje, iz koje u predvečerje izlazi, huči u planinskim sedlima i morskim tjesnacima, bijesna i oštra, razgoneći oblake i utirući put studeni. Ta tmušna i vlažna spilja po 'Athumanunhovom Sveznadaru i slovoredu' trebala bi se nalaziti negdje na Paklenici.
Kad pak je vidjela jad i bol sestre, Burina krhka sestrica vitka stasa, lijepih modrih očiju i dugačke plave kose, imena Adrijana, od tuge skoči u zjenice ‘Modrog zmaja’ i tako skonča svoj život.
Nad ovom nesretnom sudbinom 'božanske braće' stari Hrvati dugo su tugovali, a onda su odlučili nazvati predivnu planinu što ponosno iznad mora u nebo se uzdiže – Velebit. Kraj podno i oko Velebit planine – Liburnijom, a 'Modrome zmaju' nadjenuše ime – Jadran (Adrijana po Athumanunhu).
četvrtak, 31.03.2016.
Hrvatsko bajoslovlje 12
Priča o Velebitu, Buri i Jadranskom moru (prvi dio)
Eh, da, koliko li je samo puta Athumanunh ležao na predivnim obalama našega Jadranskog mora i razmišljao o staroj latinskoj izreci: 'Mare nostrum Croaticum ...', a onda se dohvatio svoje stare prašnjave knjige što od milja nazove je 'Athumanunhov sveznadar i slovored' te u njoj potražio legende stare i predivne što zapisane ostale su na tim pješčanim žalima najtoplijeg i najmodrijeg mora Hrvatskog ...
Dobro, legenda počinje nekako ovako: Tek što se prelijepa vila Iliriana, (kći diva Azija i divke (divice po Athumanunhu) Europe, okitila mladosti, razgalila ona grudi, sandale izula i zatreperila u strasti s Jugomirom sinom Borninim ...
Bilo kako da bilo, 'plodovi’ tih ljubavnih sastanaka Josipa (Jugomira) i Iliriane (Ilarija od milje ponekad nazove je Athumanunh) bijahu kćerkice Liburana i Adrijana, te sin Velebit. Velebit je izrastao u naočita i snažna mladića, crne kovrčave kose i kršnog stasa ... odjenuo se oklopom vjere, te vođen gordošću uma odlučio upoznati tajanu milosrđa i okrutnosti.
Put ga je tako, u toj potrazi, odnio u daleku zemlju što ležala je uz uzglavlje 'Plavog zmaja’ (Athumanunh bi više volio nazvati tog zmaja ‘Modrim zmajem’, jer 'plavi zmajevi simbol su ledenih zmajeva – po Athumanunhu, pa zato je nekako prikladnija 'modra' boja) u kojoj obitava narod Hrvatski.
Bila je to sunčana zemlja uzduž koje su se pružali gorski vijenci, proticale rječice, mreškala jezera, a na sve se strane širila pitoma polja i ponosite šume. Tu Velebit pronađe sebe, te se za svagda odluči nastaniti rješavajući dileme, razbijajući iluzije i tragajući za mogućnostima.
No, onda je jednom Velebit usmjerio svoje oči prema nebu, pa odjednom postane i naprasan prema bogovima, prozrijevajući njihove tajne i otkrivajući ih ljudima. Bog nad bogovima, Svebog Jakša, upozorio ga je više puta na tu nedozvoljenu aktivnost. No, paraunuk Jakšin ‘viloviti Velebit’ nije ga poslušao. Zbog toga je morao biti kažnjen.
Dok je tako jednom usamljen sjedio na gorskom vrhu, nebo se zaodjenulo crnim tmastim oblacima, a svemoćna ga božanska ruka, uz strašan trijesak, poravna sa zemljom i u prah rasu. Tada mu Vrijeme stade kroz kamen govoriti, magla zaplete njegove misli, a snijeg zabijeli njegovu dušu. Sreća mu postane tek srebrna prašina koju zvijezde natopiše suzama.
Svebog Jakša htio mu je i ime zatrti, da se o njemu nikad ne bi saznalo, ali Žarptica ponese vilama bojankama glas o tom strašnom naumu. Kad su vile Bojanke to čule, odlučile su Velebit za svoj dom izabrati. Hrvatski ratnici pak pjesmom Jakšu zamole za milost prema Velebitu ... (po Athumanunhu morala je biti to pjesma o vili Bojani što vile Bojanke dovela je za spas Velebita) ...
... Žreci (ljudi koji se bave duhovnošću i prenose usmene predaje – po Athumanunhu) su uzbunili, tada još ne vrlo brojan, narod Hrvata i oni su se brzo pripremili za odlazak, osjećajući opasnost koja se poput tamnih krila nadvila nad njima. Hrvatski ratnici i družice im bez pogovora su učas zbrinuli djecu, spremili nužne stvari, odvezali stoku i spremni za put, upitali žrece kamo im je krenuti.
No, na to pitanje čak niti mudri žreci nisu imali odgovora te oni zazvaše velikog Svboga te ga upitaju za odredište svoga puta. S neba se začu grmljavina i nebo zasja neprirodnim svjetlom, a narod u strahopoštovanju pade na koljena. S crnih oblaka, okružen bljeskom munja siđe Svebog Jakša i ovako prozbori: 'Djeco moja, dični vitezovi i zanosne gospe, vile suđenice rekle su mi vašu sudbu, a zna se, što suđenica veli, to ni ljudsko ni božansko biće ne može promijeniti.'
Okrene se tad Svebog prema štićenicima svojima, a pogled mu bljesne poput stotine sunaca. Ratnici i njihove djeve zakloniše rukama oči, jer samo su žreci i vladari mogli bez opasnosti duže gledati izravno u boga. Svebog Jakša tada nastavi: ...
srijeda, 30.03.2016.
Hrvatsko bajoslovlje 11
Jakšin dah – vjetar borove šume Stribor (Borna)
Jednom se tako Svebog Jakša našao sam na mitskoj planini Viter. Na visokim vrhovima Viter planine Priroda je plesala ne bi li zabavila Sveboga, a on je zadivljen tim plesom gromoglasno povikao: 'Ovo je mjesto mojega rođenja!' Glas Sveboga odjeknuo je kroz jutarnju maglu milujući oblake koji pritiskahu strmine brda.
Od ove božanske snažne miline čak je i Vrijeme zadrhtalo, a onda se iz tog besmrtnog božanskog daha ovijenog mirisom jagode rodio snažan crvenkasti bog vjetra Borna (Stribor). Naoruža se Borna kao krv crvenim mačem što mogao je dodirnuti pijesak, ali i Zvijezde. Mač što fijukao je kroz lišće, ali i klasje žita, mač što donosio je san, ali i javu. Bio je to mač što postao je plod iz sjemena vječnosti Života.
Ponese tako Bornu, snažnoga i mladoga vjetrovitoga, sina Jakšinog, srce u šumu mirisnoga bora srebrenog. Tu Borna, kod tri usamljena bora, usred šume na proplanku ugleda šumsku vili Boranu. Predivna i bajna vila sjedila je na otpalim iglicama stogodišnjih borova i češljala svoje duge bujne kose.
Jedre i bujne grudi su joj nadizale košulju, ljepota žarila krv, a kosa dodirivala zemlju. Boranina kosa Borni zanese srce, a sitne jutarnje kapi rose orosiše njegovu dušu. Tu rodi se ljubav iznenadna i vječna, pa u toj šumi 's tri bora' Borana zanese i porodi sina. Jugomira (Josipa po Athumanunhu), ljutog i oštrog, silnog i upornog momka, obasutog zlatom, čijeg se daha bojahu ljudski heroji, ali i bogovi.
Vidje tada Svebog Jakša da ljubav Borne i Borane briše sve osjećaje praznine, usamljenosti i nemira i utemelji on Istinu u tvrdom kamenom gradu Vjetrogradu u kojem se još i danas u duhu svemoguće ljubavi dodiruju plavetnilo i kamen ...
U prvom trenutku Hastatus nije uspio uvjeriti 'kneževsku braću' o potrebi pokretanja seobe kojom bi ti Hrvati pomogli njegovom caru u borbi protiv Avara, jer knez Klukas ovako je ogovorio Hastatusu: 'Sada trebamo razmišljati o Kozarima, Sikulacima i Pečenezima, a ne o Avarima. Bez obzira što smo ih danas otjerali, oni će opet provaliti, a već sam dobio poruku naše istočne braće Meha da su te horde već pljačkale njihova sela i počinile mnoga nedjela i nebrojena zla ...
Nitko ne zna kako bi se sve završilo da se odjednom nije pojavio neki starac s malenim dječakom koji je čvrsto stiskao ruku starca. Kneže, ovaj starac želi govoriti s tobom i tražiti pomoć od tebe. Najavio je župan Držiha starca. Tko je on i što doista želi od mene Držiha? Ne znam kneže moj, govor mu je slavenski, nešto je različitiji od našega, ali lako se razumije, po nošnji bih rekao da je slična našim susjedima Slavenima što obitavaju oko Dnjepra i Buga, ali kaže da dolazi iz krajeva što međe ga dvije rijeke Sava i Drava.
Starac napokon bi izveden pred 'kneževsku braću', pa on odmah stane pričati strašne priče o zlodjelima što čine ih strašni Avari. Grozne patnje i muke trpi svijet u koji su oni stigli, jer avarski konjanici u svome bjesnilu čak 'trgaju' djecu s majčinih grudiju i bacaju ih psima ... Hastatus primijeti kako su se oči kontesa Tuge i Buge napunile suzama, a lica su im postala blijeda ...
... istodobno, najmlađi knez među braćom odjednom skoči i izvuče svoj mač glasno vičući:'Ta moramo ih uništiti! Nije bilo dosta što smo ih od podvislanskih ravnica otjerali, a sada muče naš svijet i našu braću Slavene! Ta naši su to ljudi, a riječ im je ista kao i naša ... ostali hrvatski ratnici odjednom stanu glasno negodovati i izvlačiti svoje oružje, jer bilo je očito da se u ovim ratnicima odjednom probudio potiskivan i prikrivan ratnički nagon, barem do sada ...
utorak, 29.03.2016.
Hrvatsko bajoslovlje 10
Zorana – nebeska diva
Zorana (Danica – od milja je voli nazivati Athumanunh) božica družica je 'sunčanom bogu' Zvonimiru. Zorana je božica neviđene božanske ljepote, vesela je i čila, ljupka i blaga istodobno, ljubazna i rosna, božica požude, ali i božica Praskozorja, Svitanja i Zore. Božica je Ona koja ljubi toplim poljupcima i pri tomu ostavlja ugođaj zadovoljstva. Ona je doista 'Nebeska diva'.
Zorana nema oca ni majke, a rođena je iz kapi soka (nektara – po Athumanunhu) mrazovčeva cvijeta. U početku je 'uspalila' boga groma silnog Branimira, potom je za oko zapela bogu Mjeseca, lukavom i 'prefriganom' Tatomiru, ali je oduvijek voljela samo sunčanog Zvonimira.
Sa gnušanjem odbila je naklonost boga Zla i Patnje, tamnog Zlomira i time na sebe navukla njegov bijes, pa ju je Zlomir oteo i zatočio u Paklini (carstvo sjena i mjesto jeza i strahova – po Athumanunhu). Iz zlopatnog ropstva Zoranu je izbavio osobno Zvonimir, nakon toga njih dvoje se vjenčaju i vinu se preko Neba 'kao Zvijezde preko rosnog polja'.
Božica Zorana svako jutro ustaje u punom sjaju blještavila, modra je i rosna od svježine na putu svijetla, doista, lijepa je kao jutarnje svitanje, ima milinu ljeta, osmjeh joj je poput proljeća, jedra je poput jeseni, a bijela i nježna poput zime i snježnih pahulja. Svjetlija je Ona od zlata, čistija je Ona od snijega, mirisnija je Ona od ruže ... čista je divota bila gledati je uz Zvonimira.
Zoranu resi biser Jutra i zlati je zlato večeri, kosa joj je zumbulom zakićena, krasna je Ona žena krupnih modrih očiju, a njezina draž ogleda se u praskozorju. Obučena je u ruho šafranove boje, u ruci joj je vijenac ljubičica, a na glavi joj je vijenac bisera, oko vrata joj zlatna ogrlica.
Poput svijetlosti trči Nebom bosonoga, a mnoštvo vila je prati ... Kupa se u jutarnjoj rosi, a kad se pojavi na Nebu božanski kokot Vidimir zakukuriče i pozdravi je. Ustaje tada orač i kopač, mornar podiže sidro i razapinje jedro, jer prvi se dašak vjetra budi s njezinim udisajima jutra ...
ponedjeljak, 28.03.2016.
Hrvatsko bajoslovlje 9
Zvonimir – vitez svjetlosti starih Hrvata
Svanimir (Zvonimir – po Athumanunhu) drugi je sin božanskog para Jakše i Božene kojeg opisuje Hrvatsko bajoslovlje. To je drevni hrvatski bog Sunca i Svijetlosti i bez njega ne bi ni bilo života ljudi i bogova, plodnosti svih živih bića, sreće bogova i ljudi, vedrine Neba, bistrine rijeka i mora, božanskog i ljudskog znanja, razuma, nadahnuća u umjetnosti i sveopćeg blagostanja.
On je najsjajniji, najvidljiviji i najblistaviji od svih starih hrvatskih božanstava. Zvonimir čuva život, gorljivo štiti Prirodu, gospodar je Zemlje, tješitelj ljudskih srdaca, junak je On nad junacima ... Zvonimira vole biljke, životinje, ljudi, sva bića bajoslovlja (čovuljci, štriguni, križnici, psijaneki, vile ... – po Athumanunhu), vole ga svi bogovi i dive (božice – po Athumanunhu, nemojte pomiješati dive i divice, divkinje nije isto), no, ne voli ga (mrzi ga iz 'dna duše' – po Athumanunhu) njegov božanski bratić Zlomir (Paklenik) sin Crnoboga.
Koliko će se samo ljutih, teških i iscrpljujućih bojeva voditi na nebeskim prostranstvima, na zemaljskim ravnicama, nad i pod vodama, pod zemljom između Zlomira Mračnoga i Zvonimira Svijetloga ... Athumanunh će Vam opisati početak tog neprijateljstva i rivalstva, nešto kasnije (to je Athumanunhu jedna od najljepših mitoloških priča koju je on na svojim 'lutanjima' kroz svjetske mitologije uopće pronašao).
Iako je Svebog doista volio svu svoju djecu i ostale bogove, Athumanunh će ipak zapisati da je Zvonimir bio ljubimac svojega oca, a to ćete vidjeti i u samoj Athumanunhovoj priči, (kada je Zlomir oteo Zoranu Svebog je osobno probudio Zvonimira, osedlao je svog konja Krilaša, oboružao se i sa sobom poveo svoje najvjernije i najopasnije pratitelje – Silu i Snagu). No, dobro idemo dalje s opisom Zvonimira.
Zvonimir je prikazivan kao naočit mladić plave kose, vedra i otvorena lica, s vijencem žarkog svijetla oko glave (kao i oko glave njegovog oca Sveboga Jakše – po Athumanunhu). Odijevao je bijelo ruho, ogrtao se crvenim ogrtačem, a za pojasom mu je bio veliki mač koji štiti, ali i usmrćuje. Na glavi je imao zlatnu bojnu kacigu, a preko ramena nosio je srebreni rog obrubljen jantarom (bio je to simbol plodnosti i obilja starih Hrvata – po Athumanunhu).
Jutrima bi On, nakon ustajanja, svojom pojavom na Nebu obasjavao i oživljavao Prirodu, razgonio bi Tamu. Njegove svijetle, tople sunčane zrake darivale bi svijetlo, toplinu i život. Njegova družica pak je bila 'ružoprsta' Zorana, najljepša diva hrvatskog bajoslovlja (Danica – Nebeska diva, kasnije će vam je tako opisati Athumanunh).
Ljubav Zvonimira i Zorane bila je neizmjerna, beskonačna, čista i obostrana, a u svom braku imali su dvanaestero djece (dvanaest sunčanih 'dnevnih sati' – po Athumanunhu). Bili su to sinovi: Pribimir, Mutimira, Jaroslav, Krešimir, Radomir, Trebimir, Rujimir, Zlatomir i Vladimir, te kćeri: Kajana, Vesana i Lada.
Hrvatski ratnici u čast Zvonimira, a nakon pobjeda, prinosili su obilne žrtve zahvalnice u obličju pečenih volova, tustih ovnova, slasnih pogača, a u najstarija vremena i pogubljenje neprijatelja. Narod pak je u čast Zvonimira palio vatre na uzvišenjima preko koje su skakala djeca, ali i odrasli, a u želji pročišćenja ljudske duše. U čast Zvomimirova rođenja palio se Badnjak koji je posipan zrnjem žita i zalijevan rujnim vinom, a okolo su se postavljale ploče ili kamenje koje se nazivalo 'mirila, ili mirile' u namjeri pomirenja zavađenih.
Zvonimir (Svanimir) postoji i kod ostalih slavenskih naroda, te nosi imena poput Svane, Svance, Svarunić ... a kod Hrvata pak i mnogi hrvatski gradovi nose njegovo ime (Zvonigrad na rijeci Zrmanji – po Athumanunhu).
| < | travanj, 2016 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...