Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
četvrtak, 31.03.2016.
Hrvatsko bajoslovlje 12
Priča o Velebitu, Buri i Jadranskom moru (prvi dio)
Eh, da, koliko li je samo puta Athumanunh ležao na predivnim obalama našega Jadranskog mora i razmišljao o staroj latinskoj izreci: 'Mare nostrum Croaticum ...', a onda se dohvatio svoje stare prašnjave knjige što od milja nazove je 'Athumanunhov sveznadar i slovored' te u njoj potražio legende stare i predivne što zapisane ostale su na tim pješčanim žalima najtoplijeg i najmodrijeg mora Hrvatskog ...
Dobro, legenda počinje nekako ovako: Tek što se prelijepa vila Iliriana, (kći diva Azija i divke (divice po Athumanunhu) Europe, okitila mladosti, razgalila ona grudi, sandale izula i zatreperila u strasti s Jugomirom sinom Borninim ...
Bilo kako da bilo, 'plodovi’ tih ljubavnih sastanaka Josipa (Jugomira) i Iliriane (Ilarija od milje ponekad nazove je Athumanunh) bijahu kćerkice Liburana i Adrijana, te sin Velebit. Velebit je izrastao u naočita i snažna mladića, crne kovrčave kose i kršnog stasa ... odjenuo se oklopom vjere, te vođen gordošću uma odlučio upoznati tajanu milosrđa i okrutnosti.
Put ga je tako, u toj potrazi, odnio u daleku zemlju što ležala je uz uzglavlje 'Plavog zmaja’ (Athumanunh bi više volio nazvati tog zmaja ‘Modrim zmajem’, jer 'plavi zmajevi simbol su ledenih zmajeva – po Athumanunhu, pa zato je nekako prikladnija 'modra' boja) u kojoj obitava narod Hrvatski.
Bila je to sunčana zemlja uzduž koje su se pružali gorski vijenci, proticale rječice, mreškala jezera, a na sve se strane širila pitoma polja i ponosite šume. Tu Velebit pronađe sebe, te se za svagda odluči nastaniti rješavajući dileme, razbijajući iluzije i tragajući za mogućnostima.
No, onda je jednom Velebit usmjerio svoje oči prema nebu, pa odjednom postane i naprasan prema bogovima, prozrijevajući njihove tajne i otkrivajući ih ljudima. Bog nad bogovima, Svebog Jakša, upozorio ga je više puta na tu nedozvoljenu aktivnost. No, paraunuk Jakšin ‘viloviti Velebit’ nije ga poslušao. Zbog toga je morao biti kažnjen.
Dok je tako jednom usamljen sjedio na gorskom vrhu, nebo se zaodjenulo crnim tmastim oblacima, a svemoćna ga božanska ruka, uz strašan trijesak, poravna sa zemljom i u prah rasu. Tada mu Vrijeme stade kroz kamen govoriti, magla zaplete njegove misli, a snijeg zabijeli njegovu dušu. Sreća mu postane tek srebrna prašina koju zvijezde natopiše suzama.
Svebog Jakša htio mu je i ime zatrti, da se o njemu nikad ne bi saznalo, ali Žarptica ponese vilama bojankama glas o tom strašnom naumu. Kad su vile Bojanke to čule, odlučile su Velebit za svoj dom izabrati. Hrvatski ratnici pak pjesmom Jakšu zamole za milost prema Velebitu ... (po Athumanunhu morala je biti to pjesma o vili Bojani što vile Bojanke dovela je za spas Velebita) ...
... Žreci (ljudi koji se bave duhovnošću i prenose usmene predaje – po Athumanunhu) su uzbunili, tada još ne vrlo brojan, narod Hrvata i oni su se brzo pripremili za odlazak, osjećajući opasnost koja se poput tamnih krila nadvila nad njima. Hrvatski ratnici i družice im bez pogovora su učas zbrinuli djecu, spremili nužne stvari, odvezali stoku i spremni za put, upitali žrece kamo im je krenuti.
No, na to pitanje čak niti mudri žreci nisu imali odgovora te oni zazvaše velikog Svboga te ga upitaju za odredište svoga puta. S neba se začu grmljavina i nebo zasja neprirodnim svjetlom, a narod u strahopoštovanju pade na koljena. S crnih oblaka, okružen bljeskom munja siđe Svebog Jakša i ovako prozbori: 'Djeco moja, dični vitezovi i zanosne gospe, vile suđenice rekle su mi vašu sudbu, a zna se, što suđenica veli, to ni ljudsko ni božansko biće ne može promijeniti.'
Okrene se tad Svebog prema štićenicima svojima, a pogled mu bljesne poput stotine sunaca. Ratnici i njihove djeve zakloniše rukama oči, jer samo su žreci i vladari mogli bez opasnosti duže gledati izravno u boga. Svebog Jakša tada nastavi: ...
| < | ožujak, 2016 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...