Marketing
Hrvatsko bajoslovlje 12
Priča o Velebitu, Buri i Jadranskom moru (prvi dio)
Eh, da, koliko li je samo puta Athumanunh ležao na predivnim obalama našega Jadranskog mora i razmišljao o staroj latinskoj izreci: 'Mare nostrum Croaticum ...', a onda se dohvatio svoje stare prašnjave knjige što od milja nazove je 'Athumanunhov sveznadar i slovored' te u njoj potražio legende stare i predivne što zapisane ostale su na tim pješčanim žalima najtoplijeg i najmodrijeg mora Hrvatskog ...
Dobro, legenda počinje nekako ovako: Tek što se prelijepa vila Iliriana, (kći diva Azija i divke (divice po Athumanunhu) Europe, okitila mladosti, razgalila ona grudi, sandale izula i zatreperila u strasti s Jugomirom sinom Borninim ...
Bilo kako da bilo, 'plodovi’ tih ljubavnih sastanaka Josipa (Jugomira) i Iliriane (Ilarija od milje ponekad nazove je Athumanunh) bijahu kćerkice Liburana i Adrijana, te sin Velebit. Velebit je izrastao u naočita i snažna mladića, crne kovrčave kose i kršnog stasa ... odjenuo se oklopom vjere, te vođen gordošću uma odlučio upoznati tajanu milosrđa i okrutnosti.
Put ga je tako, u toj potrazi, odnio u daleku zemlju što ležala je uz uzglavlje 'Plavog zmaja’ (Athumanunh bi više volio nazvati tog zmaja ‘Modrim zmajem’, jer 'plavi zmajevi simbol su ledenih zmajeva – po Athumanunhu, pa zato je nekako prikladnija 'modra' boja) u kojoj obitava narod Hrvatski.
Bila je to sunčana zemlja uzduž koje su se pružali gorski vijenci, proticale rječice, mreškala jezera, a na sve se strane širila pitoma polja i ponosite šume. Tu Velebit pronađe sebe, te se za svagda odluči nastaniti rješavajući dileme, razbijajući iluzije i tragajući za mogućnostima.
No, onda je jednom Velebit usmjerio svoje oči prema nebu, pa odjednom postane i naprasan prema bogovima, prozrijevajući njihove tajne i otkrivajući ih ljudima. Bog nad bogovima, Svebog Jakša, upozorio ga je više puta na tu nedozvoljenu aktivnost. No, paraunuk Jakšin ‘viloviti Velebit’ nije ga poslušao. Zbog toga je morao biti kažnjen.
Dok je tako jednom usamljen sjedio na gorskom vrhu, nebo se zaodjenulo crnim tmastim oblacima, a svemoćna ga božanska ruka, uz strašan trijesak, poravna sa zemljom i u prah rasu. Tada mu Vrijeme stade kroz kamen govoriti, magla zaplete njegove misli, a snijeg zabijeli njegovu dušu. Sreća mu postane tek srebrna prašina koju zvijezde natopiše suzama.
Svebog Jakša htio mu je i ime zatrti, da se o njemu nikad ne bi saznalo, ali Žarptica ponese vilama bojankama glas o tom strašnom naumu. Kad su vile Bojanke to čule, odlučile su Velebit za svoj dom izabrati. Hrvatski ratnici pak pjesmom Jakšu zamole za milost prema Velebitu ... (po Athumanunhu morala je biti to pjesma o vili Bojani što vile Bojanke dovela je za spas Velebita) ...
... Žreci (ljudi koji se bave duhovnošću i prenose usmene predaje – po Athumanunhu) su uzbunili, tada još ne vrlo brojan, narod Hrvata i oni su se brzo pripremili za odlazak, osjećajući opasnost koja se poput tamnih krila nadvila nad njima. Hrvatski ratnici i družice im bez pogovora su učas zbrinuli djecu, spremili nužne stvari, odvezali stoku i spremni za put, upitali žrece kamo im je krenuti.
No, na to pitanje čak niti mudri žreci nisu imali odgovora te oni zazvaše velikog Svboga te ga upitaju za odredište svoga puta. S neba se začu grmljavina i nebo zasja neprirodnim svjetlom, a narod u strahopoštovanju pade na koljena. S crnih oblaka, okružen bljeskom munja siđe Svebog Jakša i ovako prozbori: 'Djeco moja, dični vitezovi i zanosne gospe, vile suđenice rekle su mi vašu sudbu, a zna se, što suđenica veli, to ni ljudsko ni božansko biće ne može promijeniti.'
Okrene se tad Svebog prema štićenicima svojima, a pogled mu bljesne poput stotine sunaca. Ratnici i njihove djeve zakloniše rukama oči, jer samo su žreci i vladari mogli bez opasnosti duže gledati izravno u boga. Svebog Jakša tada nastavi: ...
Post je objavljen 31.03.2016. u 23:04 sati.