Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

četvrtak, 31.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 12

Priča o Velebitu, Buri i Jadranskom moru (prvi dio)

Eh, da, koliko li je samo puta Athumanunh ležao na predivnim obalama našega Jadranskog mora i razmišljao o staroj latinskoj izreci: 'Mare nostrum Croaticum ...', a onda se dohvatio svoje stare prašnjave knjige što od milja nazove je 'Athumanunhov sveznadar i slovored' te u njoj potražio legende stare i predivne što zapisane ostale su na tim pješčanim žalima najtoplijeg i najmodrijeg mora Hrvatskog ...

Dobro, legenda počinje nekako ovako: Tek što se prelijepa vila Iliriana, (kći diva Azija i divke (divice po Athumanunhu) Europe, okitila mladosti, razgalila ona grudi, sandale izula i zatreperila u strasti s Jugomirom sinom Borninim ...

Bilo kako da bilo, 'plodovi’ tih ljubavnih sastanaka Josipa (Jugomira) i Iliriane (Ilarija od milje ponekad nazove je Athumanunh) bijahu kćerkice Liburana i Adrijana, te sin Velebit. Velebit je izrastao u naočita i snažna mladića, crne kovrčave kose i kršnog stasa ... odjenuo se oklopom vjere, te vođen gordošću uma odlučio upoznati tajanu milosrđa i okrutnosti.

Put ga je tako, u toj potrazi, odnio u daleku zemlju što ležala je uz uzglavlje 'Plavog zmaja’ (Athumanunh bi više volio nazvati tog zmaja ‘Modrim zmajem’, jer 'plavi zmajevi simbol su ledenih zmajeva – po Athumanunhu, pa zato je nekako prikladnija 'modra' boja) u kojoj obitava narod Hrvatski.

Bila je to sunčana zemlja uzduž koje su se pružali gorski vijenci, proticale rječice, mreškala jezera, a na sve se strane širila pitoma polja i ponosite šume. Tu Velebit pronađe sebe, te se za svagda odluči nastaniti rješavajući dileme, razbijajući iluzije i tragajući za mogućnostima.



No, onda je jednom Velebit usmjerio svoje oči prema nebu, pa odjednom postane i naprasan prema bogovima, prozrijevajući njihove tajne i otkrivajući ih ljudima. Bog nad bogovima, Svebog Jakša, upozorio ga je više puta na tu nedozvoljenu aktivnost. No, paraunuk Jakšin ‘viloviti Velebit’ nije ga poslušao. Zbog toga je morao biti kažnjen.

Dok je tako jednom usamljen sjedio na gorskom vrhu, nebo se zaodjenulo crnim tmastim oblacima, a svemoćna ga božanska ruka, uz strašan trijesak, poravna sa zemljom i u prah rasu. Tada mu Vrijeme stade kroz kamen govoriti, magla zaplete njegove misli, a snijeg zabijeli njegovu dušu. Sreća mu postane tek srebrna prašina koju zvijezde natopiše suzama.

Svebog Jakša htio mu je i ime zatrti, da se o njemu nikad ne bi saznalo, ali Žarptica ponese vilama bojankama glas o tom strašnom naumu. Kad su vile Bojanke to čule, odlučile su Velebit za svoj dom izabrati. Hrvatski ratnici pak pjesmom Jakšu zamole za milost prema Velebitu ... (po Athumanunhu morala je biti to pjesma o vili Bojani što vile Bojanke dovela je za spas Velebita) ...

... Žreci (ljudi koji se bave duhovnošću i prenose usmene predaje – po Athumanunhu) su uzbunili, tada još ne vrlo brojan, narod Hrvata i oni su se brzo pripremili za odlazak, osjećajući opasnost koja se poput tamnih krila nadvila nad njima. Hrvatski ratnici i družice im bez pogovora su učas zbrinuli djecu, spremili nužne stvari, odvezali stoku i spremni za put, upitali žrece kamo im je krenuti.

No, na to pitanje čak niti mudri žreci nisu imali odgovora te oni zazvaše velikog Svboga te ga upitaju za odredište svoga puta. S neba se začu grmljavina i nebo zasja neprirodnim svjetlom, a narod u strahopoštovanju pade na koljena. S crnih oblaka, okružen bljeskom munja siđe Svebog Jakša i ovako prozbori: 'Djeco moja, dični vitezovi i zanosne gospe, vile suđenice rekle su mi vašu sudbu, a zna se, što suđenica veli, to ni ljudsko ni božansko biće ne može promijeniti.'

Okrene se tad Svebog prema štićenicima svojima, a pogled mu bljesne poput stotine sunaca. Ratnici i njihove djeve zakloniše rukama oči, jer samo su žreci i vladari mogli bez opasnosti duže gledati izravno u boga. Svebog Jakša tada nastavi: ...

srijeda, 30.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 11

Jakšin dah – vjetar borove šume Stribor (Borna)

Jednom se tako Svebog Jakša našao sam na mitskoj planini Viter. Na visokim vrhovima Viter planine Priroda je plesala ne bi li zabavila Sveboga, a on je zadivljen tim plesom gromoglasno povikao: 'Ovo je mjesto mojega rođenja!' Glas Sveboga odjeknuo je kroz jutarnju maglu milujući oblake koji pritiskahu strmine brda.

Od ove božanske snažne miline čak je i Vrijeme zadrhtalo, a onda se iz tog besmrtnog božanskog daha ovijenog mirisom jagode rodio snažan crvenkasti bog vjetra Borna (Stribor). Naoruža se Borna kao krv crvenim mačem što mogao je dodirnuti pijesak, ali i Zvijezde. Mač što fijukao je kroz lišće, ali i klasje žita, mač što donosio je san, ali i javu. Bio je to mač što postao je plod iz sjemena vječnosti Života.

Ponese tako Bornu, snažnoga i mladoga vjetrovitoga, sina Jakšinog, srce u šumu mirisnoga bora srebrenog. Tu Borna, kod tri usamljena bora, usred šume na proplanku ugleda šumsku vili Boranu. Predivna i bajna vila sjedila je na otpalim iglicama stogodišnjih borova i češljala svoje duge bujne kose.

Jedre i bujne grudi su joj nadizale košulju, ljepota žarila krv, a kosa dodirivala zemlju. Boranina kosa Borni zanese srce, a sitne jutarnje kapi rose orosiše njegovu dušu. Tu rodi se ljubav iznenadna i vječna, pa u toj šumi 's tri bora' Borana zanese i porodi sina. Jugomira (Josipa po Athumanunhu), ljutog i oštrog, silnog i upornog momka, obasutog zlatom, čijeg se daha bojahu ljudski heroji, ali i bogovi.

Vidje tada Svebog Jakša da ljubav Borne i Borane briše sve osjećaje praznine, usamljenosti i nemira i utemelji on Istinu u tvrdom kamenom gradu Vjetrogradu u kojem se još i danas u duhu svemoguće ljubavi dodiruju plavetnilo i kamen ...



U prvom trenutku Hastatus nije uspio uvjeriti 'kneževsku braću' o potrebi pokretanja seobe kojom bi ti Hrvati pomogli njegovom caru u borbi protiv Avara, jer knez Klukas ovako je ogovorio Hastatusu: 'Sada trebamo razmišljati o Kozarima, Sikulacima i Pečenezima, a ne o Avarima. Bez obzira što smo ih danas otjerali, oni će opet provaliti, a već sam dobio poruku naše istočne braće Meha da su te horde već pljačkale njihova sela i počinile mnoga nedjela i nebrojena zla ...

Nitko ne zna kako bi se sve završilo da se odjednom nije pojavio neki starac s malenim dječakom koji je čvrsto stiskao ruku starca. Kneže, ovaj starac želi govoriti s tobom i tražiti pomoć od tebe. Najavio je župan Držiha starca. Tko je on i što doista želi od mene Držiha? Ne znam kneže moj, govor mu je slavenski, nešto je različitiji od našega, ali lako se razumije, po nošnji bih rekao da je slična našim susjedima Slavenima što obitavaju oko Dnjepra i Buga, ali kaže da dolazi iz krajeva što međe ga dvije rijeke Sava i Drava.

Starac napokon bi izveden pred 'kneževsku braću', pa on odmah stane pričati strašne priče o zlodjelima što čine ih strašni Avari. Grozne patnje i muke trpi svijet u koji su oni stigli, jer avarski konjanici u svome bjesnilu čak 'trgaju' djecu s majčinih grudiju i bacaju ih psima ... Hastatus primijeti kako su se oči kontesa Tuge i Buge napunile suzama, a lica su im postala blijeda ...

... istodobno, najmlađi knez među braćom odjednom skoči i izvuče svoj mač glasno vičući:'Ta moramo ih uništiti! Nije bilo dosta što smo ih od podvislanskih ravnica otjerali, a sada muče naš svijet i našu braću Slavene! Ta naši su to ljudi, a riječ im je ista kao i naša ... ostali hrvatski ratnici odjednom stanu glasno negodovati i izvlačiti svoje oružje, jer bilo je očito da se u ovim ratnicima odjednom probudio potiskivan i prikrivan ratnički nagon, barem do sada ...

utorak, 29.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 10

Zorana – nebeska diva

Zorana (Danica – od milja je voli nazivati Athumanunh) božica družica je 'sunčanom bogu' Zvonimiru. Zorana je božica neviđene božanske ljepote, vesela je i čila, ljupka i blaga istodobno, ljubazna i rosna, božica požude, ali i božica Praskozorja, Svitanja i Zore. Božica je Ona koja ljubi toplim poljupcima i pri tomu ostavlja ugođaj zadovoljstva. Ona je doista 'Nebeska diva'.

Zorana nema oca ni majke, a rođena je iz kapi soka (nektara – po Athumanunhu) mrazovčeva cvijeta. U početku je 'uspalila' boga groma silnog Branimira, potom je za oko zapela bogu Mjeseca, lukavom i 'prefriganom' Tatomiru, ali je oduvijek voljela samo sunčanog Zvonimira.

Sa gnušanjem odbila je naklonost boga Zla i Patnje, tamnog Zlomira i time na sebe navukla njegov bijes, pa ju je Zlomir oteo i zatočio u Paklini (carstvo sjena i mjesto jeza i strahova – po Athumanunhu). Iz zlopatnog ropstva Zoranu je izbavio osobno Zvonimir, nakon toga njih dvoje se vjenčaju i vinu se preko Neba 'kao Zvijezde preko rosnog polja'.



Božica Zorana svako jutro ustaje u punom sjaju blještavila, modra je i rosna od svježine na putu svijetla, doista, lijepa je kao jutarnje svitanje, ima milinu ljeta, osmjeh joj je poput proljeća, jedra je poput jeseni, a bijela i nježna poput zime i snježnih pahulja. Svjetlija je Ona od zlata, čistija je Ona od snijega, mirisnija je Ona od ruže ... čista je divota bila gledati je uz Zvonimira.

Zoranu resi biser Jutra i zlati je zlato večeri, kosa joj je zumbulom zakićena, krasna je Ona žena krupnih modrih očiju, a njezina draž ogleda se u praskozorju. Obučena je u ruho šafranove boje, u ruci joj je vijenac ljubičica, a na glavi joj je vijenac bisera, oko vrata joj zlatna ogrlica.

Poput svijetlosti trči Nebom bosonoga, a mnoštvo vila je prati ... Kupa se u jutarnjoj rosi, a kad se pojavi na Nebu božanski kokot Vidimir zakukuriče i pozdravi je. Ustaje tada orač i kopač, mornar podiže sidro i razapinje jedro, jer prvi se dašak vjetra budi s njezinim udisajima jutra ...

ponedjeljak, 28.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 9

Zvonimir – vitez svjetlosti starih Hrvata

Svanimir (Zvonimir – po Athumanunhu) drugi je sin božanskog para Jakše i Božene kojeg opisuje Hrvatsko bajoslovlje. To je drevni hrvatski bog Sunca i Svijetlosti i bez njega ne bi ni bilo života ljudi i bogova, plodnosti svih živih bića, sreće bogova i ljudi, vedrine Neba, bistrine rijeka i mora, božanskog i ljudskog znanja, razuma, nadahnuća u umjetnosti i sveopćeg blagostanja.

On je najsjajniji, najvidljiviji i najblistaviji od svih starih hrvatskih božanstava. Zvonimir čuva život, gorljivo štiti Prirodu, gospodar je Zemlje, tješitelj ljudskih srdaca, junak je On nad junacima ... Zvonimira vole biljke, životinje, ljudi, sva bića bajoslovlja (čovuljci, štriguni, križnici, psijaneki, vile ... – po Athumanunhu), vole ga svi bogovi i dive (božice – po Athumanunhu, nemojte pomiješati dive i divice, divkinje nije isto), no, ne voli ga (mrzi ga iz 'dna duše' – po Athumanunhu) njegov božanski bratić Zlomir (Paklenik) sin Crnoboga.



Koliko će se samo ljutih, teških i iscrpljujućih bojeva voditi na nebeskim prostranstvima, na zemaljskim ravnicama, nad i pod vodama, pod zemljom između Zlomira Mračnoga i Zvonimira Svijetloga ... Athumanunh će Vam opisati početak tog neprijateljstva i rivalstva, nešto kasnije (to je Athumanunhu jedna od najljepših mitoloških priča koju je on na svojim 'lutanjima' kroz svjetske mitologije uopće pronašao).

Iako je Svebog doista volio svu svoju djecu i ostale bogove, Athumanunh će ipak zapisati da je Zvonimir bio ljubimac svojega oca, a to ćete vidjeti i u samoj Athumanunhovoj priči, (kada je Zlomir oteo Zoranu Svebog je osobno probudio Zvonimira, osedlao je svog konja Krilaša, oboružao se i sa sobom poveo svoje najvjernije i najopasnije pratitelje – Silu i Snagu). No, dobro idemo dalje s opisom Zvonimira.

Zvonimir je prikazivan kao naočit mladić plave kose, vedra i otvorena lica, s vijencem žarkog svijetla oko glave (kao i oko glave njegovog oca Sveboga Jakše – po Athumanunhu). Odijevao je bijelo ruho, ogrtao se crvenim ogrtačem, a za pojasom mu je bio veliki mač koji štiti, ali i usmrćuje. Na glavi je imao zlatnu bojnu kacigu, a preko ramena nosio je srebreni rog obrubljen jantarom (bio je to simbol plodnosti i obilja starih Hrvata – po Athumanunhu).



Jutrima bi On, nakon ustajanja, svojom pojavom na Nebu obasjavao i oživljavao Prirodu, razgonio bi Tamu. Njegove svijetle, tople sunčane zrake darivale bi svijetlo, toplinu i život. Njegova družica pak je bila 'ružoprsta' Zorana, najljepša diva hrvatskog bajoslovlja (Danica – Nebeska diva, kasnije će vam je tako opisati Athumanunh).

Ljubav Zvonimira i Zorane bila je neizmjerna, beskonačna, čista i obostrana, a u svom braku imali su dvanaestero djece (dvanaest sunčanih 'dnevnih sati' – po Athumanunhu). Bili su to sinovi: Pribimir, Mutimira, Jaroslav, Krešimir, Radomir, Trebimir, Rujimir, Zlatomir i Vladimir, te kćeri: Kajana, Vesana i Lada.

Hrvatski ratnici u čast Zvonimira, a nakon pobjeda, prinosili su obilne žrtve zahvalnice u obličju pečenih volova, tustih ovnova, slasnih pogača, a u najstarija vremena i pogubljenje neprijatelja. Narod pak je u čast Zvonimira palio vatre na uzvišenjima preko koje su skakala djeca, ali i odrasli, a u želji pročišćenja ljudske duše. U čast Zvomimirova rođenja palio se Badnjak koji je posipan zrnjem žita i zalijevan rujnim vinom, a okolo su se postavljale ploče ili kamenje koje se nazivalo 'mirila, ili mirile' u namjeri pomirenja zavađenih.

Zvonimir (Svanimir) postoji i kod ostalih slavenskih naroda, te nosi imena poput Svane, Svance, Svarunić ... a kod Hrvata pak i mnogi hrvatski gradovi nose njegovo ime (Zvonigrad na rijeci Zrmanji – po Athumanunhu).

nedjelja, 27.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 8

Athumanunhov Svijet hrvatskog bajoslovlja

Središte Hrvatskog Svijeta bajoslovlja zauzima Drvo Svijeta (hrast po Athumanunhu) u čijoj bujnoj krošnji obitava 'Svijet Nave' (svijet je to svijetlih božanstava starih Hrvata), u čvrstom deblu obitava 'Svijet Prave' (to je svijet ljudi, svijet starih Hrvata), a među korijenjem obitava 'Svijet Jave' (svijet tamnih božanstava, zla, jada i pakla).

Svijetom Nave čvrsto vlada Svebog Jakša koji stoluje u snažnoj utvrdi-gradu nazvanom Svitogor koji je izgrađen na leđima 'samoniklog' diva Gorana i to u sedmom nebu Nave. Kroz Navu stalno leti Žarptica i tako tu vlada stalno Svijetlo.

U tvrdom gradu Svitogoru postoje dva doma za heroje i slavne ljude starih Hrvata. U Domu Heroja, heroje osobno dočekuju i poslužuju božanskom medovinom (vino) i medicom (rakija) božanska Diva Bojana i njezine rusalke bojanke (ovo su ratnice koje pomažu na bojnom polju ratnicima starih Hrvata vidajući im rane. Nešto slično su u staroj nordijskoj mitologiji Valkire – po Athumanunhu).

U Domu Slavnih domaćica je opet božanska Diva Bojana, ali ovdje nju Athumanunh naziva Slavica, a mjesto je to za zaslužne stare Hrvate koji nakon smrti bivaju dočekani ispred vrata Doma Slavnih od Dive Slavice koja im dijeli rogove pune medovine.

Iz Jakšinog Svitogora vode dvoja vrata u Svijet. To su Jutarnja vrata koja se nalaze na istoku Svitogore. Kroz ta vrata sviće Zora i kroz njih hrle danje svjetlonoše. Čuvar
im je psoglavi div Ogar. Večernja vrata vode u pusti svijet tamne noći. Ona se otvaraju noću pri sutonu i nalaze se na zapadu Svitogore, a kroz njih izlaze noćne lučonoše. Čuvar im je psoglavi div Zagar.

U tom Svijetu svijetlih božanstava starih Hrvata nalazi se i snažna utvrda svijetla nazvana Svitava (grad Svijetla po Athumanunhu) u kojoj stoluje Zvonimir sa svojom družicom ružoprstom Zoranom (Danica po Athumanunhu).



U krošnji Drva Svijeta (u svijetu Nave po Athumanunhu) skladno u slozi ljubavi i pravdi žive i ostala božanska bića starih Hrvata. To su Dive božanske (Ivana, Bojana, Danica, četvrta je Morana koja živi u Svijetu tamnih božanstava starih Hrvata), Svarožići (Jakšići po Athumanunhu) djeca boga Sveboga (Jakše) ... ali i njegovi unuci poput Perunića.

Nadalje, tu su dobri divovi djeca božanske Dive Ivane (Divane po Athumanunhu), pa malići (dobroćudni patuljci), a za barem jednoga sigurno ste ćuli – to je Malik Tintilinić. Na kraju to je dom mnogih vila hrvatskog bajoslovlja poput Rusalki, Utvica, ali i Usoda (Suđenice po Athumanunhu).

U Bezdanu, među korijenjem Drveta Svijeta, smjestilo se carstvo Crnboga u kojem se nalazi njegova tamna grad-utvrda Temnava oko koje protječe Rijeka Zaborava. U tom strašnom i mračnom svijetu starih Hrvata uz Crnboga vladaju Morena, njegova družica, pa redom Srdžba, Pakost, Zloba, Krivnja i Jal. Tu je i Ognjengora na kojoj vlada samonikli div Ognjen. Ovaj svijet stalno nastanjuju razne grdosije, zmajevi, zmije, bjesovi, razne more i jadi ... Jednostavno to je strašni i negostoljubivi Svijet tamnih božanstava starih Hrvata.

Negdje u samoj sredini na čvrstom deblu Drva Svijeta nalazi se Svijet Prave, svijet ljudi, odnosno svijet Sunčanog naroda kako su sebe voljeli nazivati stari Hrvati. U svijetu ljudi izmjenjuju se Dan i Noć te se tu i 'rađaju' prekrasne i nezamislive priče i legende starih Hrvata.

U taj svijet ljudi voli 'zalutati' i sam bog Tatomir, sin Sveboga Jakše, a upravo on je Athumanunhu i najzanimljiviji bog starih Hrvata. On je bog Mjeseca, vrlo je inteligentan, ali i prepreden ... za Athumanunha on je jednostavno ‘nebeski zagonetnik’, ali i veliki ljubavnik ... (o njemu će se raspisati Athumanunh u kasnijim pričama).

U svijet ljudi vole zalutati i štrige (vještice) i štriguni (vampiri), bića iz mračne Temnave, ali odmah se tu pojave i Križnjaci neumoljivi borci protiv štriga i štriguna (Athumanunh se voli nalaziti u njihovom društvu jer oni su vojničko i ratničko oličenje koje voli Athumanunh). U svijetu ljudi nalaze se i štrolige (vračare, travarice, proročice starih Hrvata po Athumanunhu).

subota, 26.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 7

Sedam plemena jednog naroda

Legatus Hastatus mirno je jahao na čelu svojih legionara – veterana iz tisuću bitaka s nemirnih limesa Rimskoga carstva i sve više razmišljao o tim zagonetnim Hrvatima što zaokupili su pozornost samoga cara Heraklija. Nešto ga je sve više tajnovito vuklo prema tim Hrvatima.

Tako su nekoliko puta naišli na plemena što tvrdila su da su dio velikog Slavenskog naroda, ali predstavljali su se kao Duljepci, Moravljani, Lehi, Česi, Lužičani ... i tko bi sve zapamtio ta imena, ali nigdje nije bilo tih Hrvata. Dok su se svi ostali Slaveni držali zajedno, ti Hrvati voljeli su samostalnost i vjerovali su samo svojim velemožama i knezovima i stalno su bili na oprezu.

Onda pak toga jutra Hastatus ugleda skupinu pastira što okupili su se oko vatre spravljajući doručak. Pastiri nisu mnogo obraćali pozornost na kolonu jahača što bili su ogrnuti crvenim legionarskim kabanicama. Kada je Hastatus postavio pitanje da li ih mogu uputiti prema području u kojem obitavaju Hrvati, najstariji među pastirima podigne glavu i na iznenađenje Hastatusa mirno odgovori na razumljivom latinskom:

'Quod bonum, faustom, felix, fortunatumque sit, Legatus! Daleko si od svojih legija, zašto tražiš Hrvate?' Hastatus se nemalo iznenadio i nije očekivao latinski od jednog pastira, pa umjesto da mu odgovori on ga upita gdje je naučio jezik. Starac mu dogovori da je služio dvadeset godina u legiji kao 'pilus prior', a potom on pokaže rukom prema krošnji velike lipe:

Imaš sreće Legatuse, uskoro će pod lipu stići svih 'sedam braće Hrvata' sa svojim mnogobrojnim ratnicima na savjetovanje, a potom će slaviti pobjedu nad divljim Pečenezima što nemilice nas pljačkaše dok 'braća' nisu stigla sa svojim ratnicima u ove krajeve. Ako se požuriš stići ćeš prije njihovih prethodnica.



Nije dugo trebalo čekati, a netom nakon prethodnica pojavila su se 'braća' sa svojim svitama, pratnjama i mnogobrojnim ratnicima. 'Kneževa braća' nisu se baš ni po čemu, barem u vanjštini, razlikovala od ostalih ljudi što su ih okruživali. Svi su bili zaogrnuti sličnim bijelim surkama ispod kojih su se nazirali kožnati vojnički oklopi usko pritegnuti uz tijelo. Oružje svih bilo je slično, ili čak jednako, no, iskusnom oku Legatusovom ipak je lako bilo izdvojiti kneževe i kontese od ostalih velemoža i župana hrvatskih.

Kneževska braća imala su šubare od mlade kunovine obrubljene zlatnim lancima i obručima, dok su ostale velemože i župani nosili iste takve šubare, ali od ovčjeg, vučjeg ili lisičjeg krzna. U kneževske šubare bila su utkana sokolova pera, dok su ostali velemože nosili pera fazana ili nekih drugih ptica. Po svojoj dobi kneževi više nisu bili u pravoj mladosti, čak i najmlađi mogao je imati više od trideset godina.

No, kontese su pak bile mnogo mlađe, ali iskusni Athumanunh lako je primijetio da djevojke sjaje pravom i razvijenom ženskom ljepotom, zapravo, sestre kontese bile su u najjačem ženskom rascvatu. Kontese su također nosile uske grudne oklope koji su samo isticali punoću njihovih grudiju, te tanke i uske strukovne kožne oklope posebno izrađene za žensko tijelo. Sestre su uz bok nosile kratke, ali široke mačeve, slične rimskim 'gladiusima', ali ipak različitim ...

... Na glavama sestre su nosile malene ženske šubarice također od krzna kune obrubljene zlatnim obručima oko kojih su bile isprepletene pletenice plavih kovrčavih kosa. Krasni, prekrasni i rumeni obrazi svijetlili su i sjajili čistom i iskrenom dobrotom i milinom, ali i dostojanstvom pravih kontesa i ženske samosvjesnosti ...

petak, 25.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 6

Hastatus (Athumanunh) – kod kralja Sama

Car Heraklije sada je bio ozbiljan: Naravno, Insula će biti vaša nagrada za vašu službu i odanost, ali ja trebam tebe i tvoje veterane za još jednu zadaću, a uvjeren sam da je samo ti i tvoji legionari mogu izvršiti. Athumanunh odmah podigne pogled i spremno odgovori: Zapovijedaj svijetli care, ja i moji veterani rado ćemo izvršiti tvoju posljednju zapovijed!

Dobro Hastatuse, nisam ni sumnjao da ćeš odbiti, tvoja odanost i tvoja hrabrost doista su neupitne i baš to sam za tebe čuo. Dobro, evo moje posljednje zapovijedi: 'Pronađi mi Hrvate i dovedi ih na ove prostore između Adrie i Dravane!' Athumanunh sada ostane zbunjen.

Čuo je Athumanunh za te Hrvate o kojima se priča da su Slaveni, ali da su i drugačiji od ostalih Slavena. Priče su kazivale da su vrlo mirni, ali i izuzetno opasni ako se izazovu. Uglavnom su pješaci naoružani čvrstim i teškim štitom, drvenim lukom i malenim otrovom natopljenim strijelama, raznim mlatovima, toparima i palicama, a osobito su vješti i krajnje opasni u borbama po klancima i močvarama ...

... Vrlo vješto služe se ratnim varkama i zasjedama, a raspolažu sa svakojakim sredstvima za borbu, pa čak i napravama za bacanje kamenja na utvrde. Konjanici su im uglavnom velemože, a naoružani su kopljima, lukovima i strijelama koje vješto izbacuju s konja, a krasi ih vrlo smjela taktika – udare iznenada, stanu bježati, a onda se okrenu i udare još snažnije ...

Iznenada Athumanunh, taj veteran tisuću bitaka s nemirnih limesa Rimskoga carstva, osjeti silnu želju da upozna te Hrvate, a unutarnji mu je glas šaputao da će to biti nevjerojatna avantura u kojoj će otkriti samoga sebe (Athumanunh tada još nije ni sanjao da u njegovim žilama zapravo kola i teče krv toga nevjerojatnog naroda – no, to pak je neka druga priča, ali za koju je Athumanunh uvjeren da će Vam i nju već jednom ispričati).



Hastatuse, povedi svoje veterane i mog slugu Demetrijusa, on zna gdje ćeš pronaći mog prijatelja, kralja Sama, koji će ti potom ispričati više o tim Hrvatima i uputiti te u njihovu postojbinu, pronađi ih i dovedi ih u moje carstvo, jer ja za njih imam naum i nakane. Trebaju mi ovdje ti zagonetni i nevjerojatni Hrvati ...

... Poslanik cara Heraklija, (Athumanunh) Hastatus Legatus Legionis, izgarao je od silne želje da napokon upozna te zagonetne Hrvate i da ih pridobije za nakane svog imperatora. Zato je Hastatus pozorno slušao što je o tim Hrvatima pričao moćni slavenski kralj Samo:

Tamo u krajevima rijeke Visle, sve tamo negdje do visova Tatre i Karpatskih gora, tamo prebiva tih sedam plemena (Kukari, Lobelići, Kosenčani, Muhlogorići, Horvatinići, Tugomirići i Bužani) jednoga naroda što sebe naziva Hrvati. Veliki su ti junaci među njima moj Legatuse, a osobito je to sedmero braće koji vladaju nad tim plemenima.

Znam ih ja dobro cijeniti, moj Legatuse! Meni su oni mnogo pomogli u namjeri da skršim avarsku silu ovdje. Izvrsni su to ratnici ... a bitkama su vični još od vremena kada su bili u vezama s Gotima, a za Gote pak znadeš kakvi su oni ratnici i junaci i kako su čitava carstva i kraljevstva posvojili da bi na njima svoje utemeljili.

Vidiš, moj Legatuse, tih sedam plemena upravo su kao Goti, a i mnogi ih susjedni slavenski narodi nazivaju Goti ... Da, da! K njima, k njihovim knezovima i kontesama ti idi i kaži im da te ja šaljem i da ih zovem da te posluhnu i prihvate ponudu tvojega moćnoga rimskoga cara i kralja!

Ne čekajući Hastatusov odgovor, kralj Samo pozove k sebi jednog od svojih žreca i naloži mu da na lipovoj tankoj i glatkoj korici ureže i nacrta nekakav čudan simbol (pleter – po Athumanunhu) kojim ih On, kralj njihov, pozdravlja i preporučuje im Hastatusa Legatusa Legionisa, pa neka poslušaju njegove želje i pođu s njim i njegovim veteranima ... pod vedrije nebo i toplije sunce!

četvrtak, 24.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 5

Božena – nebeska carica majka bogova

U hrvatskom bajoslovlju (u panteonu drevnih hrvatskih božanstava) božica Božena družica je glavnoga boga Sveboga Jakše. Majka je ona Porina Branimira, Svanimira Zvonimira i Tatomira. Kao takva Božena je gorljiva zaštitnica ženskog dostojanstva i božansko utjelovljenje ljepote. Neumoljiva je zaštitnica braka, dobra i brižna mati, nebeska carica i kraljica mira.

Uzor je Ona žene koja ljubi svim srcem i dušom cijelom, a resi je neugasiva i neprolazna vječna mladost i ljepota, ali i plemenitost i božanska uzvišenost. Stari Hrvati, pradjedovi naših pradjedova, voljeli su ovu božicu i 'kitili' je pridjevima poput: zlatorodna, zlatotrona, velebna, bajna, srnooka, lakata ...

Na prikazima je prikazivana kao predivna žena s poculicom na glavi (čelu), sa kraljevskim žezlom u ruci i prstenom na domalom prstu (prsten zorno kazuje da je božica Božena zaštitnica ženidbe/udaje i zaruka – po Athumanunhu). (Poculica je pokrivalo za glavu i dio je ženske svečane narodne nošnje u Hrvata, a poculicu isključivo nose mlade snahe kojom opet zorno ističu svoj status udane žene – po Athumanunhu).

Stare hrvatske predaje iz bajoslovlja kazuju da svakog Badnjaka umire staro i umorno Sunce, te da 'Nebeska majka' silazi s Neba i na Zemlji rađa mlado (dijete) Sunce. Predaja govori slijedeće: 'Kada su Boženu mučili trudovi i nikako na Nebu nije mogla pronaći mjesto gdje će roditi, otposla ona vilu duge žute kose, ali kozjih nogu, sa zlatnim lancem oko vrata, a po kosi i haljini sjajile su se Zvijezde, kako bi pronašla mjesto gdje će moći roditi ...'



Žutokosa vila uzaludno je po Zemlji tražila biljku koja bi ublažila trudove njezinoj božici, ali pronalazila je samo nekorisne biljke, a tada je ugledala slanom opaljen cvijet mrazovca i pomislila da je to pravo mjesto za porod. Čim se Božena spustila na Zemlju, na Nebu se pojavila 'Nebeska diva' imena Danica (jutarnja zvijezda zornjača – po Athumanunhu), pa stari Hrvati Danicu ponekad nazivaju i Zorica.

Dakle, tog božanskog jutra rodio se hrvatski bog Sunca Svanimir (Zvonimir) po starohrvatskom bajoslovlju. Mnoštvo bogova i božica tog je jutra sišlo s Neba na Zemlju u namjeri da vidi djetešce Sunce, a mnoštvo je ljudi pristiglo da vidi to božansko čedo što rodi se na Zemlji. Mali Zvonimir odatle je i dobio ime Svani mir, jer ljudi su zapamtili da je toga dana 'svanuo mir' za Zemlju – po Athumanunhu.

Na obrazu netom rođena djetešca Zvonimira zasjalo je Sunce, u ruci mu zablistala Sveta knjiga obrubljena pleternom ornamentikom, a po knjizi razasute su zlaćane zvijezde koje su se ubrzo preobličile u najstarija slova hrvatske glagoljice. Kao uspomena na taj događaj još i danas vrijeme između Božića i Sveta Tri Kralja naziva se koledanje, jer ponekad u staroslavenskoj mitologija hrvatska Božena naziva se Koleda.

Ovaj događaj iz hrvatskog bajoslovlja jedini se poklapa i isprepliće sa kasnijim kršćanskim događajima (rođenje maloga Božića – po Athumanunhu).

srijeda, 23.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 4

Svebog (Jakša) – otac bogova

Glavni bog u hrvatskom bajoslovlju je nazvan Svebog, a Athumanunh pak voli tog boga nazivati imenom Jakša. Dakle, iz samoga naziva boga 'Svebog' zorno je vidljivo da je to 'bog svega, bog bogova, ljudi, životinja i biljaka ... On je 'Gospodar i Stvoritelj Neba i Zemlje', 'Kralj kraljeva', 'Vladar vladara' ... On sjedi na prijestolju mudrosti i sjaji na nebeskom svodu.

Svebog Jakša oženjen je družicom božicom Zemlje imena Božena ('bogova žena' ili 'žena od boga' – po Athumanunhu), ali je Athumanunh voli zvati i Višnja (opet igra riječi – 'ona koja je visoka, a stara riječ višnja – po Athumanunhu). Svebog i Božena u hrvatskom bajoslovlju imaju tri sina: Porina (Branimir), Svanimira (Zvonimir) i Tatomir.

No, Svebog u hrvatskom bajoslovlju ima i četvrtog sina kojeg je sam porodio iz daha svoga, a taj bog zove se Stribor (Borna). Svebog je i otac ljudi, pa je tako u hrvatskom bajoslovlju On Stvoritelj i prvih ljudi imena Miljenko i Dubravka koje je izdjeljao iz lipina stabla, odnosno hrasta.

Svebog je kod starih Hrvata čuvar nebeskih (božanskih) zakona, a samim time je i vrhovni sudac, jer On sve vidi i sve zna. On Nebom i Zemljom putuje te slova glagoljice u koru bukve urezuje (to je i prva hrvatska slovarica koju su naši djedovi i bake nazivali – bukvar – po Athumanunhu), ali ljudima i bogovima u njihovim neznanjima ponekad bi i Svebog znao 'bukvicu očitati' (dakle, po Athumanunhu On bi im ostavio nešto na kori bukve napisano kako oni više ne bi bili u neznanju).

Još i danas ostao je uvriježen taj izraz (nekome očitati bukvicu), ali je krivo tumačen kao 'naučiti nekoga pameti', a zapravo je samo izraz za 'ispraviti nečije neznanje' – po Athumanunhu. No, dobro. Idemo mi onda dalje u hrvatsko bajoslovlje.

Svebog Jakša bog je svesmislenosti, raslinja, ptica i životinja, te vječne svjetlosti. Najveći je i najmoćniji bog drevnih Hrvata, veličajan je i golem, te neizrecivo pravedan. Ljudima i bogovima poklanja i daje obilje sreće, a prirodi sve darove. Nebeski je zaštitnik domovine i obiteljske sreće, te donosi spokoj i slogu među ljude, ali i bogove.

Žestoko i gorljivo brani ognjište otaca, pa mu drevni Hrvati duguju slobodu i postojanost, a žaštitnik je i prebjeglih, prijateljstva i gostoljubivosti. Stoluje i vlada u nebeskom gradu Vidingradu vječnosti, a resi ga zrela muževnost, blaga ozbiljnost, mirno dostojanstvo i ponosna snaga. Na glavi mu je zlatna kruna, a u ruci žezlo. Na ramenu mu sjedi mitska pra ptica divovski orao.



Svebog Jakša bio je oboružan dugim dvoručnim dvosjeklim mačem koji je bio britki, blistav, sjajan i ubojit. Ponekad se u većim opasnostima oboružavao i kopljem, dvosjeklom sjekirom i buzdovanom. Uvijek je jahao konja bijelca, a kada je letio jahao bi konja krilaša (stara hrvatska inačica mitskog Pegaza – po Athumanunhu). Vozio se nebom u ognjenim kolima koja su vukla šest labuda.

Simbol boga Sveboga je krug kolobar koji mnogi povezuju s kolovratom (slavenska inačica), ali to je zapravo stari hrvatski znak za Sunce. Athumanunh pak Sveboga Jakšu označava simbolom pletera koji ima oblik Sunca. Nekada, (danas se to opetovano vraća u naše pekare) kruh se pekao u okruglom obličju, a takav kruh nazivao se 'miogost' i uvijek je dijeljen dobrodošlim gostima.

Na kraju Athumanunh će još navesti slavenska imena (slavenske inačice – po Athumanunhu) drevnog Sveboga iz hrvatskog bajoslovlja: Svarog, Svaroh, Svarun, Staribog, Prabog, Dajbog, Višnjibog, Svjetlobog, Dobribog, Daždbog ...

utorak, 22.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 3

Teogonija i kozmogonija Nave – nastavak

Dakle, kada je Svebog ‘razbio’ i ‘rastjerao’ prvobitni ‘Pramrak’, te čim je granulo ‘Svijetlo’ od Njegove sjene nastalo je drugo ‘Tamno’ božanstvo Crnobog. Kada pak se Svebog pogledao u ‘baskrajnom moru’ vidio je u njemu svoj odraz, a to je bio brat Sveboga, Vodan bog mora. No, Svebog i Crnobog u tom ‘praiskonskom’ početku po starom hrvatskom bajoslovlju nisu imali obličja, a da bi mogli djelovati morali su i jedan i drugi stvoriti svoje božanske dvojnike.

Tako je Svebog stvorio svog božanskog dvojnika Volosa, unuka svoga, (Volodan, Blaž – po Athumanunhu) boga Prirode i rogatih životinja (divljih i domaćih – po Athumanunhu). Ovdje staro Hrvatsko bajoslovlje još uvijek prati ostale svjetske kozmogonije, jer ljudi su tada poljodjelci i stočari i normalno je da se pojavljuje božanstvo Prirode i stoke koja je značila i život za te prve ljude. (Kasnije će se bajoslovlje u teogoniji smjestiti Volosa kao sina boga Tatomira i jedne od Rusalki – po Athumanunhu).

No, dobro, da se vratim na kozmogoniju. Dvojnik ‘Tamnoga boga’ Crnoboga bio pak je njegov sin Zlomir (Bijes – po Athumanunhu). Božanska ‘tamna strana’ u Hrvatskom bajoslovlju (u teogoniji i kozmogoniji – po Athumanunhu) vrlo je snažna i brojna, a tu ‘ tamnu stranu’ opisat ću vam kasnije.

Da nastavim sa stvaranjem Svijeta, bogova i ljudi. Dakle, od gornje ljuske ‘Prajaja’ nastalo je ‘Drvo Svijeta’ (Hrvatsko bajoslovlje razlikuje tri ‘božanska drveta’ – ‘Drvo Svijeta’ je jasen, ‘Drvo Istine’ je hrast i ‘Drvo Snage’ je lipa – po Athumanunhu) u čijoj krošnji se nalazi Nava – Svijet Sveboga, a korjenje pak seže u ‘tamno podzemlje’ Svijet Crnoboga.

Od donje polovice ljuske ‘Prajaja’, koja je pala s Neba i pri tomu se razbila u tisuće komadića nastali su divovi, čovuljci i sva ostala mistična i magična bića starog Hrvatskog bajoslovlja.



Svijet Sveboga čine Svitogorska gora koja je nastala od tijela ubijenog diva Svitogora (on je u ratu Svijetla i Tame bio na strani Sveboga – po Athumanunhu) i Dom Junaka u kojem žive poginuli ratnici Hrvata. Iz Nava vode dvoja vrata – Jutarnja koja čuva božanski stražar div Ogar i Večernja koja čuva božanski stražar div Zagar. Oba ova božanska stražara imaju glave psa.

Svebog je pomoću zlatnog praha, sa dna 'beskrajnog mora' stvarao sav život i svijet, a kad je 'Drvetu Istine' udahnuo svoj božanski dah – nastao je muškarac, kad pak je svoj božanski dah udahnuo 'Drvetu Snage' nastala je žena – po starom Hrvatskom bajoslovlju.

U to pak davno doba Zemljom vladaju divovi podijeljeni u tri plemena, s trojicom vođa na čelu – Leden (Studen – po Athumanunhu), Ognjen (Paklen – po Athumanunhu) i Svitogor (Goran – po Athumanunhu). Div Goran i njegovi divovi naklonjeni su Svebogu (Athumanunh će Vas na trenutak podsjetiti da ste neke od njih upoznali i kao maleni čitajući bajke, a najpoznatiji pripadnici Goranovih divova su Veli Jože i Regoč), dok su Leden i Ognjen skloni Crnobogu.

Nije dugo trebalo i ubrzo su se 'Tamna' i 'Svijetla' strana podijelile, a sukob je, baš kao i u ostalim svjetskim mitologijama, postao neizbježan. Dobro, o tom sukobu Athumanunh će Vam u ovom dijelu napisati drugi put, ovo je za danas dovoljno, a od sutra ću Vas malo upoznavati sa božanstvima 'Tamne' strane Hrvatskog bajoslovlja.

ponedjeljak, 21.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 2

Teogonija Nave – postanak Svijeta bogova i ljudi

U ta davna prošla vremena, kao i svi europski, baš kao i svi slavenski narodi i Hrvati su štovali svoja vlastita božanstva i imali su, provodili i njegovali svoje vlastite običaje. Tijekom povijesti Hrvatsko bajoslovlje nitko nikada nije (barem ne prije 1943. godine – po Athumanunhu) pismeno zapisivao, a ono malo usmenih predaja koje su se do tada održale u narodu Hrvatskom, doista je bio samo 'ostatak ostataka' nekada bogatog i raznolikog vlastitog Hrvatskog bajoslovlja.

Kako su Hrvati ubrzo nakon dolaska u današnju postojbinu i Domovinu, vrlo rano poprimili kršćanstvo koje im je 'ponuđeno' (ali ipak kao nešto tada strano, nešto što su ponudili stranci – po Athumanunhu), a opet osobito iz razloga što je ta 'nova' religija željela što prije zatrti 'poganske' običaje i prošlosti europskih slavenskih naroda, (tako i Hrvatskog naroda) vrlo brzo gubila su se stara (poganska) sjećanja.

Iako su se ta drevna poganska vjerovanja temeljila na istoj, ili barem sličnoj, fikciji kao i kršćanstvo, a danas više malo tko može i vjerovati u istinitost tih 'drevnih poganskih vjerovanja', Athumanunhu ne može i ne želi do kraja baš zaboraviti 'drevne Snove' i vjerovanje svojih pradjedova i njihovih pradjedova, pa je tako prikupio dosta građe, a dio će dijeliti i s Vama koji ovo volite i želite čitati.



Dobro, kako Vas je Athumanunh već počeo upoznavati s panteonom hrvatskih drevnih božanstava iz bajoslovlja, polako možemo krenuti i s upoznavanjem 'Priča o postanku Svijeta', ali na hrvatski način, odnosno na način kako je to tumačilo drevno Hrvatsko bajoslovlje. Athumanunh će rabiti svoj omiljeni i već prokušani način: red opisa božanstava, red priča o teogoniji, red legendi i red priča o Athumanunhu kao 'mitskom pravedniku' u kojima on zapravo utjelovljuje mitsko-povijesna događanja.

Dakle, prema najstarijim predajama Hrvatskog bajoslovlja, priča započinje na već poznati način: 'U početku nije bilo ničega, postojao je samo prvobitni 'Pramrak', 'beskrajno more' i 'tamno Nebo' ... ako bi to Athumanunh napisao na drevnoj egipatskoj mitologiji bilo bi to: U ono doba kada Svijet još nije ni postojao, u ono doba kada postoje samo mračne i beskrajne vode i kada svuda vlada kaos, beživotna praiskonska vodena masa koja se naziva Nun, iznenada se pokrene ...

No, dobro idemo mi lijepo Athumanunhovim redom u Hrvatskom bajoslovlju: 'U početku nije bilo ničega, postojao je samo prvobitni 'Pramrak', 'beskrajno more' i 'tamno Nebo', a jedino što je postojalo bilo je 'Prajaje'. U tom 'Prajaju' 'ušuškan' i zaštićen spavao je, počivao je i sanjao je Stvoritelj nazvan Svebog. Iznenadna se 'sila' pokrenula i ljuska jajeta je napuknula, te je kroz te pukotine izbila božanska svijetlost što obasja taj prvobitni 'Pramrak'.

Odjednom, Svebog se uspravio, a od njegove sjene odmah postane i drugo 'praiskonsko' božanstvo hrvatskog bajoslovlja, mračni bog Crnobog, bog Zla i Patnje. Kako u samom početku Svebog i Crnobog nisu imali obličja morali su stvoriti svoje dvojnike (djecu – po Athumanunhu) preko kojih bi mogli nastaviti djelovati u pozitivnom ili negativnom smislu.

Crnobog odmah djeluje u prvoj generaciji preko svog sina Zlomira, a Svebog tek u drugoj generaciji preko svojih unuka Vladimira (sin Zvonimira i Zorane) i Volodana (sin Tatomira i jedne od Rusalki (vile po Athumanunhu). Eh, sada ovdje polako, baš kao i sve mitologije i Hrvatsko bajoslovlje počinje se komplicirati i ispreplitati, ovdje počinje trenutak kada je lako svakom tko je brzoplet i nesmotren zalutati u 'lavirintima' zamršenih odnosa božanstava i drugih bića bajoslovlja (mitologije – po Athumanunhu).

Naime, Athumanunh mora biti vrlo pozoran, jer Rusalke (Utvice – ponekad ih od milja tako naziva Athumanunh) su te koje su božanske zaštitnice, a nisu božice, one imaju 'ugodan glas što uznosi duh ljubavi i ljepote u ljudsko srce’ i nisu obične smrtnice, već su besmrtne predivne djevojke ... Athumanunh je još kao dječak dobro zapamtio riječi svoga djeda: ‘ ... Gora me rodila u zelen list povila, rosa jutrom padala mene vilu dojila! ...’

Danas, kada je Athumanunh star već polovicu Vremena on raspoznaje mnoštvo vila: Nagorkinje, Plankinje, Zagorke, Prigorke, Vodarice, Velebitkinje ... Smiljane, Bosiljke, Ružice, Ljubice ... Zato ovdje Athumanunh malo mora stati s teogonijom Hrvatskog bajoslovlja i nešto Vam više napisati i opisati hrvatske Rusalke (Utvice), ili kako ih mnogi raspoznaju – Vile.

nedjelja, 20.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 1

Mitološka bića, (bića bajoslovlja), bića mašte – Crvenperka (Žarptica)

Današnjom pričom Athumanunh će započeti seriju o bićima Hrvatskog bajoslovlja, ali opet na samo njemu svojstven način, pa Athumanunh opetuje da je potrebito to tako i čitati 'na Athumanunhu svojstven način', jer svaka druga sličnost sigurno je slučajna. Naime Athumanunh, taj stari heroj bez imena, taj revni čuvar legendi i priča drevnih i starih plemena, zna i priče iz drugih mitologija, pa će ovdje koristiti prigodu pisati i o usporedbama s drugim mitologijama (dakako ne svima, ali s onim najzanimljivijim) kako bi na kraju nešto mogao i zaključiti.

Na Vama je samo da čitate, slobodno razmišljajte i donosite svoje sudove, prosudbe, pa i zaključke ako želite, pitajte, komentirajte ... ali stalno imajte na umu da je Athumanunh Athumanunh (ovo stalno opetujem i pišem) i da su njegove priče samo njegove i on ih dijeli sa svima onima koji ih žele čitati. No, dobro. Idemo mi onda na biće Hrvatskog bajoslovlja koje živi u krošnji Drva Svijeta i ima sposobnost osvijetliti cijelu okolinu oko sebe.

Takvu sposobnost u mitologiji imaju još neka bića slična biću o kojem će u nastavku biti spomena i pisanja. Naime, biće iz Hrvatskog bajoslovlja naziva se Crvenperka (Žarptica, Alemperka ... ponekad bi je tako mogao nazvati Athumanunh), no, Feniks, Benuu, ili pak možda Vucub Caquix (Sedam Papiga – po Athumanunhu), mogle bi biti ptice koje imaju takve osobine kao i božanska ptica Hrvatskog bajoslovlja.

Dakle, radi li se o fazanu, čaplji, orlu ili papigi ... u ovoj Athumanunhovoj priči to nema neku presudnu ulogu, jer ptica je ptica, a svi znamo da na raznim dijelovima našeg planeta žive i obitavaju razne ptice, različitih izgleda, pa se zato stoga držimo mitoloških osobina tih ptica koje opisuju mitologije, ali i staro Hrvatsko bajoslovlje.

Tako Svebog Jakša zna da Crvenperka ima i sposobnost razaznati tuđe misli, bile one ljudske ili božanske, ako se nalazi dovoljno blizu, pa je Crvenperka kada je u blizini Sveboga Jakše uvijek prstenovana na kljunu, Athumanunh želi napisati da joj je tada kljun vezan kako ne bi mogla u svojoj nesmotrenosti odavati stvarne namjere i naume Sveboga. Eto, idemo onda malo u priču i o ostalim mitološkim pticama koje imaju slične ili iste osobine kao Crvenperka iz Hrvatskog bajoslovlja o kojem i kojoj Vam piše Athumanunh.



Možemo tako krenuti nekakvim redom, pa će Athumanunh odmah napisati i objasniti da nazivi Alemperka i Žarptica možda u potpunosti odgovaraju njegovom nazivu za Crvenperku, ali naziv Alemperka dolazi iz Slavenske mitologije, Žarptica pak iz Ruske mitologije, a Athumanunh u Hrvatskom bajoslovlju rabi naziv Crvenperka, a sve iz razloga jer želi skrenuti na različitost mitologija koje, eto lako moguće možda imaju i neke zajedničke niti vodilje. Tako su Ruska mitologija i Hrvatsko bajoslovlje možda dio Slavenske mitologije sa neznatnim i specifičnim različitostima.

Isto tako su drevna Egipatska, ali i stare Grčka i Mayanska mitologija opet možda dio nekakve zajedničke Svjetske mitologije, a kojoj mogu opet tako pripadati i Slavenska, ali i Ruska, baš kao i Hrvatska mitologija (Athumanunh je namjerno pridjeve naziva mitologija pisao velikim početnim slovom). Naime, Athumanunh skreće pozornost na nešto što imaju samo ljudi (nemaju je bogovi i nemaju je životinje, baš kao što je nemaju ni druga mitološka bića – po Athumanunhu), a naravno radi se o mašti.

Po Athumanunhu, mašta je sposobnost koja zapravo 'proizvodi' mitologiju, priče, legende, ali i religiju. Iz 'mašte' rodila se i njezina kćer naziva 'mitska mašta' koja se previše razmazila, pa je danas postala iracionalna i gotovo odbačena. No, to nije dobro, jer upravo je mašta ta koja je znanstvenike, prijašnje, ali i današnje, uvijek vukla i na kraju dovela do 'spoznaje', koju eto opet Athumanunh može nazvati mlađom sestrom 'mašte' ...

Što želi kazati Athumanunh? Mašta dovodi do spoznaje, a spoznaja pak otkriva nove tehnologije ... Zar nam upravo mašta nije davno prije omogućila putovanje kroz Svemir i hod po Mjesecu? ... isto ono što nam danas omogućava tehnologija koja je proizašla iz spoznaje znanstvenika. Ehej, odluta Tako Athumanunh u maštu, pa je red da se vrati u mitologiju (bajoslovlje, pričoslovlje), odnosno na priču.

Izgleda da će se ova priča opet, malo kao i uvijek, razvući i otegnuti, pa će Athumanunh priču o Crvenperki, Alemperki, Žarptici, Feniksu, Benuu, Vucub Caquix ... Enhu ptici, nastaviti kroz cijeli niz priča ...

subota, 19.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje

Sedam plemena jednog naroda

Eh, da! Civilizacijska vrata su se iznenada otvorila i vrijeme je da Athumanunh okrene još jednu stranicu svoje debele prašnjave knjige koju on od milja nazva: 'Tamo gdje naši stari svoje snove snivaju ...' Dakle, Athumanunh opet mora posuditi neki lik kako bi Vam mogao ispričati nekih pedesetak priča što on zapisa ih u toj staroj i prašnjavoj, njemu možda najmilijoj knjizi. Dobro, Athumanunh će opet biti legatus ... a Civilizacijska vrata ciljaju na Hrvatsku!

Dakle, možemo krenuti i idemo onda odmah s uvodom, pa evo i Athumanunhove priče: 'Daleko gore na Sjeveru, tamo negdje oko zelene rijeke Visle, iza visokog gorja što Karpati se zovu živjelo je u ta davna vremena sedam plemena jednoga naroda ... Hrvati nazivahu se oni, a mogla je biti godina 620. Mnogi su narodi već krenuli kroz 'vrata naroda', a moćno i veliko Zapadno Rimsko carstvo više ne postoji ... na istoku pak Istočno Rimsko carstvo muku muči s hordama tih naroda što nezadrživo prodiru na granice njegove ...'

Dobro, tu bi Athumanunh mogao malo i stati i objasniti Vam o čemu će zapravo pisati, kakve li će on samo nevjerojatne priče izmisliti i vješto ih, na samo Athumanunhu svojstven način' ispreplitati kroz povijest i bajoslovlje ... da, ovdje će Athumanunh rabiti prastaru hrvatsku riječ 'bajoslovlje', umjesto modernije riječi 'mitologija'. Upravo tako Athumanunh će započeti seriju o hrvatskom bajoslovlju.

Bajoslovlje drevnih nam predaka vezano je uz mitologiju Slavena koja je jako raznorodna, ispremiješana i isprepletena kao odraz migracija iz dalekih krajeva i kulturne raznolikosti. Dakako da je Athumanunh pregledao i pročitao brda zapisa i knjiga koja govore o mitologiji Slavena. Slavenske legende koje Athumanunh razlikuje su: ruske, ukrajinske, bjeloruske, poljske, češke, slovačke, kašupske, bugarske, lužičko-srpske, makedonske, slovenske i hrvatske. Sve one, bar se tako Athumanunhu učinilo, crpe zajedničko povijesno nasljeđe, ali se ponekad i razlikuju. Opet, lako se da primijetiti i nešto što mitologije Slavena preuzimaju iz drugih mitologija.



U svom bajoslovlju Hrvati su vjerovali u više božanstava. Obožavali su prirodu i prirodne pojave vjerujući da sve na ovome svijetu potječe od nekog višeg bića - boga. Tako su dobre stvari (sunce, dan, blaga kiša, proljeće, drveće, plodovi prirode, zdravlje...) dolazile i potjecale od Bijel-boga, a zle stvari (noćna tama, studen, mećava, munja, grom, bolest, smrt...) od Crn-boga. Naravno, ta dva 'glavna boga' stalno međusobno ratuju praćeni silnim božanskim vojskama i čas pobjeđuje jedan, čas drugi (kružni tijek prirode – po Athumanunhu). Naši su pradjedovi još vjerovali i u puno drugih, manjih bogova kojima su pripisivali posebni krug djelovanja u prirodi.

Bajoslovlje ili mitologija Hrvata o kojoj će u nadolazećim pričama pisati Athumanunh bit će napisana baš kao bajoslovlje (mitologija) i neće pričati priče o podrijetlu Hrvata, a teorije o podrijetlu Hrvata (Athumanunh zna za svih 'devet': Skitsko podrijetlo, Gotsko podrijetlo, Ilirsko podrijetlo, Slavensko podrijetlo, Saramansko podrijetlo, Autohtono hrvatsko podrijetlo, Iransko podrijetlo, Bugarsko podrijetlo i podrijetlo s prostora rijeke Labe) možda bi Athumanunh mogao pisati pod drugim naslovom, možda 'Podrijetlo Hrvata'.

No, sve su to samo teorije i teze, podjednako zanimljive, ali još uvijek nedokazane. Od trenutka kada su prošli 'Vrata naroda', u potrazi za vedrijim nebom i toplijim suncem, Hrvate stalno napadaju Avari, Tatari, Huni, Mlečani, Osmanlije, Ugari, a u naše doba i susjedi nam najbliži u namjeri da im se nešto nametne, sa suludim namjerama da ih se zbriše, ili im se zametne svaki trag.

No, uvijek je bilo i uvijek će biti hrabrih Hrvata koji su znali i koji će znati, pa makar uz potoke znoja i krvi, zaustaviti grabežljivce i osvajače ma otkuda oni dolazili, ili bi mogli doći. Davno je prije zapisao jedan kroničar: 'Nikada ti ratnici hrvatski ne provaljuju u tuđu zemlju i nerado prelaze oni granice svoje. Osim, onda kada su napadnuti, ili su im ugroženi prijatelji, a tada? Tada ti ratnici hrvatski podižu čast i slavu narodu Hrvatskome …'

Zato opetujem, ali i upozoravam, Athumanunh je Athumanunh, baštinio je on velika znanja drevna i stara, mnoge je bitke riječima i oružjem Athumanunh tukao, pa je i tu iskustvo stekao ... Lijepo stoga umoljavam sve one koji imaju različito mišljenje i razmišljanje neka ga slobodno zadrže i dalje, a Athumanunh će pisati ono što mu njegovo srce, ali i Snovi kazuju ... Dakle, možemo krenuti s Athumanunhovim bajoslovljem iz njegove knjige bilješki: 'Tamo gdje naši stari svoje snove snivaju ...'

petak, 18.03.2016.

Nebeski rat 6

Athumanunh - 'drvo spoznaje'

Zašto si im morala ispričati baš sve pojedinosti? Nisi li barem mogla prešutjeti ono o našim igrama, a sama si tražila da to bude naša tajna? Lilith odbojna si mi i ja te poradi toga više ne želim vidjeti. Adam je i dalje bio bijesan i dobrano uznemiren. Ti Adame misliš da si veličanstven? Uskoro će ti nedostajati moje društvo, ako ti već nije počelo nedostajati. Tko ti sada povlađuje i zadovoljava tvoje prohtjeve, želje i zahtjeve? Ha Adame, priznaj ti si nesposoban za te stvari ti moraš nekome stalno nalagati i dosađivati.

Na trenutak u kutu usana Lilith pojavio se osmjeh, onaj pobjednički osmjeh, ali novi napad bijesa Adama potpuno ju je iznenadio. Ma nemoj Lilith, hajde molim te, pa postoji toliko drugih žena koje bi rado bile barem blizu onoga što si ti uz mene imala. Tada se Adam osmjehne i rukom pokaže prema obližnjem manjem vodopadu: Gledaj Lilith, pogledaj je! To je Eva, u svim je poslovima bolja od tebe, a poznaje i ljepše i zanimljivije 'igre' od tebe, a znaš što je najbolje? Uopće mi ne 'kvoca' i ne traži nekakva svoja prava, ne želi moć kao što si je ti željela Lilith!

Lilith ugleda jedru i predivnu mladu djevojku plave kose i svijetle puti kako se kupa ispod vodenih kaskada u plitkom i bistrom jezeru. Lilith promrmlja samo za sebe: Ovome se doista nisam nadala. Ovo je nepravedno i kako je uopće uspio tako brzo pronaći zamjenu za mene? Tog trenutka Lilith 'sikne', pretvori se u zmiju i nestane u gustoj travi, a Adam (Athumanunh je možda u tom trenutku vidio da je nešto cijelo vrijeme zapravo 'opsjedalo' Adama, Lucifer možda) ostane zbunjen naglim nestankom Lilith. Nakon nekoliko trenutaka Lilith dopuza do 'drva spoznaje', opetovano se preobliči u ženu, a tada na svom vratu osjeti hladnoću oštrice.

Lilith se polako okrene i ugleda iza sebe 'mitskog pravednika' kako se smiješi. pozdravljam te Lilith, ali što ti radiš ovdje, znaš da ne bi trebala ovdje uopće biti, a još se motaš oko mjesta na kojem ja držim stražu?! Želiš li ti sada sa mnom popiti kavu, ali nešto dalje od ovog 'zabranjenog mjesta' i sve mi potanko ispričati? Opet su Athumanunhova čula za opasnost divljala, a on nikako nije mogao dokučiti odakle ta opasnost dolazi i to još usred Edena.



Dakako, Lilith je pristala na kavu i u trenutku kada se Athumanunh malo zaokupio nečim drugim i skrenuo pogled s Lilith ona mu je nešto 'tutnula' u napitak. Nakon nekoliko trenutaka Athumanunh je osjetio da mu se vrti u glavi, a potom kao da je napustio svoje vlastito tijelo i lebdio nešto iznad njega. Vidio je da se Lilith, odnosno, sada je Athumanunh napokon vidio ono što do sada nije vidio. Tijelo je bilo od Lilith, ali zapravo je to bio Samael koji je zaposjeo tijelo Lilith.

Athumanunhov um ostao je bistar iako mu je tijelo bilo teško i obamrlo, pa je sada Athumanunh napokon i shvatio da još u pećini on i troje anđela liječnika uopće nisu razgovarali s Lilith, od početka je to bio Samael. Athumanunh je napokon spoznao zašto su mu sva čula za opasnost toliko 'divljala' i upozoravala ga, no, sada je bilo prekasno, jer Athumanunh se nikako nije mogao dokopati svojeg 'žalca stršljena'.

Samael pak je u tijelu Lilith već razgovarao sa Evom koja je u međuvremenu izašla iz jezera. Ono što je Athumanunh čuo od tog razgovora bilo mu je dosta da pronikne u Luciferov i Samaelov naum. Samael je Evu vodio pod 'drvo spoznaje' uz riječi: Ja sam 'glas mudrosti' i moraš kušati slatki plod s tog 'zabranjenog' drveta ...

Eva se kolebala i protestirala: Stvoritelj nam je zabranio jesti te plodove, jer su oni otrovni. Samael je bio toliko uvjerljiv i slatkorječiv, da bi mu i sam Athumanunh povjerovao, a kamoli ne mlada i neiskusna Eva. Uzmi ovaj plodi kušaj ga kako je sladak, a potom jedan ponesi i Adamu i ne boj se što je učitelj zabranio ... Čim je Eva zagrizla jabuku ona se oduševila njezinim okusom, te je požurila s drugom da je ponudi Adamu.

Lilith (Samael) slatko se nasmije, 'pucketne' prstima, a Athumanunh treskom padne i tresne o tlo. Lilith se opet pretvori u zmiju i nestane u dubokoj travi ... ostalo znate, Athumanunh tu može završiti priču i nastaviti tu istu priču, ali s drugim 'akterima' ... sinovima Adama i Eve koji su se rodili nakon napuštanja Edena. Dakle, Abel i Kain, odnosno pričao njima na samo Athumanunhu razumljiv i svojstven način ... no 'Civilizacijska vrata' ponovno su otvorena, pa Athumanunh možda i 'skoči' u neku drugu priču ... vidjet ćemo ...

četvrtak, 17.03.2016.

Nebeski rat 5

Athumanunh staje u obranu Lilith

... hoće li Athumanunh priječi na 'tamnu demonsku stranu' kako bi zaštitio Lilith, ili ...

Dakle, Lilith je odbila vratiti se s anđelima natrag u Eden i pokoriti se Adamu. Međutim, anđeli, a posebice Athumanunh, spoznali su i bili su uvjereni da je priča Lilith utemeljena i da ona govori istinu. No, oni su imali zapovijed dobivenu direktno od samog Stvoritelja. Nastala je kratka i žustra prepirka između anđela i Athumanunha.

Dok su anđeli zagovarali stav da moraju izvršiti zapovijed Stvoritelja Athumanunh je zauzeo suprotan stav, pa je u jednom trenutku izgledalo da će izbiti otvoreni sukob između 'božanskih pravednika' i 'mitskog pravednika', ali na kraju anđeli su pristali na kompromis koji je predložio Athumanunh.

Sanevio kao najstariji ozbiljno je prišao Lilith: Dobro Lilith, mi smo odlučili kako smo odlučili, ali ako se ne vratiš s nama bit ćeš prokleta za sva vremena. Ako odlučiš živjeti morat ćeš položiti prisegu nama trojici, a Athumanunhu dati obećanje! Ako ikada pokušaš djelovati moćima koja si stekla rođenjem u Edenu, na sam spomen imena jednog od nas trojice morat ćeš se povući. Ako pak ikada pokušaš bilo kakvu osvetu ili zloću prema sinovima Adama prijetit će ti opasnost od Athumanunhovog oružja koji će štititi sinove Adama.

Biraj, Lilith, ili prisega i obećanje, ili tvoj život! Dakako, Lilith je prisegnula i obećala, ali je zauzvrat zatražila da je više nikada ne pohode i napokon je ostave na miru. Anđeli i Athumanunh vratili su se pred Stvoritelja i o svemu ga potanko izvijestili. Stvoritelj se složio i pomirio sa načinom na koji je ova 'zavrzlama' napokon razriješena.

Naime, Stvoritelj je pričekao da Adam zaspi, a tada mu je uklonio jedno rebro i od njega stvorio 'drugu ženu' za Adama koja će opet dobiti ime Eva, ali ovaj puta Stvoritelj je kod 'udahnuća' života Evi jasno dao do znanja da od nje želi da bude pokorna Adamu, jer Adam mu treba kako bi s njim izvršio poslanstvo na Zemlji gdje sada vlada nesklad i nered, a zauzvrat Eva je uvijek mogla zatražiti bilo koju pomoć Njega osobno, ili Njegovih pomagača anđela.



Pri tomu strogo je Stvoritelj zabranio, ali ovaj puta na izravan nagovor anđela, Evi da se ne približava nikako 'drvu znanja' koje raste usred Edena, jer je tamo pohranjeno znanje anđeoskog jezika 'Enochian', te na tom mjestu ne mogu djelovati anđeli, ali ni 'pali anđeli' barem je tako bio uvjeren Stvoritelj. No, Stvoritelj je bio upozoren i od 'mitskog pravednika' Athumanunha da bi 'drvo znanja' trebalo dodatno osigurati, te se sam ponudio da će čuvati stražu pod tim drvetom.

Naravno Stvoritelj je pristao, Athumanunhu dao izraditi moćno mitološko oružje nazvano 'žalac stršljena' (mač) i 'ražina bodlja' (koplje) kojim je mogao parirati svim 'anđeoskim oštricama' osim 'božanskoj vatri' kojom su anđeli izgarali u ljubavi za Stvoritelja. Athumanunh je tako dobio moćno oružje za koje je bio uvjeren da ga nikada neće morati rabiti, jer Adam je bio presretan s novom družicom koja ga je očarala onog trenutka kada se probudio i vidio je pored sebe, pa je malo pomalo Adam uveo reda i sklada među životinje i ostala bića koja su trebala napućiti Zemlju.

Dugo je tako vladala idila, svi su bili sretni, zadovoljni i zaokupljeni sa svojim dužnostima i poslovima i tu bi priča trebala završiti sretno i veselo, ali neće!

Što se za to vrijeme dogodilo sa Lilith koja je ostala u svojoj spilji na obalama Crvenog mora ... a Athumanunh Vam napokon mora i opisati koju je to on opasnost svojim izoštrenim čulima osjetio u spilji Lilith, ali ju je i zanemario, a tu svoju neopreznost Athumanunh će opetovati i u trenutku kada se sretne s Lilith drugi put, ali ovaj put ispod 'drva znanja' ...

Kako je vrijeme prolazilo, a Lilith više nitko iz 'Nebeske vojske' nije obilazio, niti joj je poklanjao pozornost, Lilith odluči potajno ući u Eden i vidjeti što se tamo u međuvremenu dogodilo. Prvo što je Lilith htjela znati bilo je da li se Adam promijenio, pa se ona uputila na mjesto gdje se on u to doba dana najčešće nalazio. No, susret Adama i Lilith nije baš prošao onako kako je Lilith očekivala.

Čim ju je Adam ugledao, njegove tamne smeđe oči kiptjele su od srdžbe i bijesa. Lilith ga je pokušala smiriti pitanjem: Jesam li ti nedostajala Adame? No, to pitanje još više razjari Adama i on skreše Lilith u lice: Zašto bi mi nedostajala ti ružna vještice?! Ti si 'dno dna' i za mene više ne postojiš! Lilith je pokušala ignorirati Adamov ispad bijesa, pa ga stoga upita kako je bilo nakon povratka 'fantastične četvorke'. Što je odlučio Stvoritelj nakon izvješća anđela i Athumanunha.

srijeda, 16.03.2016.

Nebeski rat 4

'Adamovo prokletstvo' i priča Lilith

Lilith je tiho odgovorila Athumanunhu: Ja se Adamu više ne vraćam, jer meni je tamo kod njega strašno, on je zao primjerak čovječanstva i poradi njega svi će ljudi, a i ja sama, postati zli. Adam po cijeli dan ne radi ništa korisno osim što kritizira moj izgled. Kada sam hranila životinje od kojih smo dobivali mlijeko, kožu, vunu ... on me vrijeđao kako sam im vrlo slična, čak sam i miris njihov poprimila. Kada sam mu pripremala slasne delicije i obroke u kuhinji, on me opet vrijeđao i požurivao, te govorio kako sam lijena i da mi treba pola dana da mu pripremim jelo ...

... po cijeli dan samo leži u hladovini, smišlja imena za životinje i nazive za stvari i biljke, a ja mu po pozivu moram donositi okrjepljujući napitak. Kad sam ja jednom pokušala predložiti ime nekoj umiljatoj životinjici on je u bijesu zgazio to malo stvorenje i zaključio da ono nije uopće korisno i ne treba postojati. Posebno je očaran i fasciniran svojim falusom, ponekad se sam igra s njim, a mene tjera da ga obožavam i divim mu se ...

... od silnog nerada on je dobio na težini i tijekom seksa pritišće me i vrlo je nezgrapan, pa sam mu ja predložila da promijenimo položaj, obrazlažući da sam ja lakša, ali on je tada sasvim poludio. Počeo je vikati da je njemu dodijeljen 'dominantan' položaj i da on treba uvijek biti iznad mene, te da nikada neće pristati da on bude ispod mene, a potom ... Ovdje je Lilith na trenutak prekinula svoju priču. Anđeli su bili iznenađeni i gotovo zbunjeni pričom, a Athumanunh pak je sebi u bradu promrmljao:

Zar nas to 'Adamovo prokletstvo' još uvijek prati?! Naime, Athumanunh se prisjetio sebe samoga i nekih svojih postupaka i promišljanja ... Athumanunh je tog trenutka u potpunosti razumio Lilith, a sebe je doživio kao Adama.

Zamišljen i na trenutak neoprezan Athumanunh 'srkne' kavu, te opeče usne i jezik, pa opsuje. Lilith se nasmije, a anđeli prijekorno pogledaju Athumanunha koji samo slegne ramenima. Nakon toga riječ opet uzme Sanevio: Lilith, zar ti ne znaš da svaka priča ima dvije verzije? Adam nam je ispričao istu priču, ali malo drugačiju, te on tvrdi da ti nikada ništa nije prigovarao, ali da si mu se ti po cijeli dan 'uvlačila' u njegove misli, zavodila ga, dražila ga, izmišljala priče i igre koje su ga gotovo izluđivale, a najgore je to što si ga ucjenjivala tim ... tim seksom kako si sama nazvala tu igru.



Lilith tada priđe svakom od tri anđela i stane se izvijati i trljati svojim tijelom uz njihova snažna anđeoska tijela. Na kraju to isto napravi i Athumanunhu. Dok su tri anđela ostali savršeno mirni, Athumanunha je ovaj postupak Lilith prvo uznemirio, a onda valjda i uzbudio, ali čula za opasnost su mu opet podivljala ... Sada je Athumanunh bio gotovo uvjeren da je cijela spilja, ili nešto u spilji vrlo opasno, ali gdje je?! Odakle dolazi ta opasnost?

Opet je Lilith prekinula Athumanunhova razmišljanja iznenadnim i neočekivanim pitanjima upućenim prvo anđelima, a potom i Athumanunhu: Odgovorite mi vi 'božanski pravednici', ali iskreno! Jesam li Vam poželjna, jesam li Vam lijepa? Odgovori i ti 'mitski pravedniče' sine Adamov! Jesam li ti poželjna kao žena? Anđeli su po drugi puta bili strašno zbunjeni, ali i Athumanunh je ostao na trenutak bez riječi.

Tada opet riječ preuzme Sanevio: Kakvo ti je to pitanje Lilith? Naravno da si predivna, pa i poželjna ... ili, kako ti kažeš 'seksi', ali kakve to veze ima s cijelom ovom pričom? Lilith se opet okrene prema Athumanunhu i opet ga iznenadi pitanjem: Čovječe, sine Adamov, želiš li leći sa mnom i imati seks? Odgovori iskreno! Athumanunh potpuno zbunjen promuca: Da, ali ... Lilith opet odlučno odgovori: No, ja ne želim seks s tobom! Što ćeš sada učiniti? Athumanunh se sada namršti i pomalo ljut ili uvrijeđen, možda povrijeđen, nije mogao dokučiti koji su mu osjećaji proradili, pa samo mirno odgovori: U redu ako ne želiš, ali ...

Lilith sve 'opasnijeg', na trenutak Athumanunhu se učinilo i sve 'demonskijeg', lica opet poviče: Zar me sada nećeš prisiliti na seks! Zar nisam povrijedila tvoj muški ponos i tvoje pravo da vladaš nad ženom, pravo koje ti je priskrbio još Adam?! Sada pak se u razgovor uključi i treći anđel imena Samenigolofu: Što ti je Lilith, to bi se nazivalo silovanje, a sam Stvoritelj to je zabranio! Zar ti ... Opet Lilith prekine Samenigolofua: Evo sada imate odgovor zašto se ne želim vratiti Adamu! Čuli ste moju priču i sada me ostavite na miru, ili činite što morate!

utorak, 15.03.2016.

Nebeski rat 3

Božanska Lady – 'prva feministkinja' ili 'bludnica pakla'

'Zašto me budite iz slatkog sna?! Odlazite i ostavite me na miru!' Još uvijek snena, ali odlučnim glasom odgovori Lilith. Moramo razgovarati s tobom. Poslao nas je Stvoritelj i imamo poruku za tebe. Lilith nije mogla dokučiti da li to u jedan glas govore sva tri krilata bića, ali ih je dobro poznavala po glasu, te je bila sigurna da su to Sanevio, Sanesiviu, Samenigolofu, ali tko je četvrti 'čudak' koji se drži po strani?

Lilith pozove svu četvoricu u svoju spilju (pećinu), ponudi im da sjednu i upita ih da li žele popiti kavu s njom. Dok su se tri anđela u čudu gledala i pogledavala, jer nisu baš bili sigurni kakav im to crni napitak nudi Lilith, četvrti (Athumanunh) spremno je prihvatio ponudu i dodao – 's malo mlijeka molim!' Sada se pogledi Athumanunha i Lilith po prvi put sretnu.

Athumanunh je vidio mnoge prekrasne žene na svojim lutanjima i koračanjima, ali Lilith obdarena ženskim oblinama, brončane puti, svijetle duge kose i dubinsko plavih tamnih očiju čiji pogled bi 'sledio' i samog Anubisa, Athumanunh do sada još nije vidio. Athumanunh, taj stari heroj bez imena, zaključio je da je to pogled koji odmah očara muškarce, a one koje pak ne uspije očarati lako nadmudri. Sve u svemu predivna, ali i fatalna žena istodobno.

Athumanunh prođe brzo svojim strjelovitim, znalačkim i ispitivačkim pogledom po unutrašnjosti pećine koja je u njemu budila ona čula koja su kazivala o opasnosti, a ovdje je sve bilo opasno, čak i svežanj svježih bijelih ljiljana koji su se nalazili u vazi. Athumanunh zaključi – ovdje je netom prije nas bio netko, a po svježem cvijeću netko tko je želio naklonost predivne Lilith. Raščupana kosa i razmazana šminka oko očnih kapaka Lilith Athumanunha je pomalo zbunjivalo, ali miris vruće kave smiri njegova čula za opasnost.



'Dakle, što naš otac Stvoritelj želi, zašto vas je poslao svu trojicu odjednom u pratnji ovog nepoznatog mi čovjeka?' Sanevio kao najstariji među nama odgovori vrlo smirenim glasom Lilith: 'Mir među svojom djecom. Mir na Nebu i na Zemlji ...' Lilith bijesna prekine Senoya: 'Gluposti! Govoriš gluposti dragi moj Sanevio, ja znam da On želi samo udovoljiti svom miljeniku Adamu, a ja bih se trebala sada vratiti tom zločestom i sebičnom biću kako bi on mogao ispuniti naum Njegov ... Ne dolazi u obzir!'

Sada se umiješa Sanesiviu: 'Smiri se Lilith, Stvoritelj voli svoju djecu, a Njegova ljubav podjednaka je za tebe i Adama.' Lilith je ta Sanesiviueva opaska izgleda još više iritirala pa je ona nešto ružno promrmljala, a Athumanunh nije mogao sa sigurnošću to prevesti na svoj jezik. Potom se u razgovor uključio i Samenigolofu: 'Daj Lilith, budi razumna i ozbiljna Stvoritelj traži da se vratiš i riješiš svoje nesuglasice s Adamom. Jadnik je shrvan i slomljen tvojim odlaskom, nije mu uopće jasno što je učinio krivo.'

Lilith se iznenada histerično nasmije, a Athumanunh kao da je vidio na trenutak suze u njezinim očima ... ali odjednom njezine oči zadobile su strašan i prijeteći oblik. Pogled u njima bio je 'mačkast', napola odlučan, napola nesiguran, Athumanunh je sada bio sasvim siguran da je to pogled zbog kojeg se upada u nevolju. Da, oči Lilith upravo su tako izgledale, izduživale su se prema profinjenim, elegantnim obrvama, smještenim samo nekoliko centimetara od padajućeg pramena svijetle raščupane kose.

'Dobro, hajde, molim Te, onda nam Ti Lilith ispričaj svoju priču zašto si napustila Eden i Adama!' Napokon se umiješao i sam Athumanunh ...

ponedjeljak, 14.03.2016.

Nebeski rat 2

Crveno more – 'ocean krvi'

Odjednom u ovoj priči, u koju je zalutao i sada kroz nju korača, Athumanunh ima osjećaj da su svi počeli djelovati, pa čak i sam Stvoritelj. Naime, prvi se pokrenuo sam Adam koji se na sve požalio i potužio Stvoritelju. Stvoritelj je napokon proniknuo u 'stvarni' naum svog 'miljenika' kojemu pomažu još neki 'pali anđeli', te napokon izdaje zapovijed 'božanskoj vojsci' za početak priprema za konačni obračun s 'nebeskim pobunjenicima'.

Istodobno Stvoritelj k sebi poziva tri 'anđela liječnika' i Athumanunha kao 'mitskog pravednika', te im izdaje jasne i precizne zadaće – pronaći Lilith koja je u međuvremenu 'pobjegla iz raja', vratiti je Adamu, ili ako ona odbije povratak, utopiti je u moru.

Zašto se Crveno more naziva baš 'Crvenim'? Da ne povjerujete u isti mah, ali opet, prema mitološkim predajama i pričama to je povezano s Lilith. Njezina spilja u koju se sklonila nakon bijega iz Edena nalazila se negdje na obalama današnjeg Crvenog mora (to more prije njezinog dolaska mora da je bilo plavo poput ostalih mora, ali nakon događaja na njegovim morima, a kasnije će Vam te događaje opisati Athumanunh, te nakon prolivene ljudske, ali i demonske krvi, more mora da je bilo Crveno – po Athumanunhu).

Problemi za Stvoritelja, anđele i Athumanunha u ovoj priči tek počinju. Lucifer i Samael i dalje podrivaju jednom stvoren božanski red, anđeli imaju sve veće muke i prisiljeni su otvoreno ući u sukob s djecom Lilith, a Athumanunh pak je neoprezan zamalo 'zaglibio' u strastvenoj zamci koju mu je pripremila sama Lilith, te da mu uvijek oprezna (kada su u pitanju žene bez obzira bile one vještice, 'demonke' ili nešto treće ...) Reyamanunha nije nesebično pomogla, tko zna kako bi priča završila.



Athumanunh i 'anđeoska fantastična trojka' (Sanevio, Sanesiviu, Samenigolofu) vješto vođena Athumanunhom pronaći će (Lilith) skrivenu u jednoj pećini pored toplog mora južnog. Zašto se Stvoritelj odlučio za ovako drastičan i rizičan potez?!

Dakle, prema mitu, 'Božji prvi' pokušaj stvaranja čovječanstva rezultirao je kreacijom i stvaranjem androgenih bića koja su muška i ženska, ali u temelju jednaka kao jedno te isto biće. No, na samom početku Stvoritelj je spoznao da njegova kreacija muškarca (Adam) i žene (Lilith) dovodi do problema, jer ako su oboje stvoreni od 'praha zemlje' onda bi se oba bića trebala ponašati jednako.

Ipak, Adam je od prvog trenutka odlučio odbiti ravnopravnost s Lilith i nastojao je iskazati i nametnuti svoju dominaciju, jer je krivo shvatio Stvoriteljeve riječi gdje mu On poklanja Lilith kao 'pomagača'. Onog trenutka kada je Lilith odbila priznati Adamovu dominaciju nastao je i prvi problem koji traje sve do naših dana. Muškarac (Adam) je izgubio polovicu svog 'božanskog bića' u sebi, a isto se dogodilo i ženi (Lilith) kada je napustila muškarca (Adam).

Dakle, dogodilo se po Athumanunhu upravo to da se Adam, pod uplivom svoje 'mračne strane' (Lucifer), poistovjetio sa svojim 'Ja', a pri tomu je potpuno zaboravio na Lilith koja je zapravo bila njegovo drugo 'Ja'. Da bi stvar bila još gora, Lilith istodobno pod uplivom svoje 'mračne strane' (Samael) 'bježi' od Adama i time je ona zapravo 'izgubila' svoju polovicu, svoje drugo 'Ja'. Time je šteta počinjena i Stvoritelj mora brzo djelovati ako želi popraviti tu novonastalu štetu, pa šalje 'anđeosku trojku' i 'mitskog pravednika' u potragu za Lilith.

Tek sada može uslijediti Athumanunhova priča: 'Onda, u ono doba, kada su Noći još uvijek bile svijetle, iznenada, ničim izazvana, podigla se snažna oluja koja je potrajala nesmanjenom žestinom tri dana i tri noći, a kada se smirila postalo je jasno da je nastupila jesen.

Tog jutra ispred tamne i skrovite pećine, na stjenovitim obalama još uvijek toplog mora južnog, netko je snažnim glasom dozivao: Lilith! Lilith! Probudi se, Lilith izađi! Predivna žena, tijela poput tijela božice polako je otvorila svoje snene plave oči. Na trenutak ih protrljala rukama, još uvijek snena, ali i zbunjena. Na ulazu u pećinu stajala su tri krilata stvorenja i nekakvo čudno biće koje kao da je imalo krila, a opet nije (Athumanunhov ogrtač lagano je lepršao na vjetru) ...

nedjelja, 13.03.2016.

Nebeski rat 1

'Ljudski hibridi'

Dakle, ono što je stvorio Stvoritelj, 'pobunjenici' ('pali anđeli) i njihovi potomci Nefilimi samo su usavršili, jer su shvatili da je to dobro i za njih same. Do te 'nedozvoljene' (od strane Stvoritelja) intervencije prvi ljudi u Raju nemaju potrebu za ničim, oni su goli i podjednaki, a muško i žensko samo su principi dvije strane jedne medalje napisao bi Athumanunh. No, Lucifer je već u 'svađi' s Demiurgom (kreator, stvoritelj po Athumanunhu) i želi se osvetiti za svoje svrgavanje s trona hijerarhijskog, pa smišlja podlu osvetu.

Dakako, tijekom te pobune Lucifer je pronašao i zadobio pristalice, a jedan od najvjernijih njegovih istomišljenika je (pali arhanđeo) Samael koji se uz sve to, eto, još i zagledao u 'ženskog hibrida' imena Eva (Druga žena Adamova).

Lucifer i Samael obojica zajedno kuju pakosni plan, te Lucifer vidi priliku napakostiti Stvoritelju i dokazati mu da su njegove kreacije promašaj, a Samael pak više ne može nadzirati i suzdržavati se od požude za predivnom 'ljudskim hibridom'. Samael se sve više približava Evi u obličju zmije i kroz priče joj 'puni' glavu nevjerojatnim stvarima koje zbunjuju ionako zbunjenu Evu. Lucifer pak za to vrijeme opsjeda Adama i opet 'puni' njegovu glavu njemu nerazumljivim stvarima.

Na kraju, sukob Adama i Eve je neizbježan. Dakle, općepoznata i priznata priča o Adamu i Evi i njihovom boravku, a kasnije i izbacivanju iz Rajskog vrta, traži nekakvo povijesno objašnjenje. Dok su bili u raju, Adam i Eva su bili goli i to ih uopće nije smetalo i nisu se sramili i nisu osjećali nikakvu drugu potrebu. Uzimanje jabuke, na nagovor zmije Samaela (Lilith u obličju Samaelovom – po Athumanunhu), završilo je pojavom srama te oblačenjem tih prvih ljudi. To pak sada strašno ljuti njihovog Stvoritelja, ali da li je to stvarno poruka koju Athumanunh želi ispisati ovom pričom?

Naravno da nije! Athumanunhova priča o Adamu i Evi zapravo je priča o ključnom događaju u čovjekovom razvoju – dobivanju mogućnosti razmnožavanja. Isto tako 'izdajica zmija' nije bila niže biće, već pobunjeni Nefilim, ili 'pali anđel' koji 'zna tajnu' koja nedostaje da bi 'hibrid' postao 'konačan proizvod'. Nadalje, opet se Athumanunh mora vratiti malo k drevnim Sumeranima koji su doista tu priču zapisali i tu 'izdajicu' nazvali zmijom (na drevnom jeziku Sumerana riječ 'nahash' stvarno i znači 'zmija', ali i označava onog koji nešto otkriva - po Athumanunhu).


Athumanunhov prikaz stabla 'ljudske geneze' iz koje se vidi da je Stvoritelj odustao od Kajina čiji potomci završavaju u dekadenciji, a ljudski rod vodi preko Šeta (trećeg sina)

Dobro, sada Athumanunh može malo priču skrenuti na fantastčnu 'četvorku' (anđeli u društvu s Athumanunhom) i njihovu 'nemoguću misiju' vračanja Lilith natrag u zagrljaj Adamu, a do tada je na Zemlji već sve pripremljeno za otvoreni sukob Neba i Zemlje.

Sada već polako Athumanunh može zaključiti – spoznaja 'ženskog hibrida' da nikada neće imati potomstvo, kao i 'frustracija muškog hibrida' koji se osjeća 'odgovornim' za to pala je na 'plodno tlo' koje su pripremili 'pali anđeli' (Lucifer i Samael, a svatko od njih za svoje osobne potrebe osvete ili zadovoljenje požude što će kasnije religije prepoznati kao nešto vrlo opasno, a da je bilo opasno bilo je, jer vrlo brzo to i dovodi do 'konflikta' u raju, te prijeti harmoničnim i idiličnim odnosima stvorenim na Nebu – po Athumanunhu) ...

subota, 12.03.2016.

Nebeski rat

Konflikt u Raju

Od samoga početka Osvita Vremena Athumanunha je 'mučilo' pitanje: 'Zašto je Stvoritelj odlučio 'ljude stvoriti na sliku svoju'? Zašto nisu, anđeli, arkhanđeli, principali, dominati, kerubini, serafini ... ta nadnaravna i božanska bića, bili stvoreni na sliku Stvoritelja? Zašto je uopće Stvoritelju trebao čovjek? No, Athumanunhu je sasvim razumljivo da Stvoriteljev naum nije bio 'iz hira' ili 'bez veze', pa će odgovore koji ga 'opsjedaju' pokušati potražiti u novoj priči, među Božanskom vojskom predivnih bića koja ispunjavaju volju Stvoritelja.

Tako Athumanunh mora krenuti s pričom od trenutka kada je na Nebu zavladala harmonija i blaženstvo, a na Zemlji sve je bujalo od života, a onda se pojavio čovjek (Adam i Lilith). Ljudi, te nove božanske kreacije, za koje je sam Stvoritelj zatražio od svih 'bića nebeskih' neka vole to novostvoreno i krhko biće više nego sebe, narušili su mir, harmoniju i slogu, pa se dio anđela odjednom pobunio i odmetnuo od Stvoritelja.

Naime, do trenutka 'stvaranja' čovjeka, Stvoritelju je najdraži i njegov miljenik jedan od četvorice arhanđela. Njegovo ime je bilo Lucifer (Svjetlonoša), mlađi Mihaelov, brat te stariji Gabrijelov i Rafaelov. Lucifer je otvoreno otkazao poslušnost Stvoritelju, te mu prigovorio da su ljudi koje je stvorio neiskreni, pokvareni, sebični i spremni ubijati ... nikako oni ne mogu biti savršeni i ne mogu oni zadobiti ljubav anđela.

Ovakav javni negativni istup Lucifera razljutio je Stvoritelja, a kad je još k tomu Lucifer želio okrenuti i svoju braću protiv njega, Stvoritelj je zapovjedio Mihaelu neka odmah uhiti i sputa Lucifera, te ga zatvori u Pakao. Dakako, Mihael je to bez pogovora i učinio.

Dakle, sada Athumanunh mora malo na samo sebi svojstven način 'zakomplicirati' stvari u svojoj priči ako želi objasniti ono što je naumio. Zašto je Stvoritelj morao stvarati čovjeka i s njim ući u svjesni rizik, kad je imao sve što mu je trebalo? Naime, stare predaje, a i legende pričaju da je Stvoritelj stvorio ljude (muškarca i ženu) u naumu da oni vladaju Zemljom. Naravno, na Nebu je imao anđele i tamo je zavladala harmonija i red koji su mu bili potrebni, ali Zemlja je bila još uvijek divlja.



Najvjerojatnije je Stvoritelj imao dobar naum, jer ljudi su mu potrebni kako bi proizvodili hranu za sebe, ali i za ostala božanska, anđeoska i ina mitološka i nadnaravna bića. Uporište za ovu priču Athumanunh traži u starim mitološkim predajama drevnih Sumerana. No prvi zapisi drevnih Sumerana jasno kazuju da su prve ljude (čovjeka) zapravo stvorili Nefilimi!

Eto ga sad! Sada Athumanunh mora nešto napisati o tim Nefilima. Dakle, ti Nefilimi su zapravo 'hibridna bića' potomci 'sinova Božjih' i 'kćeri Ljudskih' i oni će još više zakomplicirati stvari i izazvati 'konflikt' koji će dovesti do 'Nebeskog rata' u koji će jednostavno biti 'uvučen' i sam Athumanunh taj stari Legatus morat će se staviti na čelo ljudske vojske, odnosno, povesti i organizirati ljude u borbi protiv demona, ali i novih kreatura Noći – vampira, odnosno, opasnih i zločestih 'lilina' i 'sedima' (kreatura i zloduha djece Lilithine – po Athumanunhu).

Ovdje kod Nefilima Athumanunhova priča počinje se 'komplicirati', jer Nefilimi su zapravo potomci anđela, točnije 'palih anđela', (onih koji su se prvi pod vodstvom Lucifera pobunili protiv volje Stvoritelja), pa tako ta 'anđeosko-ljudska hibridna bića' koja su zapravo trebala imati 'korist' od Stvoriteljevih 'hibrida' (oni više neće trebati ništa raditi, jer to će 'preuzeti Stvoriteljevi 'hibridi) usavršavaju Stvoriteljeve 'hibride' ... Naime, Stvoriteljevi hibridi u početku nisu imali sposobnost daljnjeg reproduciranja, odnosno razmnožavanja.

Athumanunhu je tu sve sasvim razumljivo da Stvoritelj nije za čovjeka (barem ne u tom početnom trenutku) predvidio tu zadaću – produženja vrste (razmnožavanje), ali dok je to Adamu možda donekle razumljivo Lilith to nije baš sasvim dobro razumjela ...

petak, 11.03.2016.

Aspekt Noći 8

Zmija, požuda i slabost žene

Prije nego Athumanunh 'skrene' ovu priču o 'padu čovjeka' poradi ljubomore prema 'mračnim' (ktoničkim - podzemnim) božicama koje nastaju u mitologiji poradi slabosti 'Prve žene', (ali i 'Druge žene') malo će se pozabaviti nečim što opet 'poput prokletstva' nose samo žene ... da, to je mjesečnica (menstruacija) koju je kod žena 'izazvala' zmija!

Eh, o čemu i čega se sve neće dosjetiti taj Athumanunh?! No, dobro, dakle, opet samo na sebi svojstven način mora to malo pojasniti Athumanunh, taj stari heroj bez imena što vidio je i prošao tisuće bitaka što 'Dobro' vodilo je protiv 'Zla' ...

Zašto je baš obličje zmije uzeo 'zločesti' Samael kada je želio 'zavesti i navesti' Evu na grijeh, pa se onda umiješala Lilith kao personifikacija Mjeseca (jer jedino Mjesec ima moć carstva snova, mašte i romantike ... koliko god da su 'kćeri Evine' Lilith odbacile, sama Lilith to nikada nije učinila).

Dakle, Mjesec sam sebi nije potreban, on je potreban drugima kako bi mogli sanjati, maštati ... pa stoga Mjesec na sebe preuzima i tu ženinu 'krivnju' mjesečnice. Zmija zapravo u mitologiji predstavlja simboliku plodnosti, besmrtnosti, obnavljanje, liječenje, ali i Zlo.

Upravo ovdje, u personifikaciji Lilith s Mjesecom, Athumanunhova priča jednostavno mora 'skrenuti' prema Hekati (titanka) koja je u mitologiji gospodarica neba, mora i zemlje. Lilith drži ključeve podzemlja, pa kao zaštitnica cjelokupne magije, posebno čarolija koje su u vezi s ljubavnim činima i prizivanjem mrtvih, Lilith je povezana i s Mjesecom, a preko njega i sa životom žena.

Tijekom spolnog sjedinjenja Samaela (čije je obličje zapravo uzela Lilith) i Eve, a zapravo Eve i 'Zmije', ta zmija grijeha i zločestoće jednostavno je ugrizla Evu. Dakle potekla je krv, nečista krv je zapravo nečisto sjeme Samaelovo. Kasnije Eva zavodi Adama u trenutku kada ima mjesečnicu i tu opet sada Eva (druga žena) na sebe navlači prokletstvo mjesečnice za vrijeme koje je zabranjeno spolno općiti muškarcu i ženi, jer tada (kada žena ima mjesečnicu) Lilith je najmoćnija i najopasnija, zapravo, prema mitološkim pričama ona je nazočna i jedini joj je cilj 'skupiti prosuto sjeme' muškarca koje ne završava u utrobi žene.

Upravo tim i takvim 'skupljenim prosutim sjemenom' Lilit oplođena rađa najopasnije demone. Mitološka priča tu ne staje i ide dalje, pa tako sva djeca začeta izvan braka postaju 'lagan' plijen Lilith. U srednjem vijeku muškarac nije smio čak ni tijekom seksualnog čina vidjeti potpuno obnaženu svoju zakonitu suprugu, jer djeca začeta na taj način opet su smatrana kao djeca s 'potlačenom dušom' koja naginje Lilith.


Athumanunhovo moćno mitološko oružje nazvano 'žalac stršljena' (mač),'ražina bodlja' (koplje) i 'kornjačin karapaks' (štit) kojim može parirati svim mitološkim oružjima, pa čak i samim 'anđeoskim oštricama' (osim 'božanskoj vatri' kojom su anđeli izgarali u ljubavi za Stvoritelja).

Takvo mitološko 'univerzalno' vjerovanje u seksualne slabosti tijekom spolnog čina muškarca i 'kćeri Evine', a u korist Lilith, uspjelo se zadržati sve do kraja 19. stoljeća, (možda po Athumanunhu i do kraja 20. stoljeća u nekim ruralnim sredinama). Dakle, to 'univerzalno vjerovanje', po Athumanunhu, direktan je i jedan od najodgovornijih krivaca za svu mračnu seksualnu dekadenciju Srednjeg vijeka i sve do kraja 19. stoljeća Novijeg doba.

Evo zašto: bila je 'zabranjena' svaka emocija, pa čak i u mislima, ljubavnika, supružnika ... jer bilo koja grimasa na licu žene mogla je izazvati dekadenciju djeteta. Athumanunh ni zamisliti ne želi kako su se uopće žene osjećale poradi toga, no, ovaj put, iako to opet po Athumanunhu nije nikakvo 'pravedno' olakšanje za ženu, ista zabrana vrijedila je i za muškarca.

Sve te, Athumanunhu nerazumljive, zabrane postajale su sve rigoroznije i potpuno uništavale intimni seksualni život čovjeka (samo muškarac i žena zajedno po Athumanunhu nose zajednički nazivnik čovjek), pa je taj čin postepeno uzurpiralo kompletno pravo samo i jedino za razmnožavanje (produženje vrste). No, ipak, negdje oko 13. stoljeća (po Athumanunhu) 'trubaduri Mediterana' počeli su buditi romantiku i slaviti ljubav i brakovi plemstva koji su do tada isključivo planirani i nadzirani počeli su se mijenjati.

Naime, u tim 'planiranim i strogo nadziranim brakovima' Athumanunhu nije ni čudno što su bračne prijevare uzimale maha, ali valjda je tako moralo biti jer trebalo je sačuvati zemlju, vlast i kraljevske saveze, a Athumanunhu je poradi toga i puno razumljivije zašto se sva krivnja 'prebacila na Lilith' ...

utorak, 08.03.2016.

Aspekt Noći 7

Majčina uspavanka (lullaby ili lillu by)

Koračajući kroz mitologiju u potrazi za 'Prvom' i 'Drugom' ženom Athumanunh nailazi i na uspavanku koju majka pjeva svojem djetešcu ... promišlja tako Athumanunh malo i o 'slovkanju' (spelling) – nije li možda netko krivo shvatio 'majčinu uspavanku' kojom ona zapravo želi odvratiti 'strašnu Lilith' od svojeg djetešca?!

Zar možda nije to umjesto 'lullaby' (uspavanka) trebalo biti 'lillu by' (Lilith odlazi!) ... ? Ovdje se u priči Athumanunh opasno približio 'nepravednom' prikazivanju Lilith kao demona kojem se pripisuju tri 'demonske djelatnosti': zavođenje i seksualno iscrpljivanje muškaraca (poglavito oženjenih), krađa i ubijanje male dječice i uzimanje obličja Nemaha (demona, vještice, vampira, sucube ...)

Bilo kako da bilo Lilith je već tisućama godina sinonim za nešto demonsko, nadmoćno, seksualno-magijsko ... Muškarci, ali i 'kćeri Evine' strašno se boje Lilith koju proganja i spaljuje na lomači strašna inkvizicija jer eto 'Ona' zna i umije stvari koje ne bi trebala. Kada pak u Srednjem vijeku pokaže otvoreno svoju seksualnost 'Ona' postaje bludnica u čije je tijelo ušao 'Nečastivi' te završava na giljotini ...

Najopasniji protivnici Lilith su 'kćeri Evine' koje su u strahu za svoju djecu i muževe. Noć postaje bojno polje 'kćeri Evinih' i Lilith. Tako se Lilith tradicionalno predstavlja kao 'negativka' i oličenje strašne demonske sile. Krivnja joj se propisuje pod krinkom da 'Ona' to zapravo radi iz osvete za nanesenu nepravdu, za progon i zabranu povratka u Eden ...

Međutim, Lilith iako je zapravo mudra, samosvjesna i pametna, pa ako i njezina želja za ravnopravnošću s muškarcem nije nikakav grijeh, ona grijeh čini u trenutku kada se želi 'izjednačiti' sa samim Stvoriteljem. Athumanunh se mora i može složiti da svaka žena u sebi nosi oba 'ženska principa', jer ako je Lilit odvojena od Eve u ženskoj psihi pojavljuje se seksualna nezainteresiranost žene.

Na Athumanunhovu žalost, kod današnjih žena Lilith je prisutna tek u 'tragovima', jer mnoge današnje moderne žene tek nakon što dožive i pretrpe za Athumanunha neopisivu podjarmljenost i podređenost u sebi 'bude' Lilith te se zapravo pretvaraju u 'ranjene i opasne zvijeri' te skreću u muškarcu neprihvatljivi i potpuno nerazumljivi feminizam.



Još jednom Athumanunh opetuje da ništa nema protiv ženske emancipacije i potpune ravnopravnosti s muškarcem, ali Athumanunhu pomalo 'smeta' kada doživi prezriv pogled žene kojoj želi ustupiti sjedeće mjesto u tramvaju ili kada se požuri i otvori vrata neke jednostavne trgovine (ove moderne otvaraju se ionako mitološki i feministički na 'sezame otvori se') pa i u tom pokušaju doživi kritiku: 'Hvala, nije bilo potrebno, to sam mogla i sama!' ...

Athumanunh opet ne razumije zašto današnje žene (ovdje se ne računaju djevojke u pubertetu i adolescentice) postaju 'očarane' svojom zavodljivošću i tijelom (njegovim skrivenim tajnama i moćima) tek negdje oko ili čak i nakon 40-te godine! Nakon tih godine kao da se odjednom 'bude', kao da se nekim 'čudnovatim' povratkom vraća njihova druga polovica osobnosti.

No, ipak, Athumanunh je zamijetio i zapisao da 'rat između Eve i Lilith' bjesni na još jednom bojnom polju. Naime, Eva zadovoljava sve svoje potrebe u jednoj (prvoj) vezi s muškarcem, dok Lilith to jednostavno ne može, pa 'skače' iz veze u vezu i stalno bježi i pati od ljubomore prema Evi.

Na drugoj strani Eva je ljubomorna na Lilith jer ona (Lilith) je slobodna, a ona (Eva) je 'prikovana' za obitelj i muža ... Tako 'malo po malo' Eva i Lilith zapravo naginju prema 'onoj koje se boji' i sam mitski pravednik Athumanunh, a to je Lamia. Ta predivna mitološka kraljica zapravo je opasan 'duh Noći' koji potajno 'ljubuje' s mitološkim bogom Keresom, a opasna vojska su joj 'osvetoljubivi duhovi' (oni koji su umrli nepravedno i nisu sahranjeni po obredniku) ...

ponedjeljak, 07.03.2016.

Aspekt Noći 6

Vila kućnog ognjišta

Dakle, sve što se događa u neprekidnom 'ratu' između 'patrijarhalne Eve' i 'matrijarhalne Lilith' zapravo se događa u psihi žene. Naime, dok je Eva poput vile kućnog ognjišta 'željna i žedna' za odobravanjem i ljubavlju supruga (oca familije), Lilith je poput 'užasa' kojeg se boji svaki muškarac.

Lilith se jednostavno mora kretati i ne želi biti podređena, sputana i okovana, ne želi biti ovisna, ne želi biti birana već želi birati i sama određivati ... poradi te svoje samosvijesnosti, samosvojnosti, snage, neosvojivosti, slobode i strasti ona je u stalnom 'sukubu' s malom, ovisnom i slabom Evom.

No, Lilith time na sebe navlači 'ljutnju i nerazumijevanje' muškarca koji u toj odluci i izboru Lilith vidi opasnost po Svijet ljubavi, djece, sklada i reda, te muškog poimanja žene i njezine uloge u majčinstvu i produžetku (nastavljanju) vrste. Čitavo to vrijeme sama Lilith 'izgara u ljubomori' i pati od ljubomore prema Evi koja je ostala u 'čvrstom zagrljaju muškarca'.



Lilith je muškarcima potpuno nerazumljiva, a njezina igra 'svijetlosti i sjene' čak ih i plaši jer muškarac kod te igre nije u stanju odrediti u kojem trenutku žena ima ulogu Božice, zloduha, zavodnice, 'đavolje nevjeste', ubojice ... božje milosnice ... Muškarci će u svom odabiru žene uvijek izabrati Evu, ali će zauvijek čeznuti za Lilith ...

Dakle, ideja o mnogim 'mračnim' ženskim božanstvima kroz mitologiju započela je u glavama muškaraca, Athumanunh je uvjeren da Lilith nije mogla izmisliti žena morao je to biti muškarac! Sve je tako počelo još na početku Vremena, pogoršalo se tijekom Srednjeg vijeka gdje su žene spaljivane na lomačama samo zato jer bi pokazale da nisu 'intelektualno inferiorne' ...

Na kraju će Athumanunh zaključiti: žena je muškarcu od samoga početka bila tajna u koju on nikada nije bio kadar proniknuti, a muškarac je ženi potpuno razumljiv od samoga početka ... jer na kraju ipak ne postoji ni jedan muškarac, bio on bog, čovjek ili anđeo (kao više biće), kojeg nije zapravo rodila žena.

nedjelja, 06.03.2016.

Aspekt Noći 5

Supružnica ili ljubavnica – slabost žene

Ženska mudrost, odnosno mudrost žene naveliko nadmašuje mudrost muškarca – zapisat će Athumanunh, ali će odmah dodati – žena je 'strašna' majka, ali i 'opasna' ljubavnica. Za razliku od muškarca, koji je 'jedinstven' (uvijek jednak, svi muškarci imaju nešto zajedničko – ne mogu prepoznati 'dvojnost žene' ako im žena u tome ne pomogne – po Athumanunhu), žena je istodobno kompleksna (složena) i dvojna.

E, da, sada malo to mora Athumanunh na samo sebi svojstven način objasniti. Koliko li je samo puta do sada Athumanunh, taj stari heroj bez imena, veteran tisuće bitaka Dobra sa Zlim, mitski pravednik ... upadao u nevolje jer nikada nije baš do kraja razumio želje, zahtjeve, zagonetke, tajne, poglede ... koje mu je slala, a i još uvijek mu ih šalje Reyamanunha.

Naime, Athumanunh je tipični, gotovo ogledni primjer 'jedinstvenog' muškarca koji bez obzira što baštinio je mudrost čovječanstva nikada nije baš do kraja razumio aspekt (lat. aspectus - izgled, pojava, lik, stajalište, gledište) žene i njezine dvojne prirode. Athumanunh izuzetno poštuje sve žene, gotovo izgara u svojoj naklonosti prema njima, ali ako mu žene (prijateljica, sestra, supruga, kćer, majka, baka, teta, strina ... ljubavnica - s ovim Athumanunh još jednom dokazuje slabost muškarca) malo ne pomognu on je 'izgubljen' baš kao i svi muškarci.

Naime, sve žene (bez razlike) posjeduju 'praiskonski dvojni aspekt' žene i one su istodobno Eva i Lilith. Ova dva ženska aspekta trebala bi se kroz život žene 'spojiti i izbalansirati, međutim, događa se da jedan od ova dva aspekta ostane dominantan kroz cijeli život žene.

Taj praiskonski i prvobitni, nagonski, slobodni duh, koji postoji u duši svake žene, trebao bi se spojiti s prvim aspektom žene, s Evom, jer tada žena dostiže cjelinu, kako sama sa sobom tako i sa svojim muškarcem (izabranim životnim suputnikom po Athumanunhu).



Da ne bi bilo zabune, Athumanunh nema ama baš ništa protiv aspekta Lilith u ženi, pa će zapisati da bi on taj aspekt poistovjetio sa mitološkim kraljicama poput Hatšepsut, Kleopatre ili kraljice od Sabe ... no, žena mora biti svjesna te 'svoje sjene', žena mora 'prepoznati svoj Lilith aspekt' u ogledalu i mora ga stalno nadzirati.

Ako se žena totalno identificira (poistovjeti) s Lilith, žena će 'zaplivati' opasnim i nemirnim vodama ekstremnog feminizma. Athumanunh opet ništa ne zamjera feministkinjama, čak ih i razumije, ali samo do trenutka kada one borbu vode protiv muške tiranije vremena, prostora i same žene. No, kada ta borba preraste u 'bijesnu' i pri tomu se zaboravlja Eva, Athumanunh zauzima obrambeni stav i spreman je braniti se!

Eva i Lilith moraju spoznati svoje vlastite duboke izvore ženske mudrosti i svoje suprotnosti, jer tek tada je moguć 'trajni mir s muškarcem', odnosno sa suprotnim spolom. Žena je muškarcu potrebitija nego on njoj, a to je i bio glavni naum Stvoritelja kada je želio stvoriti Dobro. Nestrpljivost 'Prve žene' navela je Stvoritelja na stvaranje 'Druge žene' i tada započinje to žensko prokletstvo 'ljubomora' u kojem su i Lilith i Eva podjednako strašne i opasne.

Žena je za muškarca 'vidajuća i hranjiva' dobrota i on bez nje jednostavno ne može jer tada ne bi bio čovjek već bi bio anđel (jedino kod anđela ne postoje žene po Athumanunhu pri čemu on misli na anđeosku božansku vojsku. Dakako da žena može biti dobra poput anđela i Athumanunh je sasvim siguran da na Svijetu postoji više dobrih žena od muškaraca).

No, dobro, ovdje Athumanunhova priča 'seli' prema 'prokletstvu Evinih kćeri' koje se rađaju s 'dva ženska aspekta' ili su majke, svetice i mudre, ili su prostitutke, 'bič božji' i kazna za muškarce ... zapravo 'crna Kali' personifikacija ženskoga bijesa, a mitologija ih prepoznaje u dugačkom nizu ...

subota, 05.03.2016.

Aspekt Noći 4

Inkub i Sukuba

Djeca Lilith začeta s 'palim anđelom' nazivaju se 'lilimi', točnije inkubi (sinovi) i sukube (kćeri). Oni su zapravo 'ljudske kreature' koje imaju krila. Djeca koju je Lilith začela s raznim demonima pustinje na obalama Crvenog mora nazivaju se sedimi (zlodusi).

Kako je Lilith odbila vratiti se 'Prvom muškarcu' bez ispunjenja njezinih uvjeta, Stvoritelj je odustao od Lilith i 'Prvom muškarcu' dodijelio 'Drugu ženu' koju će Athumanunh ipak nazvati Eva. Čim je Lilith spoznala da sada Adam ima novu družicu poželjela mu se vratiti, ali za to je bilo prekasno, jer ulaz u Eden zapriječile su joj straže kerubina.

U obličju zmije, Lilith, da Lilith, a ne Samael (pali anđeo), navela je Evu na grijeh kušanja zabranjenog voća, a Eva je to samo naivno prenijela na Adama, ali i na ostala bića što živjeli su tada u tom vrtu rajskome. No, nekoga ipak Eva nije uspjela navesti na grijeh kušanja zabranjenog voća. Bila je to rajska ptica nazvana Milkam, Ovu rajsku pticu kasnije će kroz mitologija prepoznati pod nazivom feniks. Sada na trenutak Athumanunh mora skrenuti priču prema toj ptici.

O toj plamtećoj mitskoj ptici, od samog njezinog pojavljivanja u Osvit ljudske civilizacije, priče su stalno spekulirale, a spekuliraju još i danas. Njezin rajski i mitski predivan izgled možda predstavlja ljudsku nadu u kojoj ljudi vide nadu da besmrtnost ipak postoji i da život na kraju može pobijediti smrt.



Iako postojanje 'plamteće mitske ptice' nikada znanstveno nije dokazano Athumanunhu je zanimljivo kako o toj ptici pričaju i kazuju egipatska, grčka, rimska, kineska, mayanska, židovska, ruska, hrvatska ... i ine mitologije. Možda je ona ipak doista postojala i da li netko uopće sto posto može utvrditi da nikada nije postojala i da ne postoji još i danas!?

Athumanunh pak, taj stari heroj bez imena, taj gorljivi mitski pravednik, taj veteran koji sudjelovao je u tisućama bitaka koje vodilo je Dobro sa Zlim, vjeruje da će njegova Enhu ptica na kraju u posljednjoj bitci, nošena slobodnim vjetrom iznad šuma prekrasnog srebrenog bora, napokon pobijediti Zlo i donijeti Svijetu konačno Dobro.

Athumanunh je zapravo vrlo sretan što je to čudnovato mitsko biće danas samo plod mašte i proizvod vjerovanja ljudi koji mogu zamisliti i vjeruju u tu plamteću pticu, jer ... Athumanunh ni zamisliti ne može, a i ne želi znati, što bi li sve ovaj 'nesretni homotehnicus' što odavno je prije već izgubio ljepotu snova i zagonetnost mašte, mogao učiniti toj mitskoj ptici.

Što bi li mi danas bili kadri učiniti toj predivnoj ptici ... staviti je u krletku nekog zoološkog vrta i nakon početnog ushićenja zaboraviti je, a možda čak i prestati hraniti ... Ne! Athumanunh zadovoljno može zapisati i živjeti u mašti da ova 'plamteća ptica' vara Smrt po tko li već zna koji put i pruža posljednju nadu da će Dobro na kraju ipak pobijediti Zlo, pa neka vjerovanje u 'mitsku pticu' ipak ostane samo vjerovanje onih koji još uvijek sanjaju, a mi se vratimo natrag u priču o Lilith i Evi ...

Aspekt Noći 3

Rat 'Prve' i 'Druge'

Dakle, kada je Stvoritelj vidio da 'Prvom čovjeku' doista nedostaje njegova druga polovica 'Prva žena' koja u ovoj priči nosi ime Lilith (njegova božanska blizanka i družica), zapovijedi Stvoritelj svojim vjernim kerubinima (Saneviu, Sanesiviu, Samenigolofu, a Athumanunh će biti četvrti u toj potjeri za Lilith i pokušaju u kojem će 'Prva Ona' biti vraćena 'Prvom čovjeku') potjeru za odbjeglom 'Prvom ženom'.

Athumanunh i kerubini pronašli su Lilith u pećinama pustinje na obalama Crvenog mora, ali za njezin povratak bilo je prekasno. Ovdje Athumanunh mora početi svoju priču o Lilith, jer ovdje počinje Athumanunhovo poimanje žene koja je za Athumanunha vrlo kompleksno biće (možda je riječ 'složeno biće' mogao napisati Athumanunh) puno složenije od muškarca.

Athumanunh izuzetno cijeni žene (ovo morate imati stalno u vidu ako pratite Athumanunha u ovoj priči!) Athumanunh će ženu, tu drugu polovicu Stvoritelja (ako je Stvoritelj doista želio stvoriti čovjeka na 'sliku svoju' i želio je sigurno da on bude dobar), tog 'drugog blizanca božanskog', Athumanunh lakše poistovjeti sa 'božanskim stvaranjem života' ...

O čemu piše u ovoj priči Athumanunh? Jednostavno žena 'stvara' život (naravno, ne bez muškarca mora opet zapisati Athumanunh jer mitološka je tajna da ni Stvoritelj nije bio 'sam' kada je 'stvarao' čovjeka) Iako mitološka priča kazuje da je JEDAN stvorio DVA, a onda su DVA nastavila niz ... tu se još nešto moralo 'umiješati kod stvaranja' ... no ostavit će to Athumanunh za neku drugu priču i bolje da se vrati u postojeću priču.



Dakle, po Athumanunhu, žena rađa život, a muškarac samo teži kozmičkoj ravnoteži spajanja, za stvaranje života trebaju podjednako i žena i muškarac, ali žena je ipak nešto bliže početnoj božanskoj kreativnosti. Dobro, ali zašto se Stvoritelj ipak odlučio stvoriti i 'Drugu ženu' i opet je podredio 'Prvom muškarcu', ali u tom opetovanom stvaranju čak još više podredio ženu muškarcu (naime, prva je stvorena od 'zemaljskog praha', skoro slično 'finoj prašini' od koje je stvorio muškarca, ali drugu je stvorio od rebra, odnosno od dijela muškarca) ...

Ovdje priča počinje poprimati nešto kompliciraniji dio jer imamo 'Prvog', 'Prvu' i 'Drugu' i njihov međusobni odnos (interakciju) koju Stvoritelj nije želio, ali se ona dogodila, a to je: 'Prva' bježi od muškarca i ističe svoj praiskonski, nagonski, slobodni duh ravnopravnosti, potom muškarac od Stvoritelja dobiva 'Drugu', naravno tek kad je 'Prva' odbila vratiti se natrag ...

Tada 'Prva' postaje odjednom ljubomorna na 'Drugu', čak je i seksualno zavodi i navodi na grijeh. Kada 'Druga' spozna da je zapravo upala u 'zamku' 'Prve' ... započinje rat između njih dvije, a koje su opet 'jedna te ista' po Athumanunhu ...

četvrtak, 03.03.2016.

Aspekt Noći 2

Stvoriteljevi blizanci

'Dobro nam došla Zaštitnice naša, u ovo doba 'Bijelih snjegova!' No, krhka su krila tvojih 'Leptirica' i mogla bi biti slomljena. Zato sam došao i predlažem ti skloni se u tople i sigurne dvornice Asgrada, jer noćas će Athumazya i Actyalan plesati ledeni ples i baš je dobro što si s nama, a tvoj topli dah grijat će Alanđane koji ovamo dopratiše 'Gospodara Zaboravljenih.'

'Unakas, gdje je Alanđanin!?' – željela je znati Sonsyreya. Smiješak u kutu Unakasovih usana dyadonskhe kontese nisu razumjele, nije ga razumjela ni sama kontesa Sandrha, koja je sve teže skrivala svoje osjećaje prema tom nevjerojatnom alandskom pukovniku koji je uvijek bio prethodnica Andraghonovha.

No, itekako ga je razumjela princeza Sonsyreya: 'Ne mogu vjerovati! Baš sam glupa! Usred Sylenca, ispred tajnovitog Zimskog bedema, na samim vratima Kawamadhe, na mjestu gdje se gasi dan, ja tražim od tebe da ga prokažeš. Neka ti bude Unakas, ali noćas će se nebo Sylenca ipak morati otvoriti, jer noćas ću ja Njemu ušetati u san i svima vama pokloniti Svijetlu i Toplu noć koje se ni Panđa, taj stari lisac, više ne sjeća.'

Unakas se sada uozbilji i samo prozbori: 'O Handrho, ti koja si Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg, ti koja rukom možeš Zvijezde dodirnuti, ti koja obasjavaš ova vjetrovita prostranstva Sylenca ... Ti napokon razumiješ, napokon znaš! Brzo moramo krenuti, jer još malo i nestat će dan ovdje u Wolsha, pa će vjetrovi uskoro strašno plamtjeti i užasno stenjati. U toplini Mynetonkhe bit ćeš spokojna i sigurna, a On će ti se već pridružiti s prvim jatima 'Enhu' ptica koje su sada već raširile svoja krila i uskoro će se opet vinuti iznad Mynechyza i Kayonasha.'

Razgovor koji je njihova princeza vodila s Unakasom kao da su sad odjednom razumjele i dyadonskhe kontese. Ako i nisu razumjele sada su bile potpuno uvjerene da njihova princeza polako, ali sigurno, preuzima davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe.



Dakle, gdje se i kako pojavio problem u vrtu Rajskom, u Edenu Stvoriteljevom? Nije li Stvoritelj svojim 'blizancima' seksualno sjedinjenje podario samo za razmnožavanje, ili je ipak mislio i na njihov tjelesni užitak. Naime, kada se Lilit naljutila na Adama zbog njegove 'tvrdoglavosti i nespremnosti' na popuštanje nije bijesno izgovorila Adamovo ime, već Stvoriteljevo.

Ovaj bijes 'Prve' Zlo je jedva dočekalo i odmah joj 'podarilo krila' kojima je ona pobjegla iz Edena. Ubrzo je Adamu Lilith počela jako nedostajati, možda ne toliko poradi društva kojeg je imao u izobilju prvih stanovnika Rajskoga vrta, već poradi tjelesnih užitaka koje je dijelio s Lilith ... gotovo isto dogodilo se i s Lilith, ali za nju je ipak bilo prekasno.

Lilith je bijegom iz Edena postala družica 'paloga anđela' Samaela (Samael će kasnije imati još žena: Naama, Igrath i Mahalath, a Athumanunhu se ipak čini da su i te tri samo neko od obličja Lilith). Bilo kako da bilo, Lilith je ipak noćima posjećivala Adama, ali tada je Adam spavao i ona je slobodno mogla 'biti gore' u superiornom položaju ...

Adam se ujutro ničega ne bi sjećao, a dodatno su ga zbunjivali 'izdajnički' tragovi seksualnog čina (to što se događalo Adamu još i danas ponekad se dogodi dječacima koji samo što su zakoračili u pubertet, ali i odraslim i oženjenim muškarcima, a sve to zovemo 'noćna polucija' koja opet ne mora biti samo noću ...)

srijeda, 02.03.2016.

Aspekt Noći 1

Lilith – žena, majka, sucub, demon, vampirica, vještica, levijatan ...

Onda pak se Sonsyreya još nečega dosjeti i zapovjedi svojim kontesama: 'Zapalimo vatru i sjednimo oko nje, ogrnimo se toplim ogrtačima i čekajmo. Ako to rade oni, zašto to ne bismo uradile i mi?! Nešto se mora dogoditi, jer sigurna sam da sam samo na korak od Njegovog sna, osjećam ga po cijelom tijelu i kao da će mi srce iskočiti iz grudiju. Spremna sam za svoju Sudbinu.'

Čim su Dyadonkhe zapalile vatre, a nemirni plameni jezici stanu plesati neki tajnoviti ples, odmah potom, najprije tiho, pa onda još tiše, da bi napokon najtiše počele padati pahulje prvih 'Bijelih alandskih snjegova'. Dyadonkhe se ogrnu svojim ogrtačima i tada iznenada, niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače.

Tihi poput sjena, nečujno, poput tmine noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Bili su to Unakasovi 'Krilati jahači', strašni i šutljivi ratnici, ratnici koji su čuvali prostranstva Sylenca, ratnici koji su u žestokim konjaničkim karijerima jezdili dolinama Taweghe vješto se stapajući s krošnjama srebrenog bora, jer njihove su odore potpuno nalikovale tim krošnjama, tim iglicama koje je prošarao snijeg.

Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih alandskih konja i njihovih 'Krilatih jahača', a onda je pukovnik Unakas izdao snažnu zapovijed: 'Alandhos, ghan saluminhe ift Handrha!' Munjevitom brzinom pojave se bliješteće alandske oštrice i uz istodoban zveket nestanu pod plavetnim ogrtačima 'Krilatih jahača' ...



Dogodilo se to možda na samom početku Vremena, onda kada je Stvoritelj odlučio Svijet koji je stvorio pokloniti čovjeku. No, od tog praiskonskog trenutka započela je i 'Tajna'. Zašto je Stvoritelj, koji je doista vjerovao i želio Dobro, a Athumanunh je potpuno siguran u to Dobro, odlučio stvoriti 'Prvog muškarca' i to od najfinije prašine što iznjedre ih mitski Vjetrovi praiskonski na želju Stvoritelja ...

Znao je Stvoritelj da tom 'Prvom muškarcu', a da bi postao 'potpun' i 'dobar', treba i druga polovica, dakle 'Prva žena' ... no zašto jednostavno Stvoritelj nije 'postupak' opetovao na već provjeren način, nego je tu posegnuo za novim materijalom, a to je taj drugi put bila zemlja, Athumanunhu to opet 'golica' maštu i priča može početi.

Dakle, 'Prvi On' i 'Prva Ona' jednostavno su se jednom morali oko nečega razići. Eh, sad tko je zapravo 'prvi' počeo Athumanunh će to teško 'detektirati', ali sve je počelo upravo onim što je trebalo biti 'rajski užitak' i 'Njemu' i 'Njoj'. Tako je 'On' bio uvjeren da je njegovo pravo 'superiornost', no, 'Ona' se time nije mogla složiti i pomiriti i tražila je da ponekad mijenjaju 'superiornost' i 'inferiornost'.

Ako je Athumanunh malo previše zakomplicirao sada će to malo pojasniti. Dakle, radi se o 'poziciji' tijekom ljubavnog snošaja, da, tijekom seksa. 'Ona' je ponekad jednostavno željela biti 'superiorna' (gore, iznad .. možda bi trebao napisati Athumanunh) no, 'On' to jednostavno nije želio, ili nije mogao razumjeti i tako je počela 'prva mitska svađa' ljubavnika u 'rajskom vrtu' i to zbog čistog tjelesnog užitka ...

utorak, 01.03.2016.

Aspekt Noći

Kreature Noći

Anzu, Benu, Milkam, Feniks, Enhu ... kakav je ovo niz ispisao Athumanunh? Ne znate, nema veze, no sigurno ste čuli za 'Feniks' ili možda 'Enhu' ...

Athumanunhova 'Civilizacijska vrata' odjednom su se otvorila i Athumanunh je 'skočio' u novu mitološku priču u kojoj će koračati zajedno sa svojim Vitezovima vjetra, a ovaj put njegova (Athumanunhova) zadaća je pomoći 'božanskoj vojsci', odnosno anđelima i arkhanđelima, a glavni je oponent opasna 'kreatura Noći'.

Tko je 'Ona', ta 'noćna sablast', 'biće Noći', 'kćer Tamne strane Mjeseca', 'demon Noći', 'vampirica', vještica' ... a još desetke imena poput Ashera, Ananat, Binptah, Inana, Ishtar, Izida, Neit 'nadjenut' će joj Athumanunh, da bi na kraju jednostavno suzio na Nahemah ili još jednostavnije i razumljivije Lilith.

No dobro, dakle Athumanunh je 'skočio' u drugu priču i sada se nalazi negdje na obalama Crvenog mora i mora potražiti svoja tri suputnika za provedbu zadaće, a oni su redom: Snvi, Snsvi i Smnglof ... Da, 'polomit' će jezik svatko tko bude želio ovo pročitati stoga Athumanunh skreće pozornost da tu nedostaju 'samoglasnici' koje su u dostupnoj literaturi jednostavno 'dodali' razni pisci te imena Athumanunhovih suputnika i suučesnika u zadaći glase: Senoy, Sansenoy i Semangelof ...

No, Athumanunh ne bi bio Athumanunh da te svoje prijatelje ipak nije nazvao imenom svojim, pa će oni tako jednostavno nositi imena: Sanevio, Sanesiviu, Samenigolofu!

Strašna opasnost (svu četvoricu) vreba iz zraka, pa dok Athumanunhovi 'prijatelji' imaju vlastita krila, Athumanunh će trebati nekakvu 'zračnu potporu' (jer on krila ipak nema) ... da, Athumanunhu će nesebično pružiti 'zračnu potporu' upravo njegove mitske 'Enhu' ptice.



Sonsyreya je sada bila više nego sigurna da polako počinje razumjeti što su joj to simpatični starci Sychythe kazivali o tim davnim danima, o tom davno prije zaboravljenom Vremenu kada je Svijet već bio star polovicu. Konačno je povezala sve niti naočigled nevjerojatne i nezamislive tajne, a koja je bila toliko jednostavna i razumljiva, zapravo cijelo je vrijeme bila i vidljiva ovdje na samom rubu poznatoga Svijeta, ovdje u prostranstvima Sylenca gdje je tajnovita tišina naprosto vrištala.

'Princezo moja, što ćemo sada učiniti? Sva svijetla alandskog grada polako trnu, a nebom i dalje čujemo tiha šaputanja.' Upozorila je Sonsyreyu kontesa Dayanha, zapovjednica dyadonske luke Altemyrhe. 'Ne razumijem ovu tišinu koja nas okružuje Dayanha. Znam da je vrišteća tišina Sylenca koju sada čujete i vi pouzdan znak da samo na pravome mjestu, ali zašto je On onda podigao zidove u ovom carstvu hladnoće, snijega, leda i magle. Možda i nisam baš dobro shvatila priču o Vremenu Bijelih snjegova alandskih, ali ako se tama rasipa, a moje srce sve snažnije udara, gdje su onda sjene koje su nas trebale dočekati na ovom proplanku?!'

Zebnja i zabrinutost opet su polako obuzimali Sonsyreyu koja jednostavno nije mogla vjerovati da je stigla ovako daleko i da će sada morati odustati, jer vrata Kawamadhe nikako nije mogla pronaći. Sada odjednom Sonsyreya je opet osjećala da je vjetar Actyalan lomi, a magla Anybeatha opet joj skriva Zvijezde vodilje koje su je i dovele ovako daleko u nepregledna prostranstva Sylenca.

Bilo bi joj lakše kada bi se pojavili Unakasovi 'Krilati jahači' za koje je bila sigurna da su negdje vrlo blizu, ili možda Paskine 'Šumske patrole' čije poglede osjeća cijelim putem … lakše bi joj bilo i da se pojave strašni alandski vukovi, ali u ovoj vrištećoj tišini ništa se nije događalo, kao da je milijunima milja od ničega, kao da nije vrijedna, kao da opet doživljava teške poraze ...

<	ožujak, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...