Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

petak, 25.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 6

Hastatus (Athumanunh) – kod kralja Sama

Car Heraklije sada je bio ozbiljan: Naravno, Insula će biti vaša nagrada za vašu službu i odanost, ali ja trebam tebe i tvoje veterane za još jednu zadaću, a uvjeren sam da je samo ti i tvoji legionari mogu izvršiti. Athumanunh odmah podigne pogled i spremno odgovori: Zapovijedaj svijetli care, ja i moji veterani rado ćemo izvršiti tvoju posljednju zapovijed!

Dobro Hastatuse, nisam ni sumnjao da ćeš odbiti, tvoja odanost i tvoja hrabrost doista su neupitne i baš to sam za tebe čuo. Dobro, evo moje posljednje zapovijedi: 'Pronađi mi Hrvate i dovedi ih na ove prostore između Adrie i Dravane!' Athumanunh sada ostane zbunjen.

Čuo je Athumanunh za te Hrvate o kojima se priča da su Slaveni, ali da su i drugačiji od ostalih Slavena. Priče su kazivale da su vrlo mirni, ali i izuzetno opasni ako se izazovu. Uglavnom su pješaci naoružani čvrstim i teškim štitom, drvenim lukom i malenim otrovom natopljenim strijelama, raznim mlatovima, toparima i palicama, a osobito su vješti i krajnje opasni u borbama po klancima i močvarama ...

... Vrlo vješto služe se ratnim varkama i zasjedama, a raspolažu sa svakojakim sredstvima za borbu, pa čak i napravama za bacanje kamenja na utvrde. Konjanici su im uglavnom velemože, a naoružani su kopljima, lukovima i strijelama koje vješto izbacuju s konja, a krasi ih vrlo smjela taktika – udare iznenada, stanu bježati, a onda se okrenu i udare još snažnije ...

Iznenada Athumanunh, taj veteran tisuću bitaka s nemirnih limesa Rimskoga carstva, osjeti silnu želju da upozna te Hrvate, a unutarnji mu je glas šaputao da će to biti nevjerojatna avantura u kojoj će otkriti samoga sebe (Athumanunh tada još nije ni sanjao da u njegovim žilama zapravo kola i teče krv toga nevjerojatnog naroda – no, to pak je neka druga priča, ali za koju je Athumanunh uvjeren da će Vam i nju već jednom ispričati).



Hastatuse, povedi svoje veterane i mog slugu Demetrijusa, on zna gdje ćeš pronaći mog prijatelja, kralja Sama, koji će ti potom ispričati više o tim Hrvatima i uputiti te u njihovu postojbinu, pronađi ih i dovedi ih u moje carstvo, jer ja za njih imam naum i nakane. Trebaju mi ovdje ti zagonetni i nevjerojatni Hrvati ...

... Poslanik cara Heraklija, (Athumanunh) Hastatus Legatus Legionis, izgarao je od silne želje da napokon upozna te zagonetne Hrvate i da ih pridobije za nakane svog imperatora. Zato je Hastatus pozorno slušao što je o tim Hrvatima pričao moćni slavenski kralj Samo:

Tamo u krajevima rijeke Visle, sve tamo negdje do visova Tatre i Karpatskih gora, tamo prebiva tih sedam plemena (Kukari, Lobelići, Kosenčani, Muhlogorići, Horvatinići, Tugomirići i Bužani) jednoga naroda što sebe naziva Hrvati. Veliki su ti junaci među njima moj Legatuse, a osobito je to sedmero braće koji vladaju nad tim plemenima.

Znam ih ja dobro cijeniti, moj Legatuse! Meni su oni mnogo pomogli u namjeri da skršim avarsku silu ovdje. Izvrsni su to ratnici ... a bitkama su vični još od vremena kada su bili u vezama s Gotima, a za Gote pak znadeš kakvi su oni ratnici i junaci i kako su čitava carstva i kraljevstva posvojili da bi na njima svoje utemeljili.

Vidiš, moj Legatuse, tih sedam plemena upravo su kao Goti, a i mnogi ih susjedni slavenski narodi nazivaju Goti ... Da, da! K njima, k njihovim knezovima i kontesama ti idi i kaži im da te ja šaljem i da ih zovem da te posluhnu i prihvate ponudu tvojega moćnoga rimskoga cara i kralja!

Ne čekajući Hastatusov odgovor, kralj Samo pozove k sebi jednog od svojih žreca i naloži mu da na lipovoj tankoj i glatkoj korici ureže i nacrta nekakav čudan simbol (pleter – po Athumanunhu) kojim ih On, kralj njihov, pozdravlja i preporučuje im Hastatusa Legatusa Legionisa, pa neka poslušaju njegove želje i pođu s njim i njegovim veteranima ... pod vedrije nebo i toplije sunce!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...