Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

četvrtak, 24.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 5

Božena – nebeska carica majka bogova

U hrvatskom bajoslovlju (u panteonu drevnih hrvatskih božanstava) božica Božena družica je glavnoga boga Sveboga Jakše. Majka je ona Porina Branimira, Svanimira Zvonimira i Tatomira. Kao takva Božena je gorljiva zaštitnica ženskog dostojanstva i božansko utjelovljenje ljepote. Neumoljiva je zaštitnica braka, dobra i brižna mati, nebeska carica i kraljica mira.

Uzor je Ona žene koja ljubi svim srcem i dušom cijelom, a resi je neugasiva i neprolazna vječna mladost i ljepota, ali i plemenitost i božanska uzvišenost. Stari Hrvati, pradjedovi naših pradjedova, voljeli su ovu božicu i 'kitili' je pridjevima poput: zlatorodna, zlatotrona, velebna, bajna, srnooka, lakata ...

Na prikazima je prikazivana kao predivna žena s poculicom na glavi (čelu), sa kraljevskim žezlom u ruci i prstenom na domalom prstu (prsten zorno kazuje da je božica Božena zaštitnica ženidbe/udaje i zaruka – po Athumanunhu). (Poculica je pokrivalo za glavu i dio je ženske svečane narodne nošnje u Hrvata, a poculicu isključivo nose mlade snahe kojom opet zorno ističu svoj status udane žene – po Athumanunhu).

Stare hrvatske predaje iz bajoslovlja kazuju da svakog Badnjaka umire staro i umorno Sunce, te da 'Nebeska majka' silazi s Neba i na Zemlji rađa mlado (dijete) Sunce. Predaja govori slijedeće: 'Kada su Boženu mučili trudovi i nikako na Nebu nije mogla pronaći mjesto gdje će roditi, otposla ona vilu duge žute kose, ali kozjih nogu, sa zlatnim lancem oko vrata, a po kosi i haljini sjajile su se Zvijezde, kako bi pronašla mjesto gdje će moći roditi ...'



Žutokosa vila uzaludno je po Zemlji tražila biljku koja bi ublažila trudove njezinoj božici, ali pronalazila je samo nekorisne biljke, a tada je ugledala slanom opaljen cvijet mrazovca i pomislila da je to pravo mjesto za porod. Čim se Božena spustila na Zemlju, na Nebu se pojavila 'Nebeska diva' imena Danica (jutarnja zvijezda zornjača – po Athumanunhu), pa stari Hrvati Danicu ponekad nazivaju i Zorica.

Dakle, tog božanskog jutra rodio se hrvatski bog Sunca Svanimir (Zvonimir) po starohrvatskom bajoslovlju. Mnoštvo bogova i božica tog je jutra sišlo s Neba na Zemlju u namjeri da vidi djetešce Sunce, a mnoštvo je ljudi pristiglo da vidi to božansko čedo što rodi se na Zemlji. Mali Zvonimir odatle je i dobio ime Svani mir, jer ljudi su zapamtili da je toga dana 'svanuo mir' za Zemlju – po Athumanunhu.

Na obrazu netom rođena djetešca Zvonimira zasjalo je Sunce, u ruci mu zablistala Sveta knjiga obrubljena pleternom ornamentikom, a po knjizi razasute su zlaćane zvijezde koje su se ubrzo preobličile u najstarija slova hrvatske glagoljice. Kao uspomena na taj događaj još i danas vrijeme između Božića i Sveta Tri Kralja naziva se koledanje, jer ponekad u staroslavenskoj mitologija hrvatska Božena naziva se Koleda.

Ovaj događaj iz hrvatskog bajoslovlja jedini se poklapa i isprepliće sa kasnijim kršćanskim događajima (rođenje maloga Božića – po Athumanunhu).

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...