Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

ponedjeljak, 21.03.2016.

Hrvatsko bajoslovlje 2

Teogonija Nave – postanak Svijeta bogova i ljudi

U ta davna prošla vremena, kao i svi europski, baš kao i svi slavenski narodi i Hrvati su štovali svoja vlastita božanstva i imali su, provodili i njegovali svoje vlastite običaje. Tijekom povijesti Hrvatsko bajoslovlje nitko nikada nije (barem ne prije 1943. godine – po Athumanunhu) pismeno zapisivao, a ono malo usmenih predaja koje su se do tada održale u narodu Hrvatskom, doista je bio samo 'ostatak ostataka' nekada bogatog i raznolikog vlastitog Hrvatskog bajoslovlja.

Kako su Hrvati ubrzo nakon dolaska u današnju postojbinu i Domovinu, vrlo rano poprimili kršćanstvo koje im je 'ponuđeno' (ali ipak kao nešto tada strano, nešto što su ponudili stranci – po Athumanunhu), a opet osobito iz razloga što je ta 'nova' religija željela što prije zatrti 'poganske' običaje i prošlosti europskih slavenskih naroda, (tako i Hrvatskog naroda) vrlo brzo gubila su se stara (poganska) sjećanja.

Iako su se ta drevna poganska vjerovanja temeljila na istoj, ili barem sličnoj, fikciji kao i kršćanstvo, a danas više malo tko može i vjerovati u istinitost tih 'drevnih poganskih vjerovanja', Athumanunhu ne može i ne želi do kraja baš zaboraviti 'drevne Snove' i vjerovanje svojih pradjedova i njihovih pradjedova, pa je tako prikupio dosta građe, a dio će dijeliti i s Vama koji ovo volite i želite čitati.



Dobro, kako Vas je Athumanunh već počeo upoznavati s panteonom hrvatskih drevnih božanstava iz bajoslovlja, polako možemo krenuti i s upoznavanjem 'Priča o postanku Svijeta', ali na hrvatski način, odnosno na način kako je to tumačilo drevno Hrvatsko bajoslovlje. Athumanunh će rabiti svoj omiljeni i već prokušani način: red opisa božanstava, red priča o teogoniji, red legendi i red priča o Athumanunhu kao 'mitskom pravedniku' u kojima on zapravo utjelovljuje mitsko-povijesna događanja.

Dakle, prema najstarijim predajama Hrvatskog bajoslovlja, priča započinje na već poznati način: 'U početku nije bilo ničega, postojao je samo prvobitni 'Pramrak', 'beskrajno more' i 'tamno Nebo' ... ako bi to Athumanunh napisao na drevnoj egipatskoj mitologiji bilo bi to: U ono doba kada Svijet još nije ni postojao, u ono doba kada postoje samo mračne i beskrajne vode i kada svuda vlada kaos, beživotna praiskonska vodena masa koja se naziva Nun, iznenada se pokrene ...

No, dobro idemo mi lijepo Athumanunhovim redom u Hrvatskom bajoslovlju: 'U početku nije bilo ničega, postojao je samo prvobitni 'Pramrak', 'beskrajno more' i 'tamno Nebo', a jedino što je postojalo bilo je 'Prajaje'. U tom 'Prajaju' 'ušuškan' i zaštićen spavao je, počivao je i sanjao je Stvoritelj nazvan Svebog. Iznenadna se 'sila' pokrenula i ljuska jajeta je napuknula, te je kroz te pukotine izbila božanska svijetlost što obasja taj prvobitni 'Pramrak'.

Odjednom, Svebog se uspravio, a od njegove sjene odmah postane i drugo 'praiskonsko' božanstvo hrvatskog bajoslovlja, mračni bog Crnobog, bog Zla i Patnje. Kako u samom početku Svebog i Crnobog nisu imali obličja morali su stvoriti svoje dvojnike (djecu – po Athumanunhu) preko kojih bi mogli nastaviti djelovati u pozitivnom ili negativnom smislu.

Crnobog odmah djeluje u prvoj generaciji preko svog sina Zlomira, a Svebog tek u drugoj generaciji preko svojih unuka Vladimira (sin Zvonimira i Zorane) i Volodana (sin Tatomira i jedne od Rusalki (vile po Athumanunhu). Eh, sada ovdje polako, baš kao i sve mitologije i Hrvatsko bajoslovlje počinje se komplicirati i ispreplitati, ovdje počinje trenutak kada je lako svakom tko je brzoplet i nesmotren zalutati u 'lavirintima' zamršenih odnosa božanstava i drugih bića bajoslovlja (mitologije – po Athumanunhu).

Naime, Athumanunh mora biti vrlo pozoran, jer Rusalke (Utvice – ponekad ih od milja tako naziva Athumanunh) su te koje su božanske zaštitnice, a nisu božice, one imaju 'ugodan glas što uznosi duh ljubavi i ljepote u ljudsko srce’ i nisu obične smrtnice, već su besmrtne predivne djevojke ... Athumanunh je još kao dječak dobro zapamtio riječi svoga djeda: ‘ ... Gora me rodila u zelen list povila, rosa jutrom padala mene vilu dojila! ...’

Danas, kada je Athumanunh star već polovicu Vremena on raspoznaje mnoštvo vila: Nagorkinje, Plankinje, Zagorke, Prigorke, Vodarice, Velebitkinje ... Smiljane, Bosiljke, Ružice, Ljubice ... Zato ovdje Athumanunh malo mora stati s teogonijom Hrvatskog bajoslovlja i nešto Vam više napisati i opisati hrvatske Rusalke (Utvice), ili kako ih mnogi raspoznaju – Vile.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...