Marketing
'Zvijezdana vrata' ili 'Kotači Znanja' 2
Athumanunhova razdvojba (evolucija) protiv sklonidbe (deklinacija)
U smiraj dana, kada nebom prelete posljednja jata 'enhu' ptica, kada se posljednji njihovi prodorni lovački krikovi smire iznad 'brda na kojem plaču ptice', Athumanunh opetovano promišlja: zar je moguće da evolucija ljudskog znanja sve više potiče deklinaciju ljudskog spiritualizma?
Athumanunh napokon mora napisati izvješće i odgovoriti na pitanje: 'Kako je samo 150 konkvistadora uspjelo pobijediti 200 000 Inka ratnika?' Athumanunh se ne može pomiriti s tumačenjem poput 'krvoločnosti konkvistadora', jer njemu je poznata 'krvoločnost Inka ratnika'. Gdje je onda problem i zašto je za samo 100-tinjak godina 9 milijunski narod sveden na svega 600 000 ljudi ...
Dakle, po Athumanunhu za sve je kriva 'dekadencija' posljednjeg istinskog Inka cara imena Huayna Capac koja je započela davno prije dolaska konkvistadora, a kulminirala je krvavim građanskim ratom između njegovih sinova Huascara i Atahualpa koji se poklopio s dolaskom konkvistadora.
Nadalje, 'militaristički' nastrojene Inke tisućama godina prije osvajali su i porobljivali blistave civilizacije (kulture)Chavi, Moche, Wari i Chimu, asimilirali njihova znanja, vještine i spiritualizam, ali vjerojatno s negativnim učinkom po njih, po Athumanunhovom poučku 'razdvojbe protiv sklonidbe' ...
Athumanunh svoj poučak temelji na temeljima da su samo prije nekih 500-tinjak godina Inke u mnogočemu nadmašivale Španjolce, ali sigurno nisu bili vrhunac civilizacije koja je cvala tisućama godina prije njihovog dolaska na padine Anda.
Mentalni sklop tijekom bitke kod Inka ratnika radi na tom da zarobi što više protivničkih ratnika, kod konkvistadora to je potpuno drugačije postavljeno, pa tako konkvistadori tijekom bitke žele ubiti što više protivničkih ratnika.
Međutim kad se taj 'mentalni sklop' počeo mijenjati (dakako prvo kod protivničkih plemena koja su se željela osvetiti Inkama za osvajanje) događa se to da čak i 'strašni i krvoločni' konkvistadori moraju teškom mukom obuzdavati svoje saveznike koji su tada još krvoločniji od njih.
Slijedeće je oružje i oklopi. Naime, Inke raspolažu 'primitivnim' oružjima i oklopima od drveta, vune, opsidijana (vulkansko staklo po Athumanunhu), ili čak običnog kamena, a temeljna mu je namjena onesposobiti protivnika. Na drugoj strani konkvistadori su naoružani i opremljeni željeznim i vatrenim oružjem, isto tako oklopi su im željezni i štite im gotovo 70 posto tijela.
Oklopom su opremljeni časnici zapovjednici konkvistadora, ali i vojnici najnižeg ranga, pri čemu se u metežu bitke teško razlikuju časnici od vojnika. Kod Inka pak je to sasvim naopako okrenuto u odnosu na konkvistadore. Tako su kod Inka oklopima opremljeni jedino zapovjednici, a oni su im bogato urešeni i ukrašeni, pa ih nije teško uočiti i skoncentrirati paljbu po njima.
Dok konkvistadori vješto kombiniranjem taktike i tehnika nadoknađuju svoju brojčanu inferiornost, Inke nemaju ama baš nikakvu taktiku, pa unatoč svojoj brojčanoj nadmoćnosti navaljuju u neorganiziranim skupinama i redovima gdje postaju lake mete. Naime, samo jedan pogodak iz arkebuze ponekad obara i po nekoliko Inka, a da pri tomu ne želim ni pomisliti što može jedan top manjeg kalibra načiniti skupini koja se kreće bez bojnog reda.
Na strani konkvistadora bile su i dvije životinje koje su sudjelovale u bitkama. To su konji i psi pasmine mastif koji su bili istrenirani u ubijanju protivnika ugrizima za vrat. Pojava tih Inkama nepoznatih životinja u početku je davalo prednost konkvistadorima, no, Inke su ubrzo našle način da se ta prednost smanji.
Nadalje, još jedan neorganiziran oblik djelovanja tijekom bitke koštao je Inka ratnike poraza. Radi se o izvlačenju ranjenih i mrtvih tijekom same bitke van područja bitke. Inke nemaju za to određenih pomoćnih ratnika već to rade svi, pa se tako ubrzo početna brojčana nadmoćnost tijekom bitke znala i prepoloviti (sjetite se da je Athumanunh tijekom bitke za Ollantaytambo od svojih hidalgo arkebuzira i planinskih samostrijeličara tražio da koncentriraju paljbu i strijele po zapovjednicima i nogama divljih Chanko ratnika).
Na kraju, ne manje porazno, za Inke bio je njihov imunitet na bolesti koje su sa sobom donijeli konkvistadori (boginje, gripa, kapavac ...) Te bolesti pokosile su 9 milijunski narod i svele ga na svega 600 000 ljudi u samo stotinjak godina ...
Dakle, 'Crna legenda' koja proganja konkvistadore uopće nije bila presudna u uništenju posljednje civilizacije koja je možda po Athumanunhu 'vukla', a da pri tomu nije ni sama bila svjesna, tanku nit poveznicu sa tada već odavno izmirenom djecom Murora (Lemurije), a možda i Atlantide ...
... Sanja li to opet Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo …
Bolje da se Athumanunh vrati u priču o 'Crnoj legendi i prokletstvu šume Hrastibor? ...
Post je objavljen 25.01.2016. u 21:34 sati.