Marketing
Crna legenda šume Hrastibor
Athumanunhova šuma Hrastibor
Danas će Athumanunh ispričati jednu priču koja će mu kasnije poslužiti za koračanje kroz mitologije naroda Američkih kontinenata. Priča započinje jednog jutra na mjestu gdje se svijetlost duginih boja trgala poput svile. Athumanunh je odjeven u odoru viteza templara, a prati ga 17 portugalskih vitezova 'konkuerosa'. Konkuerosi su vični ratovanju i dolaze i redova siromašnih portugalskih plemića nazvanih – hidalgo, što znači da ratuju za plaču.
Na Athumanunhovoj bijeloj odori viteza templara, točnije na njegovim grudima veliki je crveni križ, ali je isti obrubljen crnom bojom. Upravo taj crni obrub oko crvenog templarskog križa govori o tomu da je Athumanunh jako opasan protivnik i nije iz reda 'crkvenih vitezova', već onih opasnijih, okrutnijih i borbi vičnijih 'svjetovnih vitezova' koji su svoje oružje bili prisiljeni staviti u službu za novac – plaču.
No, ako je Athumanunh ovdje poslan u pratnji portugalskih vitezova koji primaju plaču i ako je i on sam ovaj puta ovdje radi plače postavlja se pitanje tko ga je poslao, tko je to platio i zašto? No dobro, prvo priča i gdje je to zapravo ovaj put 'zapeo' Athumanunh.
Dakle Athumanunh je u začaranoj šumi koja se naziva Hrastibor. To je mlada šuma u kojoj ponosno jedna uz druge stoje i rastu stabla jasena, javora, bora i hrasta. Malo čudan 'miks' šumskog raslinja, ali to je Athumanunh i to je njegova začarana šuma. Na šumskom proplanku Athumanunh i njegovi konkuerosi zaustavili su se i podigli svoj privremeni bivak.
Athumanunh je na trenutak savladan umorom zaspao i usnuo san, nevjerojatan san, san u kojem se mlada stabla ove začarane šume svađaju, prepiru i razbacuju o svojim krošnjama, visinama i debljinama debla. Athumanunh ne razumije o čemu se prepire ovo drveće, a onda se sva stabla obrate starome hrastu pokušavajući ga izabrati za nekakvog suca arbitra.
Prepirući se tako međusobno, na šumskim putu odjednom se pojave zaprežna kola koja su lijeno i nevoljko vukli snažni volovi. Kola su bila puna sjekira, pila i željeznih klinova svih veličina. Mladi borovi, javori i jaseni silno se uplaše i prestrašeno zatreperi njihovo lišće i iglice ...
Sada pak se stari hrast grohotno nasmije, a šum njegovog lišća pretvori se u ruganje mladim stablima, odnosno njihovim prepirkama o snazi i hrabrosti. Napokon stari hrast stiša smijeh lišća svojih krošnji i jednostavno progovori:
'Ne bojte se djeco moja, na tim strašnim sjekirama i pilama nema roda vašega, pa su one za vas bezopasne. Kad jednog dana na tim sjekirama i pilama ugledate nekoga od roda svojega, tada će vaš strah biti opravdan.'
Stari je hrast upozorio na držala i drške opasnog šumarskog alata koji postaje tek u spoju s drvetom opasan, a Athumanunhova priča zapravo je priča o izdaji i savezu s neprijateljima vlastitoga roda ...
Post je objavljen 05.01.2016. u 23:56 sati.