Dvorci, crkve i stari gradovi
20.09.2017., srijeda
Stric Jura ili kisela voda
...“ Stric je Jura kiselicu pio 90 let je doživio,pijte Janu kiselicu.....“ sjećaju se osobe starije životne dobi poput mene velike i smešne reklame 80-tih godina za slavnu vodu,a ja i dan danas naručujemo onak po starinski kiselu vodu,na što me sva balavurdija došla iz vražje matere belo gleda,a jedan me se usudio optračat na šanku „ došo neki Srbin i traži mi neku kiselu vodu“....Neću ovom kišnom prilikom komentirati siguran glazbeni ukus i sukus mladog gospodina,ali bi svakako njegovim roditeljima trebalo uputiti jednu kratku,...“odgojite to doma ili ga ne puštajte van“...Amin!  Neka lepa vremena nasuprot današnjem shvaćanju povijesti o kojoj je zaista za razliku od nekih istinitih prerano uopće reći i riječ,jer će se mnogi složiti a mnogi neće a i premda nisam jugo niti blizu,ipak me malo uvijek bocne ona pjesma stara „Jugo 45“ vokalno intrumentalnog sastava koji baš ne volim,ali eto ta pjesmica me nekako vrati nekam,vjerojatno u djetinjstvo,a djeca ipak drukčije gledaju na ovaj svet,premda su i ona već zadojena našom nesposobnošću. Vozim ja tako hrabro prema tom kraju naše domovine,naravno sve molim u sebi,samo da me policija ne štopa,jer bum pak platil kaznu i ne bu mi pomogel niti nevin pogled niti sve isprike koje imam u glavi.Naprosto ustvari i nemam volje više za isprike,samo velim kriv sam i to je to.Truc ili lijenost tu negde na pola. Velika je i važna ta naša Kupa,koja se prostire na sve strane,koja miluje i prijeti,plovi i potaplja,što sam nebrojeno puta bio svjedokom,pa okreći auto vrati se natrag i drugim putem preko Karlovca ili Siska za moju domovinu broj 2,a to znate gjde je jer sam o tome već pisao,da ne pomislite na državu s kojom nikakve veze nemam. Tekla bi Kupa i dalje mirno,nosila svoje valove bezbrižno da se u sve to skupa nije upetljala ( pucajte dušmani) i opet tko drugi neka naša draga i premila carica Marija Terezija,kojoj je očito netko šapnuo,stara daj pogle onu vodu tam,veliju seljaki da je kisela kad je se pije i da oni tam u tom kraju živiju dugo od samog pogleda na tu vodu.I tak je naša care poslala vodu na analizu i vidi vraga,zdravije da nemre biti,zdravija od svih toplica di su se umakali svi članovi prejasne kuće i od tada krene ta voda k nama polako,ali sigurno,da bi kasnije Jura i dalje živio dugo i sretno.Čak je neko vreme nosila i ime same carice,a te je davne 1772 godine ušla i u registar mineralnih voda. Nije kraj,mada ste to pomislili.....   Vječno neke peripetije s nama ,čak i kad je o vodi riječ,a kad je još i ljekovita eto ti razloga da malo krenemo,pa malo stanemo,pa hoš-neš,ali je naša Jana stigla sve do godine 1828 i to mjeseca listopada ,dakle još malo,kad je počela i komercijala,i tada su napunjene prve flaše tom vodom.Već 1830 godine od vode je postalo i mondeno odmaralište i kupalište naravno tadanje elite,pa kroz godine 19 stoljeća zatičemo tu i biskupe i aristokraciju i pjesnike i pisce,pa je jedan od tih pisaca August Harambašić nabacio i slogan ili možda tadanju reklamu : „Tko jamničku vodu pije rado-taj će imat život dug i srce mlado“. Kroz 19 i 20 stoljeće sama punionica ,kao i firma se stalno preuređuje,nadograđuje,obnavlja i osuvremenjuje,ali je nažalost jedno vrijeme bila u miru,osim možda za lokalce koji su je i dalje pili i cijenili,a to se događalo od 1941-1961 godine. Kasnija neka vremena od promjene vlasti Jamnica je rasla i rasla,prerasla samu ideju carice postala ,kako bi moderno rekli,brand i ja ju svaki dan pijem kao i stric Jura i uvijek sam mlad lijep i poželjan,samo je pitanje koliko bum poživel,ali o tome ću pisati u 90-toj,a vi mi ostajte zdravi i živi Oznake: Hrvatska, povijest, izlet, Putovanja |
08.09.2017., petak
Masoni u Nazorovoj
|
Ne znam koliko se Vas sjeća one kazališne predstave kazališta Komedija,moj otac socijalistički kulak.Daklem u toj predstavi mali se zaigral pa su to otkrili među stranicama njegove teke,pa je isto tako preveo i kraticu ZAVNOH – završena atrakcija Vladimira Nazora opjevanog heroja.Ali je eto taj drug Vlado dobil jednu skoro od najljepših ulica u Zagrebu,punu prekrasnih vila,prvo židovskih,ladanjskih-plemićkih,a posle toga kako se koja vlast mijenjala tako su se u otimačini poslije 2 svjetskog rata izmjenjivali i vlasnici,sve redom odani partiji i kako kome stigne,preko druže Tito mi ti se ,a onda nakon socijaliste vlasti Helou Merica.Cijeli taj Tuškanac polako tone prema dole poradi potoka Medveščaka,ali je cijeli taj dio grada na padinama i iznad grada ostao nekako u elitnom smislu,pa se sve skupa proširilo na selo i seljake i gdje su donedavno ljudi imali patke,guske i krave,nastaju elitne urbane vile.Ja žalim za tim vremenima onog starog Zagreba,kad je em sve bilo jednostavnije em je ipak bio neki red uprkos hoćemo radnike i seljake na sveučilište,a danas niti jedno niti drugo nemamo,sve nešto sama gospoštija koja niti pošteno pozdraviti ne zna.Selo nema veze sa karakterom niti sa odgojem,dok seljaštvo ima.Ovo zadnje nas je dopalo u svom svojem sjaju. Koliko sam se puta prošetal tim dijelom,što intimno što onako čistam da protegnem noge,pobegnem od doma malo,prošetam pse,sanjkam se ili napijem kuhanog vina u „ šumskom dvoru“,poslije ledene ,zimske šetnje do gore,a onda dole kroz Jurjevsku s noge na nogu,aj ulice i ti si pijana. Na samom vrhu tog strmljenja ,ako gledamo od centra stoji vila plemenite obitelji Pušić,točno tu gdje se danas reketa i lovi loptica bijelog sporta.I o tome postoji priča,ali ne bum dalje o tome,jer bum fakat opal u teški trač,a on ne dolikuje vremenima slavnog doba vlasti,kad je sve bilo u rukavicama sa obaveznim moj naklon i kad se moral pred uglednom damom,pa i ostalima napraviti lagani kniks sa koljenima ili glavom,kako sam i ja učen,i ali zaista obavezno skinuti šešir u znak poštovanja.Danas su šeširi out,ne skidaju se niti tam di treba,naime u zatvorenim prostorima.Balkan na američki način,a dobra stara bečka škola postala je posprdna stvar u kojoj ispadneš kreten ili peder,ako kojim slučajem napraviš gaf i skineš istu. Možda nekima smeta moj kajkavski dijalekt,ali eto tako sam naučen i tako govorim čak i kad radim,jer se taj hoch zagrebački štih u načinu i govoru brzo i sve brže gubi.Ako onaj tamo na onoj krasnoj emisiji Lijepom Vašom i to voditelj jedne ovak ugledne emisije dere po nekom slavonskom,ako oni tamo kaj kuhaju nasred dalekovidnice govore šug ili teča,onda ja mogu isto tako lupati po onom kaj je moje,a sad kome smeta,smeta,nikad nikome ništa pravo.Ja volim sve dijalekte i ne smeta me niti jedan,ali me smeta mnoštvo drugih stvari i to jako.  No,nisam tu zbog objašnjavanje jezika i narječja nego zbog te ulice,kojom sam se u jedno sparno popodne nakon niza godina opet prošetal,da vratim neke stare osjećaje ili uspomene.Nije više isto kao nekada,a bogami nije niti meni više 3 x 7. Uvijek je ljudski rod nečega bilo strah,od pamtivijeka pa sve do današnjih dana,da nekaj krivo ne veliš,ne napišeš ,pogotovo u ovo doba medija,a nekako je sve to sakupio u sebe ,strah od tajnovitoga,nejasnoga,onoga iza ćoška masonski pokret.O njemu se i danas priča,kao o mjestu,vremenu,osobama punom love,koji oblače ovim našim nebom,pa kako god da se netko od tih masona ujutro ustane na krivu nogu,plati tko drugi nego planeta.Mada su masoni napravili i jako važne stvari,ali pod okriljem krinke i mraka crnoga,kao vrag pekleni. Prva ta novotarija pogodila je Zagreb po ne zna se koji put 1912 godine u tada ulici Mošinskog,danas Nazorovoj i to na broju 24.Tu je bio hram,centar iz kuće iz koje se čudno parilo u bojama,gdje se odlučivalo o svemu i svačemu,a možda i kuhali kakvi napici ljubavni ili oni politički.Lože su imale razna imena posvećena velikanima kao Strosmayeru,Ivanu Draškoviću koji je to sve i započeo u dvorcu Brezovica,pa Klenovniku,pa malo grka i rimljana tipa Prometej,Neptun i ostalima.Cijelo to sijelo i prelo trajalo je u ovoj kući sve do 1938 godine kad je prodana,a kam su se kasnije genuli ne znam,ali je možda i bolje da ne,jer vrag nikad ne spava,a masoni su svuda oko nas...... |
