Uspon vragova, trenutak za pogledati boga u lice i osramotiti se

Pad, pad, pad ...

Ljut sam, nema slika

Koje jebeno, jebeno sranje. Mrzim kada mi lažu i dezinformiraju me, a danas mi to rade cijeli jebeni, jebeni dan. Mrzim to.
Krenuo sam u laboratorij izvaditi krv i dati urin danas ujutro. Doktorica mi je rekla da to moram učiniti, i sa uzorcima i posudom za uroklturom otići na mikrobiološki laboratorij u Puli. Njezine riječi. Trebalo mi je dva sata da saznam da pod :

• Ne trebam otiči u opću bolnicu u Pulu, nego u zavod za javno zdravstvo (mislim da svi vidimo kako to može zbuniti iskusnog liječnika)


• Da ne nosim uzorke u Pulu, već kasnije uzimam nalaz (na mom stolu trenutačno)


• Da prije testiranja ne smijem ništa jesti (hvala lijepo na informaciji, ali ja ne hodam kod doktora stalno da bi to znao)

Promjene

Lječnik

Crvenokosa

Odluke i nedostatci

Lijepota razdvajanja

Zora

Kraljevstvo Dusta - smrad i čemer u provicnijama sreće

Ljubavnici

Nedostatak karaktera

Opatica je imala HPV. Bio sam budala i spavao sam s njom bez zaštite. Tražila me je to, jer je tako više voljela, a ja sam bio budala i nije me trebalo puno nagovoriti. Kasnije mi je rekla da ima HPV, da nije aktivan i da se ne može prenositi i da mi nije rekla jer se je bojala da će me izgubiti. Nisam ništa učinio. Počeo sam se zaljubljivati, a i mislio sam da ćemo ostati duže skupa i da to nema veze. Sada me to mući. Trebalo mi je vremena da si t priznam samom sebi i da o tome progovorim. Rekao sam to Crvenokosoj. Napisao sam joj sve o sebi. Rekao sam joj o alkoholizmu svojeg oca, o našim nacionalnim problemima, o toma kako sam se fizički sukobio s njime dok nas je pijan maltretirao doma, rekao sam joj da sam imao odnose sa starijim susjedom kada sam imao pet godina( ne mogu to nazvati silovanjem, nije bilo prisile) , rekao sam joj za Opaticu. Mislio sam da mi se neće više javiti. Mislim to je za očekivati, tko bi gubio vrijem sa smećem kao što sam ja. Ali, je. Rekla je da ćemo se vidjeti ovaj vikend kada se vrati s puta. Ali, mislim da nije pročitala mejl. Poruka je bila previše kratka. Nije imala vremena sve to pročitati. Mislim da će promijeniti ploču kada to pročita. Neću ju kriviti.
Odlučio sam se ići testirati. Teško mi je. Nema s kim bliskim razgovarati o tome. Ako moji doma saznaju za to, maltretirat će me i vrijeđati me. Učinit će mi život težim nego što je. Ne mogu im vjerovati da ne laju svuda uokolo, iako već mislim da će ljudi koji će vaditi krv o tome lajati. Mali je grad. Veoma malen. Upala mi još nije prošla. Smirila se na dva dana. Prestao sam piti čaj, i sada se opet vratila. Trebao bi i zbog nje ići kod doktora. Trebao bi se početi više brinuti za sebe. Kupiti novu odjeću, nabaviti si auto. Spustiti se na zemlju. Više raditi, naći si još neki posao sa strane koji nije vezan za moju obitelj. Tako nemam društvenog života. Neću puno s time izgubiti. Ne učim ništa za faks. Nemam snage za to. Sada bi trebao krenuti programirati bazu podataka za jedno proizvodno poduzeće. Trebat će mi barem šest mjeseci posla, trebam raditi svoje procjene, i prodavati police osiguranja. I naravno posao od starog i od svoje kolegice kada ih u mojoj okolici nema. Plaća mi se smanjuje.
Jebeno sam bolestan. Pokupio sam virozu od cure koja je sjedila kraj mene na književnoj večeri. Bili smo si jako blizu. Bila je zgodna. Mojih godina, iako je izgledala sedam godina mlađom. Zašto nitko ne krivi ljude od koji smo dobili takve prehlade, viroze ili slične gluposti, a prema ljudima koji imaju spolne bolesti se odnosimo kao prema smeću i osuđujemo ih? Ne znam. Previše je toga negativno rečeno o seksu u našoj okolini. Idem se prijaviti kod doktorice čim prije da se toga riješim. Naravno, uvijek si mogu oduzeti život ako stvari krenu pretjerano nizbrdo. Nema boljeg od malo samo kontrole na kraju.

Sudbine i književne večeri

Povijest nasilja

Samuraj

Dodatak poslje tuširanja

Naćini reguliranja svijesti

Izgubljeni

Dulce et decurum est pro patria morire

Putovanje u noć , mogućnost povratka minimalna

Oh, oh, oh , je**** pas mater

Penis me boli. Stišće me oko glavića, odmah ispod crvene ovojnice koja označava njegovu granicu pa sve do vena koje se prostiru njegovom sredinom. Konstantno ima potrebu urinirati. Iritira me to. Mislio sam da će me jučer proći, ali valjda ona šetnja koju sam napravio jučer na večer nije bila među najpoželjnijim stvarima koje sam mogao napraviti. Uzeo sam antibiotike i čekam da mi upala prođe. Neću vježbati danas iako me svaka točkica moga tijela vuče ka tome. Zato sam se digao ranije, da mogu vježbati jer to jučer nisam učinio poslije šetnje kada sam trebao. Ovaj tjedan sam preskočio trening već dva puta, i sve zbog ove jebene upale koju sam nespretno pokupio šećući se polugol uz more. Mrzim ne vježbati, mrzim ležati doma i debljati se. Ne volim gledati kako se širim, kako se množim unutar samog sebe.
Moram ići raditi. Najradije bi ostao doma i ispišao svoju muku iz sebe, ali danas mi dolazi veliki klijent za kojega sam se pripremao cijeli tjedan. Prevađao sam uvijete i police na talijanski, i sigurno neće blagonaklono gledati na moje odsustvo. Naravno, sigurno će nešto htjeti promijeniti na policama. Morat ću laptop uzeti sa sobom da to učinim na licu mjesta. Nadam se da će se stari maknuti iz kreveta iz kojeg svako toliko zakašlje i doći sa mnom na posao. Bez njega teško mogu ikome išta prodati. On ima lice kojem ljudi vjeruju. Mene se ljudi boje. Vjerojatno zato radim police, izgledam kao trgovac smrću kada ljudima govorim da im osiguravajuće društvo neće platiti popravak auta , ili da njihove ozljede vrijede samo toliko i da u biti ono što im se desilo nije ništa posebno i da nabildana cifra koju imaju u glavi nije odraz realnog stanja i da si spuste ego na majčicu zemlju i ušute.
Sjećam se inspektora iz policije na odjelu za umorstva koji mi je na rođendanskom roštilju jednog prijatelja govorio da se razveselim jer nije sve crno. Istina je da moja smrt u automobilsko nesreći koju ja nisam uzrokovao vrijedi sedamsto tisuća kuna. Moja smrt, sa druge strane, od ruke nekog luđaka ne vrijedi ništa. Sve ovisi kako i od čega umrem. Koliko vrijedi ljudska smrt? Osiguravajuće kuće ne plaćaju za vašu slomljenu ruku. Ona ne vrijedi ništa. Plaćaju za duševnu bol koju osjećate zbog slomljene ruke. Zato obožavam idiote koji mi dođu u ured i govore kako im nije ništa, kako oni ne trebaju ići kod doktora i sva ta mačo sranja. Samo vidim kako se tisuće smanjuju na neku nepodnošljivu razinu. Moj udio je deset posto ničega , jer na kraju , nakon nekoliko mjeseci rada dobivam crkavicu dovoljnu da si izvedem trenutačnu curu na jeftinu večeru i sladoled na obali. I to vodeći računa da ja ne večera, a da cure jedu kao poslovične ptice. Ipak to vrijedan cilj. Obožavam staviti osjmeh na lice svojih partnerica. Uživam kada one uživaju. Prokleto sam servilan i protektivan. Volim ugađati. Još da me izmlate kada to tražim od njih. Ali, ne, one ne vole nanositi drugima bol. Zašto se onda tako prazno i jadno osjećam blizu njih?

Uspon i pad, mentalne vježbe korporativnog šljakera

Bolest duse, bolest uma i na kraju tjela koje se svima svidja, valjda

Sustavi kaosa

Jobozovnost i sudbina

Addendum

Umrijeti za, živjeti za

Talog

Na putu prema dolje Dust je glup

Tamna strana mjeseca

I love my job

Tiha sudbina zgražanja

Nedostatak izbora

Aleksandar je ustao iz kreveta. Prekoračio Ivu koja je ležala usnula na podu. Krenuo je prema kuhinji. Bio žedan , a jučer je zaboravio ostaviti vodu kraj kreveta. Iza sebe je čuo mrmljanje. Iva se okretala oko sebe i skupila se u loptu. Ležala je u gačicama i kratkoj majci. Otvorila je oči i promrmljala nešto nerazumljivo u Aleksandrovom smjeru. Bilo joj je hladno. Shvatio je to. Ali, bio bi proklet ako će joj pomoći.
Nastavio je prema kuhinji ostavivši Ivinom mrmljanje iza sebe. Natočio je vodu u čašu i sto piti. Pogled mu je pao na vrećicu trave koje je nakon jučerašnje zabave ostala otvorena na stolu. Dokoračio je do nje i protresao ju sa prstom. Nešto mu je malo djelovalo. Mislio je da su ostavili više jučer navečer kada su se uputili u krevet. Netko si je uzeo nešto za put. Aleksandar je opsovao ispod brade. Popio je gutljaj vode. Voda je bila opora i topla. Sve u svemu jako odvratna , ali njegovo suho grlo nije biralo osvježenje. Pogledao je kroz prozor. Vani je bilo sunčano. Pogledao je na sat. Bilo je jutro. Iz spavaće je sobe je začuo škripanje kreveta. Nasmiješio se. Iva pronašla snagu da se popne u krevet. Dobro, veselio se njezinoj toploj stražnjici kraj sebe. Dobro se razbudio sada. Osjetio je početak jutarnje erekcije.
Ponovno je napunio čašu s vodom. Krenuo je prema spavaćoj sobi zamišljajući kako će ga nabijati u Ivu.
«Hej.», javio se glas iz dnevnog boravka.
Aleksandar je zastao u hodu. Nije znao da je još netko ostao u stanu nakon zabave. Okrenuo se oko svoje osi i provirio kroz raškrinuta vrata u sobu iz koje dobro glas.
«Hej, tu sam». Glas je difinitinvo bio ženski. Ali, Aleksandar nije nikoga vidio. Pogledao je prostrujao prema gomili smeća, praznih boca, opušaka, čikova i pepeljara koji su ukrašavali njegov dnevni boravak. Smučila mu se pomisao da će to morati sve čistiti. Smislit će nešto. Nekako će natjerati Ivu da to počisti.
«Ma daj. Makni se sa tih vrata i dođi mi pomoći. «, javila se opet nepoznata osoba.
Aleksandar je bio zbunjene. Još ju nije vidio. «Hm, a gdje si ? Ne vidim te. «, rekao je nakon nekoliko trenutaka.
«Iza naslonjača.«
Aleksandar je požurio prema ukazanom mjestu. Preskočio je prevrnut stolicu i skor pao preko napuštene boce. Opsovao je na glas. Iza naslonjača, definitivno sada iza naslonjača, je dopro smiješak. Ostavio je čašu s vodom na stoliću i koljenima se popeo na naslonjač. Naslonio je laktove na njegov rub i pogledao prema dolje. Osjetio je miris urina. Pred njim je ležala djevojka od kojih dvadeset godina, pepeljaste kose, obla lica i veoma privlačnih oblina. Imala je grudnjak i gaćice na sebi, oboje bijele boje, sastavljenih od obična pamuka. Ruke i noge su joj bile zavezane crnim najlonkama. Gaćice su joj bile mokre. Nagađao je da je od tud dolazio miris urina.
«Što se je desilo.», upitao ju je.
Ležala je na desnom boka. Morala se potruditi da ga pogleda. Nasmiješila se . «Na što ti liči?», upitala ga je. Aleksandru se nije baš činilo da je pretjerano sretna sa situacijom.
Ipak pokušao je uspostaviti nekakav odnos.
«Čuj, neću ulaziti u tvoje privatne stvari. Ali, činjenica je da ležiš na mojem podu u donjem rublju, zavezana, da si se popišala na njega. Ne znam te. Pa mislim da mi duguješ nekakav odgovor prije nego li proslijedimo dalje u sljedeću fazu našeg odnosa.»
Podbočio je glavu desnom rukom i stao ju gledati smješkajući se. Ako zanemarimo musavo lice od šminke i popišane gaće, jako je dobro izgledala. Usudio bi se pomisliti čak i jebozovna.
«Jebi se. «, rekla je i okrenula glavu. Aleksandar je bio šokiran.
«Ma daj, nema potrebe za takvim ponašanjem. «, rekao je. Nije mu ništa odgovorila. Nakon nekoliko trenutka mu se učinilo da je nešto rekla. Nagnuo se više da ju bolje čuje. «Što si rekla?»
Nije mu ništa odgovorila. Pogledao ju je malo bolje i shvatio da plače. Nije to mogao podnijeti. Ženske su ga suze izluđivale. Maknuo se sa naslonjača. «Čuj, nemoj se micati, odmah se vračam»
Požurio je do spavače sobe. Uspješno je zaobišao bocu i preskočio polegnutu stolicu i nakon nekoliko užurbanih trenutaka je dojurio do spavaće sobe. Iva je ležala u krevetu pokrivena sa teškim poplunom. Spavala je . Na žalost, Aleksandar joj nije mogao dozvoliti takav luksuz . Sjeo je na krevet i poljubio ju u obraz. Malo se razbudila. Okrenula se na leđa i otvorila snene očice. Poljubio ju je na usta. Nježno da ju ne uznemiri. Rukom je razmaknuo poplun. Prošao je po njezinim grudima. Rastegnula se po njegovim dodirom.
«Hladno je . Vrati poplun na mjesto.», rekla mu je.
«Rado, ljubavi, ali imamo mali problem.», rekao je . «U dnevnoj sobi se nalazi gola , zavezana cura, i plače. Ne znam što da učinim sa njom».
Iva je širom otvorila oči i zabuljila se u njega. «Molim?», rekla je.
Aleksandar je ustao sa kreveta i pružio joj ruku. «Ustani. Dođi da ti pokažem. «
«Nemoj me zajebavati.», rekla je Iva i okrenula se na drugu stranu.
«Jebote Iva, ozbiljan sam. Ne zajebavam se. Daj dođi. Ne znam što da radim. Trebam tvoju pomoć.», rekao je Aleksandar. Očaj je počeo curiti kroz njega. Ako mu Iva ne pomogne nije znao što će učiniti. Nikada nije mogao podnijeti uplakane cure. Trebala mu je Iva.
«Oh, u redu. « rekla je i ustala iz kreveta. Odjurila je tople papuće i izjurila iz sobe ne prihvativši Aleksandrovu ruku. Požurio je za njom.
Iva je zastala na ulazu u dnevnu sobu . Okrenula se prema Aleksandru i upitala ga je . «Gdje je ?»
Prstom joj je pokazao prema naslonjaču. «Iza.», rekao je. «Pazi, plaće».
«Ma dat ću joj ja plakanje.», odgovorila mu je Iva i krenula prema naslonjaču. Zaobišla je sve prepreke koje su davale Aleksandru problema kao da nisu tu . Divio joj se kako je sve to bez problema prelazila. Njezina je guzica bila predivna dok se kretala po sobi. Zastala je iz naslonjača i pogledala prema dolje. Nakon nekoliko trenutaka je čučnula nestavši sa vida.
Aleksandar je krenuo prema njoj. Želio je vidjeti što se događa. Na pola puta je njezina glava izronila iza naslonjača i rekla mu: «Pronađi škarice ili nekakav nož. Ne mogu je osloboditi od ovih jebenih poveza.»
Aleksandar ju je poslušao i krenuo je tražiti škarice po sobi. Znao je da bi tu neke trebale biti. «Je si li sigurna da je to najpametnije za učiniti?», upitao ju je dok je tražio.
Ivi se očito nije svidjela njegova ideja jer mu je dobacila: «Šuti i tražit, osim ako ne želiš da ti dođem tamo i otkinem ti glavu.»
Trebalo mu je dosta da pronađe škarice. Djevojka je počela jecati. Nije to mogao podnijeti i bio je više nego zahvalan kada je napokon pronašao par škarica odbačenih u nekom kutu sobe. Ponosno ih je donio Ivi koja ih je šutke uzela prikazavši time što misli o ljudskom rodu općeniti. U nekoliko brzih poteza je presjekla djevojčine spone.
«Evo ga. Sada si slobodna.», rekla joj je Iva. Djevojka je vratila ruke ispred sebe. Bolno ih je privila uza prsta i skupila noge u fetalni položaj. Aleksandru je bilo žao zbog nje.
«Što da učinimo.», upitao je Ivu.
Razmišljala je jedan trenutak. «idi do kuhinje i napravi joj kakao . Stavi dosta šećera unutra. Trebamo joj pronaći odjeću. Sigurno mora biti negdje u ovom đumbusu, što je isto tvoj posao. Ja ću biti ovdje i pokušat ću ju smiriti. «
Ispalo je da je pronalazak njezine odjeće najlakši posao. Opekao se dvaput dok je napravio kakao. Opsovao je Ivu koja mu je dala ovaj zadatak. Znala je da je imao dvije lijeve ruke i da nije za to.
Pružio je šalicu Ivi koja ju je štuke predala djevojci. Obje su sjedile na naslonjaču. Djevojka je odjenula svoju odjeću. Crna suknjica sa crnom uskom majcom sa dugim rukavima. Lijepo je izgledala , čak i u ovom stanju. Iva mu je slala oštre poglede, pa je pronašao nešto drugu u stanu u što da gleda.
Trebalo joj je pola sata da se smiri. Aleksandar je donio trave iz kuhinje. Smotali su joint. Popušili ga.
«Zovem se Sanja..», rekla je . «Hvala vam što ste mi pomogli. «
Aleksandar je klimnuo glavom.
«Što ti se dogodilo?», upitao ju je.
Iva je posegla rukom stisnula Sanjinu šaku. «Ne moraš o tome govoriti ako ne želiš.»
Sanja je odmahnula glavom. «Ne, u redu je. Želim vam reći. Zaslužujete to znati. «, zastala je na trenutak. «Bilo je ovako.»

Ratni čekić

Prebacio sam se sa svog uobičajenog mjesta u uredu. Sjedim sa laptopom ispred sebe i razmišljam da li da nazovem ili ne. Želio bi si naručiti modele za Warhammer 40.000 u vrijednosti od 300 kn, novac kojeg sam prvobitno namijenio za odlazak na Rikon gdje smo trebala održati LARP vampira i za posjet Opatici koja je stanovala tamo blizu.
Planovi za Rikon nisu uspjeli, a svi znamo kako je prošlo s Opaticom. I zato se sada nalazim u dilemi. Da li da se vratim staroj ovisnosti i naručim si modele za tristo kuna ili da sačuvam novac i pustim si ga da mi ostane sjediti na računu i skuplja prašinu. Tko zna možda upoznam neku novu i zanimljivu osobu preko Iskrice koja baš živi u mojem susjedstvu i zatrebat će mi tih tristo bijednih novčanica da joj pružim provod života, napijem ju i natjeram ju da pomisli da sam ja jedna super osoba. Ne odustajem tako lagano od stvari koje želim.
S druge strane, moja vojska Black Templara očajno vapi za super-teškim pješaštvom i lakim tenkovima. Zadnji susret sa tenkovskom satnijom Cadianaca nije sretno završio za moje borbene redove. Treba mi nešto što će dodati točkicu na i mog udarnog vala.






Kada sam sam, i ne vidim izalaza na kraju. Zatvaram se u igrice i ne izlazim mjesecima.

Noćna ptica

Imam sto devet kila težine, započeo sam ljeto sa sto četrdeset plus, od straha sam prestao gledati u vagu pa ne znam točnu cifru. Smršavio sam trošeći ono što je Chruchill obećao Brtiancima: krv, znoj i suze. Mršavljenje je izrazito bolan proces za mene. Cijeli život prolazim kroz faze izrazitog debljanja , nakon kojih slijede faze izrazitog mršavljenja. Oboje su jako bolne i mučne. Gadim se samom sebi kada sam debel i konstantno se prežderavam hranom, a kada mršavim se dovodima do ruba kolapsa. Kao danas. Cijli mi je dan teško napraviti i korak. Imao sam ispit, ali nisam mogao učiti, nisam imao s čim pokrenuti moždane stanice. Vikend sam proveo na dva mala ručka i jabukama. Svaku bi se večer šetao. Napravio bi svoju uobičajenu rutu uz luku i vratio bi se doma. Preko tjedana nadodajem i pilates na tavanu poslije toga. Budući da sam toliko iscrpljen odlučio sam ne ići se šetati danas. Vježbao sam pilates i legao u krevet. Tu sada ležim i pišem ovaj post i razmišljam kako sam debel, i kako ću se udebljati i da se moram ići prošetati makar bilo pola dvanaest i da se sutra dižem u sedam za ići na posao (odjebi one spike da mogu doći u devet, marketinški trk zlih kapitalista da izmuzu još i trčka volje od mene) , jer da ako to ne učinim da ću si sve razjebati. Da ću se vratiti svojim starim prorocima i trpati se hranom cijeli dan i ne izlaziti nikamo. Koristim svu snagu volje da ostanem u krevetu i da se ne mičem. Znam da bi se, ako bi se išao šetati, doveo još jedan korak do ruba. I jučer sam bio takav. Vjerojatno nije pomoglo u poslovima s Opaticom.
Strah od debljine je jako izražen u meni. I kao kod mnogih stvari u mojem životu imam se i čega bojati, debljina je tu, jedna napolitanka daleko. Mnogi su mi se smijali kada sam im to rekao i uvjeravali me da se neću udebljati od toga. Na nesreću dokazao sam im krivo. Pretvorio sam se u debelu kotrljajuću svinju u tren oka. Bio sam takav većinu vremena provedenog sa Danielom. Nikada mi nije ništa govorila protiv toga, ali je znala krcati protiv mog vježbanja i prehrane kada sam bio mršav.
Trebam se kretati. Trebam se kretati. Trebam staviti kilometre iza sebe, trebam noćno nebo i more koje ključa od hladnoće i murju koja me legitimira jer, eto, tko se je vidio šetati po noći. Trebam cigaretu na drvenoj klupici i svjetla marina koja rade čarobni grad po valovima luke. Trebam noćnu tišinu i glazbu sa mp3 playera koja me na vodi da budem kreativan. Trebam mogućnost da nekog upoznajem. Nekog novog i nježnog, nekog dovoljno čvrstog da bude uz mene. Nekog snažnog da se bori uz mene i protiv mene, nekog tko će me udarit kada to zatražim od njega. Ne mogu podnijeti emocionalnu bol, radije bi da me mlate. Tražio sam to od Opatice, ali nije me htjela odalamiti. Rekla je da ne voli nanositi drugima bol. Sve je bilo bolje od onoga što sam doživio. Kada ne osjećaš ništa od onog drugog i bol je dovoljna.

Opatica odlazi - opet

Ne želim se više žaliti, plakati za sobom i osjećati se jadnim. Nemam snage za to, kao što i nemam pravog razloga. Razgovarao sam s Opaticom jučer na telefonu i ona mi kaže da se nada da će joj se nešto dogoditi , uskoro. Pod time je naravno mislila na muškarca u kojeg će se zaljubiti. Nije me voljela, i nije vidjela budućnost sa mnom. Prekinuo sam naš odnos, opet.
Poslala mi je mejl. Bio je to dug komad teksta u kojemu je napisala ovo