Marketing
Izgubljeni
Strah me je uspjeha. Primijetio sam da su me stavili na almost cool listu i sada ne znam što i kako da pišem. Rečenice su mi neiskrene i osjećam se kako da trčim po oštrici noža. Što da radim, kako da pišem? Ako pogriješim da li će me izbaciti odavde, i zašto mi je uopće stalo. Opatica mi je rekla da će mi se pisanje promijeniti sada kada sam tu. I promijenilo se. Pišem drugačije, lošije. Tekstovi su mi bez glave i repa. Nemaju puno smisla.
Umoran sam. Prokleto umoran. Putovao sam cijelu noć. Nisam se uspio naspavati u autobusu. Doma sam uhvatio samo šest sati sna. Sutra moram raditi. Ne želim. Cijeli dan lajem na ljude oko sebe. Čude se što sam nervozan. Navodno sam se trebao iz Varaždina vratiti odmoran i veseo. Osjećam se kao sam iskoristio svoje dodijeljeno vrijeme za odmor i da bi se sada trebao prestati žaliti, pregristi svoju muku i krenuti dalje. Izgubljen sam u zakućcima svoga uma i nemam koga da mi pomogne da se usmjerim. Nedostaje mi osoba za razgovor. U emocionalnim situacijama u kojima nemam iskustva uvijek radim pogrešne odluke. Sve me pogađa , i bilo kakva glupost me može nagnati da učinim nešto zbog čega ću kasnije žaliti.
Umoran sam. Oći mi se sklapaju i teško tipkam. Moram to raditi. Inače me hvata apatija. Ne reagiram dobro na promjene ustaljene rutine. Izgubio sam ravnotežu sa promjenom u blog statusu. Osjećam nevidljivi pritisak da nešto učinim, da budem bolji da pišem bolje tekstove. Osjećam se kao je sve ovo što pišem glupost bez glave i repa, nešto poput prošlog posta koji je jednoglasno bio izabran za kao propast godine. Mislim, ljudi kuže ono što sam htio reći. Od kada je to bilo važno? Ljudi uvijek kuže ono što želim napisati, ali nije to ono što želim . Ja želim lijepo pisati. Volim slagati zanimljive rečenice. Uživam u tome. Dan mi je odmah bolji kada nešto zanimljivo napišem. Za to sam stvoren. Osjećam sam se kao da ispunjavam svoju svrhu kada to radim. Kada pišem. Blog, priće, igre ili avanture za sessione. Ali, naravno sa hvalom dolazi pritisak održavanja kvalitete, strah od posklizavanja. Padanje u vode mediokriteta i lošeg stvaralaštva. Ne želim to i ne znam da li ću moći pisati onako kako sam do sada pisao.
Iskreno, ne osjećam se ugodno kada je pažnja uperena na mene.
Izgubio sam Player's Handbook . Tek sam sada to primijetio. Stalno gubim stvari. Postajem zaboravan. Prije nekoliko tjedana sam izgubio svoju omiljenu kapu, kod Židova sam ostavio punjač za mobitel, kod Mrvice čarape (za koje nagađam da su odavno u smeću). Stalno mi nešto nedostaje. Soba mi je u kaosu. Knjige stoje prevrnute po gomilicama, padaju ispod kreveta i ne znam gdje se više što nalazi. Za većinu stvari me baš briga, nisam emocionalno vezan za njih. Ali, za neke jesam. Proveo sam previše vremena koristeći Player's Handbook sa nekim dragim ljudima da bi ga samo tako prepustio Zaboravu. Poslao sam nekoliko poruka ljudima koji su mogli biti u kontaktu s njime i sada čekam. Nadam se da će se javiti.
Planiram sutra otići do mjesta gdje smo igrali. Nadam se da je još tamo i da ga netko nije uzeo. Korice su mu strgane i zalijepljene su sa izolira trakom. Nije bog zna što za gledati. Ali, ipak moje je i nešto mi vrijedi. Ne želim naručivati novu knjigu. Neće biti isto. Neće u meni buditi ista sjećanja kao ova koju sam izgubio.
Post je objavljen 17.10.2006. u 00:18 sati.