Marketing
Putovanje u noć , mogućnost povratka minimalna
Stomak me boli. Mišiči mi se grče i savijam se od boli. Jedva sjedam na krevet, slažem računalo i pišem ovo. Sutra putujem u Varaždin. Posjećujem prijatelje sa faksa. Putovanje je već dogovoreno, ne mogu izaći sada. Držim do svoje riječi. Neću dopustiti nećemo tako jadnom poput bolesti da me spriječi. Mogu hodati, malo, i nisam u nikakvoj smrtnoj opasnosti. Uzet ću sa sobom polovicu zalihe antibiotika koje pijem da mi se upala smiri, drugu polovicu ću ostaviti starome za njegovu anginu. Antibiotici su nabavljeni na crno, bez liječničke dozvole. Stara kaže da su ok za mene, pa ih koristim. Kada pišam osjećam se kao da izbacujem ledene komadiće čelika iz sebe.
Mislim da je to karma. Toliko sam se dobro osjećao u svome tijelu da mi je sada sudbina vratila moje pozitivne osjećaje u lice u obliku trećerazrednog šamara. Neću vježbati, neću se šetati i već osjećam hranu kako me zove. Slatkiši su oduvijek bili koji metar od mene. Ako sam doma gladan, prije ću pronaći Kraševe kekse nego nešto korisno. Mogu mami zahvaliti na tome. Odrastao sam okružen slatkišima, kada sam bio gladan uvijek bi njih jeo.
Ruke me bole. Ne mogu vjerovati da mi je ovo teško pisati. Koji mi je vrag? Ne osjećam se ok. Izgubio sam svoju ravnotežu i bojim se da ju neću više pronaći. Sjećam se kada sam slomio kuk i proveo ležeći tri mjeseca u krevetu. Naravno, morao sam ići u školu dok sam krvario iznutra, jer moja stara nije smjela dozvoliti da me nema. Liječnik mi je rekao da mi se ozljeda nikada neće zaliječiti. Krvarim još uvije, ali malo. Jedno kod velikih napora počinjem šepati. Kao kod seksa.
Ne osjećam se dovoljno sigurnim da bi vozio do Varaždina. Ići ću autobusom. To je i financijski jeftinije , a i sigurnije. Uzet ću tablete za smirenje, i za protiv boli. Valjda će biti uredu. Nadam se da me kuk neće puno boljeti. Ali, koga zezam. Znam da će.
Provest ću tri dana okružen ljudima kojima je stalo do mene. Ljudima koji me vole. Koji su bili tu za mene kada mi je trebalo. Ljude za koje sam bio tamo kada je njima trebalo. Sada se viđamo dvaput godišnje, ali s njima sam onakav kakav sa drugima nisam. Smijem se, siguran u sebe, slobodan, zanimljiv.
Daniela je tamo gore. Ne znam što ću s njom. Vjerojatno ništa, ali kakve sam sreće naletjet ću na nju htio to ili ne. Zadnji put kada smo se vidjeli nisam mogao trgnuti svoje ruke sa nje. Njezin mi se miris uvukao u glavu i teško ga je izbaciti iz sebe.
Post je objavljen 12.10.2006. u 19:43 sati.