Marketing
Dulce et decurum est pro patria morire
Putovanje je trajalo devet sat. Krenuo sam navečer, uzevši najkasniju direktnu liniju za doma. Na nesreću to je i bila najduža moguća relacija koja kao putove bira sve sporedne ceste od Varaždina do mojeg zabačenog kutka istre. Pomoću tog autobusa sam imao prilike upoznati istočnu zapadnu obalu istre jer zahvaljujući njegovoj iscrpnoj vožnja sam proveo četiri sata upoznajući lijevo i desnu stranu mojeg rodnog kraja. Iza mene su sjedili studenti koji su iz Varaždina kretali u Pulu. Nisu ni ušutkali ni trenutka. Umirao sam od bolova na kuku. Nakljukao sam se prije putovanja sa tabletama protiv boli i skoro pao u nesvijest prije ulaska u autobus. Nisam mogao vjerovati da mogu biti toliko glasni toliko dugo. Stavio mp3 player u uho i pokušavao zaspati , ali uvijek bi me nešto probudilo. Udarac u sjedalo, nekakvo proderavanje, noga ili jakna zabačena preko moje skoro pa usnule forme. Na sreću nestali su u Puli nakon sedam sati mučenja.
Zarolao sam se doma u osam i pol ujutro. Na leđima sam nosio prekrcanu torbu. Kuk me je prestao boljeti. Kućna su vrata bila zaključana. Pozvonio sam, nazvao tatu koji je inače u to doba uvijek doma, nazvao kućni i naposljetku počeo lupati po njima. Sestra mi je naposljetku otvorila vrata, odjevena u spavačicu. Misli su da ću doći u četiri ujutro pa su zaključali vrata kada nisam. Opsovao sam im sve po spisku, istuširao se, presvukao se i legao spavati. Probudio sam se malo prije, oko tri sata poslije podne i jedva se sjećam vikenda. Proveo sam ga održavajući ravnotežu između jenjavajući boli u testisima, migrene i kukobolje. Gutao sam tablete protiv boli šakom i kapom. Bilo je trenutaka kada sam želio imati pristup internetu i računalu sa procesorom sa hrvatskim pravopisom stavljenim gore. Na žalost nisam. I sada se malo toga sjećam.
Sjećam se Daniele gole u njezinom autu kraj Varaždinskog groblja. Na sve četiri je prevaljena u koso preko vozačkog sjedišta i ja svršavam u svoju zatvorenu šaku jedva se spriječivši da prolijem svoje sjeme u nju, iako sam ta jako želio. Sjećam se Daniele sljedeći dan u gradu sa drugim muškarcem kojeg je nazvala samo prijateljem, i nje u motelu dva dana nakon naše ševe kraj groblja kako leži raširenih nogu i krvari na krevet od siline našeg seksa , a ja svršavam po svuda ne birajući metu. Rekla mi je da želi biti sama i da ne želi se vezati za nikoga. Plakala je na mojem ramenu i ja sam se osjećao kao smeće što sam spavao s njom. Počeo sam i ja plakati. Nisam ju mogao vidjeti takvu. Htio sam učiniti sve da to spriječim. Pitao sam ju da li bi željela pokušati ponovno. Srećom odbila je. Bio sam hladan na povratku doma. Shvatio sam da je samo željela seks od mene i ništa više. Na trenutak sam zaboravio da je to moja jednina iskupljujući osobina. Srećom bio sam okružen svojim prijateljima. Živjeli smo u svijetu magije i čelika , i nestajuće količine opijajući sredstava dovoljne za srušiti konja. Nisam pio s njima niti pušio s njima. Nije me trebalo, a izgubio sam apetiti za to. Važno je bilo da su ljudi bili sretni što smo se frend i ja vratili k njima. Osjećali smo se kao u stara vremena kada smo jedan za drugim umirali u tamnici rješavajući bezvezne zadatke za nekog tamo lika čije ime niti ne znamo.
Bilo je dobro spavati sa Danielom poslije toliko vremena. Falio mi je njezin miris. Imala je tijelo petnaestogodišnjakinje u tijelu dvadeset i šesto godišnje žene. Skoro sam svršio kada me je zajahala u autu. Rekla mi je da me mrzi i počela je plakati. To ju nije spriječilo da se nabija ne mene i da svrši. Ne volim kada plaće, ne želim joj nanositi bol. Žao mi je što smo se vidjeli, što sam joj se javio i što smo spavali skupa. Ne mogu si pomoći, iako se viđa s drugim muškarcima i znala je što radi kada se je upustila u odnose samnom. Ali, ne mogu si pomoći i ne osjećati kao da je sve to moja krivica.
Nisam se nikada dobro nosio sa tuđom emocionalnom boli. Ne želim ju nanositi nikome. Osjećao sam se kako zlostavljač.
Post je objavljen 16.10.2006. u 16:16 sati.