srijeda, 18.10.2006.

Povijest nasilja


Izabrao sam priču koju pročitati danas na književnoj večeri. Objavljena je u jednoj lijepoj, šarenoj knjižici pa ću jako zgodno s njom izgledati na bini. Uređena je, pa mi se tako neće deseti da pred tim učenim ljudima izgovorom koju pravopisno nepravilnu riječ. Kratka je, pa neću nikome dosađivati. Pročitao sam ju nekoliko puta na glas do sada, i jednom pred okupljenom obitelji, to nije dobro prošlo. Nakon pročitane prve rečenice stari je počeo odmahivati rukama da prestanem jer sutra ima sud i ne može to slušati. Prekinuo sam sa čitanjem, zbunjen.
Nitko od mojih doma ne cijeni, ili razumije moje pisanje. Ponekad mislim da sam dijete koje se igra u blatu riječi. Da nema ljudi koji mi objavljuju priče, i koji su mi svako toliko dali koji kunu za moje nesretno stvaralaštvo prestao bi se truditi oko toga. Ali, nasreću naišao sam na ljude koji su mi bili potpora.
Prvu priču sam objavo kada sam imao šesnaest godina uz pomoć srednjoškolske profesorice Hrvatskog jezika. Izašla je u lokalnom književnom časopisu i bila je potpuni uspjeh. Urednik ju je nazvao najboljim djelom od svih sakupljenih ostvarenja u njoj. Na žalost nisam bio tamo kada je priča bila pročitana pred publikom. Igrao sam košarku, i morao sam iči na utakmicu. Da se nisam pojavo, vjerojatno bi me izbacili iz kluba. Kasnije sam ozlijedio kuk i to je stavilo točku na i mojoj košarkaškoj karijeri i stipendiji za američko sveučilište. Stara je bila sretna što me Amerika neće uzeti. Glavno je to što sam tu uz nju, bez obzira što kopnim.
Priče su mi se počeke objavljivati po raznim amaterskim časopisima, fanzinima i sličnome. Nije mi bilo važno, bio sam klinac i volio sam pisati. Pokupio bi koju nagradu tu i tamo. Ali, to je bilo to.
Prestao sam pisati kada sam došao na faks. Tek pred kraj sam ponovno počeo stvarati. U tom je razdoblju nastala zbirka priča koju ću danas promovirati. Trebalo mi je tri godine od njezina nastanka pa do pronalaska urednika. Polovica priča u njoj su već objavljene po raznim časopisima, i to izvan Hrvatske. U domovini objavljujem jako malo. Izgleda da urednici ne vole moje radove. Možda zato što pišem o stvarima o kojima njihovim dušobrižnici ne bi željeli čitati.
Napisao sam priču , prije dvije godine, o skupini dječaka u osnovnoj školi koju su oteli , prebili i seksualno zlostavljali malenu djevojčicu. Nitko mi ju nije želi objaviti. Možda jer je i bila loše napisana, a možda i zbog teme. Mislim, samo bi budala poput mene mogla pisati o takvim stvarima, zar ne? Čitao sam o tome u novinama prije nekoliko tjedana. Nije mi se svidjelo. Ali, ovaj put je to bila stvarnost, a ne fikcija.

- 14:15 - Komentari (16) - Isprintaj - #