Izgubljeni

Sve me boli. Ramena, leđa, zglobovi na nogama. Kada se ustanem sa stolice i prošećem se u urodu osjećam i čujem svaku kost u mojem tijelu kako puca.
Preforsirao sam se prekjučer.
Zaboravio sam svoju omiljenu kapu na plaži. Primijetio sam taj nesretan podataka pet kilometara dalje. Bio sam pješice. Mogao sam pustiti kapu tamo gdje je. Zaboraviti na nju. Ali, nisam. Uz nju me vežu lijepa siječanja. Kupio sam ju na krku sa Danielom, platio sam ju pedeset kuna i odlično i je stajala. Volio sam ju nositi i tako mi boga neću ju samo tako izgubiti. Požurio sam natrag , iako sam znao da se preforsiram sa svakim korakom. Noć je padala, i polagano sam gubio nadu. To mi je u prirodi da gubim nadu. Da se lagano predajem, da pred prvom preprekom odustajem. Ovaj put sam odlučio da neću. Pokazat ću svijetu malo kičme. Koračao sam brzo i jako. Pogledom sam pretraživao cijelo šetalište. Možda mi je negdje prije pala.
Moja omiljena kapa. Moje malo srce.
Pronašao sam ju na plaži. Nisam se prevario.
Ležala je polegnuta, i presavijena na pijesku. Bila je taman ispod grma tako da ju nitko nije mogao vidjeti. Djelovala je kao da spava. Nježno sam ju podigao i poljubio. Stavio sam ju na glavu, iako je bila noć i svijetla nije bilo kilometrima. Bila je moja. Na meni joj je mjesto. Ona me neće nikada izdati ili napustiti, s njom ću uvijek izgledati dobro. Bio kukavica, bio gad, bio pizda, moja kapa i ja ćemo biti uvijek nerazdvojni.
Na žalost , sada me sve boli.

Nježnost prepušta mjesto mržnji

Ivan je pogledao Klaru. Ležala je na podu ispred njega i povraćala. Miris rigotine se miješao sa smradom neopranog suđa. Pogledom je pratio ostatke hrane na podu. Masne crne crte su se prostirale po pukotinama između pločica i prijatelje da će se proširiti. Dugo je povraćala. Nije ju želio gledati. Svako toliko bi prestala. Obrisala rukom usta i opsovala. Okrenula bi pogled bijesno prema njemu. Pogledao bi ju. Boljelo ga je gledati u njezine predivne crte lica iskrivljene u mržnji. Krivila ga je što je povraćala. Krivila ga je za prvu čašu vina koju je popila. Krivila ga je za veliku masnicu na licu.
Bio je kriv za to. Priznaje. Nije ga sram. Zaslužila je to. Spavala je s dvojicom njegovih prijatelja. Rekla mu je to nakon jedne čašice previše. Mislila je da je to OK što mu je priznala. Da će ih to više povezati, ojačati njihovu vezu. Pročitala je to negdje. Bila je u krivu.
Čekao je da prestane povraćati.
«Je si li gotova?», upitao ju je.
Klimnula mu je glavom. Pokušala je ustati, ali nije baš mogla. Pomogao joj je.
«Dođi, idemo te očistiti.», uhvatio ju je ispod ruke i nježno odveo u kupaonu.
Još uvijek ju je volio.
Kupaona je bila hladna. Pomogao joj je skinuti odjeću. Stavio pod tuš i pustio vodu teći. Vratio se do kuhinje. Putem je pokupio krpu i napunio kantu s vodom. Stao je čistiti. Razmišljao je onome što se desilo. Nije ju prestao voljeti. Nije mogao. Ali, nije mogao nastaviti tako. Kako će pogledati prijatelje u oći kada je znao da su mu iza leđa jebali curu.
Uzdahnuo je. Nije znao što da učini.
Jednim je uhom osluškivao zvukove u kupaoni. Voda je prestala teći. Završio je s čišćenjem kuhinje. Maknuo je rigotinu s pločica. I to je bio nekakav napredak. Spremio je stvari i vratio se u kupaonu.
Dočekala ga je gola. Njezina je gola stražnjica bila okrenuta prema njemu. Imala je predivan stas. Smeđa joj je kosa slobodno padala preko ramena, blago kovrčava. Put joj je bila mekan i mliječno bijela. Uzbudio se.
«Da li si u redu?», upitao ju je.
Nije mu ništa rekla. Sagnula se i pljunula vodu u umivaonik. Prala je zube. Spustila je četkicu na rub umivaonika i isprala usta. Umila se. Ivan je stajao na ulazu u kupaonu i gledao. Okrenula se prema njemu. Masnica je sjala na njezinom licu. Gledala ga je.
«Klara ja…», započeo je govoriti. Prekinula ga je.
«Trudna sam.», rekla je. Prestao je govoriti. Blijedo ju je pogledao. Nije znao što reći.
«jeli moje?», upitao ju je.
Odmahnula je glavom. «Ne znam. Možda. «, zastala je. «Nisam siguran.»
Osjetio je kako propada u zemlju. Pred glavom mu se zaprtilo. Ostao je bez riječi. Što da kaže, što da učini. Nije mogao vjerovati. Bila je još uvijek pijana. Malo se klatila dok je stajala naslonjena na umivaoniku. Zjenice su joj bile raširene. Sigurno je bilo to.
Telefon je počeo zvoniti negdje u stanu. Nakon nekoliko trenutaka je shvatio da je to bio njezin.
Makla se sa umivaonika i doteturala do njega. «Mogu li proći?», upitala ga je.
Klimnuo je glavom i maknuo se sa ulaza. Zakoračila je u sobu. Kao budala krenuo je za njom.
Telefon je ležao na stoliću u dnevnom boravku, zaboravljen među gomilom smeća koje se tu nakupilo tijekom vremena. Javila se.
«Jakove, bok!», rekla je.
Srce mu se steglo. Bio je to njegov prijatelj. Jedan od dvojice koji su ju jebali. Pogledala ga je. U očima joj je ugledao mržnju, Bila je tako jebeno hladna. Znala je da ga to smeta. Da ga to boli. Nije ju bilo briga.
«Aha, aha. «, rekla mu je . «Da, možemo se naći. Kada?»
Još nekoliko dugih i bolnih trenutaka.
«Dobro, vidimo se. «, rekla je i prekinula vezu.

Bubamara sreće - pazi mrtva je

Ševio sam opaticu u guzu. Ležala je ispod mene, nogu podignutih u zrak i gledala me je u oći. Rekao sam ju da ju volim. Makla je pogled sa mene. Nastavio sam ju jebati. Bio sam nježan. Čekao sam ju da vrati pogled na mene da joj kažem da je u redu. Da se ne treba uzbuđivati. Da ništa ne tražim od nje.
Nadam se da je to prihvatila.
Osjećao sam se praznim naposljetku. Kao da je nešto izašlo iz mene. Zar to znači voljeti nekog. Ispraznit se u te dvije riječi i onda ostati praznim. Da li ju zbilja volim ili je to samo ugodna iluziju u koju sam se uvjerio da bi lakše prihvatio odnos s njom?
Bio sam prazan poslije. Možda zbog svih orgazama koje sam doživljavao s njom. A, možda sam se oslobodio svih odgovornosti prema njoj i prema sebi i prema nama kada sam rekao te dvije riječi.

Glad

Jučer sam preskočio ručak. Navečer sam teturao u stranu i gutao jabuke, jednu za drugom da bi se održao na nogama. Bio sam gladan. Da bi se sprečio da pojedem nešto više od Evinog mamca gutao sam Fast blockere jedan za drugim. Pomoglo je.
Vježbao sam, prošetao pet kilometara uz more i krenuo spavati.
Probudio sam se gladan. Ali, nisam više teturao. Dobro. Ne smijem se prežderavati. Kad održavaš težinu ne smiješ posustajati.
Jedan komad puno znači.
Teško mi je ponekad. Na poslu sam. Uskoro ću otiči jesti. Isto što i svaki dan. Nisam pojeo ništa slatkog od nove godine. Okružen sam slatkom hranom. Moram ju ignorirati. Ne mogu se zaustaviti kada jednom krenem. Volim to opisivati kao Pandornu kutiju, ne zaustavljam se na jednoj napolitankici , već odmah pojedem cijelu kutiju. Kada završim s njom idem dalje tražeći još. U petom mjesecu sam imao oko sto trideset i sto četrdeset kila. Sada sam na sto petnaest ili manje.
Bilo je bolno smršaviti. Bilo je bolno debljati se.
Ne mogu uhvatiti sredinu.
To je moj problem. Neumjeren sam. U seksu, hrani, alkoholu i drogama.
Okolina to ne shvaća. Prekinuo sam dosta osoba koje nisu pokazale razumijevanja za moj problem. Jer nisu shvatile da ne jedem kolače, da ne pijem alkohol. Da veliki dio dana provodim vježbajući, da ne večeram, da gutam tablete za ubijanje apetita, da ne pijem jer mi je stari alkohol i ne želim biti kao on. Ali, opet nailazim na nove. Ponekad ih ne mogu izbjeći. Kao mamu od Daniele, koja se je zgražala što ja ne jedem božičine kolače kod njih i koja je kolutala očima kada sam joj govorio o svojem problemu s hranom. Rekla mi je da jedan kolač neće ništa učiniti. Koliko sam puta čuo tu laž.
Što da učinim onda? Da se proderem na nju, da uzmem prokleti kolač i onda provedem poslijepodne na silu povraćajući u školjku i još više vježbajući i preskačući obroke sljedeći dan?
Još gori su mi oni koji mi guraju cugu u ruke. Pa se onda čude što ne pijem. Pa mi guraju cugu opet. Pa me nude, pa se opet čude. Pa me pitaju zašto. Pa me zajebavaju kako se ja mogu zabaviti jer ne pijem. Ne želim im objasniti da ne pijem jer mi je stari alkos. Ne tiče ih se. Ne moram se otvarati svima da bi se prilagodio njihovom svjetonazoru.
Ne pijem, ne jedem slatko, ne večeram.
Neki ne jedu ribu, ne puše i jedu puslice za doručak.
Kada naiđete na takve ljude pustite ih na miru. Ne moraju svi biti kao i vi. Ne moraju svi biti savršeni hrvati koji se šopaju kolačima, piju , tuču žene i puše. Ne postoji neki ustaljeni obrazac ponašanje prema kojem se svi moramo ravnati. Kada vam netko kaže ne, onda to vjerojatno i misli. Poštujte to. Jer , vjerujte mi, jednog dana će mi prekipjeti opravdavati samog sebe nekoj budali.
Nadajte se da to nećete biti vi.

Mrzitelj štrumfova

Ne volim neodlučne ljude. Da budem iskren, fizički mi se gade. Iritira me kada netko ne zna što bi radio, i ništa mu nije dobro pa samo leži po cijele dane jer mu je sve preteško i kada se tu osobu pita da li bi išla na kavu, prošetala , ručala, što god jedino što bi dobio jest

Biti crn u plavom

Dog tags

Prijatelji zbogom - spuštam jesnju zavjesu i odlazim s vama

Danas sam shvatio da ako nekog volim svim srcem, da to ne znači da će ta osoba voljeti i mene. Zaboravio sam na to. Bio sam prezauzet prolazeći kroz tuđe živote da razmišljam o tome. Zaboravio sam koliko sam uložio u neke veze da bi se na kraju pretvorile u pepeo i da sam ostao bez ičega. Prestao sam osjećati ljubav prema svojim partnericama. Kad kod bi se uhvatio da nešto osjećam spavao bi sa nekim drugim. I tako u krug dok se nisam umorio od bježanja. Ali, tek sam sada, danas u biti shvatio, da ako se prepustim i zavolim nekog cijelim svojim bićem da mi to ne garantira ništa. Ta druga osoba me neće voljeti jer ja nju volim, neće mi biti vjerna ili ostati samnom zbog toga. Shvatio sam da ona ne djeli moje osjećaje u pravom smislu te riječi. One ne osjeća tu nježnost i čežnju koja razdire svaki stanicu mojeg tijela dok vodimo ljubav.
Kada sam spavao sa Opaticom prošli tjedan osjetio sam trnce kako struje duž mojeg trupa. Nisam nikada osjetio nešto tako sa ženom. Ležao sam na boku s njezine lijeve strane, dok je ona bila na leđima, savio sam nogu oko njezina stomaka i polagano sam ulazio držeći rukom njezinu glavu na deset centimetara udaljenosti i gledao ju u oči bez prestanka, minutu za minutu. Napokon sam prestao kada više nisam mogao podnijeti tu navalu emocija u sebi. Ako muškarci imaju G-točku, mislim da smo ju taj trenutak pogodili.
Strah me je budućnosti. Ovisan sam o toliko sitnih stvari. Bez njih bi poludio. Ovisan sam o šetalištu gdje se svaku večer krećem, ovisan sam o hrani koju jedem (uvijek ista, programirana; svako doba dana ima svoj određen obrok), teretani na tavanu zgrade u kojoj živim gdje vježbam pilates, kafiću u kojem pijem kavu i spajam se na nezaštićene bežične mreže i od tamo šaljem postove na blog. Ovisan sam o mreži u susjednom uredu koja je uvijek slobodna i na kojoj pišem većinu ovih postova i pregledavam većinu vaših blogova. Ovisan sam o redovitom seksu s Opaticom i prijateljima s kojim se dopisujem. I sada kada se jesen spušta na naša vrata postajem svjestan da sve to mogu lagano izgubiti. Ništa nije stalno, na ništa se ne treba vezati jer jedino mijena stalna jest. Pripremam se na još jednu promjenu, šok koji će me potresti do srži. Već vas polagano nema. Nekima ne znam lica, a nekima ne znam ni ime. Ipak, sam vezan na vas nekolicinu kojima sam povjerio oboje. Što ću kad nestanete?

Vampiri

Pripremam larp vampira koji će održavati sljedeći petak. Sav sam u tome. Tražio sam na netu slike da dočaram svojim igračima kako se trebaju maskirati. Naišao sam na dosta toga. Evo ono što mi je dohvatilo pažnju.

Sreća, nesreća i falusni simboli

Bojim se biti sretan jer znam da će kad-tad karma izravnati situaciju. Najgore mi je vidjeti i osjetiti kada je neki jadničak iznimno sretan zbog nečeg važnog, nćeg što će mu promijeniti život na dolje , a onda ga sljedećeg trenutka snađe sudbina i poput elastičnog užeta ga vrati na zemlju.
Zadovoljan sam kada život provodim u sivilu. A, najsretniji kada sam nesretan jer onda mi se ničeg lošeg više ne može dogoditi. Kada sam sretan postajem izrazito nervozan i stalno očekujem kada će se nešto dogoditi. Da preduhitrim sudbinu izabirem uvijek najmanjeg od dva zla i sam sebi sjebem situaciju. Tako barem znam što ću dobiti. Nesigurnost me ubija.
Ne volim biti nesiguran. Sve što radim pažljivo planiram. Želim otići nekamo, sve moram znati od kada krećem do kada dolazim, kuda točno idem, koliko goriva imam, koliko novca imam, kakvi su problemi, gdje će me netko dočekati. Inače me panika hvata. Doduše, ne planiram odnose s ljudima. Kada se nađem na spoju sa djevojkom/ženom ne planiram ju odvesti u krevet, ili spojiti usne na njezine. Opuštam se i uživam. Ne smatram da kad djevojka/žena pristane otići na kavu sa mnom da to odmah znači da ona želi moj falusni simbol u sebi.
Nedostaje mi seks. Ovaj sam vikend ostao doma, i nisam nikamo otišao. Stalno sam krut. U nedjelju sam masturbirao tri puta u sat vremena prije spavanja, ali bio sam krut kada sam legao u krevet. Bio sam nervozan jučer navečer. Falio mi je fizički dodir, miris seksa i uzdisanje žene. Otišao sam se prošetati razmišljajući o tome kako bi sada volio nešto poševiti.
Najsretniji sam kada dobivam redoviti seks. Po prirodi sam neumjerena osoba, kada jedem – puno jedem, kada pušim – puno pušim, kad ševim- puno ševim; ili obrnuti kada ne jedem – onda ne jedem; kada ne pušim – onda ne pušim; kada ne ševim – onda ne ševim. Cijeli mi je život bio problem pogoditi ravnotežu. Zato mi odnos s Danielom nije štimao, nije voljela ili nije mogla prakticirati seks samnom koliko sam ja mogao. A, meni treba toliko puno. Što sam stariji sve više.

Odvojeni ciljevi

Dao sam ispit. Bio je smiješno lak. Profesor je čitao jutarnji list dok smo mi prepisivali iz otvorenih knjiga na stolu. Svi osim mene, jer ja nisam imao knjigu. Nisam znao da se moglo. Ipak, prošao sam ga. Otvorio sam indeks i shvatio da mi je ostalo još pet ispita. Nisam to prije primijetio.
Razgovarao sam s Danielom jučer. Trebao sam s nekim razgovarati. Nju imam na nula kuna. A, i nitko drugi neće. Istresao sam svu gorčinu koja se napunila u meni. Posao, obitelj, faks. Nije dobro svršilo. Trebao nam je svršetak. Trebalo je proći vrijeme da si možemo otvoreno u lice reći stvari koje mislimo jedno o drugo.
Daniela je komotna žena koja ima svoju viziju. Ta vizija nije trpjela ničiju drugu. Po njoj ja sam trebao otići u Varaždin i oženiti ju. Po njoj sam prekinuo naš odnos kada sam se doselio u *****. Mislio sam da možemo ostati prijatelji i razgovarati. Imao sam krivo. Ne možemo. Previše je fokusirana na samu sebe. Kako je u našim razgovorima moja ljubav polagano isparavala tako sam shvaćao kakva je ona osoba i koji su njezini ciljevi.
Želim da se što prije poševi i zaboravi na mene. Želim da ju petorica jebu jedan za drugim da me pusti na miru. Želim da nestane. Želim ju zaboraviti.
Račun na telefonu mi je prazan. Ujutro je došla obnova Vip – friends broja. Kako nije bilo ničega gore izgubio sam pravo besplatnog telefoniranja s njom. Više ga neću obnoviti.
Kako je Opatica izrazila negodovanje na spomen mogućnosti da ju stavim na nula kuna nemam koga da stavim. Roditelje ne želim. Čekat ću da naiđe nekog tko će htjeti da bude moj broj u slučaju nužde. Netko na koga ću se moći pouzdati u bilo koje doba dana ili noći.
Opatica mi je rekla da nas dvoje nismo ništa. Danas se ševimo, sutra možda ne. Ona čeka da joj dođe netko s kojim će joj kliknuti. Ona specijalna osoba s kojom će joj život dobiti smisao. Složio sam se njom. Nema se smisla truditi niti nervirati. Rekao sam joj da je ona samo niz u mojem životu i da mi više nije stalo razmišljati da li ćemo se vidjeti ili ne. Očekujem da nećemo. Sigurno će joj netko u međuvremenu uletjeti. Nema se smisla nervirati. Žene poslije dvadeset i pete imaju svoje zahtjeve koji nemaju veze s drugim ljudima. Daniela ih ima, Opatica ih ima. Ja mogu pristati na njih ili mogu odjebati dalje. Za sada pristajem na Opaticu.
Čekam, samo budale žive u nadi.

Zemlja sunca

Sutra imam ispit za kojeg nisam učio. Ništa čudno u tome jer to čujete od svakog studenta na svakom uglu bilo kojeg grada lijepe naše, pa i šire. Ne uzbuđujem se previše. Faks sam upisao da bi smirio starce koji moraju dobiti ono što žele ili te ne puste na miru. Oni ne znaju što znači privatnost ili puštanje čovjeka na miru. Pa zato radim ono što ne želim. Nisam nikada bio go getter ili ambiciozan. Ne želim imati svoju firmu, voditi biznis ili napredovati u nekoj korporaciji do menađerske pozicije. Ta potraga za novcem, moći me ne zanima.
Zamara me. A, i gadi mi se. Osjećam se kao da ću povraćati kada zaronim u taj svijet biznisa. Ta prljavština koja se sakupila na ljudima, smrad i znoj koji dolazi gdje god se neki posao obavlja. Ljudi koji nemaju ništa zajedničko, a provode osam ili više sati zajedno, to je nešto što me tjera na povraćanje. Literarno. Muka mi je. Uvijek bila.
Posao kojeg radim zahtjeva minimalno kontaktiranje s ljudima. Svaki pokušaj da me se progura u neke malo naprednije sfere koje bi donijele više novca završile su s neuspjehom. Da budem jasan, ja ovaj posao radim od svoje dvanaeste godine. Kada je stari otvorio firmu ja sam mu sjedio u uredu svaku zimu i svako ljeto po mjesec dana kada mu je radnica išla na godišnji i radio njezin posao. Primao novac, radio police, javljao se na telefone. Nisam ne naučen da radim, pogotovo ovaj posao. Ali, mi se jednostavno gadi. Gadi mi se raditi s ljudima, prodavati im police(ono što bi službeno trebao raditi) i onda slušati kako mi seru jer sam ih sjebao, jer nisu dobili ono što su si zamisli da će dobiti. Dovoljno mi je vrijeđanje koje dobijem kod svake treće procjene. Mrzim ovaj grebatorski posao.
Ne volim prodaju.
Ono što sam uvijek želio raditi jest baviti se pisanjem i dizajniranjem igara. To su srećom stvari za koje ne treba nikakva škola. Pisanjem se bavim poluprofesionalno, što će reći da mi svako toliko plate neku siću za ono što napišem. Naravno, nisam pravi pisac jer eto moja gramatika tjera Klajića da se okreće u grobu zajedno sa Ilircima, i jer nisam dovoljno načitan, kritičan i svjestan svoje okoline. Dizajniranje igara mi je hobi. Ali, ne mogu se maknuti od svog posla da bi radio to jer jednostavno kako kaže onaj lik iz NMK nema tu ekonomske računice, uz to sam toliko ukorijenjen u ovaj posao da otiđem obitelj bi propala. Fantastično. Zato se svako jutro dižem i radim ono što mi se gadi. S malom plačom, bez odmora.
Ne želim skupe aute, velik stan i vikendicu na moru. Ne želim dizajnersku odjeći po najnovijoj zapadno europskoj modi. Nisam nikad. Ne brije me to. Ne kužim u čemu je stvar. Jedine stvari koje kupujem su knjige. Nosim stalno isto. Ne variram. Jedino što gradim su stvari u mojoj glavi. A, one ljudi mogu vidjeti tek kada razgovaraju samnom.
Rijetko to želi jer izgledam kao razbijač. Psihički poremećen razbijač. So, ne plijenim baš neku pažnju i nitko ne postavlja pitanja o meni.

Klara - kuća lutaka

Klara je uzela ključeve u ruke. Zaključala je vrata od stana i odahnula. Iznutra se nije čulo ništa. Mora da je već zaspao. Nije mu dugo trebalo. Ili je pao u nesvijest, ili se je ugušio u svojoj rigotini. Klara nije znala što bi joj od toga bilo draže.
Došao je doma s posla pijan, kao i obično. Ručak mu nije valjao. Bacio je tanjur na pod i natjerao ju da ga počisti. Šutke je krenula po krpu i metlu. To mu se očito nije svidjelo. Udario ju je posred lica. Pala je na pod. Koljena su joj utonula u ostatke njegova obroka.
Naslonila je glavu na ulazna vrata od kuće.
Lice ju je boljelo. Nadala se da joj plavica neće nastati. Nije mogla stalno lagati na poslu. Ljudi su već sumnjali.
Začula je iza sebe vrata kako se otključavaju. Susjed je izlazio van. Nije željela da ju ovdje vidi, ovakvu. Krenula je niz hodnik. Pognula je glavu i sjetila se kako je rukom kupila hranu s poda i bacala ju kantu. Morala je puzati do nje jer bi ju Marko svaki put odgurnuo na pod kada bi se pokušala ustati. Nije joj dao niti da dovuče kantu blizu.
Počela je plakati. Došla je do lifta i pristignula puce i stala čekati. Hodnik je bio ispunjen mirisom trava. Netko je od susjeda krenuo sa kulinarskim eksperimentima Pitala se tko. Dizalo se polagano približavalo njome. Suze su joj tekle. Ali, ne više kao prije. Navikla se je na Markovo zlostavljanje. Nije uvijek bio takav. To je sve zbog posla. Previše je stresan za njega. Obećao joj je da će prestati. Već duže vremena nije pio. Ovo je bila samo slučajnost. Već se vidjela promjena. Bio je predivan prema njoj dok nije bio pijan. Govorio joj je slatke riječi, grlio ju i ljubio. Pazio je na nju. Počistio bi za sobom, spustio dasku na wcu, vodio ljubav i izvodio ju van. Odlazili bi u kina, na večere, šetali bi se po parku ili trgu. Bilo im je super, kao što je i uvijek trebalo biti.
Dizalo je došlo. Vrata su se otvorila i zapuhnuo ju je zadah ljudske prljavštine. Ušla je unutra. Bila je sama. Rukom je obrisala suze i čekala da se vrata zatvore. Prestala je disati na nos.
Park ispred kuće je bio prepun djece. Sjela je na klupicu. Izvukla je cigaretu iz torbice i zapalila. Prošlo je nekoliko susjeda. Pozdravili su ju. Ona ih je pozdravila natrag. Pogledom je potražila njihov stan.

: Strah me je da ne postanem poput ovog Marka u Klara - kuća lutaka. To je veoma realan strah. Otac mi je takav, djed mi je bio takav. Stric mi se nedavno rastao jer je mlatio svoju suprugu. Sigurno ima još toga što nisam čuo. Ponekad se hvatam i primječujem da se ponašam kao oni. Prestajem. Ovo nije lažan strah. Veoma je opipljivo i tu je kraj mene svakog dana mog života.

Strah, debljina i virtulani orgazmi

Krenuo sam u teretanu jucer navecer. Negdje oko jedanaest i pol. Malo sam poduze razgovrao s Opaticom preko gtalka, svrsio i odlucio vjezbati. Preodjenuo sam se , uzeo rucnik, knjigu i vodu i otisao na tavan . Tamo mi je napravljena teretana. .
Jednom gore, otvorio sam prozor, slozio radio, prebacio klupice za vjezbanje da si otvorim prostor, nabacio rucnik, skinuo jednu tenisicu jer pilates volim vjezbati bos kada sam skuzio da nisam sam.
Okrenuo sam glavu u stranu, i razorgacio oci u strahu. Oko mene se nesto kretalo. Nesto malo, i crno, skrilim i radilo je krugove medju stupovima u prostoru. Uhvtio sam tenisicu s jednom rukom, s drugom sa uzeo rucnik, vodu,knjigu kljuceve. Na brzinu sam iskljucio radio, skoro ga srusivsi na pod i, ugasio svijetlo u nekoliko grcevitih pokreta i izletio van iz teretane u panici.
Uzasno mi ide na naerve klada mi sismisi ulete u prtosr gdje vjezbam. uvijek s euserem od straha, to i kukci, ali oni veliki poput grancice koja mi je bila na vrhu torba kada sam prije neki dan dosao doma. Uzas.
buduci da nisam mogao vjezbati na ntavanu , kako Bog zapovjeda, morao sam to obaviti u dnevnom borvaku. ne svidja mi se tamo vjezbati, malo je prostora i nije jednaki mentalni stimung. U zadnje vrijeme malo fusiram s treninzima. ne svidja mi se to. Ako tako nastavim opet cu se udebljati, postati debela koturajuca lopta i tko ce me onda zeljeti?

Kultura nasilja, muskarci u krevetu

Seks je disocijativna djelatnost. Dok je opatica bila ispod mene, rasirenih nogu nisam osjecao nista osim vlastitog zadovljstva dok sam se nabijao u nju. Seks bi trebao biti neso vise od toga. Zar ju ne bi trebao osjecati. Zar ona ne bi trebala biti dio mene. Bio sam gol u autu i nabijo sam ju svom snagom. Na sebi sam imao samo carape. A, uvijek ih skidam jer samtram da je bezobrazno u krevet ulaziti odjevenih nogu. To me je smetalo kod Mrvice, nosila je carape stalno, i to bijele. Opatica je imala gola stopala.
Njezina su stopala predivna. Obozavam ih lizati i gricakti nakon dugog jebanja. Ili vodjenja ljubavi, ovisno kako sam raspolozen u taj trenutak. Opatica voli seks samnom. Volim ja s njom. Obozavam njezino nesavrseno tijelo. Sjebani pogleda, i smedje oci koji predocavaju svu ljubav svijeta dok svrsava pod menom. Obozavam joj grickati debelu kozicu na stopalima, a njezini su nokti uvijek opsanosti da ih pojedem.
Zasto sam onda toliko usamljen tijekom seksa? To bi trebalo biti nesto zajednicko. Nesto sto radimo u dvoje zajedo. A, opet, tijekom najvece jebacine mi se cini da sam sam. I to ne samo snjom. Sa svim zenama. Mozda nas je premalo u krevetu. Mozda bi trebao postati swinger ili odlaziti na orgije. Mozda mi se potiho svidjaju muskaraci, mozda posaljem Salvenu mejl da me razdjevici kako treba (a, Slavene gdje je tvoj mejl?).

Agresivna opasna živina

Ja sam loš muškarac. Oduvijek sam to znao iako sam to sakrivao od sebe i drugih. Ali, jednom svi moramo reči istinu, progutati metak i priznati sve o sebi.
Pročitao sam novi Cosmo. Na stranici brj 78 stoji muškarac koji govori ženama kako prepoznati lođeg muškarca. Onog koji se izpočetka čini predivnim, a onda se otkrije u svojoj pravoj svijetlosti kao zlostavljač.
Autorica članka je napisala o pet zajedničkih točaka koje svi zlostavljači imaju. I ja ih pogađam svih pet.
I kada se pogledam u ogledalu, i skrenem svoju pažnju na svoje prošle veze primječujem da sam se ponio kao ljudsko smeće prema večini njih.
Bio sam takav prema Danieli, Ivani, Ivanki, Maji, Maji, Maji, Aleti, Lani, Ani, Violeti, Nikolini, Aleksandri, Lei, i Nikolini. Za ostale se ne mogu sjetiti više kako su se zvale. Nisu bile tako važne. Kriste, treba mi barem pola sata da bi se sjetio većine žena s kojima sam bio u vezi i za svaku od njih mogu navesti hrpu situacije u kojima sam se ponio kao ljudsko smeće prema njima.
U svojim se postovima, i razgovorima s drugima volim prikazivati kao žrtvom. Nisam to.
One su bile jedine žrtve.
Moje.

Majka zemlja, put životinja po Istri

Trećeg dana smo pronašli padinu u šumi pokraj Huma. Napustili smo slikanje sebe samih u različitim pozama u i na Prvom Slavenskom Sveučilištu. Bila je jebeno dobra. Moje su ruke bile na njezinim bokovima , a usta na vratu.
Zaključala je svoj auto.
Misli smo da je mjesto koje smo našli zaklonjeno. Nije bilo . Bacili smo se na zemlju. Postavio sam ju na koljena, sa spuštenim hlačama do gležnja i zario ga unutra. Nije nam trebalo puno predigre.
Ševili smo se od petka do malo prije. Odvezla me doma i od njezine kuće do mog grada smo se pukli dvaput. Usput smo posjetili Hum, gdje sam kupio Istarsku kuharicu za sebe, i Motovun gdje smo ručali, ja vegetarijanski tanjur, a ona njoke sa goveđim umakom.
Drugi smo put pronašli izolirano polje koje se prostiralo kraj bijelog puta ispod Grožnjana. U tih četrdeset minuta našeg seksa prošao je jedan auto. Nisu nas primijetili.
Svršio sam. Nešto što prvi put nisam mogao.
U zadnje vrijeme češće svršavam. Inače mi je rekord bio jedanput u cjelodnevnoj ševi. Bez zaštite, sa iskusnom , dobrom ženom. Valjda seksualno sazrijevam u svojoj dvadeset i petoj kada mogu toliko često izbacivati sjeme. Skoro svaki drugi put. Jej.
Bio sam ju spreman okrenuti po treći put na parkingu ispred moje zagrade. Pred svim susjedima. Ruka mi je tijekom cijele vožnje bila među njezinim nogama. Sva sreća da je nosila traperice, a ne suknju kakav je bio originalni plan. Da je , vjerojatno bi bili izletjeli sa ceste negje ili izazvali novu reportažu na nacionalnoj televiziji pod nazivom «Smrt na cestama». Da je bila muškarac, popušio bi joj ga. Ali, budući da nije, malo mi je bilo teško lizati ju dok je vozila.
Zaželio sam se pornografije kada sam došao doma. Odvezla se od mene i minuti kasnije sam želio staviti nekog ispod sebe. Nju. Ali nje nije bilo. Ostao sam uskraćen. Da mi roditelja nije bilo doma vjerojatno bi ju nažicao da se popne na još jednu ševu. Forma mora biti zadovoljena kako vole govoriti likovi iz Dine. Dust mora biti zadovoljen, makar i pod cijenu da izbije Opatici mozak van orgazmima.

Putovanja, kratka crtica jedne ovisnosti

Shvatio sam zašto ne mogu radit. Navukao sam se u svojoj dvadeset i petoj na duhan i duhanske proizvode. Ajme li tragedije! Što ću sad? Što ću sad?
Stavljam ruke na lice i u panici trčim uokolo po sobi.
Još uvijek tvrdim da sam nepušač , premda sam jučer u trenutku krize kupio kutiju cigareta. Popušio sam ju u roku šest sati.
Grlo me boli i glas mi je hrapav. Nazvao sam Danielu i žalio joj se na svoju novu ovisnost. Što mi je mogla reći. Ništa. Nije više moja. Iako smo bliski i čujemo se, više nikada nećemo biti skupa. Trebalo mi je tri mjesece da mi to slegne. Nitko nikada nije za mene tvrdio da sam bistar. Morat ću promatrati kako drugome pada u naručje, spava s njim i na kraju se udaje za njega. Ne sviđa mi se to. Ali, izgleda da ću to morati trpjeti.
Odlazim navečer k Opatici. Provest ću vikend s njom. Ležat ću na njezinom velikom krevetu , gol, sa cigaretom u ustima. Neću se maknuti iz njega ta cijela tri dana osim za nužne fiziološke potrebe. Neću se s nikim družiti osim s njom. Ona će biti kraj mene , gola i zamamna. Vodit ćemo ljubav. Često. Onako kako ja to znam.
Strah me je da ju neću moći zadovoljiti kao prije.
Uvijek mislim da sam nedovoljan.

Walter

Nedostaje mi cigareta u ustima. Razmišljam da odem do trafike i kupim kutiju Walter Wolf Lightsa. Upaljač imam. U torbi mi je. Ne mogu raditi. Odustao sam za danas. Bez obzira kako se predmeti gomilali ispred mene, neću mrdnuti prstom da ih riješim.
Sva sreće da ne pušim. Kako bi onda moja ovisnost izgleda?
Svakodnevno uzima drugima cigarete i kupujem im zamjenske kutije.
Ja ne pušim. Ponavljam to kao mantru kojom se želim obraniti od stvarnosti.
Zašto se toliko tome opirem?
Zar nisam punoljetan, svjestan opasnosti i svih posljedica?
Zar se ne osjećam dobro i cool dok to radim?
Zar ne jedem manje kada pušim?
Ja sam velika, debela svinja od čovjeka koji se ne može zaustaviti da trpa hranu u sebe. Jedem sve, stalno. Kutije napolitanku u deset navečer, praćene sa kilom sladoleda, pa onda veselo ubvacijem pršut i sir umočen u deset deka ajavara. Toliko se šrirkm da ne mogu prioči kroz vrata. Sva sreća da ne pušim. Srce bi mi riknulo od toliko smeća u meni.
Razmišljam da odem do trafike i kupim si kutiju cigareta. Walter Wolf Lights po mogućnosti, iako mi je u biti svejedno, preferencija se stvara navikom kupovanja. Ja ju nema. Sunce je visoko na zenitu i prži njemačke turiste koji gmižu po ulici. Goli, sa šlapama i čarapama. Ulice su zakrčene autima stranih registracija. Ali, ne mogu se maknuti iz naslonjača. Noge su mi preteške i sram me je izaći pred ljude po danu. Ja sam velika debela svinja koja zaslužuje da ju netko maltretira. Ne vrijedim ništa. Jer sam debeo, jer me odjeća stišče, jer imam tragove majoneze na majci i mast oko usta od trpanja slanih šatpiča umočenih u svinjsko salo. Nije bilo više čvaraka. Jebi ga. Sram me je pokazati se pred svim tim predivnim ženama, pred svim tim ružnim žena, pred svim tim mladim i starim tijelima jer znam da im se svima kolektivno gadim. Kada se pogledam u ogledalo povraća mi se kako sam ružan. Odlazim do frižidera i trpam hranu u sebe.
I naposljetku ne mogu izaći vani, jer su ONI tamo. Mali zeleni, Marsovci, vanzemaljci koji otimaju ljude. Tu sam u uredu siguran. Ukrasio sam sve zidove metalnim folijama, tako da radijski signal iz mene ne može doći do njihovih senzora. U uredu sam siguran, ali vani nisam. Otvaram vrećicu gumenih bombona i trpam ih u usta. Možda ako se dovoljno udebljam ću moći izaći vani bez da me oni uhvate.

Izaja

Ispričat ču vam priču o tome kako sam se uvukao u svijet igara i toliko zabrazdio da nisam mogao voditi ni normalan razgovor s ljudima. Osjećao sam se kao da iz magle rukama izvlačim da bi samo jednu rečenicu izgovorio. Moje riječi nisu imale pretjerano smisla. Dolazile su u dijelovima , razbacane i nekoliko minuta kasnije kada je razgovor toliko odmakao da su postigle efekt ubijanja trenutka.
Moj pad započinje posve nevino. Jedan razgovor, jedna stranica ili ideju koju vidim u nekom filmu ili seriji. Slijedi istraživanje na Internetu, skidanje svih mogućih knjiga o tome. Čitanje i promatranje, pa onda naposljetku manijakalno traženje elektronskih trgovina koji prodaju takve materijale.
Zrak je bio topao, i predivne su se žene šetale obalom kada sam ja opet potonuo unutar sebe. Nisam primijetio elegantne noge, i goleme stražnjice koje se odupiru Zemljinoj sili teži. Nisam primjetio živopisna lica i zamamne grudi. Samo sam se šetao uz obalu razmišljajući kako napraviti mač za larp. Zbrajao sam troškove, materijale i planski vodio operaciju slaganja tog istog bezopasnog oružja korak po korak.
Poslao sam poruku Opatici. Sunce je bilo zašlo i shvatio sam da sam opet opasno zabrazdio. Trebao mi je ljudski dodir. Ili glas. Užasno mi je teško bilo utipkivati slova u mobitel. Ne zbog našeg odnosa, već jer mi se tako nije dalo komunicirati si ikim. Bilo mi je tako dobro u svom svijetu. U magli s kojom sam se kružio.
Na žalost nije bila dostupna za razgovor.
Umoran sam.
Ne mogu se kretati. Ruke i noge me bole. Teško mi se ustati iz stolice. Posao mi je naporan. Trebao sam iči na tjedan dana odmora u sedmom mjesecu. Nisam. Otišao sam na državni ispit zbog posla. Od tada sam većinu vremena sam u uredu. Kolegica je otišla tri tjedna na godišnji. Staro nije bilo mjesec dana. Bio sam sam i radio posao za troje. Stari se vratio i odlučio raditi. Nakalemio mi je gomilu posla na leđa. Nove štete. A , ja se jedva krečem od muke. Sve mi je teško. Ništa mi se ne da. Kada mu kažem da sam umoran optužujem e da sam ljenčina i neradnika. Što će meni godišnji? Zar neće ta firma meni ostati.
Ne želim ju.
Svi se odmaraju, a ja sam stalno tu i radim za njih. Nemam se snage više kretati. Nemam volej za život. Trebao bi dati dva ispita ovaj mjesec. Ne mogu se niti pogledati u ogledalo kada dođem doma. Mučno mi je jesti.
Rekli su mi da sam imao odmora. Onaj petak navečer kada bi otišao kod Opatice i razdoblje između one nedjelje navečer kada bi se vratio. Baš. Vidim kako sam zagrizao u svoje radno vrijeme.
Jedva su mi dali jedan dan slobodnog kada sam se počeo tresti ispred ogledala. Nisam se mogao niti obrijati ujutro. Ali, ipak su me zvali četiri sata kasnije zbog posla.
Opatica kaže da joj nedostajem.
Nedostaje i ona meni. Izbacio sam ju iz glave. Zaboravio sam na njezin glas i na njezin miris. Javila mi se mejlom kada sam izbrisao blog. Otvorila je lavinu sjenčanja.
Vidjet ćemo se ovaj vikend.
Trebam nekog da uzme umor iz mene. Ne mogu ovako više. Zlo mi je ići na posao. Gade mi se ovi predmeti. Ljudi koji varaju i ljudi koje me psuju. Ne želim gledati više ozlijeđena tijela i razbijene aute. Nikada nema krvi. Uvijek ju počiste kada ja dođem. Ali, ne miću dječje igračke.
Nikada.

Ruža

Ana me je voljela sve dok nam nije krenulo.
Pojavio sam se ispred njezinih kućnih vrata u odijelu. Nosio sam neudobne cipele koje sam zadnji put odjenuo na sestrinom vjenčanju prije dvije godine. Skrpao sam svoju odjeću od prevelikih hlača i sakoa kojeg sam maznuo starom. Dobro sam ga pomirisao prije nego što sam ga uzeo. Stari je imao tendenciju izrigati se u džepove svojih finih ideja. Mislio je da stara neće skužiti. Srećom nisam pomirisao ništa. Ili je stara dobro obavila svoj posao i počistila za njegovom rigotinom, ili sam imao sreće i dohvatio jedno od rijetkih nezagađenih odijela.
Volio sam Anu.
Stajao sam ispred njezinih vrata i pozvonio. U rukama sam držao buket cvijeća i zaručnički prsten.
Nisam puno zarađivao. Mjesecima sam štedio za odlazak na more. Umjesto za zabavu odlučio sam iskoristiti ušteđeni novac da povratim Anu.
Ana je sada s drugim muškarcem.
Zvao se Ivan. I bio je pet godina stariji od nje. Poduzetnik, sa stanom, autom i djetetom iz prvog braka. Započelo je sa porukama koje su dolazile kroz cijelu noć dok smo zajedno ležali u krevetu. Onda bi dobila poruku, ustala iz kreveta rekavši da ide na wc. Uzela bi mobitel sa sobom. U pozadini bi se čuli auti koju milili po cesti. Odbljesak ulične rasvijete bi radio čudne crte na zidu. Opustio bi se i čuo nju kako razgovara na mobitelu. Čeuo sam njezin tihi glasić kako se radovao, hihotao. Naposljetku bi pustila vodu i vratila se k meni u krevetu. Zagrlila bi me rekla kako me voli. Kako joj je super samnom.
Imala je tu svoju teoriju. Da žena može voljeti svog muškarca, ali da si može dozvoliti i sitne ljubavi sa strane. Ništa fizičkog. Čisto platonski.
Koja gomila sranja. Slušao sam ju dok mi je prala mozak sa svojim glupostima. Govorila mi je da njezin muškarac zna da je ona njegova i ničija druga, i da se ne treba brinuti zbog nikog drugog u kojega si je ona, teoretski, dozvolila da se zaljubi.
Slušao sam i klimao glavom. Što sam drugo mogao učiniti.
Ana je pronašla svoju platonsku ljubav na predavanju makroekonomije. Zajedno su bili na prvoj godini. Trebao mu je papir za određene certifikate pa je odlučio upisati faks. Kako mi je Ana kasnije pričala, imao je poslovnog smisla, sada mu je trebalo samo teoretsko znanje. Oči su joj svjetlucale dok mi je to govorila.
Lupao sam po vratima. Nitko mi nije odgovarao. Očaj me hvatao.
Koračam unazad i gledam po prozorima da vidim da li me netko skrovito promatra. Škiljim jer mi suce direktno pada u oči otklanjajući pogled. Stavljam ruku na lice. Gledam, ali ne vidim ništa.
Začujem škripu kočnica. Okrećem se i u gledam postariju gospođu sa cekreom na biciklu. Ceker je nonšalantno ležao u košarci ispred volana.
«Nije ti tu mala Miličevka. Otišla je sa obitelji na more.», rekla mi je gospođa. Cerekala se od uha do uha. Usne su joj bile razmazane s teškim crvenim ružem. Na glavi je imala šešir sa cvijećem. Cvijeće je bilo umjetno.
«Na more?» , ponovio sam ja.
Klimnula je glavom. «Odvezla se u novom Mercedesu s nekom njezinim.», rekla mi je gospođa i mahnula mi rukom. Nisam reagirao. Otišla je.
Sunce je pržilo. Maknuo sam se iz hlada i zakoračio na cestu. Kroz užareni asfalt je izbijala para. Nije prošlo dugo da se počnem znojit. Skinuo sam sako i u crnoj odjeći koračao po cesti. Osjećao sam se glupo. Ana je otišla na mora sa frajerom. Poveli su cijelu obitelj. U Mercedesu. Koja sam ja budala bio.
Otišao sam do tramvajske stanice i stao čekati. U ruci sam držao buket cvijeća i prsten. Nisam znao što bi sada s njima. Došetao sam se kante za smeće i bacio buket u nju. Kutijicu s prstenom sam smjestio u džep hlača.
Vratio sam se do čekaonice i sjeo. Mjesta oko mene su se lagano popunila. Tramvaj nije dolazio. U gradu su bili radovi i zastoji nisu bili nečuveni. Sve se više ljudi okupljalo na stanici.
Stara bakica je stala ispred mene. U ruci je držala dvije Konzumove vrećice pune hrane. Bila je odjevena u crno kao i ja. Bilo joj je teško. Ruke su joj se tresle i stalno se prebacivala sa noge na nogu, kao da će svakog trenutak pasti. Pogledom je skretala svako toliko prema meni. Imala je plave oči, uokvirene izboranim lice. Željela je da se dignem. Pogledom sa promotrio ljude koji su sjedili oko mene. Svi su pažljivo i s trudom bulji u pod, mobitele ili negdje drugdje. Sve samo da ne pogledaju ljude koji su stajali do njih. Starije ljude, nemoćne ljude. Bila je tu jedna trudnica i djevojka sa licem kojem je falilo pola vilice. Nju su i oni koju su stajali izbjegavali. Bila je odjevena u poslovno odijelo smeđe boje.
Suknja, karirana košulja, sandalice.
Pokušao sam ju zamisliti sa cijelim licem. Bila bi mi lijepa. Ustao sam i dokoračao do nje. Bakica je brže bolje iskoristila rupu u prostoru i bacila se na mjesto.
Nije me bilo briga.
«Oprostite.», rekao sam djevojci. «Imam nešto za vas.»
Okrenula se licem prema meni. Ugledala me i onda na brzinu odmaknula pogled. Počela je skakati s noge na nogu i vrtjeti glavom.
«Oprostite na smetnji.», ponovio sam tihim glasom. Zavukao sam ruku u džep i izvukao kutijicu sa prstenom i pružio ga. «Ovo je za vas.»
Vratila je pogled na mene. Razrogačila je oči i promrmljala. «Mrgha?»
Ljudi su nas promatrali. Čovjek je uvijek svjestan toga u takvim trenucima. Bila je i ona. Vjerojatno je mislila da se radilo o neslanoj šali.
«Ne obazirite se na njih.», rekao sam. «Ozbiljna sam. Ovo je poklon za vas.», rekao sam.
Okrenula se prema meni sa cijelim tijelom. Iz držanja joj je ispario defenzivan stav. «Asto?», upitala me.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim što mi je htjela reći. «Jer ste predivni. «, rekao sam i tutnuo joj kutijicu u ruke.
Tramvaj je došao. Vrata su se otvorila. Ljudi su izašli vani, i mi smo ušli unutra. Čvrsto je stiskala kutijicu u rukama i gledala me raširenim očima. Nije ju otvorila.

Krajevi i prosjaci

Dosao sam doma i stara je plakala. Sa starim je trebal ici u Kranjsku Goru na vikend. Zeljeli su popraviti brak. Veselila se tome dok smo bili nakave danas. Govrila mi je kako se stari popravio, kako se trudi.
Kada sam dosao doma s posla sjedila je za kompom i radila. Stari se napio i izvrjedjao ju je. Na nacionalnoj osnovi, na vjerskoj osnovi, zbog mene i moje sestre; kako su nam po njezinom nalogu pisali da smo hrvati u skoli.
Ljutio se na nju sto mi nismo nazavali njegovu bracu i sesrte da im izrazimo sucut kada je bka umrla.
kao da bi se itko brinuo za te gadove. Nikada nas nisu nazvali da nas pitaju kako nam je, nego uvijek da cupaju lovu od starog. Kada mi je umrla druga baka, o stare mama, nitko od njih na nije nazvao.
I onda je on usao u sobu.
Krcao mi sto jedan predmet nisamzvrsio do kraja na poslu. Bio sam sam u uredu. Cijeli dan, i nisam stigao sve napraviti jer mi je stalno netko uljetao sa svojim zahtjevima. Ali, u nejgovim ocima sam ispao neradniki ljencina. Glavno da je on sjedio u birtiji od jedan sat i pio. Sam.
Nisam dobro.
Sest je sati i od umor ane vidim.
Tjelo mi je najezeno od stresa. Nisam imao ni dana odmora od treeg mjeseca. Ili uskrsa, ne sjecam se vise. Dobio sam petak i ponedjeljak. Ali, kada spomenem da mi treba normalno susrecemse sa odbijanejm i prezirom.
Stara mu je stavila natpis na njegov ormar.

Zbogom Mrvice

Spavao sam sa Mrvicom. Seks je bio dobar. Oboje smo doživjeli vrhunac. Više puta. Što je veoma iznenađujuće za mene. Kada sam bio kod Opatice, na koju mi misli svako toliko lete, ševili smo se od petka do nedjelje uzimajući pauzu za osnovne fiziološke funkcije(hrana, spavanje, blog, mejl i cigarete) i svršavao bi možda jedanput na dan. S Mrvicom sam ovaj vikend svršio skoro svaki put kada bi ušao u nju, sa prezervativom. Možda pronalazim razlog u tome što sam promijenio marku na Control Sensitiv i Grande od neke češke tvornice koji i nije baš Grande ili XXL kako vole reklamirati jer stane na mene. Možda smo se malo navikli jedno na drugog ili je žena jednostavno stvorena za mene.
Oboje smo doživljavali vrhunac.
Smiješno mi je bilo kada je počela dozivati moje ime. Bilo je ok prvih par puta. Ali, kada je izvikivala Dust! Dust! Svake sekunde, varirajući jedno intonaciju došlo mi je da se odazovem svojem starom refleksu, zaustavim seks i proderem se Što je?!. Na sreću nisam, i priuštio sam joj prvi orgazam. Pola sata kasnije uslijedio sam i ja.
Mrvica je dobra osoba. Dočekala me je na autobusnoj, kupila mi kartu za lokalni bus i otpratila me je do sebe doma kroz skoro jednosatno drndanje po primorskoj zabiti. Isto je učinila i na putu natrag. Bila je uz mene dok sam u autobusu šutio i ignorirao ju. Ponudio sam da joj platim za kartu, ali me je odbila. Ne snalazim se u javnom prijevozu. Da me je netko pustio samog da se snalazim s busevima, vjerojatno bi se izgubio, sjeo negdje na kamen i počeo plakati od srama.
Na žalost, Mrvica je plitka i dosadna.
Nismo imali o ničemu pričati.
Nisam pronašao nikavu dodirnu točku.
Mrvica je dobra i prostodušna djevojka čije se spike vode o tome kako je izašla vani sa frendicama, napila se i zabavila. Nešto što mene uopće ne zanima.
Ona voli košarku, ali ne voli kada joj se ide na utakmice. Ja mrzim košarku, trenirao sam ju i ostavio kuk na terenu za trenera koji nije slušao kada sam mu govorio Treneeruu, mene kuk boli. Ne mogu hodati.. Još mi je gad imao obraza reči da sam u njegovoj knjižici zabilježen sa crvenim slovima da će me gurnuti u prvu ligu. Fantastično. Počeo sam igrati košarku da smršavim i da se osjećam bolje, a ne polu invalid i profesionalni luzer. Hvala, ne hvala. Zato nije za čuditi (barem meni) da kada su me upitali da li ću ići na Mrvičine utakmice da sam odgovorio Ne, nema šanse. Ne želim imati veze s košarkom. Kada sam se ozlijedio , i proveo tri mjeseca u krevetu, osjetio sam prvi put veliki osjećaj napuštanja. Kada sam se prvi put vio nakon zacjeljivanja noge su mi se smanjile, mišići na kojima sam radio zadnje dvije godine života su nestali. Skoro sam zaplakao. Trener koji je tražio tolike žrtve je pošao u italiju putem novca i sve njegove spike su nestale s njim. Mrvica to nije znala, ne govorim baš to okolo, i naljutila se na mene. Umjesto da joj se ispričavam i da izgladim stvar ja sam to potpirio. Želio sam ju odgurnuti od sebe.
Ne želim imati posla s njom više. Ali, kako reči osobi s kojom si proveo cijeli dan, koja te vodi za ruku u autobus jer imaš jebenu fobiju od javnog prijevoza da ti je dosadna i da ne želiš provoditi vrijeme s njom. Svaka normalna osoba bi shvatila mig i odjebala me. Mrvicu izgleda privlači odbijanje.
Ne volim nanositi ljudima bol. Nemam srca za to. Ne mogu to učiniti. Zato sam proveo tolike godine s Danielom jer nisam želio povrijediti nju i njezine s prekidom. Ne želim ponoviti to iskustvo s Mrvicom. Ne moram patiti s nekom osobom jer me ona želi. Znam kako će to završiti.
Ne želim to ponovno proči.
Pustit ću da prođe par dana i onda ću ju nazvati i reći joj da se ne mogu više viđati s njom.
I onda ću prestati tražiti. Sve ove cure su mi uzele dio mene i sada kada sam našao Mrvicu nema što dati.
Nemam se snage truditi.

Vilindjeca

Vilintorta, zagonetke i med

Likovi

Šumski Duh
Pčelica Maja
Pripovjedač


Mjesto radnje: Šumozemlje

Pripovjedač : Vilenjak Sunčan šumom kroći , sam, dok ga teška briga mori. Sutradan je dan rođenja njegove tri kćeri : Svjećice, Zvjezdice i Travice, blizanke kako je to bio običaj u tadašnjih vilenjaka. Sunčan je bio nadaleko poznat po Šumozemlju kao majstor kolača, i prirodno je bilo da je obećao svojim kćerima posebnu slasticu u slavu njihova rođenja: Vilintortu i od badema i tajnih sastojaka. Sunčan je cijelo jutru koračao šumom skupljajući sastojke, obišao je prijatelje i skrovita mjesta i pronašao sve osim najvažnijeg sastojka: od pčele pobran i rado dan prvo proljetni med.


U Šumi

Sunčan: Da vidimo, da vidimo.... Bademi su tu, borovnice su tu. Hmm, gospođa Sova mi je dala dovoljno ranojutarnje rose, a Kralj Kokoši dovoljno jaja. Dabar Pekar mi je dao brašna za tri torte tako da imam baš sve osim ključnog sastojka bez kojeg su svi ovi sastojci beznačajni: od pčela pobran i rado dan, prvo proljetni med. A kako ću ga za svoju djecu nabaviti? Pčele su nadaleko poznate po cijelom Šumozemlju kako tvrdice i škrtice kad se radi o njihovom medu. Nikada mi ga neće dati.

(Iz šume se javi duboki glas. Nitko se ne vidi. Kao da je šuma sama progovorila.)

Šumski Duh : Oj, Sunčane vilenjaku, slastičaru poznati, zar te pčele tište? Tebe koji si ukrao ježeve bodlje dok je ovaj spavao, tebe koji si se igrao skrivača sa noćnim sovama i ostao nepronađen, zar tebe tište pčele?

Vilenjak Sunčan: (Iznenađeno) Tko se to mojoj nevolji ruga? Izađi na vidjelo pa da vidimo tko je veće šumsko stvorenje!

Šumski Duh : (Grohotni smjeh) Da izađem na vidjelo. Ha, kako smiješno! Zar me ne poznaješ Sunčane? To sam ja Šumski Duh, prijatelj sviju šumskih stvorova, a napose vilenjaka.

Vilenjak Sunčan: Oh, pa to si ti Duše. Nisam te prepoznao. Tolika je moja nesreća da više ne prepoznajem i prijatelje.

Šumski duh: Ne brini se Sunčane, znam što te tišti. Cijelo te jutro pratim u tvojem slastičarskom pohodu i nešto te želim pitati.

Vilenjak Sunčan: Slobodno pitaj duše! Ako je u mojoj moći pomoći ću ti.

Šumski Duh: (Stidljivo) Pa, već dugo nisam probao tvoje slastice i zaželio sam ih se. Htio sam te pitati da mi ostaviš komad vilin torte i vrč palente pomiješane u lijevo ispred svojih vrata, navečer nakon zalaska sunca prije negoli su djeteline započele mjesečev pjev.

Vilenjak Sunčan: Rado, šumski Duše, ali kako možda i sam znadeš, nedostaje mi ključni sastojak da pripremim vilintortu.

Šumski Duh: Možda ti mogu pomoći u tome. Slušaj dobro i upamti svaku moju riječ.

Vilenjak Sunčan: Slušam.

Šumski Duh: Dobro. Evo, učinit ćeš ovako. Otići ćeš do kraljevstva pčela i pronaći ćeš usamljenu pčelu. Pčele su poznati zagonetači pa ta pčela neće moći odoljeti ako ju izazoveš na rješavanje zagonetki. A, kao nagradu za pobjedu , zatražit ćeš od pčela pobran i rado dan prvo proljetni med.

Vilenjak Sunčan: (Veslo) Ah, hvala ti Šumski duše, sam se toga ne bi sjetio. Učinit ću što kažeš i izazvati usamljenu pčelu na zagonetački dvoboj. Neću zaboraviti na tvoj komadić torte i vrč palente. Hvala ti i budi mi dobro!


Pripovjedač: Sunčan se uputio prema Kraljevstvu pčela, lagano i veselo. Putem je smišljao zagonetke koje će postaviti pčeli. Napokon, nakon dugog hoda, naišao je na granicu Pčelinjeg kraljevstva. Sunčan je zastao na tren da razmisli o svojim planovima, jer nitko ne ulazi u pčelinje kraljevstvo olako, kad ga je sreća poslužila i usamljena pčela je naišla na njega.


Pčelica Maja: Ah, proljeće, kako lijepo doba. Prilika da posjetim svoje prijatelje cvijeće i pokupim njihov mirišljavi pelen. Ah, proljeće , vrijeme radosti i veselja. Ali, što je to moje oči vide? Putnik namjernik. Ne, putnik vilenjak. Zasigurno je došao po pčelinji med. Razočarat će se kad ga neće dobit. Naš je med samo za nas, a ne za nekog drugog.

Vilenjak Sunčan: Pozdrav draga pčelo. Što te vodi tuda?

Pčelica Maja: Moja posla me vode tuda, eto što? A, tebe? Zar ne znaš da je ovo granca pčelinjeg kraljevstva i da stranci nisu dobro došli ovuda.

Vilenjak Sunčan: Po cijelom se Šumozemlju priča o vašem veličanstvenom medu. Svi hvale njegovu boju, okus i miris, pa sam došao da se sam uvjerim u istinitost tih tvrdnji.

Pčelica Maja: Aha, istina je da je naš med najbolji na svijetu. Ali, on nije za tebe ili bilo kojeg drugog.

Vilenjak sunčan: Ah, šteta. Zar ne postoji ništa što bih mogao dati da promijenim vaše mišljene?

Pčelica Maja: Ništa.

Vilenjak Sunčan: Baš ništa? A, možda zagonetački izazov?

Pčelica Maja: ( za sebe) Zagonetački izazov. Ah, to bi bilo dobro. Već dugo se nisam s nikim natjecala u rješavanju zagonetki. Možda će mi ovaj vilenjak postaviti dobar izazov. ( Na glas) Dobro, pristajem , po kojim pravilima se želiš natjecati?

Vilenjak Sunčan: Pravila su veoma jednostavna. Ja ću ti postavit tri zagonetke, ako na jednu nećeš znati odgovor dat ćeš mi od pčela ubran prvo proljetni med.

Pčelica Maja: A, što ako ja pobijedim?

Vilenjak Sunčan: Što želiš?

Pčelica Maja: Aha, ako ja pobijedim služit ćeš mi u pčelinjem kraljevstvu sljedećih sto godina. U redu?

Vilenjak Sunčan : (Za sebe) Ako izgubim , neću vidjeti svoju djecu sljedećih stotinu godina. To je samo jedno jutro u vilenjačkom životu, ali ipak radi se o važnom dobu za malenu dječicu. Ipak, obećanje je obećanje, i siguran sam da ona neće znati odgovor na sve zagonetke. ( Na glas) Pristajem draga pčelo.

Pčelica Maja: Savršeno. Kako sam radosna što ću nabaviti novog slugu.

Vilenjak Sunčan: Pripremi se draga pčelo prva ti zagonetka slijedi : Što je uvijek na kraju kraja?

Pčelica Maja: (Radosno) Vilenjaku, vilenjaku, mislila sam da ćeš mi predstaviti veći izazov. A, gle ovo, početničke zagonetke koje pčelice nauče rješavati već kad su im krilca mala.

Vilenjak Sunčan: A, koji je odgovor draga pčelo? U cijeloj tvojoj prići nisam čuo nikakav odgovor.

Pčelica Maja: Što je na kraju kraja? Pa to je slovo A.

Vilenjak Sunčan: Vidim da je ugled pčela kao zagonetača bio opravdan. Ali, ne brini se , ovo je bilo tek zagrijavanje. Ono pravo tek dolazi. Riješi sada ovu zagonetku : Gdje crvenko leži tu trava ne niče?

Pčelica Maja: Zanimljivo, zanimljivo. Ipak ćeš mi na kratko zabaviti. Za ovu će mi zagonetku trebati čak trenutak da ju riješim. (pravi se da razmišlja nekoliko trenutaka) Morat ću te razočarati vilenjaku, izgleda da nećeš dobiti svoj med . Odgovor je vatra.

Vilenjak Sunčan: ( Za sebe) Ajoj, odgovorila je točno. Što da učinim? Sve su joj zagonetke prelagane. Ako riješi ovu treću ja sam gotov. Nadam se da ju neće znati. ( Na glas) U redu riješila si dvije od tri, i dokazala da znaš svoj zanat. Sada su sve rukavice bačene i prelazimo na pravi izazov. Riješi mi ovu zagonetku i dobila si. Što ujutro hoda na četiri noge, popodne na dvije a navečer na tri?

Pčelica Maja: Pa kakva je to zagonetka. U cijeloj šumi nema takva stvorenja. Zar je to nekakva prijevara koju si mi spremio vilenjače? Moraš se paziti jer mi pčele ne volimo prijevare.

Vilenjak Sunčan: Nikakva prijevara, draga pčelo. Mogu ti garantirati da dogovor postoji, ali pitanje je da li ga ti znadeš?

Pčelica Maja: (Tužno) Moram ti priznati da ne znam. Reci mi ga pa da ga mogu upotrijebiti na drugim zagonetačkim natječajima, jer ako ga je ne znam onda ga ne zna nitko drugi u pčelinjem kraljevstvu.

Vilenjak Sunčan: Odgovor je čovjek.

Pčelica Maja: Čovjek? A, što je to?

Vilenjak Sunčan: Čovjek je stvorenje koje živi na rubu Šumozemlja. On se koristi strojevima i životinjama u svom radu i živi u velikim naseljima koja se zovu gradovi i napravljeni su od kamenja i metala. Čovjek je stvorenje koje kad je tek maleno hoda na sve četiri, a kad odraste hoda na dvije noge, a kad ostari hoda uz pomoć drvenog štapa, tj. na tri noge. A, sada budući da sam te pošteno pobijedio zamolio bih te da mi daš malo prvo proljetnog meda.

Pčelica Maja: Pošteno si me pobijedio. Evo, pričekaj ovdje da ti ga donesem.

Pripovjedač : Pčelica je održala svoju riječ i donesla malo prvo proljetnog meda. Uz pomoć toga Sunčan je uspio napraviti svoju čuvenu Vilintortu i bliznake Svjećica, Zvjezdica i Travica su imale najljepši rođendan na svijetu. Sunčan nije zaboravio na Šumskog Duha koji mu je pomogao u potrazi i na obećanje kojeg mu je dao, te je izdvojio komad torte i skuhao palentu pomiješanu ulijevo, te ostavio mu ih pred vrata svoje kuće kad je pao mrak - prije mjesečeve pjesme djetelina.

Radoznala djeca, smaknuća i nova nadanja

Jutros me je nazvala Daniela . Probudila me je iz slatke noćne more. Pogledao sam na sat. Bilo je devet.
«Halo», rekao sam u slušalicu. Hvatao me je osjećaj da nekamo moram ići.
«Danas je šest godina od kada smo se upoznali.», rekla mi je. Bila je zadovoljna i sretna. Smijala se.
Sjetio sam se kamo trebam ići. Kod Mrvice u tamnoj strani Istre, ali ne još, tek poslije četiri poslije podne. Danieli naravno to nisam rekao. Mislim da mi to ne bi oprostila.
Voli me još uvijek, samo ne može podnijeti poniženje da bude opet sa mnom. Biti uz mene je poniženje u njezinim očima.
Slažem se.
Nikada nije mogla prihvatiti moje miješano porijeklo. Ali, to nije bitno. Želimo se kada smo odvojeni, a kada smo zajedno se svađamo. Seks nam je super. Kako mi je mama jednom rekla, sa starim je tako dugo ostala u braku zbog odličnog seksa. Ali, seks nije dovoljan. Ni iz daleka.
Potrebno je razumijevanje i poštovanje. Stvari koje meni nedostaju. Ili jednostavno nisam naučen biti sretan i zadovoljan.
Možda mir pronalazim u svojoj patnji. Možda je bol jedino što poznajem.
Zato vratite se Darkerice, Opatice i Dvorske Lude. Trebam vas da me učinite sretnim.
Ponekad razmišljam da ubijem lika koji me je silovao kada sam imao šest godina. Samo ponekad. Onda to odbacim, nije vrijedno. Nije mi bilo toliko mrsko. Kada si u aseksualnoj fazi svejedno ti je da li je žena ili muškarac.
Počeo sam masturbirati kada sam imao sedam godina.
Kada spavam sa ženom rijetko svršavam. Muškarci me ne privlače. Razmišljao sam o tome. Ali, nije to za mene.
Nisam razmišljao o tom susretu kao o silovanju. Ali, izgleda da je to konsenzus ljudi oko mene.
Nakon tri godine veze, plačući sam rekao Danieli sve o svojoj obitelji i o tom silovanju. Mislio sam da će me napustiti, pobjeći od mene. Ali, nije ostala je kraj mene još tri godine.
Nisam laka osoba za biti sa.
Uvijek se pitam čime sam zaslužio imati nekog uz sebe.
Ponestaje mi trauma da izbacim na ekran. Možda stvorim još neku. Da vas zabavim. Zabavljeni ste?
Što biste željeli da me netko pretuče? Da si prerežem žile?
Ne moram to zamišljati. Desit će se prije ili kasnije.
Čekajte zimu. Kada budem uzeo nož u ruke i započnem se igrati sa svojim žilama. Nikako da zarežem. Rečeno mi je da imam pretjeranu volju za životom . Kao da itko može pretjerano živjeti. Imaju pravo. Ja sam samo glumac koji se pravi da pati. U biti mi je svejedno, život mi prolazi pokraj glave. Dobro i loše; samo crtice na životnom putu.
Objavio sam priču u Argentini.

O mrvicama i iskriciama

U nedostatku boljeg, bolje je jebati male cure – što reči, bolje je za njih. Mrvica je visoka sto devedeset centimetara i koliko god uživao u njezinim širokim ramenima, prostranom stomaku, tvrdoj stražnjici i predivnim nogama njezina mi visina stvara problem u krevetu. Ne mogu se kretati kako treba . Ostvarujem lošu pentrajicju, lošu brzinu, raspon pokreta mi je jako ograničen. U ovih dvadeset i četiri sata što je Mrvica bila kod mene , svršila je samo jedanput.
Potrošili smo cijelu zalihu prezervativa u mojoj sobi.
Svidjela joj se kutija šibica. Žalila se malo mojoj staroj da nije bila baš kak očišćena. Mislila je da ju ne čujem. Čuo sam ju. Nije mi bilo svejedno. Jer sam ju očistio. I promijenio posteljinu na krevetu.
Bio sam nervozan prije njezina dolaska. U glavi sam vrtio popis stvari koje trebam obaviti. Uspoređivao kvačice sa stvarnim stanjem. Kada je došla dahtao sam kao trkači konj pred utrku, srce mi je lupalo i u glavi sam odobrojavao sve stvari koje nisam napravio.
Mrvica je mlađa od mene. Nije u stanju razgovarati o vlastitoj seksualnosti i sve uzima kao napad na svoj ego. U seksu je bila veoma sebična. Prošao sam to već sa Danielom. Više nikada. Rekao sam joj to. Ona me je samo pogledala, rekla Znam. Imaš pravo., i zakolutala očima. Htio sam ju odvaliti. Neka takov ponašanje čuva za roditelje i trenera, ne za mene. Činilo mi se da je sve što sam joj rekao prošlo kroz glavu i da se ništa neće promijeniti..
Ovo je bilo prvi put što smo spavali, ali znam prepoznati uzorak.
Može se tako ponašati sa klincima, ali ja imam svoje potrebe i ne želim otići bez da su zadovoljene. Meni treba dosta seksa, i često. Da pomislim da netko za kojeg sam se potrudio da ga zadovoljim, da se samo legne i kaže Makni se. Pusti me da uživam, zatvori i oći i tko tebe Dust jebe.
Rekao sam joj da ima drugih žena koje će brinuti da i ja budem zadovoljen.
Više neću trpjeti takvo ponašanje. Veza s Danielom me je rastrgala iznutra. Osjećao sam se kao objekt koji se uključuje i isključuje po želji. Kao ljudski dildo. Nešto što nema osjećaje i za što se ne treba brinuti. Kao da mi je sama penetracija nagrada koju nisam zaslužio, ali eto, dobio sam ju jer nikog drugo nije bilo u blizini.
Mrzim prezervativa. Erekcija mi u njima ima životni vjek koji se mjeri u minutama. Tijekom jednog seksualnog odnosa prođem kroz cijeli paket. Ne osjećam ništa, kao da sam zatvoren u staklenu kuglu i pokušavam pipati ženu kroz debeli sloj zimske zašite u vidu loše zašivanog džempera.
Veoma sam razočaran u sebe.
Nisam se pokazao kao dobar ljubavnik. Sram me je. Umjesto da ostanem doma, kao što sam najavio kada sam uzeo slobodni, otišao sam na posao.
Gladan sam, preskočio sam doručak.
Ševili smo se cijelo jutro i ona nije svršila.