Marketing
Izgubljeni
Sve me boli. Ramena, leđa, zglobovi na nogama. Kada se ustanem sa stolice i prošećem se u urodu osjećam i čujem svaku kost u mojem tijelu kako puca.
Preforsirao sam se prekjučer.
Zaboravio sam svoju omiljenu kapu na plaži. Primijetio sam taj nesretan podataka pet kilometara dalje. Bio sam pješice. Mogao sam pustiti kapu tamo gdje je. Zaboraviti na nju. Ali, nisam. Uz nju me vežu lijepa siječanja. Kupio sam ju na krku sa Danielom, platio sam ju pedeset kuna i odlično i je stajala. Volio sam ju nositi i tako mi boga neću ju samo tako izgubiti. Požurio sam natrag , iako sam znao da se preforsiram sa svakim korakom. Noć je padala, i polagano sam gubio nadu. To mi je u prirodi da gubim nadu. Da se lagano predajem, da pred prvom preprekom odustajem. Ovaj put sam odlučio da neću. Pokazat ću svijetu malo kičme. Koračao sam brzo i jako. Pogledom sam pretraživao cijelo šetalište. Možda mi je negdje prije pala.
Moja omiljena kapa. Moje malo srce.
Pronašao sam ju na plaži. Nisam se prevario.
Ležala je polegnuta, i presavijena na pijesku. Bila je taman ispod grma tako da ju nitko nije mogao vidjeti. Djelovala je kao da spava. Nježno sam ju podigao i poljubio. Stavio sam ju na glavu, iako je bila noć i svijetla nije bilo kilometrima. Bila je moja. Na meni joj je mjesto. Ona me neće nikada izdati ili napustiti, s njom ću uvijek izgledati dobro. Bio kukavica, bio gad, bio pizda, moja kapa i ja ćemo biti uvijek nerazdvojni.
Na žalost , sada me sve boli.
Post je objavljen 29.09.2006. u 10:15 sati.