Marketing
Zemlja sunca
Sutra imam ispit za kojeg nisam učio. Ništa čudno u tome jer to čujete od svakog studenta na svakom uglu bilo kojeg grada lijepe naše, pa i šire. Ne uzbuđujem se previše. Faks sam upisao da bi smirio starce koji moraju dobiti ono što žele ili te ne puste na miru. Oni ne znaju što znači privatnost ili puštanje čovjeka na miru. Pa zato radim ono što ne želim. Nisam nikada bio go getter ili ambiciozan. Ne želim imati svoju firmu, voditi biznis ili napredovati u nekoj korporaciji do menađerske pozicije. Ta potraga za novcem, moći me ne zanima.
Zamara me. A, i gadi mi se. Osjećam se kao da ću povraćati kada zaronim u taj svijet biznisa. Ta prljavština koja se sakupila na ljudima, smrad i znoj koji dolazi gdje god se neki posao obavlja. Ljudi koji nemaju ništa zajedničko, a provode osam ili više sati zajedno, to je nešto što me tjera na povraćanje. Literarno. Muka mi je. Uvijek bila.
Posao kojeg radim zahtjeva minimalno kontaktiranje s ljudima. Svaki pokušaj da me se progura u neke malo naprednije sfere koje bi donijele više novca završile su s neuspjehom. Da budem jasan, ja ovaj posao radim od svoje dvanaeste godine. Kada je stari otvorio firmu ja sam mu sjedio u uredu svaku zimu i svako ljeto po mjesec dana kada mu je radnica išla na godišnji i radio njezin posao. Primao novac, radio police, javljao se na telefone. Nisam ne naučen da radim, pogotovo ovaj posao. Ali, mi se jednostavno gadi. Gadi mi se raditi s ljudima, prodavati im police(ono što bi službeno trebao raditi) i onda slušati kako mi seru jer sam ih sjebao, jer nisu dobili ono što su si zamisli da će dobiti. Dovoljno mi je vrijeđanje koje dobijem kod svake treće procjene. Mrzim ovaj grebatorski posao.
Ne volim prodaju.
Ono što sam uvijek želio raditi jest baviti se pisanjem i dizajniranjem igara. To su srećom stvari za koje ne treba nikakva škola. Pisanjem se bavim poluprofesionalno, što će reći da mi svako toliko plate neku siću za ono što napišem. Naravno, nisam pravi pisac jer eto moja gramatika tjera Klajića da se okreće u grobu zajedno sa Ilircima, i jer nisam dovoljno načitan, kritičan i svjestan svoje okoline. Dizajniranje igara mi je hobi. Ali, ne mogu se maknuti od svog posla da bi radio to jer jednostavno kako kaže onaj lik iz NMK nema tu ekonomske računice, uz to sam toliko ukorijenjen u ovaj posao da otiđem obitelj bi propala. Fantastično. Zato se svako jutro dižem i radim ono što mi se gadi. S malom plačom, bez odmora.
Ne želim skupe aute, velik stan i vikendicu na moru. Ne želim dizajnersku odjeći po najnovijoj zapadno europskoj modi. Nisam nikad. Ne brije me to. Ne kužim u čemu je stvar. Jedine stvari koje kupujem su knjige. Nosim stalno isto. Ne variram. Jedino što gradim su stvari u mojoj glavi. A, one ljudi mogu vidjeti tek kada razgovaraju samnom.
Rijetko to želi jer izgledam kao razbijač. Psihički poremećen razbijač. So, ne plijenim baš neku pažnju i nitko ne postavlja pitanja o meni.
Post je objavljen 15.09.2006. u 09:42 sati.