Shvatio sam zašto ne mogu radit. Navukao sam se u svojoj dvadeset i petoj na duhan i duhanske proizvode. Ajme li tragedije! Što ću sad? Što ću sad?
Stavljam ruke na lice i u panici trčim uokolo po sobi.
Još uvijek tvrdim da sam nepušač , premda sam jučer u trenutku krize kupio kutiju cigareta. Popušio sam ju u roku šest sati.
Grlo me boli i glas mi je hrapav. Nazvao sam Danielu i žalio joj se na svoju novu ovisnost. Što mi je mogla reći. Ništa. Nije više moja. Iako smo bliski i čujemo se, više nikada nećemo biti skupa. Trebalo mi je tri mjesece da mi to slegne. Nitko nikada nije za mene tvrdio da sam bistar. Morat ću promatrati kako drugome pada u naručje, spava s njim i na kraju se udaje za njega. Ne sviđa mi se to. Ali, izgleda da ću to morati trpjeti.
Odlazim navečer k Opatici. Provest ću vikend s njom. Ležat ću na njezinom velikom krevetu , gol, sa cigaretom u ustima. Neću se maknuti iz njega ta cijela tri dana osim za nužne fiziološke potrebe. Neću se s nikim družiti osim s njom. Ona će biti kraj mene , gola i zamamna. Vodit ćemo ljubav. Često. Onako kako ja to znam.
Strah me je da ju neću moći zadovoljiti kao prije.
Uvijek mislim da sam nedovoljan.
Post je objavljen 08.09.2006. u 10:18 sati.