Marketing
Ruža
Ana me je voljela sve dok nam nije krenulo.
Pojavio sam se ispred njezinih kućnih vrata u odijelu. Nosio sam neudobne cipele koje sam zadnji put odjenuo na sestrinom vjenčanju prije dvije godine. Skrpao sam svoju odjeću od prevelikih hlača i sakoa kojeg sam maznuo starom. Dobro sam ga pomirisao prije nego što sam ga uzeo. Stari je imao tendenciju izrigati se u džepove svojih finih ideja. Mislio je da stara neće skužiti. Srećom nisam pomirisao ništa. Ili je stara dobro obavila svoj posao i počistila za njegovom rigotinom, ili sam imao sreće i dohvatio jedno od rijetkih nezagađenih odijela.
Volio sam Anu.
Stajao sam ispred njezinih vrata i pozvonio. U rukama sam držao buket cvijeća i zaručnički prsten.
Nisam puno zarađivao. Mjesecima sam štedio za odlazak na more. Umjesto za zabavu odlučio sam iskoristiti ušteđeni novac da povratim Anu.
Ana je sada s drugim muškarcem.
Zvao se Ivan. I bio je pet godina stariji od nje. Poduzetnik, sa stanom, autom i djetetom iz prvog braka. Započelo je sa porukama koje su dolazile kroz cijelu noć dok smo zajedno ležali u krevetu. Onda bi dobila poruku, ustala iz kreveta rekavši da ide na wc. Uzela bi mobitel sa sobom. U pozadini bi se čuli auti koju milili po cesti. Odbljesak ulične rasvijete bi radio čudne crte na zidu. Opustio bi se i čuo nju kako razgovara na mobitelu. Čeuo sam njezin tihi glasić kako se radovao, hihotao. Naposljetku bi pustila vodu i vratila se k meni u krevetu. Zagrlila bi me rekla kako me voli. Kako joj je super samnom.
Imala je tu svoju teoriju. Da žena može voljeti svog muškarca, ali da si može dozvoliti i sitne ljubavi sa strane. Ništa fizičkog. Čisto platonski.
Koja gomila sranja. Slušao sam ju dok mi je prala mozak sa svojim glupostima. Govorila mi je da njezin muškarac zna da je ona njegova i ničija druga, i da se ne treba brinuti zbog nikog drugog u kojega si je ona, teoretski, dozvolila da se zaljubi.
Slušao sam i klimao glavom. Što sam drugo mogao učiniti.
Ana je pronašla svoju platonsku ljubav na predavanju makroekonomije. Zajedno su bili na prvoj godini. Trebao mu je papir za određene certifikate pa je odlučio upisati faks. Kako mi je Ana kasnije pričala, imao je poslovnog smisla, sada mu je trebalo samo teoretsko znanje. Oči su joj svjetlucale dok mi je to govorila.
Lupao sam po vratima. Nitko mi nije odgovarao. Očaj me hvatao.
Koračam unazad i gledam po prozorima da vidim da li me netko skrovito promatra. Škiljim jer mi suce direktno pada u oči otklanjajući pogled. Stavljam ruku na lice. Gledam, ali ne vidim ništa.
Začujem škripu kočnica. Okrećem se i u gledam postariju gospođu sa cekreom na biciklu. Ceker je nonšalantno ležao u košarci ispred volana.
«Nije ti tu mala Miličevka. Otišla je sa obitelji na more.», rekla mi je gospođa. Cerekala se od uha do uha. Usne su joj bile razmazane s teškim crvenim ružem. Na glavi je imala šešir sa cvijećem. Cvijeće je bilo umjetno.
«Na more?» , ponovio sam ja.
Klimnula je glavom. «Odvezla se u novom Mercedesu s nekom njezinim.», rekla mi je gospođa i mahnula mi rukom. Nisam reagirao. Otišla je.
Sunce je pržilo. Maknuo sam se iz hlada i zakoračio na cestu. Kroz užareni asfalt je izbijala para. Nije prošlo dugo da se počnem znojit. Skinuo sam sako i u crnoj odjeći koračao po cesti. Osjećao sam se glupo. Ana je otišla na mora sa frajerom. Poveli su cijelu obitelj. U Mercedesu. Koja sam ja budala bio.
Otišao sam do tramvajske stanice i stao čekati. U ruci sam držao buket cvijeća i prsten. Nisam znao što bi sada s njima. Došetao sam se kante za smeće i bacio buket u nju. Kutijicu s prstenom sam smjestio u džep hlača.
Vratio sam se do čekaonice i sjeo. Mjesta oko mene su se lagano popunila. Tramvaj nije dolazio. U gradu su bili radovi i zastoji nisu bili nečuveni. Sve se više ljudi okupljalo na stanici.
Stara bakica je stala ispred mene. U ruci je držala dvije Konzumove vrećice pune hrane. Bila je odjevena u crno kao i ja. Bilo joj je teško. Ruke su joj se tresle i stalno se prebacivala sa noge na nogu, kao da će svakog trenutak pasti. Pogledom je skretala svako toliko prema meni. Imala je plave oči, uokvirene izboranim lice. Željela je da se dignem. Pogledom sa promotrio ljude koji su sjedili oko mene. Svi su pažljivo i s trudom bulji u pod, mobitele ili negdje drugdje. Sve samo da ne pogledaju ljude koji su stajali do njih. Starije ljude, nemoćne ljude. Bila je tu jedna trudnica i djevojka sa licem kojem je falilo pola vilice. Nju su i oni koju su stajali izbjegavali. Bila je odjevena u poslovno odijelo smeđe boje.
Suknja, karirana košulja, sandalice.
Pokušao sam ju zamisliti sa cijelim licem. Bila bi mi lijepa. Ustao sam i dokoračao do nje. Bakica je brže bolje iskoristila rupu u prostoru i bacila se na mjesto.
Nije me bilo briga.
«Oprostite.», rekao sam djevojci. «Imam nešto za vas.»
Okrenula se licem prema meni. Ugledala me i onda na brzinu odmaknula pogled. Počela je skakati s noge na nogu i vrtjeti glavom.
«Oprostite na smetnji.», ponovio sam tihim glasom. Zavukao sam ruku u džep i izvukao kutijicu sa prstenom i pružio ga. «Ovo je za vas.»
Vratila je pogled na mene. Razrogačila je oči i promrmljala. «Mrgha?»
Ljudi su nas promatrali. Čovjek je uvijek svjestan toga u takvim trenucima. Bila je i ona. Vjerojatno je mislila da se radilo o neslanoj šali.
«Ne obazirite se na njih.», rekao sam. «Ozbiljna sam. Ovo je poklon za vas.», rekao sam.
Okrenula se prema meni sa cijelim tijelom. Iz držanja joj je ispario defenzivan stav. «Asto?», upitala me.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim što mi je htjela reći. «Jer ste predivni. «, rekao sam i tutnuo joj kutijicu u ruke.
Tramvaj je došao. Vrata su se otvorila. Ljudi su izašli vani, i mi smo ušli unutra. Čvrsto je stiskala kutijicu u rukama i gledala me raširenim očima. Nije ju otvorila.
Post je objavljen 05.09.2006. u 10:51 sati.