Kultura nasilja, muskarci u krevetu

Seks je disocijativna djelatnost. Dok je opatica bila ispod mene, rasirenih nogu nisam osjecao nista osim vlastitog zadovljstva dok sam se nabijao u nju. Seks bi trebao biti neso vise od toga. Zar ju ne bi trebao osjecati. Zar ona ne bi trebala biti dio mene. Bio sam gol u autu i nabijo sam ju svom snagom. Na sebi sam imao samo carape. A, uvijek ih skidam jer samtram da je bezobrazno u krevet ulaziti odjevenih nogu. To me je smetalo kod Mrvice, nosila je carape stalno, i to bijele. Opatica je imala gola stopala.
Njezina su stopala predivna. Obozavam ih lizati i gricakti nakon dugog jebanja. Ili vodjenja ljubavi, ovisno kako sam raspolozen u taj trenutak. Opatica voli seks samnom. Volim ja s njom. Obozavam njezino nesavrseno tijelo. Sjebani pogleda, i smedje oci koji predocavaju svu ljubav svijeta dok svrsava pod menom. Obozavam joj grickati debelu kozicu na stopalima, a njezini su nokti uvijek opsanosti da ih pojedem.
Zasto sam onda toliko usamljen tijekom seksa? To bi trebalo biti nesto zajednicko. Nesto sto radimo u dvoje zajedo. A, opet, tijekom najvece jebacine mi se cini da sam sam. I to ne samo snjom. Sa svim zenama. Mozda nas je premalo u krevetu. Mozda bi trebao postati swinger ili odlaziti na orgije. Mozda mi se potiho svidjaju muskaraci, mozda posaljem Salvenu mejl da me razdjevici kako treba (a, Slavene gdje je tvoj mejl?).