Zbogom Mrvice

Spavao sam sa Mrvicom. Seks je bio dobar. Oboje smo doživjeli vrhunac. Više puta. Što je veoma iznenađujuće za mene. Kada sam bio kod Opatice, na koju mi misli svako toliko lete, ševili smo se od petka do nedjelje uzimajući pauzu za osnovne fiziološke funkcije(hrana, spavanje, blog, mejl i cigarete) i svršavao bi možda jedanput na dan. S Mrvicom sam ovaj vikend svršio skoro svaki put kada bi ušao u nju, sa prezervativom. Možda pronalazim razlog u tome što sam promijenio marku na Control Sensitiv i Grande od neke češke tvornice koji i nije baš Grande ili XXL kako vole reklamirati jer stane na mene. Možda smo se malo navikli jedno na drugog ili je žena jednostavno stvorena za mene.
Oboje smo doživljavali vrhunac.
Smiješno mi je bilo kada je počela dozivati moje ime. Bilo je ok prvih par puta. Ali, kada je izvikivala Dust! Dust! Svake sekunde, varirajući jedno intonaciju došlo mi je da se odazovem svojem starom refleksu, zaustavim seks i proderem se Što je?!. Na sreću nisam, i priuštio sam joj prvi orgazam. Pola sata kasnije uslijedio sam i ja.
Mrvica je dobra osoba. Dočekala me je na autobusnoj, kupila mi kartu za lokalni bus i otpratila me je do sebe doma kroz skoro jednosatno drndanje po primorskoj zabiti. Isto je učinila i na putu natrag. Bila je uz mene dok sam u autobusu šutio i ignorirao ju. Ponudio sam da joj platim za kartu, ali me je odbila. Ne snalazim se u javnom prijevozu. Da me je netko pustio samog da se snalazim s busevima, vjerojatno bi se izgubio, sjeo negdje na kamen i počeo plakati od srama.
Na žalost, Mrvica je plitka i dosadna.
Nismo imali o ničemu pričati.
Nisam pronašao nikavu dodirnu točku.
Mrvica je dobra i prostodušna djevojka čije se spike vode o tome kako je izašla vani sa frendicama, napila se i zabavila. Nešto što mene uopće ne zanima.
Ona voli košarku, ali ne voli kada joj se ide na utakmice. Ja mrzim košarku, trenirao sam ju i ostavio kuk na terenu za trenera koji nije slušao kada sam mu govorio Treneeruu, mene kuk boli. Ne mogu hodati.. Još mi je gad imao obraza reči da sam u njegovoj knjižici zabilježen sa crvenim slovima da će me gurnuti u prvu ligu. Fantastično. Počeo sam igrati košarku da smršavim i da se osjećam bolje, a ne polu invalid i profesionalni luzer. Hvala, ne hvala. Zato nije za čuditi (barem meni) da kada su me upitali da li ću ići na Mrvičine utakmice da sam odgovorio Ne, nema šanse. Ne želim imati veze s košarkom. Kada sam se ozlijedio , i proveo tri mjeseca u krevetu, osjetio sam prvi put veliki osjećaj napuštanja. Kada sam se prvi put vio nakon zacjeljivanja noge su mi se smanjile, mišići na kojima sam radio zadnje dvije godine života su nestali. Skoro sam zaplakao. Trener koji je tražio tolike žrtve je pošao u italiju putem novca i sve njegove spike su nestale s njim. Mrvica to nije znala, ne govorim baš to okolo, i naljutila se na mene. Umjesto da joj se ispričavam i da izgladim stvar ja sam to potpirio. Želio sam ju odgurnuti od sebe.
Ne želim imati posla s njom više. Ali, kako reči osobi s kojom si proveo cijeli dan, koja te vodi za ruku u autobus jer imaš jebenu fobiju od javnog prijevoza da ti je dosadna i da ne želiš provoditi vrijeme s njom. Svaka normalna osoba bi shvatila mig i odjebala me. Mrvicu izgleda privlači odbijanje.
Ne volim nanositi ljudima bol. Nemam srca za to. Ne mogu to učiniti. Zato sam proveo tolike godine s Danielom jer nisam želio povrijediti nju i njezine s prekidom. Ne želim ponoviti to iskustvo s Mrvicom. Ne moram patiti s nekom osobom jer me ona želi. Znam kako će to završiti.
Ne želim to ponovno proči.
Pustit ću da prođe par dana i onda ću ju nazvati i reći joj da se ne mogu više viđati s njom.
I onda ću prestati tražiti. Sve ove cure su mi uzele dio mene i sada kada sam našao Mrvicu nema što dati.
Nemam se snage truditi.