Marketing
Tamna strana mjeseca
Moja karma je sjebana stvar. Ne mogu napisati , pomisliti ili izreći nešto pozitivno o sebi, a da mi se to ne vrati u lice. Muka mi je, nervozan sam i samo želim da imam nekog koga mogu nazvati da mu kažem : «Volim te. «. Ne trebamo dalje razgovarati, ne treba slušati o mojim problemima. Samo želim reči te dvije riječi nekome za koga to osjećam i kome će to značiti. Ali, nemam i to mi zabija nadgrobni spomenik na glavu usranog dana. Zakuca me u zemlju i ne da mi da ustanem i uspravim se.
Sukobio sam se sa bona fide luđakom. Sukobio sam se sa starim, sukobio sam se sa izgubljenim idiotom. Sukobio sam se sa ljudima koji ne žele priznati minimalne štete, uništio sam dvije police koje su trebale biti napravljene u zadnji trenutak , ljudi su me čekali da im pregledam aute. Sve se je sjatilo na mene u prva dva sata od kada sam ušao u ured.
Ni jutro nije bilo nešto bolje. Smrzavao sam se u krevetu jer je hladnoća potiho zauzela grad. Moja deka nije dovoljna. Stara je otvorila kuhinjski prozor i zavirila u moju sobu. Ugledala je moju usnulu formu i veselo uzviknula
Nisam se još ni probudio, sranja su počela letjeti. Doduše , nisam bio iznenađen. Nisam se spremao za ispit. Ne zanima me, kao i faks kojeg studiram. Ali, ne volim okus porza u ustima. Bilo kako bilo biti će drugih rokova. Nadam se. Na mojem faksu je sve relativno. Možda ih više ne bude pa ću ih morati loviti po drugim gradovima. Predivna perspektiva. Veselim joj se.
Zacrtanog uma krenuo sam na Internet i postao bolno svjestan da nisam u Hrvatskoj objavio ništa mjesecima. Započeo sam kriviti klanove i klike, i psovati balkanski nepotizam. I trajalo je. Jako dugo. Smirio sam se napokon. Nisu drugi krivi, već ja koji ne pišem, i kada pišem, pišem smeće.
Imam još jedan sat na poslu. Nisam jeo. Nisam gladan. Nisam doručkovao. Popušio sam gomilu cigareta i popio kavu. Nabrijan sam, a u uredu nemam interneta. Ne mogu pregledavati blogove, ne mogu čitati mejl, ne mogu napraviti poslovne transakcije, ne mogu objaviti ovaj post.
Sam sam. Nemam nikoga uza sebe.
Čekam da mi radno vrijeme završi. Ne želim razmišljati o onome što će mi donijeti dan.
Post je objavljen 06.10.2006. u 15:15 sati.