Oh, oh, oh , je**** pas mater

Penis me boli. Stišće me oko glavića, odmah ispod crvene ovojnice koja označava njegovu granicu pa sve do vena koje se prostiru njegovom sredinom. Konstantno ima potrebu urinirati. Iritira me to. Mislio sam da će me jučer proći, ali valjda ona šetnja koju sam napravio jučer na večer nije bila među najpoželjnijim stvarima koje sam mogao napraviti. Uzeo sam antibiotike i čekam da mi upala prođe. Neću vježbati danas iako me svaka točkica moga tijela vuče ka tome. Zato sam se digao ranije, da mogu vježbati jer to jučer nisam učinio poslije šetnje kada sam trebao. Ovaj tjedan sam preskočio trening već dva puta, i sve zbog ove jebene upale koju sam nespretno pokupio šećući se polugol uz more. Mrzim ne vježbati, mrzim ležati doma i debljati se. Ne volim gledati kako se širim, kako se množim unutar samog sebe.
Moram ići raditi. Najradije bi ostao doma i ispišao svoju muku iz sebe, ali danas mi dolazi veliki klijent za kojega sam se pripremao cijeli tjedan. Prevađao sam uvijete i police na talijanski, i sigurno neće blagonaklono gledati na moje odsustvo. Naravno, sigurno će nešto htjeti promijeniti na policama. Morat ću laptop uzeti sa sobom da to učinim na licu mjesta. Nadam se da će se stari maknuti iz kreveta iz kojeg svako toliko zakašlje i doći sa mnom na posao. Bez njega teško mogu ikome išta prodati. On ima lice kojem ljudi vjeruju. Mene se ljudi boje. Vjerojatno zato radim police, izgledam kao trgovac smrću kada ljudima govorim da im osiguravajuće društvo neće platiti popravak auta , ili da njihove ozljede vrijede samo toliko i da u biti ono što im se desilo nije ništa posebno i da nabildana cifra koju imaju u glavi nije odraz realnog stanja i da si spuste ego na majčicu zemlju i ušute.
Sjećam se inspektora iz policije na odjelu za umorstva koji mi je na rođendanskom roštilju jednog prijatelja govorio da se razveselim jer nije sve crno. Istina je da moja smrt u automobilsko nesreći koju ja nisam uzrokovao vrijedi sedamsto tisuća kuna. Moja smrt, sa druge strane, od ruke nekog luđaka ne vrijedi ništa. Sve ovisi kako i od čega umrem. Koliko vrijedi ljudska smrt? Osiguravajuće kuće ne plaćaju za vašu slomljenu ruku. Ona ne vrijedi ništa. Plaćaju za duševnu bol koju osjećate zbog slomljene ruke. Zato obožavam idiote koji mi dođu u ured i govore kako im nije ništa, kako oni ne trebaju ići kod doktora i sva ta mačo sranja. Samo vidim kako se tisuće smanjuju na neku nepodnošljivu razinu. Moj udio je deset posto ničega , jer na kraju , nakon nekoliko mjeseci rada dobivam crkavicu dovoljnu da si izvedem trenutačnu curu na jeftinu večeru i sladoled na obali. I to vodeći računa da ja ne večera, a da cure jedu kao poslovične ptice. Ipak to vrijedan cilj. Obožavam staviti osjmeh na lice svojih partnerica. Uživam kada one uživaju. Prokleto sam servilan i protektivan. Volim ugađati. Još da me izmlate kada to tražim od njih. Ali, ne, one ne vole nanositi drugima bol. Zašto se onda tako prazno i jadno osjećam blizu njih?