Samo Durica

bila, pa prošla

bila je noć,
je bila,
crna,
tmina,
rupa
ostala je,
ogromna,
duboka,
šuplja,
zatrpat je teško,
sve teže,
no, ide
evo,
samo što
nije.

Pononosan Post

znači,
dobili smo od Dede Bože klizaljke pod borom, mislim, Franić je dobil, neke, fakat fora i nabrijane, jer se mogu odšfrafit, pa rastezat još nekoliko brojeva, po potrebi, kako djetetu nogica raste, a u ovoj dobi raste prilično brzo.
kak sam ja, bez lažne skromnosti, izvrsna klizačica, jer, svojedobno sam željela i trenirat umijetničko klizanje, al,
zbog tih nekih grdih okolnosti koje su se dešavale u to doba mog djetinjstva,
sve je ostalo samo na tome da sam vježbala u Švici na njihovom seoskom klizalištu, koje mi je tamo bilo omiljeni hobi, gledajući prave klizačice koje su trenitale i učila od njihove trenerice, tako da sam svakodnevno obavila i po dva - tri treninga, onak, usput, i sve to mi je, falabogu, ostalo negdje u primozgu, pa i nogama i rukama, tak da sam s djetetom samo nastavila gdje sam tamo negdje davno stala.
zadnji put sam klizala na Tuškancu, tam na platou od garaže, prije par godina, bilo je to, zaista, krasno klizalište, potpuno primjereno mjestu i vremenu, ovom, blagdanskom, praktički na rubu šume, a opet u srcu grada, dovoljno velko da si možeš dati oduška, i jedina moja zamijerka tada bila je kaj nisu imali nikakvu garderobu niti kakve ormariće za obuću i odjeću, a ja sam imala nove nofcate kožne čizme ispunjene krznom koje sam tada i masno platila, jer sam si to mogla priuštiti, a kasnije se ispostavilo kako je bila to jedna, stvarno pametna investicija, jer ih nakon nekoliko sezona još nosila sestra, a i dan danas stoje uspravno, čitave u njenom ormaru, e, i bilo mi je tad velka frka da mi neko, slučajno ne mazne te nove čizme, pa sam sva uspaničena zvala Č-a da mi ih dođe čuvat, jedva sam ga nagovorila, al kad sam mu rekla kak je tam i birtija u kojoj me može čekat i čitat sportske, onda mi se smiloval i došel bejbisitati moje nove nanogice.
ove godine, nije mi jasno iz kojeg razloga, nisu metli to klizalište tamo, iako, velim, prostor je, ko dušu dal upravo za to, jer, dole je garaža s puno novoa, tramvaj je samo nekoliko minuta pješke udaljen, a i klizalište je uz samu šumu, tako da je doživljaj potpun, al, ne, oni su rađe natrkali klizalište na Tomislavac, gdje nemreš nikad doć na red, pa čak i ako si se rodil ovde, ono, treba ti, valda neka dodatna papirologija, potvrda s pečatom i tristopedesetšest biljega da te opće uzmu u razmatranje jesi li podoban za klizanje na Tomislavcu, i onda, ak to sve zadovoljiš i prođeš sva moguća testiranja, onda se kližeš ko neki bilde oko fontane u krug, po uskoj stazi, naravno, samo u jednom smjeru pet do šest minuta, jer, moraju i drugi doć na red.
ili je to klizalište zatoreno, u one dane kada su radni ljudi slobodni, tak da moraš tri godine unapred planirati godišnji odmor, samo da bi mogel klizat na perfektno savršenom klizalištu Tomislavac.
ostala zagrebačka klizališta, pak, imaju takvo blesavo radno vrijeme koje nama nikak ne odgovara, pa čak i sada kad je školsko ferije, pa bi klinci mogli klizat od jutra do mraka sve dok ne padnu s nogu, oni su im dali termine od deset ujutro do pone, i od osam navečer.
ni jedan od tih termina nama ne odgovara, baš onak, jer, od deset do podne ja radim, Č također, a od osam navečer se naše dijete kupa u kadi, pije kakao, timari Darka i sprema se za spavanac.
i, kaj ću, jadna, nikak da ostvarim djetetu, a i sama sebi tu želju za klizanjem, a sve imamo:
i dobru volju i energiju i skafander, pa i nove klizaljke, samo led na fali, ono, da bar je tak hladno pa da odemo na Jarun, il tu po potoku da probamo, al ni to nas neće, ono, neka južina je zabrijala, opako, nema ni snijega, a kamoli leda,
al imam mama internet, pa je guglala sve dok nije izguglala kak ima neko malo, falš klizalište u Klovićevim dvorima, zapravo, njihovom dvorištu, pa smo se, nebud' lijeni, mister Franulović i ja, sami zaputili tam, na sam Božić, jer, bil je to prvi dan koji sam bila onak zaprav slobodna, reko, nema veze kaj je Božić, baš dobro, nebu tam nikoga, možda koji zalutali turist iz Koreje, pa bumo posle mise se lepofino naklizali do mile nam volje, aha, brus!
sve bi to bilo oke da sam čitala kak se spada, jer, mi smo došli, nas dva, posle mise, al klizalište je radilo tek od pet popodne, kaj ćeš, od uzbuđenja nisam dobro gledala kaj piše, samo sam, sretna i presretna vidla da radi, a kad radi, a, kog briga, pa je Fran već tak bil umoran od svega, vožnji uspinjačom, penjanja po kočiji, šetnjom Štrosom, pričanjem s tetom koja svira saksofon i svega ostalog, da je poželio samo kiflicu i kakao, pa kad smo došli doma, više nije imal volje za vraćat se natrag gore.
reko, dobro, u maniri Sarlet Ohare , neće nas danas, al bu nas htelo sutra i tak je i bilo.
novi dan donosi i novu pamet, pa smo, ovaj put i tatu nagovorili da ide znama, ono, pliz, ajde, bilo bu ti ludo i nezaboravno, a i točno sam, ovaj put provjerila radno mu vrijeme, ono, za svaki slučaj, da mi ovaj ne bi mozak popil posle, kam si, opet gledala, nisi prije provijerila, tave propuste dozvoljavam samo sama sebi, pa smo parkirali u toj čuvenoj graži Tuškanac i s kruksacima na ležima zaprtili se Štrosom do gore, taman da si malo kondu razbijemo.
Franić je cijelim putem nekaj cvrkutal, ko i uvijek, te ovo, te ono, a njegov tata, Mrgud, koji " mrzi " i zimu i zimske radosti čitavim putem prigovaral kak mu je, već sad hladno i puše, iako sam mu natakarila i skijašku kapu i šal i rukavice, a i prije samog polaska moral je dobro napumpat gume, tak da je još u dvorištu nam probal pokvarit zabavu, no, nismo se nas dva dali, Fran mu je zdušno pomagal pumpat, a ja sam mu se smijala, mislim, čirlLidala: " ajmo, brže malo, nebumo nikad krenuli! ",
i, fakat, stigli smo na to, onak, če če klizalište u dvorištu Klovićevih, taman dovoljno velko da jedna trogodišnjak ima osijećaj kak je na pravom klizalištu, a njegova nadobudna mama pokaže sve ono kaj je naučila tokom života ( pad prilikom izvođenja piruete ćemo dilitati iz sjećanja, jer, klizaljke nisu nabrušene, led nije pravi, neg plastični, a i za pravu piruetu ti je potrebna prednja kočnica, tj. nazublljeni vrh klizaljke, kaj, te njigove na iznajmljivanje nemaju ), a, opet, i tak malo da se nemreš nigdje zgibit, nit zgubit dijete iz vidokruga dok sam(a) kližeš, praveć se važna pred njim, i svima ostalima, a on trči oko klizališta: " da se, malo, odmori od klizanja ".
jedino kaj nismo uspjeli je, nagovoriti Č-a da kliže s nama.
sve ostalo bilo je više neg uspiješno.
Ponosna sam, jer mi je dijete prvi put stavši na klizaljke uspio održati ravnotežu i ne ljosnuti, odmah, a i ne samo to, već me jedna mama, koja je samo s betona bodrila svoje dijete zajedno s tatom, dok im se sin držal za ogradu, pitala:
- kolko ima godina? _
- prvog devetog je navršil tri. -
- ah, izgubila sam okladu, ja sama mislila da ima četiri. -
samo sam se smiješkala, dok se Fran pokušaval podružiti malo s tim dečkićem, ali i pravit se važan pred njim, valda, ko i mama.
- a, koliko dugo kliže? - pita me
- danas mu je prvi put. -
- stvarno? jako mu dobro ide. - veli, kad joj se vilca vratila na mjesto
- pa, je, da, malo je sportski navudren. - ponosno odgovaram
ono, oduševil me:
em je imal volje, i nije se opće bojal, ni malo, pustil se odmah, pa smo prvo nas dva skupa, onak, stavila sam ga si među koljena, kak su mene učili skijat, to mi se, nekak činilo najpametnije

Fran i Darko

dakle,
moje je dijete,
osim velike žute dizalice, koju je jako želio, i molio me da mu " kupim za rođendan ", jer ju je videl na nekoj reklami, pa se budil s tom pričom:
- znaš mama, ona žuta dizalica, ona ti može dignuti šalicu s kakaom, i onda se šalica vozi na autiću, hoćeš mi kupiti mama, molim te, mamice, bit ću dobar, hoćeš, hoćeš mi kupiti za rođendan? -
kak sam pričala to frendici koja ima već večeg sina, dala mi je njegovu s kojom se više ne igra, i jako sam joj zahvalna na tome,
dizalica ga je oduševila, lijepo se s njom igra, no, u toj sam igri primjetila kako mu malo šteka fina motorika prstića i šake, jer, mučil se s i s vrtnjom kolotura, al puno više ga je mučila košara dizalice u koju se može nekaj i metnuti, neki teret, naravno, koji se onda diže, pa se taj jedan dio, ručka košare može zvaditi, a njemu se to stalno vadilo samo dok je dizal, pa nije znal sam vratiti nutra, već je neprestano mene molil da mu vratim, pa, iako sam mu svaki puta pokazala kako se to vraća, zatakne natrag u dost velke rupe, nije mu išlo, i to ga je prilično frustritalo, ( a, mene, iskreno, malo zabrinulo ), ono:
- oooo, neee! mama! opet mi se zvadilo, pomozi mi, mama, pliz! -
nije meni problem pomoći mu, čak sam i pomislila kak namjerno ne želi to skužiti samo zato da se igram s njim, al, ne bih rekla, jer, kada želi da se uključim u njegovu igru, jednostavno me zove:
- dođi, mama, idemo se igrati! -
i, ja, uglavnom, pustim sve i poigram se s njim, ili mu kažem da bum došla kad završim, pa se opet poigram s njim,
al,
ovo ga je baš mučilo, pa samo, na kraju stavili malo vatice i selotejpa, pa zatvorili te rupe, da se više ne vadi, jer je i mene počelo to izluđivati, ono, nemrem baš stalno popravljati košaru od žute dizalice koja je, inače, perfa, i zadrži ga u igri puno duže od ostalih igračaka koje ima, a i sama igra s njom zahtijeva određenu kreativnost i maštu, kaj njemu baš i ne nedostaje,
no, ovo s prstičima malo me iznenadilo,
obzirom da sam mu i škarice i kocke, pa i olovku, kistove, plastelin, drvene puzzle i umetaljke i sve ostalo što razvija tu vrtu motorike davala i nudila odmah, već od godinu dana, te mu nije nepoznato, niti sam ranije primjetila kak ima s tim problema.
možda sam trebala ostaviti tu dizalicu kak je, pa nek se nauči sam zataknuti je, mogu još uvijek maknuti te čepiće i time ga prisiliti da se bavi njom sve dok ne savlada, jer, ne znam drugi način kako bih mu pomogla razvijati tu, za život potrebnu vještinu,
al,
nije sada u tome bit, o tome bum još malo razmislila, pa bum vidla,
jer,
od kada je pod borom dobil Konja za ljuljanje,
uz klizaljke i drveni vlakić kojime se, također, jako veselil,
al, Konj je bilo iznenađenje kojem se ni u snu nije nadal,
a, i tata je moral ić po Konja i dizalicu u petak, po najvećoj gužvi s pola grada, nakon probe, pa smo ga poskrivećki držali u gepeku, da ga, slučajno ne vidi, sve dok nije, također po skirvečki završil pod borom,
a, ja se, pak nisam nadala njegovoj reakciji, koja je, preko svake mjere oduševljenja,
znači,
prvo je Konju dal ime:
Darko,
jer je Dar,
konja mu je poslala također jedna moja frandica, koja mu je već poslala sličnog, plastičnog na kotače za dvorište, kao guralicu, i taj je bil hit, no, nije dobil ime, samo smo ga ošišali, okupali, pa se i on moral kupat s njim, taj konj nije smel u kuću, zbog tih kotača, pa je spaval pod strehom na verandi,
al, ovaj, na ljuljanje, on i zgleda ko pravi konj, ima dlaku, za razliku od onog plastičnog, i dok se ljulja proizvodi neku vrstu zvuka sličnu njištanju, jer cvile neki šrafi koji su loh, tak da je, fakat, ko pravi,
uglavnom,
Fran Darka mazi, češlja četkom za kosu, hrani ga, a ujutro prvo kaj pita je:
- di je moj Darko? ooo, neeee, tamo je sam, vidi mama! -
onda trči k njemu, pa mu tepa i grli ga:
- Darko moj dragi, evo ti, papaj, gladan si, puuuuno papaj da narasteš velki -
a, jučer ujutro, nakon kaj ga je nahranil mi je reko:
- znaš, mama, Darko se podrignul - ko da je Darko mala beba
iako sam znala kako će ga takvak konj razveseliti i jako sam bila sretna i uzbuđena kada sam ga dobila, a pogotovo kad ga je on odmotaval, ni na kraj pameti mi nije bilo da bu se tolko vezal za jednu igračku,
niti sam znala kako ima tako puno empatije u njemu, jer, taj se osjećaj kod djece počinje razvijati tek u trećoj godini, koju je on navršio prije par mjeseci, no, možda to i nije prava empatija, možda je samo njegova mašta,
u svakom slučaju sada je Drako kao član naše obitelji,
jer, jučer sam ga morala vući do njegovog kreveta:
" da Darko, jadan, ne spava sam ",
a, odmah ujutro je reko:
- gle, mama, tu je moj Darko, kraj mene je! -

Rođendan Malom Isusu

Božić je mali Bog.
Ruka koju si pružio,
prijatelj s kojim si se družio,
pjesma koju voliš,
želja za koju moliš.
Božić je mali Bog.

Svim na Zemlji
a posebno svojim Blog Prijateljima
i onima koji samo čitaju
Blagoslovljen, Miran i Radostan Božić,
te puno Zdravlja, Sreće, Veselja, Ljubavi i Zajedništva.

Rodio se mali Bog
U štalici na slamici,
Poslao nam radi nas,
Čistu Ljubav
Milog sinka svog,
Svijetlo da nam
Viječno svijetli
Naše pute nek rasvijetli,
I u Srca Mir unese
Guste tmine
Njim' raznese
Duše bolne naše
Samo spokoj krijese.
Rodila se Isus Beba,
Mala, sitna, kao Cveba,
Bez odijela i bez stvari,
Ljubav pravu nek ne kvari,
Novi život sad nam daje,
Grijan dahom Ovce male,
Primi ga u srce svoje,
Nek nam sve se ruke spoje
Vjera, Ljubav i Ufanje,
Živa nada, bez kuknjave,
Pjesmom ćemo ga darovati,
Riječi njeg'voj vjerovati,
Truditi se bolji biti
Istunu tu i živjeti.
Nikom ne usudit' suditi,
Samo sebe popraviti se potruditi.
Rodio se, Sretan mu Rođendan
Svima želim Blagoslovljen Božićni Dan.

jučer, na badnjak bio je mom tatku rođendan,
a danas mu je imendan.
Ujutro samo Fran i ja malo pospremili kuću,
nismo se baš pretrgli od toga, moram priznati,
onak, sve polako i laganini,
skuhala sam si jako fini kapučino s okusom Jaffe
koji sam dobila na poklon, takvi me pokloni najviše razveele,
kava i čokolada, a, pogotovo neka fina s okusom koju si, inače, sama rijetko priuštim,
Fran je, naravno, pio svoj kako, iako je želio i on probati moj napitak, pa sam mu malo odvojila
i napravila bijelu kavu, no, nije bil oduševljen, ali je zato meni miješao i " kuhao ", pa me njime hranio sa žličicom,
izvadila sam i kutiju s novim ukrasima koje sam našla jako povoljno u Lidlu,
slamnate, samo posute zlatastim šljokicama,
pa smo ih kombinirali s našim starim i pohabanim,
no, imala sam i neke divne nove, koje sam, također dobila na poklon,
i ti su mi jako srcu dragi, jer su uspomene na drage mi ljude,
tako sam se odmah sjetila svoje Sanjice, s kojom sam jako dugo radila,
i zbog koje sam posel, na kraju krajeva i dobila,
jer, na njen sam porodiljni došla na zamijenu, kada su me iz " Maksimira " preporučili mojoj tajnici, gdje sam sasvim slučajno upala, jer je harala epidemija gripe, a ja sam uporno sjedila na telefonu čitavo jutrro dok mi se nije netko javil, no, isto tako i završila, kad su kolegice ozdravile, pa su tražili nekog na drugom mjestu,
gdje sam tamo i ostala, tako se nekako poklopilo, i pokazalo kako je preporuka bila ispravna,
nikada nebum zaboravila dan kada su me zvali da dođem na razgovor,
iznenada, ujutro, nisam taj poziv ni u snu očekivala, niti sam imala vremena spremiti se kak se spada, jer su me zamolili da se požurim, dođem što prije, jurila sam uzbuđena prek cijelog grada u kariranom šosu i vestici, prvo kaj mi je došlo pod ruku, a da je pristojno i prikladno, sjećam se, po cesti sam stavljala svoje sretne naušnice, i, tada, čitajući moj životopis ravnateljica mi je rekla:
- pjevaš u zboru, lijepo, baš nam treba netko da vodi zbor, Sanja ga he vodila, a sad je trudna, da li bi to mogla? -
naravno da bih mogla, sve bih mogla samo da dobim posel,
- a i slatka si, lijepe su ti te naušnice. -
kad mi prije Sanjine trudnoće dvotjedna zamijena završila
čak se malo i kolegici plakala, ono, kak baš nemam sreće i stalno se moram po tim kratkim zamijenama povlačiti,
nije to baš lako, neprestano upoznavati nove ljude, pamtiti djecu, nabrzinu, prilagođavati se raznim situacijama,
šaltati iz jedne nepoznate okoline u drugu,
pa mi ona veli ( i to bum pamtila čitav život, puno toga sam od nje naučila tada, i još uvijek uči, jer postale samo dobre prijateljice ):
- znaš, nemoj se plakati, ponekad, kada ti se zatvori prozor, otovre se nova vrata. -
da li je ona sama znala da je Sanja trudna i kako postoji mogućnost da ostanem, nikada je poslije nisam pitala, nisam imala prilike,
no, obrisala sam suze, pokupila svjih par knjiga pod ruku,
digla glavu i poslušala je,
na izlazu sam srela svog Anđela Čuvara koji me primio za ruku i rekao mi:
- ti si ovdje došla s razlogom, vjeruj mi, ja vidim kakva si i kako radiš i ja bum to rekla tamo di treba, ne brini se ništa,
mi se još vidimo, a sad odi doma i odmori se, trebat će ti. vidimo se! -
takvo ohrabrenje mi je taman sjelo tamo gdje je trebalo,
i, zaista, tako je i bilo,
možda, da nisu one tada vjerovale u mene, možda bih klonula duhom,
jer, prošle su već tri godine od kako sam se mučila i trudila pronaći pravi posao,
a ne se povlačiti samo po tim zamijenama, tjedan, dva,
i, nakon, stvarno odurnog iskustva u dva privatna vrtića, jedino što sam tada željela
bio je normalan, pravi posao u pravom vrtiću za što sam se i školovala, te trudila zdušno
zaslužiti tu svoju diplomu, jedno je, još trebalo položiti stručni ispit, bez kojega ne možeš raditi duže od tri mjeseca bez prekida ugovora, pa sam učila i dan i noć, i na poslu dok su djeca spavala, u tramvaju i u svakoj mogućoj prilici,
svu sam stručnu literaturu pročitala, em me zanimalo, em sam duboko željela taj ispit položiti kak se spada i jednom zaivijek tu priču završiti, staviti točku, zapravo, trešnjicu na tortu, ali i opravdati svu tu njihovu bezrezervnu podršku,
smatrala sam, ako me One tako vide, koje imaju toliko iskustva i mnoge su im cure kroz kuću prošle,
e, pa, onda tek sad i ja sama moram vjerovati u sebe, biti hrabra i napraviti to najbolje kaj znam i umijem,
onak, dati baš sve od sebe, tako sam si zacrtala, i tako sam i napravila.
Profesorica Slunjski, koja mi je bila ispitivačica na ispitu, osim što mi je dala čistu peticu iz usmenog dijela ispita, na što sam uvijek bila vrlo ponosna, obzirom da upravo ona slovi za jednu od rigoroznijih i zahtjevnijih profesora na stručnim ispitima, čija se literatura mora pjevati od A do Ž, kao i organizirati aktivnosti s mnogo poticaja, materijala i edukativnih igračaka koje je sve potrebno sam izraditi,
rekla mi je kako jako dugo nije razgovarala s kolegicom na takvoj razini da nije imala potrebe ispitivati me,
već smo razmijenjivale odgojno - obrazovne stavove i vlastita promišljanja o radu u toj ustanovi,
koja je mene oduvijek privlačila upravo svojom toplinom, šarenilom, mirisima i zvukovima koji se njome šire,
ali i načinom rada koji podrazumijeva da svaki, baš svaki sudionik radi za isti cilj, a to je:
dobrobit predškolske djece,
to je ono što me oduvijek zanimalo i vodilo na tom mom radnom putu, kao što me vodi i dan danas, kada mi se bliži deseta obljetnica rada i druženja tamo.
Sanjica je rodila na samo Štefanje, nešto prije je završila u bolnici, na žalost, došlo je do nekih komplikacija, pa su morali ostati nešto duže u bolnici, no, na kraju je sve bilo, falabogu, u redu.
kasnije sam dijelila s njom sva ona iskustva koja prolazi mama s prvim djetetom, i to mama već u godinama,
jednako ako što je ona bila meni podrška kada smo mi, nakon što sam, ponosna, potpisala ugovor za stalno, odlučili se, napokon i za našu bebicu. prije se nisam, jednostavno usudila, kako ne bih izgubila taj, toliko željeni posao,
a, i, imala sam jednu perfektnu generaciju koju sam vodila od jaslica, te sam si, nekako, potajno željela dofurati ih sve do škole, što mi je, skoro i uspijelo, jer, samo to jedno jedino polugodište više nisam mogla ostati s njima, zbog potrebe mirovanja u trudnoći.
naš test, nakon mnogih ranije baćenih u smeće, a jedan je, Čovječuljak čak vadil iz smeća i sav uzbuđen me zval na posel kak je, ipak pozitivan, i nek kupim drugi usput, ka idem doma, za svaki slučaj.
bilo je to na proljeće, no, nije ni taj drugi pokazal toliko željeni plus.
tada smo, već pomalo očajni, odlučili krenutu na sve moguće i nemoguće pretrage koje je potrebno obaviti prije umijetne, za svaki slučaj, jer, godine su nam proletile, meni je već tridesetpeta prošla, i koje su tada pokazale kako imam više od jednog problema: spuštenu maternicu, zakrivljeni jajovod, ciste, upalu i svašta nešto, kaj nije baš zvučalo jako ohrabrujuće niti je pomagalo, a ja sama imala sam svoj zacrtani plan roditi prvo dijete odmah nakon diplome i zapošljavanja,
no,
kako život nije plan, i nije moguće ga isplanirati, kao ni porod, za koji me, šogirca jednom na kavi pitala:
- imaš ti plan poroda? -
- kaaaaj? kakav plan? -
već sam odavno naučila kako se nesme ništ takvo planirati, jedino kaj čovjek u svom može je raditi onako kako smatra da je najbolje i najispravnije za njega i njegove bližnje,
i to je sve.
na preporuku dragih prijatelja iz Istre otišli smo jednom travaru koji nam je jednom i drugom prepisal neku miješavinu čaja, a meni još i svakodnevno točanje u istoj, povodom čega smo kupili i svoju prvu kadicu za bebu, jer, vjerovali smo, trebat će nam.
i, trebala nam je,
na sam badnjak
prije tri godine
napokon je i naš test bil pozitivan,
a, nedugo potom smo i zajedno čuli to srčeko kako pravilno kuca ispod mog srca,
tri srca,
jedno pokraj drugoga,
tri sreće,
od svih sreća najveće.
nedugo potom, na jednoj kavi, pokazali su nam šogor i šogorica i fotku svog testa na mobitelu.
Nadia se rodila, opet na badnjak, točno prije tri godine.
Naš Fran je danas uživao,
prvo smo dedi došli s gitarom i kutijom kolača na kojoj smo upalili samo jednu svijeću,
pjevajući mu:
" Sretan rođendan, Deda! "
zajedno su puhali svijećicu, deda i Fran, nekoliko puta,
došla nam je i tetica Lana, Franova krsna kuma, koju, ono, obožava, tolko je bil sretan kad se pojavila na vartima, da je odmah počel plesati i pjevati Zvončiće koje smo morali puštati s jutjuba, kao i sve ostale prigodne pjesmice,
onda su došli i Ujaci, njih dva, kojima su, također, rođendani, jednom danas, a drugom za par dana,
tak da mi nismo mogli zdržati, nek smo, nakon fine ribe, pastrve, koje su mama i tata pripremili u pečnici s krumpirima,
i izvrsnim domaćim bijelim vinom koje je tata radil sa svojim dečkima iz klape, na koje je iznimno ponosan, jer im je dobro uspijelo,
al, kak veli kroz smijeh, mora se brzo potošiti, obzirom da nema nikakvih kemikalija, i kolača koje sam opet naručila od kolegičine prije, jer, takve fine kolače nisam već dugo jela, a fakat nisam imala vremena sama raditi tolike kolače, nisam imala ni volje, iskreno,
preveć sam drugog posla imala, a takve kolače ni ne znam sama napraviti, uzela sam dve velke kutije, jedne za dečke, Ujake, koji sami ne rade kolače, pa, iako im ne fali ničega, jer jednom, onom najmlađem koji je režiser, jedan prijatelj svake godine obdari domaćim mesnim delicijama, od kulena, seke, šunke, špeka, kobasa, sve prefino i ukusno, na kaj smo pozvani sutra, pa bumo si sigurno i nekaj doma donesli, nikad ne dođemo praznih ruku od njih,
e, onda smo, napokon, nestrpljivi, otvarali poklone,
jer,
tati je rođendan, pa ga svi darujemo, a onda i mi otvaramo svoje, prije Božića, kad već stoje pod borom, ko bi sad čekal do jutra, to samo mogu u Američkim filnovima, kod nas toga nema,
mi jedva čekamo da te papire poderemo,
najviše sam se veselila konju na ljuljanje kojeg mi je moja Sanjica poslala, i dizalici koju me Fran moli već mjesec dana da mu kupim, jer ju je videl na nekoj reklami, kad tata i sin mami pomoću takve dizalice i autića na baterije dofuraju kakao, jer ona ima puno posla na kompu, jedno se jutro probudil s tom sliko u glavi i pričao mi, sav uzbuđen, pa me molio:
- hoćeš mi, mamica, molim te, kupiti žutu dizalicu za rođendan. -
aaa, kako mi je bil simpa, samo, rođendan mi je tek prvog devetog, pa sam mu rekla ako bude jako dobar možda mu nešto slično Isusek osavi oid borm, pa je tako i bilo, jer, nakon kaj sam to ispirčala frendici, odmah mi je dala jednu takvu od svog djeteta koje ju je već preraslo,
tako je bil sretan i uzbuđen, da sam joj od sveg srca na tome zahvala, i jako se lijepo s njom igral.
ali, konj je ipak bio veće ushićenje, kako sam i očekivala, čak mu je i ime dal:
Darko,
hranil ga je kutijom u kojoj je bila zamišljena zob, on ima jako razvijenu maštu i njemu je moja girtla od šlafrukla zmija, a kad mu je sestrična rekla kako to nije zmije, jer nema ni oči ni usta on joj je rekao:
- pa, to je samo igra, Mini, kak ne kužiš.
osim konja, od dede je dobil klizaljke, koje je odmah moral obuti, pa je " želio " i tamo klizati po parketu, kaj nije bilo moguće, naravno, al, obećala sam mu da bumo čim prije išli na pravo klizalište, i to ne ono fensi oko fonatane na Tomislavcu, na kojem smo bili s njim jedne nedjelje poslije ručka, i, naravno, ostali kratkih nogavica , jer je već u pet popodne bilo sve rasprodano, a dijete neopisivo razočarano, do te mijere da je stal nasred šetališta prepunog ljudi i u maniri madurenog Pocoya lupal nogom o pod i vikao:
" ali ja želim klizati, želim, mama, ja želim, rekli si da bumo išli klizalište!!!! rekla si mi. "
tako da smo jedva ga odvukli na vrtuljak koji ga je barem malo oraspoložil, no, nije to klizanje zaboravil, tak da stalno pita:
- hoćemo, mama ići na klizanje, hoćemo, jel da? -
klizaljke su prave, onak ko pancerice, doduše, malo veći broj, al stabilne, čvrste i kaj je nakbolje mogu se povećavati još nekoliko brojeva, tak da bu ih imal još nekoliko godina.
sad si moram i ja nabaviti neke poovne prek njuškala, jer, iako sam izvrsna klizačica, ne volim baš ove moderne koje se iznajljuju na klizalištima, nego su mi draže one ženske, klasične, kožne, kakve imaju prave klizačice umijetničkog klizanja, i obavezno mi je potrebna prednja kočnica, zapravo, nazubljeni vrh, jer, bez toga sam malo nestabilna na ledu, a to si s njim, koji ide prvi put, ne smijem dozvoliti.
od tetice je dobil krasan drveni vlakić kojim se slažu kockice, jako korisna, kvalitetna i dugotrajna igračka kakve najviše volim, i tomu se također prililno razveselio, ako i kikićima i novoj slikovnici.
svemu se danas veselio, jeo je i ribe, jer mu je tetica čistila i hranila ga, pa je smio i jesti kolača koliko god želi, nisam mu brojala,
ja sam dobila toplu, mekanu deku i jedako tako ugodan set posteljine, nešto što mi treba i veseli me, iako mene sve veseli,
a, najviše nas je razveselio poziv druge tetice, najmlađe, koja samuje u Japanu, mada, čini mi se da baš i ne samuje skroz, jer, neki joj se Juan španjolac pod kožu podvukel, dok su prezentaciju radili, pa sad na svim fotkama koje šalje i Juan nam maše, zadnja je bila s diplomama u ruci drugog stupnja japanskog, koju si je tata odmah nakeljil na skrin mobitela, al je njemu glavu stavil ispod brojeva sata, tak da ga vaš ne vidi dobro bez naočala, samo njeni široki osmijeh ispod kapice deda mraza mu se širi i ta diploma u ruci koju ponosno pokazuje svima,
teta je ugavnom pričala s Franom, on joj je pokazival kak je s dedom okitil bor, i sve poklone koji su još ispod ostali za ostatak obitelji koji nisu mogli biti prisutni.
mami i tati sam poklonila bon koji sam dobila od sindikata, zapravo tati za rođendan, pa nek si sami izaberu kaj ih najviše veseli, i svakom jednu kuglucu za bor koja je ujedno i kasica za štednju, više i zafrkancije, s lijepom porukom ispisanom na njoj:
" mama je kratka imenica bez zamijenice "
i
" tata je sinu uzor, a kćeri prva ljubav "
mami sam još uzela termo čarape, mekane, fine i tople, kakve i sama nosim u ove hladne dane, crvene, da ju malo razveseljavaju,
a tati pijenu za brijanje i kolinjsku koji voli, to mu uvijek treba,
Lači sam našla krasnu crnu majicu, svečanu, za nastupe i domijenke na poslu, kad se treba urediti, a ne zana kaj bi, onak fini s trakom oko vrata koja se može vezati u mašnu ili kravatu, a može se i skinutu, po trebi, također jednu kuglicu s prigodnom porukicom i dvije praktične zdijele s poklopcima za koloče il kaj već hoće, meni je svejedno, može i nutra ribice držat il si posadit tulipan,
sestrični sam prvo našla bež francusku kapu, kakve znam da voli, al, onda za par dana set s češljićem i ogledalcem, kaav bi rado i sebi kupila, ukrašen kristalima u boji, onak u nekom orijentalnom stilu, nešto baš divno i posebno lijepo, kaj je i moja kolegica poželjela za svoju kćerku kad je vidla, pa sam i njoj durgi dan upecala, taman je još jedan ostal, kod jedne gosođe kod koje svake godine uzimam poklone, jer ih ugalvnom i sama izrađuje, zgodan, a cijenom prihvatljiv nakit, tako da sam i druge curke, ali i sebe malo okitila ove godine. našla sam i krasnu torbu, taman kakva mi treba, srednje velku, s puno pretinca, jedino kaj sam je vidla radno ujutro, dok sam žurila na posel, kad je još bil mrak, pa sa previdjela kako je tamnoplava, a ne crna kao što sam bila uvijerena, jer, crna mi baš treba, ona stara koju sam dugo imala pukla mi je jedan dan dok sam trčala na tramvaj, pa mi se pola zadržaja po cesti rasulo, na svu sreću u vrećicama i falabogu, pa nisam ništ važno taj dan zgubila,
i, kad sam tek posle na svijetlu vidla boju bila sam malo razočarana, jer, crna je torba ono kaj mi na sve paše, ne moram misliti puno o bojama s njom, no, kasnije, kad sam je pripasala s novim prljavorozim kaputom, za koji mi je kolegica rekla kako mi baš takve nježne boje jako lijepo pristaju i plavim gojzericama od prošle godine koje volim nositi, jer su tolple u udobne, mada su me sestre popljuvale i rugale mi se kak su bapske, a sad vidim kak se baš takve prodaju po onim ekskluziva dućkasima kojima mogu gledat samo izloge, skužila sam kako je, zapravo, baš super ta boja i može se, također kobinirati na svašta, a nikada nisam imala tamnoplavu torbu, ubiti ni ne preferiram baš tu boju, no, sve više se pojavljuje u mom odabiru, nedavno sam i jedan vuneni prsluk našla ( za pet kn tam u Maskimisrkoj na vagu gdje sam i dijete obula, čizmice buce i gležnjaće, sve za 60 kn, svaki par 30, novo nofcato ), ne znam ni sama kako, no, očito mi je potreban baš njen balans,
čini mi se, sjetih se onog predavanja o uporabi boja u svakodnevnom životu i radu, koje je bilo iunimno zanimljivo i puno toga mi osvijetilo o čemu nikada prije nisam razmišljala, tak da bum malo to s tamnoplavm istražila, kaj točno znači, jer, koliko znam, to je hladna boja, a moje su miljene zemljene, bež, zelena, ljubičasta i siva.
eto, tako,
sve i svemu,
divan, ispunjen i, najvažnije, s obitelji proveden dan,
veselo, mirno, laganini,
bez stresa i nepotrebnih opterećivanja,
napokon,
ono kaj mi je bilo potrebno
da se relaksiram i regeneriram,
čak sam uspijela i malo dremnuti nakon ručka,
jer, Fran je bio toliko zaokupljen svim tim, da me nije imal potrebu jašiti, sad kad ima konja.
Hvala curkama na poklanima za njega, jako su ga rezveselili.
Svima želim sve najnaj,
tak kak je i meni
baj!

Oznake: klopa, boje, igračke

uspomene stare i nove

iako je dijete baš jako, jako " željelo ", da, gospodin " želi ", no, tu mu nisam popustila, i nismo okitili bor prije, već sam čekala danas, badnjak, kada se bor i kiti, ne kiti se odmah nakon Sisveta, no, svak si može i bor natrkat na glavu, kaj se mene tiče, baš mi to sve ravno, kaj neko drugi i kak radi u svojoj kući, svako ima to pravo, falabogu, napraviti si kak mu paše, pa može, kao što smo mi, kad smo bile klinke, molile starce da ne raskite bor, ono, nikad, pa je taj bor nakićeni stajal kod nas sve dok mu nisu sve iglice popadale, pa je stajal jadan, ko neka Čelava pjevačica samo zukrasima, koje je mama, onda, ipak, jednom pospremila u kutiju, na našu velku žalost, al je, nekak u to vrijeme znal zapasti pravi velki snijeg, tak da nam je, za utjehu, zvadila drugu kutiju zkapama, rukavicama, skafancerima, i ostalom opremom za sanjkanje, klizanje i skijanje, pa smo svi skup otišli na Sljeme i spavali u planinarskom domu " Željezničar " koji je prvi do Činovničke padine i Bijelog spusta, na kojem nas je tata učil skijat, bila su to lijepa vremena za našu obitelj, uspomene kojih se rado sjetim,
tako sam se neki dan sjetila kako smo se Lanči i ja veselile predstavi u Lisinskom koju su svake godine organizirali povodom NG u maminom poduzeću, mi smo, naravno imale i predstave za SV. Nikolu u crkvi, išle smo na vjeronauk i na dječje polnočke, bilo je to lijepo, ali drugačije lijepo, taj Lisinski, barem meni, s tim ogromnim, prekrasnim, blještavim lusterima i sve to, nekako ogromno, plišasto i svečano, pa onda, velika pozornica, spremanje, biranje najljepše odjeće, pravljenje frizure, isčekivanje, znatiželja,
sve to, nekako je davalo posebnu čar svim tim događanjima, poslije smo dobile velki paket, bare mi se onda činio velki, pa si je moja sestra sve to kaj je dobivala od slatkiša srivala, ko hrčak, pod krevetom, a, ja sam, naravno, sve pojela, pa je žicala da mi da, a ona se pravila kak nema, onda bi joj ja maznula nekaj, jer sam joj prokužila skrovište, a ona me tužakala mami koja " nije imala vremena za te naše gluposti ", jer, uvijek je mimala brdo posla, pa nas je samo zaposlila s nečim, recimo: ti pereš pod, a ti brišeš prašinu,
za NG smjele smo ostati budne koliko smo željele, dok ne zaspimo, gledali su se filmovi, odrasli su cugali, pjavali, a tata je obavezno sviral gitaru, prvo dječje, narodne i blagdanske, a onda zabavne, pop i rock, koji su uglavnom slušali na pločama, al bilo je tu i starogradskih, svega i svačega, po željama, pa i onih zabranjenih koje su bile na repertoaru tek u sitne sate, sjećam se, jedna od meni omiljenih, tulumskih bila je: " Kraj jezera kuća mala ", uvijek sam voljela te neke tugaljive, melankolične i ganutljive, skidala sam tekstove s kazeta, uglavnom Balaševića, on mi je bio posebno darag zbog tekstova, koje sam onda s papira učila napamet, kako bi ih mogla pjevati s njima na tulumima. znala sam i sve Beatlese, svaku nedjelju ujutro zvala sam " PhoneBox " na Stojedinici i tražila " Lucy in the sky with diamonds ", već sam im se popela na vrh glave s tom pjesmom, svake nedjelje jedno te isto, i ne kužim opće koji mi je to bil gušt da mi oni puštaju, kad sam si sama mogla, al, valda je bila čar u tome da zovem i onda moj glas bude u eteru, tko će ga znat,
uglavnom,
lijepo je bilo to doba, nekako skromno, mirno, umjereno, svega po malo, ničega preveć, bili smo svi zajedno, na okupu, puno smo se smijali, tata je uvijek bil dobre volje, pričal viceve, mama je bila zdrava, baka i deda živi,
danas smo moj Fran i ja okitili bor sami,
i to onim istim ukrasima koje smo mama, Lana i ja radile za vrijeme rata, kada nismo imali ničega osim ukrasnog papira, malo selotejpa i nešto ukrasne trake, a kak nam je pes zrušil bor, sve su se kuglice porazbijale i morali smo napraviti nove, neke smo radile od slanog tijesta, al, većinu od tih ostataka, reciklirale prazne kutije i ambalažu, i sada gleda te ukrase, pa mi bude uspomene,
napravili smo i Jaslice, Fran je opet moral staviti sve svoje životinje koje ima u njih, al, prvo je uzeo figuricu Isusa i njegov krevetić, pa mi veli:
- mama! beba Isusek se pokakal, moramo mu promijeniti pelenu! znaš mama. -
- dobro, Fran, promijeni mu onda. - smijem se u sebi
- može, mama, dogovoreno. -
i, onda uzme tu figuricu, pa je ljulja u narujčju i pjeva joj
- nuuuuna naaaaaana, mala beba spavaaaaa -

" you should be stroger than me "

kakav dan,
čovječe!
prvo,
i koje ću ispričat je, pa, moglo bi se reći, i, sama sam si kriva,
aha, aha
no, dobro,
kriva, ne kriva,
tak je, kak je,
Fran nije trebal danas ić u vrtić, ono, pod svaku cijenu,
već, samo ako bu mu se baš jako dalo,
tak i tak su oni već spojeni, njegove su tete na godišnjem,
koji moraju potrošiti,
poklone smo skupa zapakirali i odnesli,
svakoj jednu malu vrećku, ono,
opet sitnice, al od srca,
jer, kad mi veli kak ga je nahranila sa sarmom, a meni doma pljuje meso, i izvodi kerefeke,
ja bi je na licu mjesta izgrlila i izljubila,,
a, ne, samo darivala, prigodno, za blagdane,
inače, meni samoj je gušt darivati drage ljude za Božić, to je neka moja osobna tradicija,
satisfakcija,
hrani mi dušu, valda, onaj osmijeh koji vidim na licu čovjeka kad se iskreno razveseli kavi i čokoladi,
i čestitki s pjesmicom koju sam napisala,
nekim ljudima, primjetila sam, stvara nelagodu, osjaćaju se kao dužni, al, ne bi trebalo biti tako,
kad je darak skroman i od srca,
uglavnom,
time sam se zabavljala čitav tjedan,
birala, nosila, zamoravala,
i danas mi je trebal biti dan kad sam na miru,
ono,
odradim ga,
još sam se i lijepo uredila,
baš jesam, iz gušta,
novu košuljicu i šos, sjajne čarape na rombove, kaput i traku za kosu,
koju sam i planirala oprat,
e, tu je sve počelo:
zbudila sam se oko šest, al, ko za vraga, zbudil se i mali, nek mu napravim kakao,
napravim ja njemu, nije mi teško, al, umjesto da si odmah odem oprat kosu,
il skuhat kavu, a mogla sam, dok sam njemu radila kakao,
upalim telku i prilegnem malo na kauč, kao, bum sam još mali drijemala, jer, on je odmah zaspal zflašom u ruci,
ma, daj, zaspala ko tuka, klada, kajjaznam kaj, klupa, ono, zbudim se, pol osam,
e, sad, nije mi ni vrit ni mimo, kak se veli,
sad mi sve već naknap,
i kaj je najgore od svega, muž dobi poruku da je proba u jedan,
kvragu! i u jednan,
sad Fran mora u vrtić, jednostavno mora, jer, nemamo kam s njim, nismo se ništ s nikim dogovorili,
prekasno je sad dogovarati, sve nahalo,
a, on, baš danas:
" ne bi, mamamaaa, ne bi išo u vrtić, ja bi ostal doma, molim teeee, mamicaaa, pliiiiz, ostavi me doma,
ja bi da nazoveš tetu Anu ( a teta Ana ima sedamdespet godina i živi u centru grada, na Novoj Vesi, nemre
žena doletit do nas ), ja bi bio dooooomaaaa danas, rekla si da mogu biti domaaa, molim te, mamama, miceeee! "
i kak sad njemu takvim objasnit da nemre ostat doma i da ja nemrem zvat tetu Anu sada, jer ona ne stigne doć,
i da ja moram ić raditi, a tata mora ić na probu, koje su, bajdvej, najavili, al, po mom mišljenju su mogli i javiti dan prije,
mislim, ono, ko da mi ništ drugo ne radimo neg samo čekamo da nam neko nekaj javi di trebamo doć i kada, okej,
posel je posel i s poslom se nesme zafrkavati, jel tak, je, i kaj sad ak dete malo plače, plačem i ja nekad,
plakal bu još puno kak mi se čini, sve više i više, pogotovo ak bu tak osjetljiv,
bolje mu je da se privikava odmalena na sve i svašta,
i niš, oblačim ja njega, on se i dalje plače, pokušavam mu na lijepo objasniti, neda mu se niš dopovedat,
meni se žuri, zakasnila bum na poslel, a to nesmem,
zamolim muža nek ga on odfura u vrtić da si bar kavu popijem u miru,
a, ovaj počne kenjat:
" kak bum ga ja vodil, viš kakav je, bacat će mi se po podu, vrištat će mi po putu.....bla, truć,
osim toga moram pjesmu skidat"
" kaj, moraš pjesmu skidat? kaj si ti pri sebi, ti nisi još pjesmu skinul, a imaš probu? "
" pa, nema baš puno gitare. "
" o, milibože, daj, ne kenjaj, odfuraj ga u vrtić, molim te, zakasnila bum! " - puko mi je film i obadva bi ih u top strpala,
planirala sam imati miran dan, u miru se sredit još dok oni spavaju i laganini otić šljakat,
a, kad ono, cirkus, već od ranog jutra,
oblečem ja njega, pol na silu, kaj drugo, usput i sebe, na vrat na nos, on se dere, još uvijek,
kaj je najgore, ne dere se onak grdo, bezobrazno i na silu, već plače od tuge i jada, onak žalosno,
ko da su mu sve lađe potonule, ko da ga u vodim neznam gdi, na stratište, u Aušfic, a ne u vrtić di su mu prijatelji i gdi mu je lijepo, ubiti,
al, taj mali, kad si nekaj zacrta, i kad nekaj odluči, onda to tak mora biti i u stanju je istjerat svoje do kraja, pa makar mi
krv na slamkicu popil i pol mozga, ono, sad ne znam jel mi ga žal, il bi ga rašerafila, pa " da se plače zrazlogom ", kak je nama stara znala govoriti, a, ovaj drugi, e, on mi je posebno digel tlak, taj nije skinul pjesmu za probu, i onda se još žali kak sad ništ ne čuje,
jer mu je buka, jer, nisam baš ni ja šutila, već mi je pomalo bilo svega dosta,
kaj sam ja, mazga,
magare,
samo mi uši još fale,
magareće,
da ne velim kak sam ga jučer samo zamolila da malog zvadi iz kade,
i, sad, vrlo jednostavna radnja, ono, prvo pustiš vodu, ne, to bi bilo nekak logično, a možeš i njemu reć da je pusti, onda on i čep pospremi na mjesto, je, al to treba radit svaki dan, kupat ga, da bi znal, e, onda mu isto tak vališ nek pospremi sve igračke,
pa kad to sve zgotovi, on sam, a i sva voda već scuri iz kade, e, onda, da, ko da je neka nuklearna fizika, astronomija i robotika spojena u multidisciplinarnu znanost, e, tada uzmeš ručnik kojim dijete, valda, prvo pobrišeš, a tek onda ga metneš na šlafruk, koji sam već pripremila na krevetu, jer se onda on voli još tak zamotan igrat igru: " beba nema noge " jer je videl nedavno bebu od frendice tak zmotanu u ampredeklu, pa je konstatiral kak beba nema noge, i sad se i on želi igrati da je beba i da nema noge, koje mu ja moram zamotati s girtlom od šlafruka, je, al moj dragi mužek, nit je pustil vodu, nit je uzel ručnik, pa ga nije ni mogel pobrisat, neg ga je, tak svog mokrog, direktno iz kade natakaril na taj šlafruk i pritom mi napravil potop od kupaoonice prek čitavog hodnika do sobe, i, kaj, da sad poludim il da se smijem, ne znam ni sama, pa me onda u čudu obadvojica gledaju:
" zakaj si tak nervozna? "
nervozna?
ja sam nervozna.
a, sutra me čeka, nema kaj me sve ne čeka, jer, ništ nisam stigla prek tjedna, samo trčim sim tam, prek cijelog grada, u kojem je gužva nezapamćenih razmijera, autobosi s hordama ljudi čekaju i naguravaju se u redu da vide to čudo od zagrebačkog Adventa, neka, falabogu, nek se ljudi vesele, samo kaj infrastruktura grada nije prilagođena tim uvijetima, pa mi koji moramo raditi i živjeti, nekak, normalno, malo imamo i nekad problema,
pa vukljam doma stalno nekaj, te zplaca, pa iz dućana, već mi kola neka trebaju, jer mi rame ode na krivo,
i ko me pita, ujutro se zmrzavam, popodne znojna trčim po dijete u vrtić da ne ostane predugo,
navečer kuham za drugi dan, da mi ne budu gladni, jadni,
pa peri veš kad je jeftinija struja, i, naravno, vješaj,
eto,
sama sam si kriva,
i onda još dobim takve krasne komplimente i epitete da sam ovakva i onakva, jer, stalno nekaj prigovaram,
recimo, zakaj su baš sve igračke rasute po cijelom stanu, a niko se ne igra s njima,
ili, zakaj se nije moglo bar zvadit suđe iz suđerice, ne znam, valda bole ruke, od tog silnog vežbanja i skidanja pjesama,
eh,a, to je tek početak jednog, zaista posebnog dana, jer,
dalje, kaj se događalo,
e, to je tek za,
pa, ne znam ni sama,
lupat glavom o zid,
no, ovaj put sam si sačuvala rogove od ogrebotina,
nema smisla,
zaključih,
nakon kratkog razmišljanja,
trošit se, nepotrebno,
ima još uvijek razuma u toj mojoj mućkalici od tikvice koja mi želudac čuva da mi kiša nutra ne pada,
il me, neko gore odlučil sam sačuvat,
ne znam,
samo znam da sam tak umorna, ižmikana i trošna
ko truleksica neka stara,
jadna i pohabana,
i tak bum se fino odmorila,
ono,
ništ nebum radila,
ništ,
tak i tak bu me sve to dočekalo
na istom mesto,
samo u drugo vrijeme
eto,
sad sam se, lepofino, tu istresla,
ovaj editor, fala mu na tome, podnosi sve i svašta, pa i moje jadikovke malog teleta
a, zapravo,
jedino kaj sam ja u životu htela je
mir u kući

Novo Doba

na današnji prekrasan dan
ostvario nam se dugogodišnji san:
iako je kalendarski stigla nam Zima
kod kuće je naše zatoplila klima,
smrzli su se svi virusi i bakterije,
vrijeme je za napuniti baterije,
vele da sunce dolazi nakon kiše,
svu tugu i bol toplinom pobriše,
sada nam dolaze topliji dani
rasdost i pjesma srca nam hrani,
na miru će opet biti nam duše,
nema tih vjetrova što kuću nam sruše.
domekom našim sad pjesma se ori,
svim srčekima ljubavni žar se razgori,
u štalici Dijetešce novo se rodi,
Svijetlo je to što nas novim putem vodi.


zahvaljujem se Dragoj Prijateljici
koja je osmislila naslov,
jer meni je najteže bilo kojem
svom literarnom dijelu
dati naslov

ak je šiba u Raju zrasla, nek tam i ostane

potegla se jedna blesava šala na fejsu
citiram:
" kad vidim ovu decu danas,
hvala mojim roditeljima
što su me tukli na vreme. "
mnogi su je objavili,
vjerujem, kao zafrkanciju,
no, kako ju je objavil i naš Pablon,
imala sam potrebu mu prokomentirati
da ja sama šalu razumijem,
ali mi nije baš jako smešna,
jer:
moj je stav, pa i odgojni stil
kako svako nasilje,
a pogotovo ono fizičko
samo rađa novo nasilje,
te time nastaje začaran krug,
koji je teško prekinuti,
ako nastavimo nasiljem
i ne reagiramo na vrijeme.
inače se vrlo rijetko upuštam
u bilo kakve rasprave na fejsu,
kao i tu na blogu,
pa i u privatnom životu,
no, s Pablonom znam da mogu
normalno i ljudski komunicirati,
bez zadrške i lažnog laskanja
mogu reći kako sam imala sreće
upoznati ga i popričati s njim
na jednom blogerskom druženju,
pametan je i socioemocionalno osviješten dečko,
te sam mu ostavila iskreni komentar,
zato što sam se ja nagledala fizičkog nasilja
u svojoj široj obitelji
i to od strane svoje tete
( supruge tatinog pokojnog brata )
koja je svoje dvoje djece toliko tukla,
nakon muževe smrti,
da bi danas to, vjerojatno bilo kažnjivo djelo,
al, u ono vrijeme
kada je
" Šiba iz Raja zrasla "
smatralo se, pa čak i od strane ostatka odraslih osoba,
ne baš normalno, al, onak, prihvatljivo,
ajmo reć:
nitko se u to nije imao potrebe paćati,
dirati osinje gnijezdo,
jer, poteglo bi jedno za drugim samo sve više i više problema,
pa je moja baka, sada također pokojna,
tolerirala to njeno ponašanje,
pokušavajući ga nivelirati tako da ih je
štitila, sirote, na sve druge moguće načine
govoreći joj uvijek kako su bili dobri,
iako nisu, baš uvijek, pogotovo on
i zbog toga je moj bratić bio jako naslian prema meni,
ne želim se svega ni prisjećati kaj mi je radil,
koja sam bila mirno, poslušno i povućeno dijete,
i nije se ni znalo obraniti od nasilnika
sve do svog puberteta,
kada sam odlučila i tome stati na kraj,
no,
nije on bio nasilan samo prema djeci,
nego i prema životinjama,
tako je, za primjer tog začaranog kruga
udario našeg pesa bucom ( zimskog čizmom )
toliko jako u genitalije da ovaj, jadan,
dva tjedna piškio krv
i spaval sklupčan pored peći,
ali je i nakon toga zamrzio djecu,
pa je i on bio agresivan prema njima,
više mu nitko nije smio prilaziti,
samo moja mama koja ga je hranila.
danas su njegova djeca također nasilna,
ne baš u tolikoj mjeri, jer,
ipak se danas nasilje kolko tolko korigira,
no, viđam ih na igralištu i u parkovima:
psuju ko košijaši, dernjaju se, odmalena,
njima je to bilo onda jako simpatično,
a meni jako grdo,
kad malo dijete od kojih godinu dana
opsuje masnu psovku, jer mu je, recimo ispala igračka,
il nije uspio zabit gol,
a danas, kao tinejđer psuje i baku, jako ružno i neprimjereno,
tu istu moju tetu,
od koje je sve to i počelo.
nikada neću u svom životu zaboraviti sliku
kada ga je opalila rukom po nosu
punom zlatnog prstenja, jer ju je zazival:
" mama, mama, maaamaaaa! "
dok je ona pila kavu i pričala s mojoj mamom,
a, tada se nije smelo upadati odraslima u riječ,
već si moral " biti kuš " dok odrasli razgovaraju međusobno,
pa mu je tak jako potekla krv iz nosa,
a ona ga je samo, vrlo glasno i osorno
poslala u kupaonicu da se sam umije,
moja mama se tada samo ustala od stola
i uzela mene za ruku dole u naš stan,
jer, nije se " željela miješati u njen odgoj ",
puno sam puta, kasnije, imala potrebu razgovarati o svemu tome sa svojim tatom,
o kojem sam uvijek imala mišljenje kako je pametna, inteligentna i moralna osoba,
no, tata mi je rekao:
- a, kaj smo, Vanjca, mogli, nismo je mogli otjerati iz kuće, zbog djece, shvati,
ostala je sama, bez muža i
baka joj je mnogo puta rekla da se smiri,
da ne smije tako s djecom,
al nije je ju željela slušati,
i nju su njeni tak tukli, to ti je tako, nismo imali puno izbora tada ",
hm,
ne znam baš, no dobro,
svak od nas nosi neki svoj križ,
teret na duši,
i svakom ide na njegovu savijest,
no,
kak velim,
za mene je svako nasilje isto:
neprihvatljivo
i za nijedno ne mogu, pa ni ne želim
pronalaziti opravdanja,
moja je sestrićna, nasuprot njega
postala žrtva,
tako to obično biva s nježnijim osobnostima,
i nju je razbijala bez ikakvog razloga,
iako je bila dobra djevojčica,
i nikada nije zaslužila ni jedan jedini udarac,
samo je plakala sama u tišini,
ja sam je tješila, grlila i ljubila joj masnice,
a ona se prvom prilikom odselila iz kuće
glavom bez obzira,
zadnji put kada je udarila mog bratića
bil je već debelo u pubertetu,
jači i veći od nje
samo joj je primio ruku i rekao joj:
" ovo ti je zadnji put "
hladno i bezosjećajno.
( kako je i zaslužila )
mene i moje sestre naš tata nikada nije udario,
nikada ruku na nas nije digao,
samo nas je strogo pogledao,
ili nešto tiho reko
i mi smo se zmrzle na mjestu,
odmah smo znale kolko je sati,
a mama je vikala i prijetila se kuhaćom
koju sam joj ja onda, prgava, bacila iza peči,
tak da je to smrdilo danima, jer kuhaća je bila plastična,
sve dok tata nije skužil kaj se to iza pali i smrdi, hahaha,
a i moja mama je, također imala glupe fore, ono:
- donesi mi šibu za Lanu da je namlatim! -
- neću, sama si donesi, nebuš je tukla! - odgovarala sam,
iako uglavnom poslušno dijete, nikada nisam padala
na takve niske emocionalne ucijene,
znala je i govoriti nam:
- niš se nemoj plakati, bum te tak namlatila,
pa buš onda imala razloga za plakanje!! -
al isto tak sam znala kak nebu ni mene ni nju fakat stukla,
samo se pretila, iz očaja, nervozna i umorna zbog problema na poslu
i šefa koji ju je maltretilal tada,
nisam joj to preveć uzimala za zlo,
jer, velim, nikad nije ni osvarila te svoje prijetnje,
jednostavno nije znala bolje i drugačije tada,
zato,
sama nisam za batine
batinama se ne rješavaju problemi,
samo se stvaraju novi,
s djecom se treba baviti,
razgovarati,
objašnjavati,
truditi se vidjeti ih,
ulagati sebe i svoje vrijeme i mnogo energije, te
provoditi kvalitetno vrijeme s njima
kao što bum ja sad prestala pisati ovaj post,
jer moj Fran veli:
- mama, želim s tobom u krilo, mama, molim te,
ajmo se igrati i pjevati: " Ide maca oko tebe "
i " Zvončići ", ajde mi stavi mamica! -

fešta i bećarac

napokon smo se
ove subote navečer
okupile sve na jednom mjestu i
tako dobro zabavile, da bumo to pamtile
još dugo, dugo,
prepričavala doživljaje
barem ja,
( koja sam i noge i glas ostavila na plesnom podiju )
kojoj je takvo okupljanje baš mnogo značilo
iz više razloga:
prvo,
ono čemu sam se najviše veselila,
iako je restoran Šarm
jedan, zaista šarmantan i vrlo ugodnan ambijent,
koji, ne samo da ima i fontanu,
već ima i drvo, živo, pravo usred sale u kojoj smo se zabavljale,
uz finu klopu, potoke razne pijače na izbor
( neograničeno, do dva ujutro )
s vlastitim parkingom,
i, naravno bendom,
koji, ajde, mogao je biti i malo bolji,
barem u komunikaciji s ljudima,
jer, zaljepili su se za neke zgodne utegnute ženskice,
tako da je jedna, malo zrelija ekipa, od tri, koliko nas je bilo
ostala potpuno zakinuta, jer su te zgodne ženskice
bile smještene na sam kraj sale,
pa su i muzikaši samo njima tamo svirali,
tak da je na kraju ta ekipa sama sebi popevala za stolom,
domaće, stare popevke,
jer, curke su naručivale šušuticu, bačićku i mejaše,
a, kako je Lijepa nam naša i glazbeno raznolika,
bilo je tu i kamena, krša i maslina,
više zabavnjaka i novokomponiranih,
tak da je to bilo jako lijepo, i nama prek puta,
koji smo malo bliži ovom nam rodnom kraju,
no,
moje je mišljenje da je muzika, obzirom da je svi jednako platili
trebala se smjestiti na sredinu sale, kako bi svima jednako bila dostupna,
to je moja jedina zamjerka na čitavu večer,
koju je dio nas nastavio na after partiju
u drugoj birtiji, za koju sam ja nekad možda i čula,
al u njoj nikad nisam bila,
jer, ja jedino kad izlazim iz kuće
idem na posel, plac, park il mlijekomat,
pa mi je i bilo bedasto kaj mi frendica čudi
ono:
- nikad nisi tam bila? -
- ne, nisam, pa nisam bila vani sto pedeset i sedam godina. -
zadnji put kad sam izašla na neko okupljanje,
bilo je blogersko, povodom izdavanja knjige
" I ja imam post "
i, opet, ponovo,
kad su mi došle dve drage blogerice iz Istre
na Advent u Zagrebu,
no, kak je meni od svega bitno jedino
dobro društvo, provela sam se i više od očekivanog,
i baš sam se ono zguštom lijepo uredila, napokon
prvi put sam imala priliku obući svoj predivan šos
koji sam dobila od sestrica za ročkas

Oznake: moda, humor, glazba, gastro

međuljudski odnosi

zanimljivo je, kako se ljudi mijenjaju čim se neka situacija počne kuhati, pa onda i ključati.
iako sam čovjek, za kojeg većina smatra da je naivna, malena, nedorasla curica u dušu, a možda i je tomu tako, jer, oni koji imaju više životnog iskustva, vjerojatno su i subjektivniji u procijeni određenih karakternih crta, isto sam tako čovjek koji se trudi ne imati predrasude prema drugima, i nikada ne prilazim osobi s doživljajem kako je on ovakav ili onakav, pa čak i ako mi nije simpatično sjeo na prvu, već se trudim gledati svakog pojedinca kao čovjek čovjeka i tražiti u njemu kvalitete, za koje vjerujem, da uz mane, koje svi nosimo u sebi, postoje u svakom čovjeku.
no,
kada nekoga gledaš dugo vrijeme drugačijim očima, onim široko otvorenim, kada ga cijeniš i poštuješ zbog toga što ti se odmah svidio, pa si mu se i divio zbog nekih određenih kvaliteta, čak ti je bio i uzor u određenim kvalitetama,
a, onda se, odjednom, čitava ta slika raspline, zbog njegovih određenih krivih poteza i djela, pa ti sroza, onako, do dna, u vlastitim očima, dok se u srcu i duši boriš sam sa sobom, jer, teško je nekoga otrgnuti iz srca koga si volio, i jš uvijek ga voliš, no nisi u stanju prijeći preko tih nekih nepravilnosti, za koje sam smatraš kako su nedopustive i neoprostive.
da,
između svega ostolag i jako sam kruta u vlastitim principima, možda malo i prekruta, jer, jednom kada me netko na takav način razočara, možda bih i mogla oprostiti, u svom srcu, no, nikada ne mogu to više zaboraviti, i teško mi je s takvom osobom imati bilo kakav odnos, radije je odmah prekrižim, maknem od sebe, zapravo, ja se maknem od nje, jer,
dosta mi je razočaranja u životu,
previše sam se puta opekla, pa nakon toga dugo morala vidati te rane i ožiljke,
tako da više nemam ni snage, ni volje upuštati se ponovi i ispočetka u takve procese.
za mene nema više drugih prilika.
ako me razočaraš jednom, sigurna sam kako ćeš me razočarati i drugi, pa i treći i četvrti put.
stoga,
dovoljno mi je samo nekoliko zaista kvalitetnih ljudi kojima mogu vjerovati, u koje još uvijek imam povijerenja i s kojim mogu provesti lijepo i kvaliteno vrijeme u druženju i zabavi,
a svi ostali
imaju vlastitu savijest,
pa im i njihova djela sjedaju na nju,
htjeli ne htjeli,
do ja sama sa sobom mogu mirno spavati,
te kada se probudim
nemam problema pogledati se u ogledalo,
jer,
još uvijek mi se sviđa ono što u njemu vidim.
uvijek sam za svoja djela znala i mogla snositi poslijedice,
i nikada nisam bježala od odgovornosti,
pa, ako sam i nekoga povrijedila svojim nesmotrenim i nepromišljenim ponašanjem
bilo je to nehotično, jer, nikada ne bih željela nekome namijerno nauditi ili mu učiniti zlo.
vođena tako nekim dobrim i pozitivnim željama, kako za sebe, tako i za sve druge,
svima, pa i njima, želim samo mir i dobro,
a sebe,
kroz vjeru, ufanje i ljubav
pokušavam voditi koroz ovaj svijet, za koji mi se mnogo puta čini
kako se razilazimo u putanjama rasta i razvoja,
jer moj rast ne prati te promijene koje se u ovakvom svijetu događaju,
tako da mi, jedino, preostaje
prilagoditi se
i živjeti onako kako jedino zanam i mogu,
sama,
jer,
na kraju krajeva
bez obzira koliko prijatelja i dragih osoba imaš
ipak si ovdje samo sam
i sam sa sobom ostaješ.

Sestrična i Bratić

jučer je Franu došla sestrična, koja je rođena četiri mjeseca nakon njega, točno na badnjak, i taj dan je neka nit poveznica za oba djeteta, jer, ja sam svoj test napravila na sam badnjak, prvi u nizu koji je bio pozitivan, da bi oni, samo nekoliko tjedana kasnije nam pokazali na mobitelu fotku sličnog testa, također pozitivnog.
za razliku od mene, koja sam morala mirovati, moja je šogorica bila u pokretu čitavu trudnoću, pa čak i radila do pred sami kraj, a zadnje, čemu je aktivno sudjelovala prije poroda, bilo je Franovo krštenje i naše vjenčanje.
te dvije bebe od samog početka, pa još i u utrobi bile su potpuno različite.
Nadia se stalno ritala i to tako da je šogorici poskakivao trbuh, čitavu je trudnoću bila nemirna, dok se moje dijete znalo pomaknuti samo na nekom koncertu ili obiteljskom okupljenju, kada sam ja bila iznimno vesela.
i kada su se rodili, bili su jako različiti.
Fran je samo spavao, i, iako sam ja radila sve po PeeSu, odmah ga stavla na prsa i trudila se dojiti, on bi odmah zaspao i nije želio vući, tako da nije ni puno mlijeka se moglo stvarati, dok je Nadia vukla toliko jako da su joj ponekad i dudu varalicu morali davati, jer su već i u bolnici rekli kako ima izrazito izražen refleks sisanja.
no, Fran, dok je bio budan bio je iznimno aktivan, gibao se ručicama i nogama, hvatao stvari oko sebe i imao potrebu gledati svijet i ljude koji ga okružuju, dok je ona samo ležala mirno, mekana i nježna kao plišana igračka, bez potrebe za susretima s nepoznatim licima, te je i razvila određeni strah od lica koja nije često viđala.
sama njihova baka prilikom jednog posjeta konstatirala je:
- Fran je premršav, a Nadia je predebela. -
ni šogorica, a ni ja nisamo se previše zamarale time, iako smo, ponekad, izmjenjivale razna iskustva, jer, svijesne kako svako dijete ima svoj vlastiti ritam rasta i razvoja, nismo ih željele neprestano uspoređivati i opterećivati se njihovim očitim različitostima.
danas, kada oboje idu u vrtić, vrlo su slični u tim svojim različitostima, koje još uvijek postoje, no, ne više tako jako izražene.
Nadia više nije predebela, izrasla je i formirala se u zgodnu djevojčicu, a Fran je ostao sitan, no vižlast, žilav i mišićav, tako da su sada, što se tiče fizičkog izgleda i broja odjeće praktički jednaki.
obzirom da je on nešto stariji dječak, možda bi trebao biti malo puniji od nje, ali, kako ni muž ni ja nismo neki gorostasi, a i kao djeca smo bili jednako tako građeni kao on, ne zamaramo se previše time.
smatramo da je važnije što jede i u kojim količinama, nego koliko ima kilograma mase.
ono što ih povezuje je jedna karakterna crta, meni vrlo lijepa i još uvijek nepokvarena, njih oboje su vrlo dobronamjerni, dobrohotni, prijateljski nastrojeni prema svima, pa i jedan prema drugome, te se uvijek vesele jedan drugome i jako lijepo se igraju, bez potrebe nekih intervencija od strane nas odraslih. nikada se nisu posvađali oko neke igračke, hrane ili čega drugoga, nego se uvijek sami dogovore, tipa:
- hoćemo se mijenjati? -
naravno, bilo je svakakvih faza u kojima smo im mi neke bitne postavke trebali objasniti, no, nikada se nismo previše miješali među njih i u direktno u njihov odnos, jer nismo imali ni velike potrebe.
jučer sam im ogulila jednu naranču, narezala krušku, napravila " male " sendviče od kruha i putra sa sirom, koje sam prerezala na četri kriške, tako da im bude zgodnije jesti ih dok se igraju, i skuhala čaj s medom.
to su sve jeli u letu, a onda me Nadia molila da izvadim kućicu koju Fran ima, ali je, zbog radova kod nas ostala kod dede na terasi i nismo je još spustili u njegovu sobu, jer je nismo do kraja finiširali, pa smo zajeno, umjesto toga, napravili šator od stolaca i šatorskog krila koje ujedno služi i za igranje na otvorenom, te spremanje igračaka, jer ima i cif kojim se sve skup sklopi u jedan praktičan trokut i pospremi u ruksak, kada idemo na izlete.
upalila sam im lampicu globus na kojem joj je Fran pokazivao gdje je Japan u kojem je njegova teta Teta, a gdje smo mi, i crvene lampice koje sviraju prigodne blagdanske pjesmice.
dala sam im drvene kocke, prugu i vlakiće i oni su se sami igrali, dok smo njezin tata, brat od mog muža i ja razgovarali u dnevnom boravku, samo slušajući jednim uhom što rade i tu i tamo bacili pogled prema njima, no, više zbog nas samih, nego zato jer je bilo potrebe.
pa, tako i veli šogor:
- jedino ovdje kada je Nadia s Franom mogu se potpuno opustiti i nemoram stalno paziti da li će se nešto dogoditi. sa svima ostalima kad se igra uvijek dođe do nekog problema, tipa, posvađaju se, netko je gurne, uzme joj igračku koju ona želi, onda ona plače, samo ovdje sam potpuno opušten. -
samo sam se nasmiješila, jer, ne želim ulaziti u velike rasprave oko roditeljstva, ako se ne radi o meni samoj.
no, nije baš teško zaključiti zašto je tomu tako.

Oznake: ako nije Noć onda je Dan

ko tu koga, i zakaj baš mene

meni se u zadnje vrijeme događaju vrlo ( meni ) neobične, neobjašnjive i nevjerojatne situacije, u kojima se nađem, onako, zatečena, da nisam ni sama željela u njih ulaziti, sudjelovati u njima ili ih osobno inicirati.
evo jedan potpuno banalan primjer, kakvih ima jako puno, no, ovaj je nekako tako benigan, dok, s druge strane meni totalno nejasan, pa, nekako ću ga pokušati opisati.
kupila sam, nedavno, od prijateljice Tupperware komplet zdjela s poklopcem, prigodne, blagdanske, iznutra boje suhog zlata, a izvana crne, svaka s pripadajućim poklopcem.
u kompletu ih je bilo pet, s tim da su dvije, najmanje iste, pa onda dvije srednje, jedna malo veća od druge, i najveća, tako da svih pet stanu jedna u drugu.
bile su na velikom popustu, i činila mi se to jako dobra prilika uzeti neke korisne i kvalitetne poklone dragim ženama za koje znam kako će ih tako nešto razveseliti, jer je kvalitetno, korisno i lijepo u isto vrijeme, a i sama preferiram upravo takve poklone.
uz to, bilo je na toj rasprodaji i raznih komada, sve po jedan, pa sam si uzela još i veliku mrežastu žlicu za vadit vruće knedle ili njoke, ili bilo kaj drugo, nebitno, miješat, servirat, mislim, valda svaka žena koja ima kuhinju ima i takvu jednu žlicu, onu s kojoj vadi krafne ili fritule iz vrućeg ulja, imam i ja, bakinu prastaru, već spiganu i malko hrđavu, pa sam, ugledavši ovu, lijepu novu i povoljnu odlučila kako mi baš tako nešto sada treba, osim te žlice našla sam i posudu za kuhanje riže u mikrovalnoj, što mi se također učinilo jako praktično, jer moje dijete jede puno riže, i ponekad je moram skuhati baš tako, nabrzinu, i ne samo ja, nego i moj muž, jer mene često nema doma u vrijeme ručka, a danas - sutra će dijete samo moći si skuhat rižu u tome, kada bude dovoljno velik.
našla sam još neke zgodne stvarce, tipa, kutiju za salvete, crvenu, prigodnu, te neke praktične kutijice koje ću, također pokloniti prigodno dragim osobama kao mali znak pažnje povodom nadolazećih blagdana.
i, uglavnom, sve sam ja to doma lijepo sortirala, složila, ovo ide tu, ovo tam, to je za nju, a ovo je bolje za nju, sve dok nisam došla do one najveće crne zdjele s poklopce, kojoj se taj poklopac nije htio zatvoriti. na sve sam mile i moguće načine isprobavala, al nije išlo, nikako nije htio sjest kako treba, na koji god sam ga način pokušala stisnuti, jednostavno je na nekom mjestu imalo lufta, dok su svi drugi poklopci sjedali bez problema, pa sam zaključila kako ovaj, ili nije od te zdjele, ili je jednostavno s greškom, te sam ga odnjela zamijeniti. frendica koja se time bavi pogledala je i sama, zaključila isto što i ja, pa poslala zdjelu zajedno s poklopcem u središnjicu na reklamaciju. i sve pet. još uvijek ima vremena da to stigne na vrijeme, a tako je i bilo, novo zdjela došla je za par dana.
i, sad, ona meni objašnjava kako i na koji način je trebam zatvoriti, jer, taj poklopac malo i vakumira ( ono što stavite u zdjelu ), i upravo zbog tih poklopaca su mi se te zdjele i jako sviđale, a ne samo zato jer su iznutra pozlaćene, naravno, kao što svi znamo, nije zlato sve što sija.
za to vrijeme, dok je meni prijateljica objašnjavala kako se taj poklopac treba staviti, i kako ovaj novi sada sjeda točno, druga je došla i upala nam u razgovor, onak sa spikom:
- ej, kaj ti je to? -
- zdjela s poklopcem. - pristojno odogovaram, iako je ona nepristojno upala usred našeg razgovora
- joooj, kak je to lijepo, sviđa mi se ovo zlatno, a kaj će ti? -
- pa, kaj ja znam, za sve i svašta, bilo kaj, voćnu salatu, kolače, ono, kaj god, i poklopac vakumira, pa sve kaj staviš nutra moža i duže stajati. - i dalje objašnjavam, bedasta.
- aha, a kaj će tebi? kaj ćeš ti nutra staviti? -
- ja sam ih uzela za poklone. - sad mi je već malo bedasti taj razgovor postal, ono, imaš dovoljno godina i iskustva životnog da bi me trebala pitati kaj će mi taperver zdjela s poklopcem, milslim, nije ona neka balavica, ili malo dijete, pa da nije nikada u svom životu vidjela ili upotrijebila takvu sličnu djelu, pa mi je, samim tim, grozno bedasto objašnjavati čemu služi, fakin' zdjela s poklopcem.
i sve bi bilo okej da ona nije imala potrebu i dalje me gnjaviti s jednako glupastim, nepotrebnim i iritantnim pitanjima, ono, kaj će baš meni takva zdjela, kaj bum ja nutra točno stavljala, sve dok me nije, rano ujutro tolko izbacila iz takta, da nisam imala više snage odgovarati ni na jedno pitanje, jer mi se učinilo potpuno nepotrebno objašnjavati ponovo i ponovo ženi od svojih pedesetak godina čemu služi zdjela s poklopcem.
za sve to vrijeme mi je ona druga frendica poklušavala pokazati kako da pravilno zatvorim taj novi poklopac, al i ona je odustala, samo mi se nasmiješila i rekla da probam sama, a ako mi nešto ne ide, neka dođem poslije, pa ćemo u miru zajedno.
ovoj drugoj nisam ništa više htjela reć, jer, ni inače nisam osoba koja voli ulaziti u bilo kakve nepotrebne rasprave ili, nedajbože konflikte, radije zatomim to u sebi, pa sam je samo pogledala onak:
" ej, stara, jel ti mene, ono, fakat namjerno prckaš, il kaj? ", pa, kak ni sama nije, i, stvarno nije, znam, glupa, pa joj je sve odjednom postalo jasno, no, nije joj ni to bilo dovoljno, valda je bila u nekom humorističnom raspoloženju, te je, možda da sve skup još malo začini, izvalila:
- a, ja sam mislila da buš nutra sadila pšenicu. -

Oznake: možda zgledam blesavo, al budala baš i nisam

" Rogozek "

s generalne probe prije natjecanja

Oznake: kritike ostavljam stručnjacima

Dobri Moj Anđelek

jučer je bio jedan od onih čudnih dana koji započnu loše,
pa eskaliraju u još gore,
valda se ta neka energija mora zaokružiti i rasprsnuti do kraja,
a tek onda, kasnije,
kada sam sve uspijela provariti i dobro o svemu porazmisliti
mučkajući glavicom i naprežući baš sve svoje moždane vijuge
maltretirajući impulse do krajnjih granica,
tek tada je Dan zapravo i počeo.
tada kada sam ostišla po dijete u vrtić, pa nabasala prvo na divan Bor u njihovom predvorju

Oznake: najhladnije godišnje doba je Zima

još dvije medalje

Naše " Frulice " vratile su se doma s još dvije medalje, ovog puta srebrnog sjaja iz obje kategorije u kojima su nastupale: folku i jazzu.
ovo je bilo jedno od onih putovanja koje si ja nisam mogla priuštiti,
prvo, jer u ovo doba nemam šanse dobiti godišnji odmor, jer,
sad je na poslu takva ludnica, posla ima i preko glave, treba sve okititi, pripremiti za blagdane, odraditi radionice, roditeljske, priredbe, sastanke, dogovore, edukacije,
dakle,
ni u primisli mi nije bilo, čim sam čula termin, koji je inače uvijek ljeti, kada jedino i mogu koristiti GO, pa i putovati,
no,
nije samo to poresudilo,
drugi razlog je bio, naravno, i moji dečki,
koje ne bih mogla ni željela ostaviti same doma,
a da idemo svi troje, opet ne bi bilo moguće,
em, zbog love, osim ako ne bi neki kredit digli za to,
a i Čovječuljak ima posla u ovo doba godine puno više, recimo, nego u nekim drugim periodima,
iako se radilo samo o tjedan dana, čini mi se, možda koji dan više zbog puta.
zbog jeftinijih karata oni su putovali prvo do Venecije, pa preko Istambula u San Francisko,
a tek onda dojahali, nakon tri dana puta, do Montereya.
ovaj put ove krasne haljine, zapravo, suknje i majice šivao nam je poznati hrvatski brend:
Hippy Garden
i hvala im na tome,
jedino kaj se meni više sviđa bijelo - crvena kombinacija,
znači bijela majica sa stiliziranim licitarskim srcem i crvena raskošna suknja,
ove crveno - crvene kombinacije su mi malo tumač,
al, već smo zaključili kako o mom ukusu nije pametno raspravljati,
majice su bile donirane i nije se moglo oko njih prigovarati.
sve u svemu
ja sam na svoje Frulice ponosna
i s guštom gledam krasne fotke
kojima mi vade mast
kad god stignu.

priredba i ostalo

jučer je Franić imal svoju prvu priredbu u vrtiću na kojoj je nastupal povodom Sv. Nikole.
iako u grad stiže, baš na taj dan, pravi pravcati Djed Neki, ili Naki, nemam pojma, znam samo de stizao direktno iz Laponije, sad, dal je stigo, i gdi, nemam pojma, jer mi smo sjedili u prvom redu na priredbi svog medvejedića. nisam ni znala da bu on glumil medvjeda, al sam mu obukla najljepšu i najsvečaniju trenirku koju ima, crvenu, s medvjedićem na majici, kakvu sam istu i uzela njagovoj sestrični za rođendan, tak da ih možemo fotkat i lijepu foku poslat baki u Rovinj.
nisam ga željela oblaćiti u košulje, hlaće i nešto neudobno, jer znam kak su te priredbe same po sebi jako velko uzbuđenje i za klince i za tete, pa da još ne bi došlo do nekih nepotrebnih problema prilikom odlaska na zahod i sl.
a, ta je trenirkica sama po sebi svečana, i zbog boje, i zbog tog lijepog kariranog medvjeda, a kak je na glavi imao i krunu s medvjeđim ušima, taman mu se sve pasalo.
za ujutro sam, dan prije, skup s njim, jer on mi je sve pomagal, i lijepit, i rezat, zamotavat, spakirala jednu velku jutenu vreću punu mandarina, jabuka i keksa, s jednom šibom, naravno, i pismom Sv. Nikole za njegovu grupu, u kojem je pisalo kako je Nikola, " jer su dobri bili, pa su dragom Svetom Niki danas vrlo mili ", njima i njihovim tetama ostavil i kod Frana u prozoru poklon.
dodala sam još kak moraju pazit jedni na druge, slušat tete i mami i tatu, a da je Krampus ostavil šibu za svaki slučaj.
kak sam radila ujutro, strepila sam dal će se njegov tata sjetit to uzet sa sobom, no, nije me iznjevjeril, sve je obavil kak treba, tak da kad sam došla po njega mi je teta rekla da su čak pred ravnateljicom čitali pismo, jer im je bila u sobi, i da se vidi kak: " imam šlifa. ".
inače, ta odgajateljica bila mi je mentorica na praksi, vjerojatno se ni ne sjeća, jer prošlo je njoj puno takvih studentica kroz sobu, al ja se nje sjećam jako dobro, jer me naučila puno o dramskoj, pripremanju i postavljanju priredbe i malim dječjim improvizacijama.
čak sam imala i neki ogledni sat kod nje.
bila je prevelka gužva da joj to sad sve objašnjavam, kak sam puno toga od nje same naučila, vjerojatno bi joj bilo drago, no, ima vremena i za to.
mi smo, naravno, pripremili poklone i za njih dvije, al smo to nosili na samu priredbu, i Fran im je sam dao kad je sve završilo.
zamotali smo puno mali poklona:
- par termo čarapa s natpisom: " za zagrijat stopala na dvorištu. ".
- broš za kutu s natpisom : " za ukrasit kutu. ".
- vrećicu čokoladnih bombona s natpisom: " za zasladit život. "
- kavu s natpisom: " za jutarnje buđenje u dobrom društvu. "
- kremu za ruke s natpisom: " za ruke koje puno rade. "
sve smo to stavili u lijepe crvene ukrasne vrećice,
mislim,
nije to ništ posebno, samo sitnica, al je od srca darak, obzirom da znam koliko je truda i energije potrebno za organizirati takvo jedno događanje.
bila je to, stvrano jako lijepo organizirana predstava. obzirom da su oni miješana grupa, od tri do šest godina, uključena su bila sva djeca obzirom na svoju dob i razvojne sposobnosti.
mali, među njima i naš Fran, bili su medvjedići, onda oni nešto stariji lisice, cure plesačice su bile zečići i tako redom, i svi su se susretali sa Sv. Nikolom koji ih je nešto pital, pa su oni njemu onda pjevali ili recitirali, a na kraju svakog tog susreta je išla zajednička pjesma.
plesačice su bile izvrsne, dobro uigrane u krasnim kostimima.
iza djece bil je video zid na kojem se proicirala slika u skladu s trenutnim događanjem.
naravno, došao je i Krampus, koji je i nas u publici preispitao " dal smo dobri bili? ", jesmo li govorili ružne riječi, slušali mamu i tatu,
u par navrata nasmijali smo se do suza.
naše dijete od uzbuđenja nije baš imalo pojma kaj se točno događa, pa se uključival i isključival obzirom na njegovu kratkotrajnu pažnju, jer sama priredba dosta je dugo trajala,
al,
već je on doma sve to meni demonstriral, i tete su mi rekle kak on to sve zna, neke od pjesmica sam ga i sama učila, jednu samo nisam nikad čula, a plesne pokrete sam neka ulovila.
teta mi je, kad su tek počeli vježvati rekla kak on ima puno ritma i voli plesat, što je istina, on voli glazbu i puno pjevamo nas dva, s tatom svira, al najviše od svega za zanima ples i pokret,
no,
samo kad on to želi.
tako je na zadnjoj generalnoj probi, umjesto da vježba s ostalima, trčal po dvorani i penjal se na švedske ljestve, što je od njega i za očekivat, i nije " želio " vježbati,
kaj mi, naravno, nije uopće bilo drago, al takav je i meni, kad nekaj neće, onda neće i sama teta mi je rekla:
" mogu se postavit na tepavice, al ja ga natjerat ne mogu. "
znam.
ima trenutaka kada " želi ", a ja kad čujem to njegovo:
" ja želim! " ne znam ni sama jel mi je smiješan il da se ljutim, jer, moš ti željet kaj god, al ima i onih stvari koje, zlato moje, moraš, pa moraš i gotovo, bez rasprave,
a, kad čujem: " ne želim! ", e onda bih ga mogla rašerafit, jer, to je uglavnom nekak ovak:
" Fran, molim te, skini čizme i obuci šlape. "
" ne želim! ",
ili
" Fran, digni rukave i operi ruke, molim te, odmah. "
" ne, ne želim. "
grrrrrrrrrrrr!
al, zato ima:
" ja želim gledati princezu Sofiju! "
" ne možeš, jer je sada nema, i nisi pojeo do kraja. "
" ali, ja želim. "
" prvo pojedi do kraja. "
" želim, mama, želim gledat, stavi mi. "
" kad pojedeš, Fran. "
" ne! ne želim pojest, želim gledat princezu Sofiju. "
" ja želim biti princeza Sofija! "
" a ja James! ". - odgovori mi, mrtav hladan i brlja dalje po tanjuru.
eto,
tak je to s njim.
od silnog uzbuđenja, jučer, zaspal je sa šibom u ruci i rogovima s koje je muž stavil da ga malo poplašimo prije spavanja, jer je glumil Krampusa na prozoru, al ta nam fora i nije baš uspijela, jer mu je prepoznal glas i reko mi:
" to nije Krampus, to je tata Pipo! ".

šoping groznica

Lilina blogoigra

1.Ja sam:
A)djevojka sa lanenom kosom
B)automehaničar iz Trokuta
C)na putu prosvjetljenja
D)................(odgovorite po želji)

D)..........Super K Proizvod


2.Osjećam se:
A)čist' oke
B)neprilagođeno-kao sa druge planete
C)kad narastem bit će bolje
D)sretno što sam živ/živa

sve u isto vrijeme



3.Imam:
A)nedovoljno vremena za nešto pametnije od ovakvih igara
B)svo vrijeme svijeta
C)taman da ovo odigram
D)pokvareni sat u autu pa svugdje stižem na vrijeme, čak i uz igranje igrica

nemam osjećaj za vrijeme



4.Noću:
A)čekam da prođe
B)puno puta piškim
C)bojim se mraka i provalnika
D)čitam/jedem/živim punim plućima

spavam, jedva čekam da spavam, sve dok se dijete ne probudi,
oko tri ujutro i počne svrbiti, onda više ne spavam.



5.Dan:
A)svaki mi je isti, živim ko na traci
B)je ono kad se ja probudim a sunce uskoro zađe
C)mi počinje (luđačkim) bljeskom u očima- eto još jedne avanture predamnom!
D)24sata- pola mrak, pola svjetlo, čemu filozofije i poezija....

uglavnom A),
al priuštim si i nekaj, kad i ako uspijem



6.Volim gledati filmove i dršćem od uzbuđenja pred TVom:
A)kad štrklja krv iz glave glumca
B)rišu flomićem po trbuhu pacijenta da bi mu u idućem kadru otuda vadili salo
C)kada im konj pobjegne u šumu
D)kada se rover skoro skrha na Marsu

crno - bijele klasike


7.Sramim se hodati ulicom kada:
A)ne osjećam ljubav prema bližnjima (na ulici)
B)osjećam ljubav prema bližnjima (na ulici)
C)volim samo sebe
D)mi je odjeća prešarena

ne sramim se hodat po ulici,
bar ne još,
aha, da,
nekad se sramim, kad skužim da mi je muž sflekan i sav zgužvan,
ko da nemamo doma vešmašinu



8.Stvarno uvijek perem ruke poslije:
A)obavljanja nužde
B)dolaska iz tramvaja ili autobusa
C)rukovanja sa novcem
D)bureka

A), B), C), D) i nakon zahoda, bankomata, brisanja tuđeg nosa ili guze, rukovanja ljepilo, temperom....


9.Kad gledam u nebo
A)mislim na voljenu osobu gledajući zvijezde
B)tražim naznake koje potvrđuju lošu prognozu za sutra
C)čekam znak od prijatelja svemiraca
D)pravim se da sam u dubokim mislima da me ostave na miru
E)fotografirati ću oblake da imam što staviti na blog

obično gledam u zvijezdice, mjesec il sunce


10.Vjerujem u:
A)duhove
B)male zelene
C)politiku
D)samopomoć

Anđele, Isuseka i ljudsku dobrotu


11.Živcira me:
A)uvijek netko
B)nikad nitko
C)netko nikad
D)netko uvijek

pa, ne znam, nisam jako nervozna osoba, i izrazito sam introventirana


12.Volim:
A)sebe
B)svoju mamu
C)koga ne smijem
D)'voljeti' je komplicirani pojam
E)nekog tko nije naveden

svoju dečke i bližnje, more, boje, toplinu, mirise, zafrkanciju, ples, dobru glazbu......



13.Slobodna/slobodan sam:
A)obaviti što moram
B)činiti kako želim
C)od sviju nereda
D)utorkom

nedjelja mi je jedini slobodan dan



14.Slušam:
A)Mate Mišu
B)najradije tišinu
C)muziku
D) (svoju)djecu kako pjevaju

slušam i dok slušam šutim


15.Veselim se:
A)što će Božić doći
B)što će Božić proći
C)Božićnim pobožnostima
D)prejedanju od Božića do Nove godine
E)poklonima

veselim se vremenu koje ću provesti sa svojima


evo,
zahvaljujem se Lili na trudu, želji volji i energiji,
te se također zahvaljujem i njenoj inspiraciji,
pa i sponzorima, ako ih je imala,
a, ako nije, zahvaljujem se još više,
baš sam uživala.
nebum nikoga izdvajala, jer nije ni Lili,
pa tko želi neka se priključi,
a tko ne želi, nek se ni ne muči.
pusa, Lili!

napokon vikend!

desilo se i to!
ovaj smo se vikend, napokon uspijeli spojiti,
muž nije morao na put,
odradio je svirku prek tjedna,
al, ljepše od ljepšega je
da smo svi zajedno
proveli divan dan,
pa i večer,
koju nestrpljivo želim podijeliti,
jer,
tako sretna i spokojna
nisam bila već dugo.
prvo nas je ugodno iznenadilo
stanje na računu,
jer, sjela je neka zaostala gaža,
honorar na koji smo već odavno
prestali računati, te ga gotovo i prekrižili,
a, i lova za Nikolu koju dobivam za dijete
sjela je u petak, a ne ponedjeljak, kako sam mislila,
te smo se odlučili raspištoljiti i kupiti Franu zastore
za novu sobu, jer one koje imam su malo bapske
za dječju sobu, barem prema savjetima Mirjane Mikulec,
željeli smo te nove prozore ukrastiti nekim zgodnim, prikladnim,
ali i prozračnim zastorima kroz koje će ulaziti i dalje dovoljno svijetla,
no, da se baš ne vide sve razbacane igračke po podu
i veš koji nisam stigla pospremiti,
tako smo našli jedne fora bijele s motivima gusarskih brodova
narančasto - crno - žuto, onak, nekak veselo, a, opet, malo frajerski,
kak i priliči jednom rock'n'roll klincu,
iako su se meni sviđali i medeki, pa se dugo nisam mogla odlučiti,
tak da je na kraju prevagnuo muški ukus, jer, nadglasali su me: 2 : 1,
pa sam si morala to uravnotežit sa sjajnim, smeđkasto - žućkastim
proštepanim nitima u boji suhog zlata za spavaću sobu koja također
zaslužuje divno ukrašene nove prozore,
sad još samo mora doći deda s bušilicom i to sve montirati kak se spada,
e, pa kad je bal, onda sam i za dnevni boravak uzela dekor, jer tamo su prozori stari i ružni,
nismo ih stigli pofarbati ljetos, iako smo kanili, tak da sam ih sad samo prekrila tim lijepim novim krpama,
onda je Fran poželio se voziti u vlakiću ću ću

Advent u Zagrebu

nemrem si pomoć,
i nek mi oni koji se ne slažu sa mnom ne zamjere,
čak, voljela bih čuti i Vaše mišljenje, doživljaje i argumente,
uvijek sam otovrena za sve drugačije,
al meni je ovaj
" Advent u Zagrebu "
pogotovo ove godine,
neukusan, pretjeran, načrčkan, kičast ( a, ak je meni kičast, koja volim kič, kak je tek onda onim umjerenijima ),
čak bih se usudila reć:
na granici groteske,
a i tragikomedije,
jer, prek puta onog Zrinjevca, koji mi je, božemeprosti, šaka u oko, s onim neonkama ono platana, čisto zlostavljanje nedužnog i bespomoćnog bića, ko je vidio da prekrasna kora tako divnog drveta oko sebe ima zvezane te odurne lampice neke potpuno neprirodne boje, nit bijele, nit sive, nit žute, od čijeg te svijetla zabole oči ak predugo zadržiš pogled na njima, a mene i duša boli, ne samo radi platana, nego i radi ljudi koji kopaju po čikobrenicama, velim, točno prek puta tog blještavila i raskoša, te nepotrebnog trošenja struje i ostalih resursa, di se, s jedne strane ždere i loče, a s druge, oni koji nemaju prose,
odurno, da odurnije ne može biti.
ove godine mi se čini kako je svega pre pre više, preko svake mjere,
ko da smo pijani milijarderi,
pa nemamo kam s lovom,
med i mlijeko nam u potocima teče ulicama,
šampanjac se na svakom čošku dijeli,
a " Djevojčica sa šibicama " zmrznuta u kutu sjedi.
klizališta, sanjkališta na svakome trgu, od umijetnih skupih materijala,
sve zvoni i vrišti,
pišti,
samo da se ne raspukne
od sreće
ko balon od sapunice
al nama u lice,
jer,
godina bu tek počela,
a, onda treba sve to neko i platit.
okej,
grad je, zaista pun turista,
i neka je,
drago mi je,
samo,
čini mi se
kako je naš Grad,
puno, puno više
od umijetnog snijega, kulisa, i ukrasa,
nemamo li mi i neke znamenitosti krasne,
arhitektonski vrijedne ukrase,
zelene površine, parkove i vrtove razne,
nemamo li ljude
koji ovaj grad čine Gradom,
pa i gastronomsku ponudu raznu,
tradicionalne ukrase, kao što su licitarska srca,
i ko tu koga, s oproštenjem prca,
po rođačkoj osnovi ruka ruku mije,
a, nama se, svima, u lice time smije, i
od kad se to trobojnica za božićni ukras stavlja,
osim oko pšenice,
o, ova u valovima po sred ceste visi,
ko neka plahta,
gledaš gore, pa se pitaš,
Isuse! Dragi, di si?
da li se tako tvoje rođenje slavi?
jesi li se zato u štalici rodio
da nam takav Božić
pod nos se stavi,
ili je neko skroz na skroz skrenuo
s puta tvog,
pogubil se i drugim, grdim putem krenuo,
jer,
meni je to,
ljudi moji
sve grdo
od grđeg!

čizmice na čekanju

igrice na fejsbuku

dobila sam na fejsu
od drage prijateljice
neku igru,
ubiti,
označila me,
dakle,
uključila
u aktivnost
koja se sastoji
od stavljanja
vlastitih fotki
točnije njih tri,
i označavanje
drugih dragih ženskica,
jer,
kao,
mi žene znamo biti
malo zločkaste
jedne prema drugima,
pa da si budemo dobre,
i to,
pa, time širimo
dobrotu, divotu, i
ljepotu.
mislim,
ja uvijek prihvatim
svaku igru,
jer,
meni je bitno
tko me u što uključuje,
dok mi je manje bitan
sam sadržaj,
mjesto,
vrijeme
i sl.
ak je ekipa dobra,
i meni je dobro s njom.
u tu svrhu
evo i tu na blogu,
pa ko želi
neka igra počne: