jučer je Franić imal svoju prvu priredbu u vrtiću na kojoj je nastupal povodom Sv. Nikole.
iako u grad stiže, baš na taj dan, pravi pravcati Djed Neki, ili Naki, nemam pojma, znam samo de stizao direktno iz Laponije, sad, dal je stigo, i gdi, nemam pojma, jer mi smo sjedili u prvom redu na priredbi svog medvejedića. nisam ni znala da bu on glumil medvjeda, al sam mu obukla najljepšu i najsvečaniju trenirku koju ima, crvenu, s medvjedićem na majici, kakvu sam istu i uzela njagovoj sestrični za rođendan, tak da ih možemo fotkat i lijepu foku poslat baki u Rovinj.
nisam ga željela oblaćiti u košulje, hlaće i nešto neudobno, jer znam kak su te priredbe same po sebi jako velko uzbuđenje i za klince i za tete, pa da još ne bi došlo do nekih nepotrebnih problema prilikom odlaska na zahod i sl.
a, ta je trenirkica sama po sebi svečana, i zbog boje, i zbog tog lijepog kariranog medvjeda, a kak je na glavi imao i krunu s medvjeđim ušima, taman mu se sve pasalo.
za ujutro sam, dan prije, skup s njim, jer on mi je sve pomagal, i lijepit, i rezat, zamotavat, spakirala jednu velku jutenu vreću punu mandarina, jabuka i keksa, s jednom šibom, naravno, i pismom Sv. Nikole za njegovu grupu, u kojem je pisalo kako je Nikola, " jer su dobri bili, pa su dragom Svetom Niki danas vrlo mili ", njima i njihovim tetama ostavil i kod Frana u prozoru poklon.
dodala sam još kak moraju pazit jedni na druge, slušat tete i mami i tatu, a da je Krampus ostavil šibu za svaki slučaj.
kak sam radila ujutro, strepila sam dal će se njegov tata sjetit to uzet sa sobom, no, nije me iznjevjeril, sve je obavil kak treba, tak da kad sam došla po njega mi je teta rekla da su čak pred ravnateljicom čitali pismo, jer im je bila u sobi, i da se vidi kak: " imam šlifa. ".
inače, ta odgajateljica bila mi je mentorica na praksi, vjerojatno se ni ne sjeća, jer prošlo je njoj puno takvih studentica kroz sobu, al ja se nje sjećam jako dobro, jer me naučila puno o dramskoj, pripremanju i postavljanju priredbe i malim dječjim improvizacijama.
čak sam imala i neki ogledni sat kod nje.
bila je prevelka gužva da joj to sad sve objašnjavam, kak sam puno toga od nje same naučila, vjerojatno bi joj bilo drago, no, ima vremena i za to.
mi smo, naravno, pripremili poklone i za njih dvije, al smo to nosili na samu priredbu, i Fran im je sam dao kad je sve završilo.
zamotali smo puno mali poklona:
- par termo čarapa s natpisom: " za zagrijat stopala na dvorištu. ".
- broš za kutu s natpisom : " za ukrasit kutu. ".
- vrećicu čokoladnih bombona s natpisom: " za zasladit život. "
- kavu s natpisom: " za jutarnje buđenje u dobrom društvu. "
- kremu za ruke s natpisom: " za ruke koje puno rade. "
sve smo to stavili u lijepe crvene ukrasne vrećice,
mislim,
nije to ništ posebno, samo sitnica, al je od srca darak, obzirom da znam koliko je truda i energije potrebno za organizirati takvo jedno događanje.
bila je to, stvrano jako lijepo organizirana predstava. obzirom da su oni miješana grupa, od tri do šest godina, uključena su bila sva djeca obzirom na svoju dob i razvojne sposobnosti.
mali, među njima i naš Fran, bili su medvjedići, onda oni nešto stariji lisice, cure plesačice su bile zečići i tako redom, i svi su se susretali sa Sv. Nikolom koji ih je nešto pital, pa su oni njemu onda pjevali ili recitirali, a na kraju svakog tog susreta je išla zajednička pjesma.
plesačice su bile izvrsne, dobro uigrane u krasnim kostimima.
iza djece bil je video zid na kojem se proicirala slika u skladu s trenutnim događanjem.
naravno, došao je i Krampus, koji je i nas u publici preispitao " dal smo dobri bili? ", jesmo li govorili ružne riječi, slušali mamu i tatu,
u par navrata nasmijali smo se do suza.
naše dijete od uzbuđenja nije baš imalo pojma kaj se točno događa, pa se uključival i isključival obzirom na njegovu kratkotrajnu pažnju, jer sama priredba dosta je dugo trajala,
al,
već je on doma sve to meni demonstriral, i tete su mi rekle kak on to sve zna, neke od pjesmica sam ga i sama učila, jednu samo nisam nikad čula, a plesne pokrete sam neka ulovila.
teta mi je, kad su tek počeli vježvati rekla kak on ima puno ritma i voli plesat, što je istina, on voli glazbu i puno pjevamo nas dva, s tatom svira, al najviše od svega za zanima ples i pokret,
no,
samo kad on to želi.
tako je na zadnjoj generalnoj probi, umjesto da vježba s ostalima, trčal po dvorani i penjal se na švedske ljestve, što je od njega i za očekivat, i nije " želio " vježbati,
kaj mi, naravno, nije uopće bilo drago, al takav je i meni, kad nekaj neće, onda neće i sama teta mi je rekla:
" mogu se postavit na tepavice, al ja ga natjerat ne mogu. "
znam.
ima trenutaka kada " želi ", a ja kad čujem to njegovo:
" ja želim! " ne znam ni sama jel mi je smiješan il da se ljutim, jer, moš ti željet kaj god, al ima i onih stvari koje, zlato moje, moraš, pa moraš i gotovo, bez rasprave,
a, kad čujem: " ne želim! ", e onda bih ga mogla rašerafit, jer, to je uglavnom nekak ovak:
" Fran, molim te, skini čizme i obuci šlape. "
" ne želim! ",
ili
" Fran, digni rukave i operi ruke, molim te, odmah. "
" ne, ne želim. "
grrrrrrrrrrrr!
al, zato ima:
" ja želim gledati princezu Sofiju! "
" ne možeš, jer je sada nema, i nisi pojeo do kraja. "
" ali, ja želim. "
" prvo pojedi do kraja. "
" želim, mama, želim gledat, stavi mi. "
" kad pojedeš, Fran. "
" ne! ne želim pojest, želim gledat princezu Sofiju. "
" ja želim biti princeza Sofija! "
" a ja James! ". - odgovori mi, mrtav hladan i brlja dalje po tanjuru.
eto,
tak je to s njim.
od silnog uzbuđenja, jučer, zaspal je sa šibom u ruci i rogovima s koje je muž stavil da ga malo poplašimo prije spavanja, jer je glumil Krampusa na prozoru, al ta nam fora i nije baš uspijela, jer mu je prepoznal glas i reko mi:
" to nije Krampus, to je tata Pipo! ".
Post je objavljen 07.12.2016. u 08:59 sati.