iako je dijete baš jako, jako " željelo ", da, gospodin " želi ", no, tu mu nisam popustila, i nismo okitili bor prije, već sam čekala danas, badnjak, kada se bor i kiti, ne kiti se odmah nakon Sisveta, no, svak si može i bor natrkat na glavu, kaj se mene tiče, baš mi to sve ravno, kaj neko drugi i kak radi u svojoj kući, svako ima to pravo, falabogu, napraviti si kak mu paše, pa može, kao što smo mi, kad smo bile klinke, molile starce da ne raskite bor, ono, nikad, pa je taj bor nakićeni stajal kod nas sve dok mu nisu sve iglice popadale, pa je stajal jadan, ko neka Čelava pjevačica samo zukrasima, koje je mama, onda, ipak, jednom pospremila u kutiju, na našu velku žalost, al je, nekak u to vrijeme znal zapasti pravi velki snijeg, tak da nam je, za utjehu, zvadila drugu kutiju zkapama, rukavicama, skafancerima, i ostalom opremom za sanjkanje, klizanje i skijanje, pa smo svi skup otišli na Sljeme i spavali u planinarskom domu " Željezničar " koji je prvi do Činovničke padine i Bijelog spusta, na kojem nas je tata učil skijat, bila su to lijepa vremena za našu obitelj, uspomene kojih se rado sjetim,
tako sam se neki dan sjetila kako smo se Lanči i ja veselile predstavi u Lisinskom koju su svake godine organizirali povodom NG u maminom poduzeću, mi smo, naravno imale i predstave za SV. Nikolu u crkvi, išle smo na vjeronauk i na dječje polnočke, bilo je to lijepo, ali drugačije lijepo, taj Lisinski, barem meni, s tim ogromnim, prekrasnim, blještavim lusterima i sve to, nekako ogromno, plišasto i svečano, pa onda, velika pozornica, spremanje, biranje najljepše odjeće, pravljenje frizure, isčekivanje, znatiželja,
sve to, nekako je davalo posebnu čar svim tim događanjima, poslije smo dobile velki paket, bare mi se onda činio velki, pa si je moja sestra sve to kaj je dobivala od slatkiša srivala, ko hrčak, pod krevetom, a, ja sam, naravno, sve pojela, pa je žicala da mi da, a ona se pravila kak nema, onda bi joj ja maznula nekaj, jer sam joj prokužila skrovište, a ona me tužakala mami koja " nije imala vremena za te naše gluposti ", jer, uvijek je mimala brdo posla, pa nas je samo zaposlila s nečim, recimo: ti pereš pod, a ti brišeš prašinu,
za NG smjele smo ostati budne koliko smo željele, dok ne zaspimo, gledali su se filmovi, odrasli su cugali, pjavali, a tata je obavezno sviral gitaru, prvo dječje, narodne i blagdanske, a onda zabavne, pop i rock, koji su uglavnom slušali na pločama, al bilo je tu i starogradskih, svega i svačega, po željama, pa i onih zabranjenih koje su bile na repertoaru tek u sitne sate, sjećam se, jedna od meni omiljenih, tulumskih bila je: " Kraj jezera kuća mala ", uvijek sam voljela te neke tugaljive, melankolične i ganutljive, skidala sam tekstove s kazeta, uglavnom Balaševića, on mi je bio posebno darag zbog tekstova, koje sam onda s papira učila napamet, kako bi ih mogla pjevati s njima na tulumima. znala sam i sve Beatlese, svaku nedjelju ujutro zvala sam " PhoneBox " na Stojedinici i tražila " Lucy in the sky with diamonds ", već sam im se popela na vrh glave s tom pjesmom, svake nedjelje jedno te isto, i ne kužim opće koji mi je to bil gušt da mi oni puštaju, kad sam si sama mogla, al, valda je bila čar u tome da zovem i onda moj glas bude u eteru, tko će ga znat,
uglavnom,
lijepo je bilo to doba, nekako skromno, mirno, umjereno, svega po malo, ničega preveć, bili smo svi zajedno, na okupu, puno smo se smijali, tata je uvijek bil dobre volje, pričal viceve, mama je bila zdrava, baka i deda živi,
danas smo moj Fran i ja okitili bor sami,
i to onim istim ukrasima koje smo mama, Lana i ja radile za vrijeme rata, kada nismo imali ničega osim ukrasnog papira, malo selotejpa i nešto ukrasne trake, a kak nam je pes zrušil bor, sve su se kuglice porazbijale i morali smo napraviti nove, neke smo radile od slanog tijesta, al, većinu od tih ostataka, reciklirale prazne kutije i ambalažu, i sada gleda te ukrase, pa mi bude uspomene,
napravili smo i Jaslice, Fran je opet moral staviti sve svoje životinje koje ima u njih, al, prvo je uzeo figuricu Isusa i njegov krevetić, pa mi veli:
- mama! beba Isusek se pokakal, moramo mu promijeniti pelenu! znaš mama. -
- dobro, Fran, promijeni mu onda. - smijem se u sebi
- može, mama, dogovoreno. -
i, onda uzme tu figuricu, pa je ljulja u narujčju i pjeva joj
- nuuuuna naaaaaana, mala beba spavaaaaa -
Post je objavljen 24.12.2016. u 11:02 sati.