Samo Durica

petak, 09.12.2016.

Dobri Moj Anđelek

jučer je bio jedan od onih čudnih dana koji započnu loše,
pa eskaliraju u još gore,
valda se ta neka energija mora zaokružiti i rasprsnuti do kraja,
a tek onda, kasnije,
kada sam sve uspijela provariti i dobro o svemu porazmisliti
mučkajući glavicom i naprežući baš sve svoje moždane vijuge
maltretirajući impulse do krajnjih granica,
tek tada je Dan zapravo i počeo.
tada kada sam ostišla po dijete u vrtić, pa nabasala prvo na divan Bor u njihovom predvorju



ukrašen dječjim radovoma i diskretnim žućkastim toplim svijetlom lampica,
impozantno dominirajući predvorjem, doslovno od poda do stropa



uz njega, naravno, i Jaslice, uz koje se djeca zadržavaju i komentiraju, svak na svoj simpatičan način,
preko puta, uvijek prčitam jelovnik, kako bih bila informirana, ali i da znam da li trebam nešto donijeti zbog Franove posebne prehrane,
uz pano s jelovnikom svijetli se Adventski Kalendar u kojem se otvaraju lijepe poruke



pročitam si tu krasnu životnu poruku, nasmijem se sama sebi, pa krene gore, gdje me dočeka kamin na kojem sjedi Dedica,
zamišljena još uvijek nad onom porukom, ne vadim više mobitel kako bih ga fotkala,
već sama sebi ponavljam neke vlastite mantre,
dijete me dočeka radosno:
- došla si mi, mamica! - skačući mi u zagrljaj i primajući rukama lice, kako bi mi ispričao nešto važno.
zamolim ga da pospremi igračke s kojima se igrao i pozdravi prijatelje, nakon što sam ga čvrsto zarlila i dala mu poljubac kakav je i zaslužio, te uhvatim priliku popričati malo s njegovom odgajateljicom.
vrlo rijetko je viđam, jer sam u istoj smjeni kao i ona, pa češće vidim drugu, tako da mi je baš bilo drago što sam na nju naletila, jer zanima me i njena strana viđenja mog djeteta u skupini.
pitam za anketu, pa sjednem kako bih je mogla ispuniti. već sam se dogovorila s dedom i muževom tetom kako nećemo Frana voditi u vrtić te dane, neka se i on malo odmori od vrtića, jer želim da mu blagdani budu ono što bi i trebali biti:
vrijeme koje će provesti s obitelji, iako ću ja raditi, jer nemam višak sati, trudit ću se slobodno vrijeme posvetiti samo njemu, pa i ako ću raditi nešto po kući i to ćemo raditi zajedno.
imala sam veliku potebu podijeliti s tetom svoje oduševljenje priredbom i trudom koji je u nju uložen, pa mi je pričala malo kako i ineča dosta rade s lutkicama i pravanom male dječje improvizacije, te glume priče koje obrađuju s djecom.
moram priznati kako sam oduševljena i tom grupom i odgajateljicama, ali i programom koji rade s njima.
dugo sam godina radila u mješovitim skupinama, tako da sam upoznata sa svim specifičnostima tog posla.
uspijela sam se raspitati i o edukaciji koja me već neko vrijeme kopkala, te saznala kako je upravo ona koordinatorica toga što me interesira, a sama mi je ponudila pomoć, zaista imam sreće, ono, kao da mi je sjekira u med upala.
takva sva neka euforična odlepršala sam kući s djetetom koje se, kao i sva djeca zadržao kraj Jaslica, pa me pitao:
- hoćemo ići tamo gdje ima magarac i zeko, mama, hoćemo sada odmah, pliiiiz, mama! -


- hoćemo Fran, samo ne znam da li su to već postavili, bumo se prošetali. -
- dobro, mama, može, dogovoreno. - cvrkuće on, smiješan, kao neki veliki govornik.
no, umjesto toga došla nam je tetica, njegova kumica, pa smo se s njom malo uspijeli podružiti, zapravo više on, jer kad je se uhvati, tada ja više ne dolazim do izražaja.
tetica ga je ulovila u pozerskom položaju:



a meni su se otvorili neki novi, friški horizonti,
koji nisu tako samo na dohvat ruke,
potrebno je potruditi se doseći ih,
no, upravo me tako nešto i veseli,
taj put koji ću morati prijeći,
sama, odlučila sam uskočiti na taj vlak



bez obzira u kojem smjeru me odvede,
jer, od stajanja na mjestu nema kruha,
s guštom ću zavrtjeti taj " ringišpil u svojoj glavi "



odlijepiti se od loših, zlih vibri
koje me samo vrte u začarom krugu
i lansirat ću se u neki novi
vlastiti Svemir
koji nije " odlučio biti zločest ",
jer, takvih mi je dovoljno i preko svake mjere
su mi napunili čašu,
koja je samo do pola bila gorka,
a sada je sve, samo nije slatka
kao ovo ovdje stvorenjce moje milo



pa, kak se oamno veli:
ak si ne pomogneš sam:
nitko ti ni nemre pomoć,
a, ja ću, uz pomoć Njega
i za Njega
napraviti nama svima
da nam bude
Naj, Haj, Baj!
jer, to je moja jedina želja,
pa i odluka:
biti sretna, zadovoljna i ispunjena osoba
puna ljubavi, pažnje i razumijevanja za sve oko sebe,
ali, prvenstveno u sebi,
i to je ono što mi nitko ne može oduzeti.



na kraju dana, već prije spavanja,
umornoj, iscrpljenoj i zgužvanoj,
veli meni moje dijete:
- mama, ajmo se pomoliti " Anđele Čuvaru Mili "
da ti mogu reći: " Laku noć. " -






Oznake: najhladnije godišnje doba je Zima
- 18:42 - Komentari (10) - Isprintaj - #